Savo Škobić - Medo Kruško

[branko]

Savo Škobić

MEDO KRUŠKO

(novogodišnja vesela igra za djecu)

Višegrad, ljeto, 2oo7.

Lica:
- Ana, djevojčica
- Baka (njena)
- Medo Kruško
- Pas Žućko
- Mačka Pjegica
- Zeko Krivo Uho

Mjesto i vrijeme radnje:
Dvorište ispred kuće Anine bake na selu pred novogodišnju noć.

1. Pojava
ANA i BAKA
ANA (sjedi na klupi i igra se sa lutkom mačke, pjeva): Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, nemoj biti slijep ako budeš slijep, otpašće ti rep!
BAKA (skida veš sa štrika i slaže ga na klupu pored Ane): Evo nam i Nove Godine, drago dijete moje. Jesi li pisala Deda Mrazu? Šta želiš da ti donese na poklon?
ANA: Jesam, bako, pisala sam mu i zamolila sam ga da mi donese tatu i mamu iz dalke Australije. Već dvije godine nisu dolazili i ja sam ih se jako, jako zaželjela.
BAKA: Daleko je, Ana `ćerko, Australija i jako su skupe avionske karte. Bolje da štede novac, pa kada se vrate da lijepo kupite stan u gradu, otvori brijačnicu i da dobro živite. Je li tako?
ANA: U pravu si, bako, ali šta ću kada sam ih se puno, puno, puno zaželjela i kada legnem da spavam mislim na njih, a onda mi se nešto popne u grlu i guši me i onda se stužim i plačem. Svaku noć plačem.
BAKA (zagrli je nježno): Nemoj biti tužna, srećo bakina. Pa danas je Nova Godina i treba da si srećna. Lijepo ćemo okititi jelku, gledati te-ve i bićemo srećne. Je li važi?
ANA (rukom obriše suze): Dobro, bako, neću više biti tužna... (nasmiješi se)... Evo, raspoložena sam.
BAKA (zvučno je poljubi u obraz): Tako, radosti bakina. Tako!... ( uzme veš i )... Ide baka da ti napravi tortu, veliku. /ode u kuću/
ANA (sjedi na klupi i igra se sa lutkom mačke): Ide maca oko tebe, pazi da te ne ogrebe, čuvaj mijo rep, nemoj biti slijep ako budeš slijep, otpašće ti rep!

2. Pojava
ANA i MEDO
MEDO (ulazi svirajući na gitari, sa slušalicama na ušima, treger- šozom, svilenom maramom oko vrata i kačketom na glavi; pjeva uz muziku sa razglaza pjesmu “Medo brundo”, a potom se klanja Ani koja mu aplaudira): Hvala, hvala mlada damo... Hvala na toplim aplauzima... (okrene se djeci)... Djeco, da vas pitam nešto ... (udari se po čelu)... E, baš sam neki nevaspitanko! Najnevaspitaniji nevaspitanko na cijelom svijetu i okolini. Na cijeloj zemaljskoj okrugli ja sam najnevaspitaniji medvjed. Izvinite, izvinite, djeco, molim vas. Izvinite me skroz, mislim sasvim, hoću reći potpuno. Nisam vam se nipredstavio. Ja sam Medo zvani Kruško ...(pokaže na Anu)... Anin stari prijatelj. Živim tu blizu, tako da se Ana i ja svaki dan lijepo igramo i pjevamo, a onda pjevamo i igramo i sve tako u krug... (pjeva i pleše valcer)... U krug, u krug, u krug, u krug, igramo valcer ja i drug; u krug, u krug, u krug, u krug, igramo valcer jako dug! ... (opet se klanja Ani koja mu aplaudira) ... Hvala, hvala mlada damo! ...( klanja se djeci koja mu takođeaplaudiraju) ... Hvala, hvala mlada i mala ali veoma lijepa i pametna moja publiko! Hvala vam do neba... (opet se udari rukom po čelu)... Jao mene budale! Opet sam zaboravio! Djeco, ovakog glupsona kao što sam ja majka više ne rađa! Pa, ja sam vam sasvim zaboravio reći otkuda meni nadimak Kruško? Znate, već sam vam se predstavio i rekao da sam ja Medo ali da me djeca zovu Kruško. E, šta mislite, zašto mene djeca zovu Medo Kruško? Da čujem, ko zna? ... Tako je, ja mnogo volim da jedem šljive... (udari sepo čelu)... Ovaj, mislim kruške pa me zato djeca zovu Kruško. Meni to ne smeta. Što bi mi smetalo? Hoćete da vidite kako to meni uopšte ne smeta? Hoćete? Evo, zovite me: Kruško! Hajde, slobodno me zovite, koliko god hoćete, Zovite me...(animira djecu da ga dozivaju, a on se šeta kao da ga se to ne tiče)... Eto, vidjeli ste da to meni uopšte ne smeta ...( Ani)... Ana, druže, gdje ti je baka?
ANA: Otišla je da mi napravi tortu.
MEDO (obraduje se): Je li sa kruškama?
ANA: Ma ne sa kruškama. Gdje si ti vidio novogodišnju tortu sa kruškama?
MEDO: Nisam vidio nigdje i nikada, tačnije nikada i nigdje. Joj, što ja volim torte, a naročito volim novogodišnje torte. One su ti, znaš ... (udari se po čelu)... Pa da, sada je Nova Godina. Kako sam to zaboravio? Kako sam mogao da zaboravim najveseliji dan u godin
ANA: Jesi li napisao pismo Deda Mrazu?
MEDO: Što?
ANA: Ne kaže se: što, nego se kaže: zašto.
MEDO: Što zašto?
ANA: Ne razumijem te.
MEDO: Što se kaže zašto? Zašto se ne kaže što?
ANA: Zato što je: zašto ispravno, a što - nije.
MEDO: A... zašto što nije.
ANA (prekine ga): Dosta! Ni riječi više na tu temu. Znam te kakav si spetljanko i taj bi nas razgovor odvesti u noć. Odgovori mi, da li si pisao Deda Mrazu da ti donese poklon?
MEDO (tužno): Nisam. Meni neće Deda Mraz donijeti poklon, ja nisam više mali.
ANA: A kada si bio mali, šta ti je donosio na poklon?
MEDO (sa sjetom i radošću se sjeća): Kada sam ja bio jako, jako mali i slušao, dobro slušao mamu i tatu, meni bi Deda Mraz svake godine kraj uzglavlja ostavljao veliki vijenac suvih krušaka, tako da me je njihov miomiris uvijek lijepo budio. Onda bih smazao sve te kruške, popio bih veliku šolju čaja od suvih krušaka i onda bih se ponovo vratio u moj zimski san, u leglo ispod starog suvog debla pokojne kruške.
ANA: A zašto ti više ne spavaš svoj zimski san kao što to rade svi ostali medvjedi po cijelom svijetu?
MEDO: Zato, draga moja Ana, što ja nemam više vremena da bih toliko dugo spavao.
ANA: Kako to nemaš vremena?
MEDO: Ja strašno volim te-ve igrice i stalno ih igram. Ujutro, kada se probudim, odmah palim te-ve i igram igrice, doručkujem uz igrice, ručam uz igrice, večeram uz igrice. Jedino kada idem u ve- ce onda ne igram igrice i to samo zato što u ve-ceu nemam te-ve. Moraću i tamo da stavim jedan pa da i tamo igram igrice.
ANA: Igrice pa igrice. Samo igrice! Ti ništa drugo i ne znaš da radiš, nego samo igraš te proklete igrice!
MEDO: Ne znam?! JA ništa drugo i ne znam da radim? Ja, poznati svestrani umjetnik da ništa drugo i ne znam da radim?! ... (uvrijeđeno)... Sada si me, Ana, uvrijedila do neba... (djeci)... Sreća moja pa ova djeca ne misle tako kao ti, zar ne djeco? Vi znate da sam ja poznati, najpoznatiji svestrani umjetnik, zar ne? ... (komunicira s djecom i navodi ih da oni traže od njega da svira i pjeva)... Dobro. Dobro, ako hoćete dokaz za to da sam ja poznati svestrani umjetnik, evo, slušajte ...(iz torbe izvadi mikrofon, pa nekom iza zavjese)... Majstore, puštaj muziku!... (djeci)... Ovu pjesmicu svi dobro znate, pa hajde da je zajedno pjevamo, je l` važi? Važi! ...(pjeva “Išli smo u Afriku”).

3. Pojava
BAKA i pređašnji
BAKA (pred kraj pjesme unosi kolače na tacni): Evo, Ana sine, malo kolača za tebe i tvog drugara Medu Krušku. Izvolie, počastite se!
ANA (uzme jedan kolač): Hvala bako. Ti si najljepša, najslađa i najbolja baka na svijetu, je li tako Kruško?
MEDO: Da ti, bako, ne postojiš mi bismo te morali izmisliti. Toliko si nam divna, zlatna, sjajna, bajna. Naprosto, sva si mi kruškasta!
BAKA: Pretjeruješ, Kruško. Ja sam kao i sve ostale bake.
ANA: Imaš li ti, Kruško, svoju baku?
MEDO: Imam, ali ona je sada daleko. Uhvatili su je neki zli ljudi, davno i odveli je u zološki vrt. Pisala mi je nedavno da joj je tamo lijepo. Hrane je maze i paze, ali joj nedostaju ova naša šuma i ja. piše da se najviše na svijetu mene poželjela. Mene i mojih nestašluka.
BAKA: Bio si nestašan, kada si bio mali?
ANA: Mogu misliti!
BAKA: Pričaj nam, čime si zaslužio dvadeset po turu.
MEDO: Nije mene baka nikada tukla. Ni ti ne tučeš svoju Anu, zar ne? Evo pitajmo i djecu, pa ćeš vidjeti da nigdje bake ne tuku svoje unučiće ... (djeci)... Recite, djeco, da li vas vaše bake tuku?... Molim?... Tuku?!... Aaaa, ne tuku. Tako sam i mislio... (Ani i baki)... Nema te bake koja bi tukla svoje unuče, pa ne znam šta da joj napravi. Istina, znali su se na mene naljutiti i baba i deda. LJutili su se dugo dugo. Nisu sa mnom govorili čak i dva, tri minuta. Deda, bogami, nekada i čitavih pet minuta. A poslije... (odmahne rukom i nasmiješi se)... poslije sve po starom, kao da ništa nije ni bilo, uj`o vuk magarca!
BAKA: Takve smo ti mi bake.
ANA: Nemoj opet, Kruško, da nas zamajavaš nekim pričama koje ti nismo tražili. Mi samo želimo čuti neki nestašluk iz tvoga djetinjstva.
MEDO: Dobro... Šta da vam ispričam?... (razmišlja)... Možda ono kada sam dedinu lulu sakrio u brašno... ili ono kada sam bakino pletivo dao mačkama da se igraju... Ne. Sjetio sam se. Moj najvećii najbolji nestašluk je kada sam uradio nešto veliko. Veliko k`o kruška. Pardon, k`o orah. Bio neki veliki stari orah taman ispred našeg brloga. I jednog proljetnog jutra ja se probudio nešto jako jako rano. Gledam onaj orah i razmišljam: Što orah mora rađati uvijek samo orasima, što ne bi, jedne jeseni rodio sa kruškama. Ili, još bolje, što da čekamo jesen da uopšte rodi, kada može sada u proljeće da rodi sa trešnjama. I tako sam napravio, stari veliki orah je to jutro rodio sa trešnjama... (one mu se smiju)... Ne vjerujete?! Vi meni ne vjerujete?!
BAKA: Pa kako da ti vjerujemu za tako nešto, moj Kruško, moj? To čudo se nikada nije desilo, niti će se desiti.
ANA: A kako si ti to izveo da orah rodi sa trešnjama, ako nije neka baš jako velika tajna?
MEDO: Lijepo.... (pravi se važan i tajanstven)... Lijepo i lako.
BAKA: Nemam ti ja vremena čekati da se ti smiluješ da nam to ispričaš. Govori ako hočeš, a ako nečeš ne moraš. Znaću jednu glupost manje... (krene)... Odoh ja...
ANA: Sačekaj, bako! ...(medi)... Pričaj, kako si to napravio?
MEDO: Pa nije bilo sasvim jednostavno, ali sam uz malo truda uspio... (opet se pravi važan i tajanstven)... Izna naše kuće je bila jedna velika trešnja koje je svake godine veoma rano i veoma dobro rađala. Rađala je onim krupnim ljubičastim trešnjama koje smo zvali ašlame. Popeo sam se na trešnju, pažljivo nabrao punu korpu trešanja u paru ...(pokazuj prstima)... Znate one što rastu po dvije, a zatim sam po granama i grančicama oraha, koje se vide sa vrata, lijepo objesio te parove trešanja. Bilo je divno vidjeti kako je orah rodio sa trešnjama.
BAKA (obe se smiju): E, baš si vrag, Kruško! Kako ti je samo to palo na pamet?!
ANA: Zaista je veoma dobro, na časnu riječ!... (aplaudiraju)... Bravo, bravo, majstore!
MEDO (važno i ponosno se klanja): Hvala, hvala moje dame!
BAKA: Kako su tvoji reagovali kada su vidjeli to čudo?
ANA (smije se i pokazuje rukom): Je li bilo malo po guzi?
MEDO: Bilo je ...(trlja šapom kao da ga još boli guza)... Bilo je, bogami. To je prvo ugledala baka, prekrstila se u čudu pa je pozvala dedu, a za njim su istrčali: mama, tata, moja braća i sestre! Svi su se krstili i čudili. A kada je tata malo protresao stablo i trešnje počele spadati, on, a za njim i ostali, pogledaše u mene. Kao da su znali da je to moje maslo. Nisam smio čekati da li će pogoditi ili ne, već sam se sjurio niz brdo, pa preko kukuruzišta i pašnjaka sve do potoka. Tamo sam se sakrio iza nekog velikog kamena, ali su me brzo našli i... (opet se trlja šapom po guzi,) ... izbubali. Dobro izbubali... (one se smiju)... Lako se vama smijati. I meni je sada smiješno, ali tada... (opet se trlja šapom po guzi)...
ANA (dok baka odlazi u kuću): Hajde, Kruško da mi lijepo pjevamo!

4. Pojava
ZEKO KRIVO UHO i pređašnji
ZEKO (ulijeće zadihan): Pomagajte ljudi meni, hoće lisac da se ženi!
MEDO: Stani, Zeko, kud si navalio! Ako tako nastaviš, do mraka ćeš stići do Užica!
ZEKO: Moram brzo naći lijeka, nastradaće vaš drug Zeka!
ANA (Medi): Uvijek mi je bilo smiješno to što naš mali drugar Zeko govori sve u stihovima. Kako mu to samo uspijeva i to stalno, baš uvijek!
MEDO: Stalno ili uvijek?
ANA: Ma, to ti je isto!
MEDO: Nije isto! Ne može biti isto i uvijek i stalno!
ANA: Pa dobro, nije isto ali je svejedno!
MEDO: Meni nije!
ANA: Šta, tebi nije?
MEDO: Nije mi svejedno uvijek ili stalno.
ANA: Pa dobro, ti proberi nešto od to dvoje.
MEDO: Troje.
ANA (umorno otpuhne): Kako sad pa troje?
MEDO: Tačnije, sada imamo četiri riječi koje su sporne: uvijek, stalno, isto i svejedno! Šta sad od toga važi? Mislim, koja je prava?
ZEKO: Pustite tu igru riječi, ko će Lisca sad da spriječi?
MEDO: Prvo i prvo, a najprvije ti Zeko ne vidiš da mi danas nismo sami i da imamo lijepu publiku ...(idu ka publici)... Red bi bio da se predstaviš ovoj divnoj i pametnoj dječici ...(udari ga po glavi)... Hajde, lijepo se pokloni i reci djeci kako se zoveš.
ZEKO (skine kapu, nervozno je gužva i klanja se): Kako se zoveš?
MEDO (opet ga udari po glavi): Ne, glupsone, nemoj ti njih da pitaš kako se oni zovu, nego se lijepo predstavi publici.
ZEKO: A, tako reci Medo druže, cvjetale ti uvijek ruže! Djeco draga, mili gosti njega bole stare kosti; pa je sato malo zao, ali vama djeco zdravo! Ja sam Zeko Krivo Uho, mada s tim se ne bih puho.
MEDO (djeci): A znate li, djeco. Otkuda njemu ovo krivo uho? Ne znate? Ne možete ni znati dok vam ne kažem. Jednog lijepog jutra, jedan ružni lovac ga je puškom pogodio u uho i slomio ga!
ANA: Nije on njega pogodio u uho. Mego mu je promašio glavu!
ZEKO (molećivo): Pomagajte ljudi meni, hoće lisac da se ženi!
MEDO: Pa nek se ženi, ko mu brani? Bar će biti veselja i gozbe, a gdje je gozbe tu je puno krušaka i rakije kruške!
ANA: Da, Zeko, što to tebi smeta što hoće on da se ženi?
ZEKO: Biće gozbe, to se zna, al` ta gozba biću ja!
ANA: Ma ne vjerujem!
ZEKO: Na poklon svojoj nevjesti, mene će u slast pojesti!
MEDO: Ništa se ti nemoj sekirati. Ti si moj drug, a ja drugove svoje štitim od svakog zla i nevolje. Samo ti stalno budi uz mene dok ne prođe ta svadba i sve će biti u redu!
ZEKO: Hvala ti Medo do neba, ti znaš šta mi treba... (djeci)... a vi djeco, ljudi mali, da li i vi to ste znali, uvijek se mora truditi i svoga druga braniti!
ANA: Dobro, Zeko Krivo Uho, riješili smo i taj problem, hajde sada da lijepo pjevamo! Hoćemo li, djeco? ...(komunicira sa djecom i navede ih da požele pjesmu „Kad si sretan“)... Dobro, pjevaćemo „Kad si sretan“, naravno, ako znate tu pjesmu?
MEDO: Ma znamo, kako nećemo znati tu staru dobru pjesmu. Hoćemo li svi da pjevamo. Ali ne samo djeco mi i vi, nego ovaj put nam se u pjesmi treba da pridruže: i vaše tate, mame, bake, dede, tetke, strine, ujke, ujne...
ANA: Hej stani, gdje se gasiš? Kako si počeo nabrajati doći ćeš i do Čačka!... Idemo, Kruško, počni... (svi pjevaju „Kad si sretan“).

5. Pojava
PAS ŽUĆKO, MAČKA PJEGICA i pređašnji
MAČKA PJEGICA (Kad pjesma završi ulijeće vrišteći): Mijau!... Mijau!... Upomoć!... Pomagaj, narode!... Upomoć!... Mijau!...
PAS ŽUĆKO: Av! ... Av! ... Niko tebi više ne može pomoći, samo da te dohvatim!... Av! ... Av! ...
ANA (mačka se popne na klupu iza nje, a pas na koljenima reži; Medi): Pomagaj, Medo! Smiri ih!
MEDO (jednom šapom udari po glavi psa, a drugom mačku i oni odjure svako na svoju stranu pozornice): Evo i tebi! ... I tebi! ...(Ani)... Eto vidiš, to je bar lako! Daš im lijepo po jedan vaspitni šamar i oni će biti mirni!
ANA: Zašto se vas dvoje stalno svađate i bijete?
MEDO: Uvijek!
ANA: Da uvijek!
MEDO: Ovijek, oduvijek, zauvijek, i dovijeka!
ANA: Hej, kako si počeo nabrajati doći ćeš i do Novog Sada!
ZEKO: Što se stalno biju, jure i jedno na drugo dure, treba ćuti i njihov glas, neka prvo kaže pas!
PAS ŽUĆKO: Av! ... Av! ... Av! ... Moram da je bijem i proganjam kada je zločesta. Stalno me izaziva i nervira me do besvijesti. Eto, stalno mi se podsmijeva i ruga mi se! Eno, pogledajte, opet mi se ruga! ...(zareži i htio bi da jurne, ali kada Medo digne šapu smiri se)... Uhvatiću ja već nju! Av! ... Av! ... Av! ...
ZEKO: Nije neko opravdanje, al` ga primismo na znanje, tako reče Žućko Pas, da čujemo Mačkin glas!
MAČKA PJEGICA: Mijau!... Mijau!... Hvala vam mili prijatelji moji što me spasistele ove džukele. Jeste da Medo ima neobičan običaj smirivanja situacije. Mijau!... Mijau!... Laže džukac kad kaže da ga ja izazivam i da mu se rugam. Ja samo volim da ga gledam malo iz bliže perspektive jer je tako snažan i močan... Mijau!... Mijau!...
PAS ŽUĆKO: Grrrr!... Av! ...

6. Pojava
BAKA i pređašnji
BAKA (donosi veliku tortu i sokove): Evo, djeco, da se počastite i izmirite. Nova je godina, nema smisla da se neko sa nekim svađa.
MEDO (kada svi pojure baki, drekne): Stop! Stoj! Stani!... Niko da nije pipnuo tu tortu dok nam ne dođe Deda Mraz.
ANA: U pravu si, dobri moj Kruško, hajde da ga zovemo... (djeci)... Zovite ga i vi, djeco. On donosi i za vas paketiće. Samo ga jako zovite i on će odmah doći... (animira djecu i svi skupa dozivaju Deda Mraza)... Deda Mraze!... Deda Mraze!... Deda Mraze!...

7. Pojava
DEDA MRAZ i pređašnji
DEDA MRAZ (Dolazi sa velikom torbom na leđima): Ho – ho – ho! Lijepi moji mališani! Zdravo živi bili! Ja sam se vas puno, puno poželio, a vi mene? Jeste li se i vi mene poželjeli?... Molim, ne čujem vas?... A jeste, e pa fino, kad smo se poželjeli jedni drugih, hajde da lijepo podijelim ove darove koje sam vam donio!

Z A V J E S A