Jelena Popadić
Kohio
Beograd – Zagreb – Kočevje
2009. godina
LICA:
Skribo Tuš
Kohio, lutak
Konija, lutka
Novinari, lutke
Pozorišni radnici
*Dešava se u pozorištu.
Pozorišna scena. Pozorišni radnici nameštaju scenu za probu. Grade galeriju na sceni. Sve se igra koreografisano, vedro i veselo.
POZORIŠNI RADNICI:
Pozorište od starina
Umetnost je draga, fina.
Stara kol’ko čovek sam,
I traje i ovaj dan.
Na sceni se svašta zbiva:
Ljutnja, tuga, sreća živa.
Glumci, pisci, reditelji,
Predstave su graditelji.
REF:
Pozorište – to je radost
Duha, misli i života,
Kad se glumi, igra, peva,
Prava sreća i lepota!
Tu se smeje, uči, plače,
Nekad tiše, nekad jače.
Predstava se pravi ovde...
(Pozorišni radnik je kod levog džepa. Pokazuje nogom, kao da crta.)
Baš odavde,
(Drugi pozorišni radnik je do desnog džepa)
Pa sve dovde.
Proba se baš sve i svašta,
Tu mora da radi mašta!
(Pozorišni radnici „glume“ da glume.)
Glumac ovde radi nešto,
Tremu svoju krije vešto.
(Svi na trenutak posedaju na nevidljive stolice i kao gledaju.)
Publika ga gleda tada,
Gleda tako, k’o vi sada.
Priključuje se još jedna grupa pozorišnih radnika, koji su u tom trenutku završili nameštanje galerije.
(svi)
Dok publike ovde ima,
Kod nas mora sve da štima.
Odnekud sevnu blicevi. Za njima ulaze Novinari.
NOVINARI:
Dok NAS među vama ima,
Kod vas može sve da štima.
POZORIŠNI RADNICI:
(uzmuvani)
Novinari već su stigli,
A tek smo sad balkon digli.
NOVINARI:
Niko nas baš zvao nije,
Zar predstavu od nas krije?!
POZORIŠNI RADNIK 1:
Nije stvarno, reč je časna…
(počeše se po glavi)
Opaska je ova masna…
(misli se…)
POZORIŠNI RADNIK 1:
Mmm…
Mmmmm…
Mmmmm…
POZORIŠNI RADNICI:
(svi u glas, koreografisano)
Mmmm…
Mmmm…
Mmmm…
NOVINAR GLAVNI:
M i M i M i M!
(ostalim novinarima)
Piši tamo:
Mmču samo, ništa drugo,
A čekasmo tako dugo!
Pa neka se svet baš čudi
Kakvi ovde rade ljudi.
Novinari kreću, ulazi, jedva, trčeći Skribo Tuš, debeli, simpatični, obučen kao barokni slikar.
SKRIBO TUŠ:
Dragi moji,
Vaš sam rob.
Pravi pisac,
A ne snob!
Hajde sada, fini ljudi,
Besu svome rec'te „kuš“!
Dozvolite da vam kažem:
Ja se zovem Skribo Tuš!
Nastane opšti žamor. Skoro pa nasrnu na njega, ali on se samo slika i uživa u tome.
SKRIBO TUŠ:
Dramatičar bitan, znate,
Ne od onih što svet blate.
NOVINARKA:
A o čemu vi pišete?
PISAC:
(novinarki)
O tom kako uzdišete.
Pišem samo dobre drame,
a one su svima znane…
NOVINAR NEUPUĆENI:
Dobra drama – šta je to?
NOVINARKA:
Kad pobedi dobro zlo?
SKRIBO TUŠ:
I bajka, i basna sama
Može da postane drama.
To je drama za teatar.
Koju piše pisac dramski…
(Novinarki)
A to što se sad mrštite,
Da Vam kažem – nije damski.
NOVINARI:
O predstavi ćuti se,
Nešto tu nam muti se!
NOVINAR GLAVNI:
Dobro, dakle…
Novinari prilaze Skribo Tušu… on najpre ljubazno pokušava da se izvuče, ali oni su sve napadniji.
NOVINARI:
(smenjuju se)
Dakle,
Dakle,
Dakle,
Dakle!
NOVINARI:
O predstavi ćuti se,
Nešto tu nam muti se.
NOVINAR GLAVNI:
Kako nam se zove drama
Što će se prikazat’ nama?
NOVINARI:
O predstavi ćuti se,
Nešto tu nam muti se.
NOVINARKA:
Kažite nam odmah sve,
Odmah sada i što pre!
SKRIBO TUŠ:
Mmmm…
NOVINARI:
O predstavi ćuti se,
Nešto tu nam muti se.
Skribo uspe da se iskobelja iz „novinarskog kruga“. Pozorišni radnici, koji su samo stajali i bauljali, želeći da mu pomognu, ali ne znajući kako, a služe da bi pomogli tenzičnosti situacije, pobegnu sa scene. Skribo se izvuče, namesti kosu, rukave i tresne nogom o pod. Energično!
SKRIBO TUŠ:
Da otkrijem ništa neću.
Jer bi priča o tom sada
Mogla da pokvari sreću.
NOVINARKA: (pokazujući drugima da upišu)
Skandal, svađa u teatru,
Skribo pao je u vatru!
SKRIBO TUŠ:
U vatru ja nisam pao,
Samo sam vam uvod dao.
NOVINAR DRSKI:
Pošto ovde čuda nema,
Nadahnuće nek ti drema!
SKRIBO:
Taman posla, o, ne, kakvi,
pa nemojte biti takvi!
(za sebe)
Muka neka mene vreba.
(odvažno, novinarima)
Šta zapravo vama treba?
NOVINARI:
Zanima nas čudna priča,
Buka, skandal, zbrka, ciča.
U novine kada stigne,
Tiraž nama da podigne!
Skribo kruži prstima slepoočnica kao da ga boli glava i žmuri.
NOVINAR GLAVNI:
Brzo piši:
Prevaru on neku sprema,
Pa se pravi k’o da drema.
SKRIBO TUŠ:
Sve ću vama sad da kažem,
Reč ni jednu da ne slažem!
Kohija ja sada stvaram,
Kunem vam se da ne varam!
NOVINARI:
Šta, gde, molim, kako, kad?
SKRIBO TUŠ
Kohio je dečko mlad.
On je, dakle, glavni lik
I u ovom leži trik:
On vam ima čudnu moć
- da od dana stvori noć.
NOVINAR NEUPUĆENI:
Kako se to zove drama
Što prikazaće se nama?
SKRIBO TUŠ:
Razglasite na sva zvona:
„Kohio“ se zove ona!
Kohija ja sada stvaram,
Kunem vam se da ne varam.
Novinari tupkaju nogom i odrično klimaju glavama. Olovkama lupkaju u papire u ritmu. To lupkanje u ritmu traje dok ne bude naznačeno drugačije.
NOVINAR GLAVNI:
Kako, kako, sutra živ je?
NOVINARKA:
U koliko sati tačno?
NOVINAR GLAVNI:
Za kamere zgodno nam je
Da ne bude ovde mračno.
NOVINAR DRSKI:
Briši sve o svađi onoj,
Posveti se vesti ovoj…
Na trenutak stane dobovanje.
SKRIBO TUŠ:
(diktira)
Kohio je glavni dečak,
Od princeze lično nećak
I on ume da nestaje,
Za svet ovaj malo haje.
Zvezdu s neba zna da skine,
Čisto da ga želja mine.
NOVINAR GLAVNI:
(prekida ga, diveći se svojoj vesti)
Ekskluzivno javljam ovo,
Tačno je baš svako slovo.
To je sasvim sad dovoljno,
Sad svi, haj’te, dajem voljno.
Stane dobovanje.
SKRIBO TUŠ:
Sve što vest nam sada kaže,
Odlično je, nema mane.
Osim negde tu bi moglo
Moje ime još da stane.
Da se kaže sad na primer:
Kohio je čudo novo,
A o njemu svako slovo,
Napisao Skribo slavni,
U teatru vrlo glavni.
Skribo Tuš krene da se vrti oko sebe. U ritmu novinarskog lupkanja, koje se pretapa u muziku u fade in-u. Polako se zamračuje scena, top svetlo na Skribo Tuša. Ritam olovaka se stišava, što označava novinarski odlazak sa scene, koji se ne vidi.
SKRIBO TUŠ:
Oduvek ja silno želim,
Da sam glavni, slavni pisac,
A sad – šta mi kažu oni -
Da sam stari glupi lisac.
Dokazaću ovim sada,
Da još umem ja da pišem
Drame, pesme i novele,
Pisaću ih dok god dišem.
Samo jedno želim ja,
A to su principa dva:
Osvetljava se deo po deo pozornice. U svakom tom delu je po jedna grupica pozorišnih radnika, koji „glume“ scenu o kojoj Skribo Tuš peva. Skribo prolazi s kraja na kraj scene, podiže šešir i pozdravlja, oko njega nekolicina pozorišnih radnika, iz kojih Skribo ne može da se iskobelja.)
Gde god krenem – da me jure,
(Ista ta grupa vadi karte za pozorište i jure.)
Na predstave da mi žure.
(Skribo se tobože ljuti, svi ga mole i tuguju.)
Kad se ljutim – da me mole,
(Izdvoji se, sam, kao da izgovara zaključak. Odjednom se stvar ubrza.)
I da svi, baš svi me vole.
(Hoda, prate ga krišom, fotografišu bespredmetno.)
Kad ja hodam – da me prate,
(Skribo se zavali u fotelju, pozorišni radnici sednu oko njega na nepostojeće stolice i piju nepostojeće kafe.)
Kad sam kući – da svi svrate.
(Svi naglo ustanu. Stanu mirno. On kroči pred njih. Svi kleknu.)
Kad ja dođem – svi da kleknu,
I da moju pažnju steknu.
Skribo Tuš stoji na sredini scene, iza njega poređani pozorišni radnici, koji ga gledaju. Njemu – kao da je malo neprijatno. Okreće se polako oko sebe, ne znajući šta bi.
SKRIBO TUŠ:
Kamere će doći sutra,
Moram pisati do jutra!
Hajde, dajte, zar ste sneni?
Lutka jednog dajte meni.
Tačno znam ja… slušaj sad,
Kohio je dečko mlad.
Nema pića, nema jela.
Ljudi, haj’te, sad se dela!
Na scenu izlaze pozorišni radnici. Jedan od njih iznosi delove lutke. Ostali perike, raznu rekvizitu; sve je šareno i veselo. Cela ova sekvenca treba da bude koreografisana, pevajuća, brza i vesela. Uigrana i tačna kao sat.
SKRIBO TUŠ:
Ti, dođi ti ovde, ’vamo,
Da mu prvo ruke damo.
Pozorišni radnik 1 drži glavu, kači trup, ostali mu pomažu da lutku prikači ruke. Kreće muzika. Ruke počnu da se mlate bez ritma.
SKRIBO TUŠ:
Kohio, ti miran budi,
Nemoj da se čude ljudi!
Brže, molim, više rada!
Neke noge dajte sada!
Pozorišni radnici mu kače neke predugačke noge. Noge se mrdaju, ali su smešne. Skribo Tuš pukne od smeha.
SKRIBO TUŠ:
Vi ste sasvim ludi skroz,
Preskočiće njima voz.
Dajte neke noge druge;
Lepe, zdrave, a ne duge!
Stavljaju mu neke male, male noge. Skribo Tuš se ljuti. Kohio mrda nogicama. Skribo Tuš gleda. Ne shvata. Kohio počinje da đuska vrlo karakteristično.
SKRIBO TUŠ:
Čekaj, stani, dečko hudi,
Baš toliko lud ne budi.
Dajte neke noge druge,
I bermude, al’ na pruge.
Stavljaju Kohiju lepe noge i bermude na pruge.
SKRIBO TUŠ:
Košuljicu finu, lepu,
Maramicu u tom džepu.
Haj’mo sada, opa cupa,
Hoću srce da mu lupa.
(Osluškuje mu srce.)
Tika taka, tika taka,
Srce kuca u dečaka.
A sad oči divno plave,
I nos na sredini glave.
Kače mu oči na glavu, nos… Sve što Skribo Tuš kaže. Kohio sve vreme maše rukama i lupa nogama, strašno se buni, ali nikom ništa nije jasno.
SKRIBO TUŠ:
Ne razumem šta ti fali..
Možda zato što si mali?
Stave mu usta. On rukama krije ćelavu glavu. Kad on progovori, muzika stane.
KOHIO:
Ti da pišeš vredna dela?!
A meni se vidi ćela.
SKRIBO TUŠ:
(smeje se)
Što je smešan kad se ljuti,
Na daleko će se čuti.
Čekaj malo, dečko moj,
Da karakter vidim tvoj.
Kakva kosa tu bi došla,
Roze možda, žuta, plava,
Daj da vidim kako ti se
Slaže sa čim tvoja glava.
KOHIO:
Neću roze kosu ja…
SKRIBO TUŠ:
Hoćeš kad ja kažem „da“.
Kohio se naduri, sedne i skrsti ruke. Agitira nogom.
KOHIO:
Glava gola nek mi bude,
Pa neka se ljudi čude
Tvome delu sad i drami,
Glupost tvoja nek ih mami.
SKRIBO TUŠ:
Daj mu roze kosu sad
Kad je ’vako jošte mlad.
Kohio se otima. Oni mu nameštaju kosu. Kohio pozira, karikira, dubi na glavi. Skače. Pa stane. Skrsti ruke i užasno je ironičan. Pored njega stoji jedan pozorišni radnik i drži mu ogledalo da se gleda. On odbija, ali baca pogled i na trenutak mu se to i svidi.
KOHIO:
Neka budem klovn ja.
SKRIBO TUŠ:
Molim, kako, zašto, šta?
KOHIO:
E sad hoću roze kosu,
Da mi pada svud po nosu!
SKRIBO TUŠ:
Nije dobra kosa ta,
Malo mi je bla bla bla.
Makni s glave tu mu kosu,
Pege stavi mu po nosu.
Stavljaju mu pege.
KOHIO:
(još ironičnije)
Volim pege, baš su drage,
K’o sladoled od malage.
SKRIBO TUŠ:
Zašto ljut si, momče sad,
Kaži meni, ka’ si rad.
KOHIO:
Napisao sam si sve –
- ko sam, šta sam, kakav… ne?
Po volji i želji svojoj
Ti radiš o glavi mojoj.
SKRIBO TUŠ:
Koju boju kose želiš
I čemu se ti veseliš?
Kohio đuska, sa njim i svi pozorišni radnici, koji u rukama imaju perike i ostalu rekvizitu, koju isprobavaju na Kohiju, on se buni, ali nema mnogo uspeha u tome.
KOHIO:
Meni nisu važne boje,
Važno mi je htenje moje.
Da zvezdice skidam noću,
To ja želim, to ja hoću!
SKRIBO TUŠ:
Kosa neka bude plava,
Da mu se ne vidi glava.
Nameštaju mu periku plave (blue) kose, on seda na nešto. Svetlo ide u fade out do potpunog mraka. Pojavljuje se mnogo zvezda. Kohio gleda u zvezde prvo – stavljajući ručicu na čelo, kao da mu bije Sunce. Dok on peva svoj song, polako svi ležu i počinju da spavaju. Čak i Skribo Tuš, koji hrče – naravno.
KOHIO:
Zvezde stanuju na nebu,
Daleko su, slatke svetle.
Nisu tačne one priče
Da veštice jašu metle,
Pa da mogu do njih doći
po tihanoj, mračnoj noći.
Zvezde mogu taći samo,
Oni koji mnogo vole,
Čak i spremni da ih posle
Nji’na srca malo bole.
Kad je noć baš bistra, vedra,
Ja udahnem tu, u nedra,
I zamislim nešto čudno,
A oko mi uvek budno.
Sama, bez pomoći pozorišnih radnika se uvozi skalamerija, vrlo čudnog izgleda. Nešto što bi bilo nalik teleskopu, ali deluje mnogo sjajnije i komplikovanije, ima nekakve hvataljke. Kohio ustane i sedne na svoju skalameriju, počne da gleda kroz nju, vrlo vešto rukovodi stvari.
KOHIO:
Eno jedne lepe slatke,
Na njoj vole se i patke.
Eno jedne druge zvezde,
Tu se tikve same gnezde.
Eno one meni drage
Gde se voli iz sve snage…
Aha!
Tu si, dakle, zvezdo luda,
Tebe tražim dugo svuda,
Dođi vamo, bliže priđi,
Bliže meni, malo siđi.
Skalamerija počinje da se vrti, svetlo se pretapa u strobolajt, šizofrena muzika i šizofreno svetlo, da bi se stvar završila jakim izbeljenjem. Skalamerija je na mestu gde je bila. Pozorišnih radnika više nema. Kohio sedi naslonjen na zid i spava. Skribo Tuš spava na podu. Budi se. Izbezumljen je. Spotiče se, gleda, ništa mu nije jasno.
SKRIBO TUŠ:
Kol’ko sati li je sad,
Da znam odmah baš sam rad.
Jutro, divno, zora sviće,
Uspeha od ovog biće.
Skribo Tuš će biti slavan
U teatru sasvim glavan.
Izlaze pozorišni radnici, svi sa cilindrima, izgledaju kao u kabareu.
POZORIŠNI RADNIK 1:
Skribo Tuš, da l’ Vi ste to?
SKRIBO TUŠ:
Nego kako… Ohoho.
POZORIŠNI RADNIK 2:
Molim samo autogram…
POZORIŠNI RADNIK 3:
I ja sam Vam velik’ fan…
OSTALI:
Želim i ja, želim, želim…
SKRIBO TUŠ:
Autograme danas delim.
Baš sam važan, baš sam faca,
Biće moja svaka maca!
Svi se skupe oko Skribo Tuša.
SKRIBO TUŠ:
Ih, uh, ah i molim fino,
Samo malo, ja bih kin’o.
Skribo Tuš toliko jako kine da se oni svi razbeže. On ostane sam na sceni, Kohio se od tog kijanja probudi i klikne.
KOHIO:
Jaoj, jaoj, šta to bi,
Kakva buka to se zbi?
SKRIBO TUŠ:
Ti si živ?Ah, nije san,
Al’ je ovo srećan dan!
Doći će nam neki ljudi,
Ti pred njima dobar budi.
Što više ih ti zabavi,
Neka ti je to u glavi.
KOHIO:
Pa nisam ja klovn neki
Pa da ovde zbijam šale,
Neću, neću to da radim,
Da zabavljam te budale!
SKRIBO TUŠ:
To nisu budale, ludo,
Ali će se desit’ čudo.
Skribo Tuš mu prilazi i namešta mu kosu, sređuje ga, jer očekuje dolazak novinara.
KOHIO:
Ama, neću, neću, neću,
Ti sad meni kvariš sreću.
SKRIBO TUŠ:
Zašto tako drzak ti si,
Kad sam pis’o – bio nisi?
KOHIO:
Zato što živ nisam bio,
Sad sam drag, i fin, i mio,
Ali živ sam, imam želje,
Svoje tajne i veselje.
SKRIBO TUŠ:
(prekida ga, u panici)
Doći će sad neki ljudi,
Ti dobar pred njima budi!
KOHIO:
Šta to znači „dobar budi,
Da ti se ne čude ljudi“?!
SKRIBO TUŠ:
To znači da budeš mio,
Ovako se kezi, smeši,
pa im nešto lepo kaži.
Sreće ima ko ne greši.
Sreća je kad svi te vole,
Za autogram kad te mole.
KOHIO:
Ja takvu ne želim sreću,
Radije bih zvezda vreću.
Kohio seda negde i mlatara nogicama.
KOHIO:
Ali, neću da sam luda,
Ja verujem još u čuda.
SKRIBO TUŠ:
Slušaj, mali, pripazi se,
Ja znam i da budem ljut,
Ako to se tebi desi,
Čudan će ti biti put.
KOHIO:
Ne smeš meni ti da pretiš,
Ja sam sada živi stvor,
Imam srce, ruke, dušu,
Čovek ja sam, a ne bor!
Skribo Tuš je ljut i namršten. Ulaze novinari, navala opšta. Kohio stoji izgubljen, Skribo Tuš ih srdačno prima, odmah se nasmeje i vrlo je ljubazan. Oni ulaze ćuteći i okreću se oko Kohija.
NOVINARKA:
Piši tamo – kosa plava,
Normalne težine glava.
Oči plave isto tako,
To se pamti sasvim lako.
Kohio sedne i ne mrda, ostaje baš da „živi“ kao lutka. Skribo Tuš se „gladi situaciju“, međutim, Kohio se pravi da je pao mrtav. On ga podiže, stavlja ga da sedne, Kohio ne reaguje.
NOVINAR DRSKI:
Nos na licu, uši, usta,
Kosa manje-više gusta…
Ništa važno ni trenutak…
Običan je ovo lutak
SKRIBO TUŠ:
(Kohiju, kroz zube)
Kohio, ti platićeš mi,
Za paradu sada ovu,
Ako sada ne oživiš,
Predstavu ću radit’ novu.
KOHIO:
(pridigne se na sekund, ali to novinari ne vide)
’Alo, ’alo…
Sutra malo.
Kohio se vrati u nesvest.
SKRIBO TUŠ:
Kako ništa? Kako nije?
Taj lutak baš tajnu krije.
NOVINARI:
Nekom drugom oči maži,
Dogovor nam, dakle, važi?
Muzika naglo stane.
SKRIBO TUŠ:
Ludi moji, sačekajte,
Moju priču poslušajte.
NOVINAR DOSADNI:
(deklamatorski, razložno, dosadno)
Mora da je čudna priča,
Buka, skandal, zbrka, ciča.
U novine to da stigne,
Tiraž nama da podigne.
NOVINAR GLAVNI:
Piši dakle sad ovako:
Lutak… kako reče da se zove…
SKRIBO TUŠ:
Kohio, daj kaži nešto,
Ti to umeš sasvim vešto.
NOVINARI:
Da Kohio zna da priča,
On sad nešto kao laže,
Da bi našu volju stek’o
Hoće oči da nam maže.
Piši dakle, ne oklevaj,
U tavane ti ne zevaj!
Predstava se nova radi,
U njoj jedan dečak mladi,
Al’ običan k’o i svako,
Pažnju neće steći lako.
Sve to smara strašno baš,
Piši nešto, šta već znaš.
NOVINAR GLAVNI:
Izmislite neku vest,
Da svi padnu u nesvest.
NOVINAR DRSKI:
Evo, ja ću, neki skandal:
Pisac je izgleda vandal,
Koji priča sam sa lutkom,
Sredom, petkom i četvrtkom.
Izgleda da lud je malo,
Kad mu je do priče stalo.
SKRIBO TUŠ:
Šta pišeš to, luda glavo,
Nemaš ti na to baš pravo!
NOVINAR DRSKI:
Imam ja na sve to pravo,
Ne zovi me „luda glavo“!
Jer ću onda da napišem…
Da te s ovog sveta zbrišem.
NOVINAR DOSADNI:
Vi ste nama obećali
Čudo neko, sasvim pravo.
Ali toga ovde nema
I zbog toga – ćao, zdravo.
SKRIBO TUŠ:
Grešite vi, dobri ljudi,
Kohio će biti slavan!
NOVINAR DRSKI:
Možda tebi, u tvom svetu,
Ovako je pravi balvan.
Novinari se svi daju u cinični smeh. Kikoću se, Skribo se mršti i ljuti, besni. Nemoćan je. Opkolili su Kohija, koji leži kao i svaki lutak što leži. Užasan je njihov smeh. Vrte se oko njega kao veštice. I taman kad se spremaju da krenu, ustane Kohio.
KOHIO:
Ko je balvan, da vas vidim,
Čega treba da se stidim?
Kohio krene da pleše kao lud. Vrlo karakteristično.
NOVINARI:
Što je ovo lutak čudan,
On ne spava, on je budan!
Da priča i pleše znade,
Čudno neko baš čeljade.
KOHIO:
(brza, vesela melodija)
Kohio se zovem ja,
Gledaj sada: jedan, dva…
Moja tetka je princeza,
Bliska nam je krvna veza.
Sa zvezdom ja znam da pričam,
Tome ja sam sasvim vičan.
Znam da igram, znam da dišem.
Znoj sa čela da obrišem.
Znam da pevam, znam da volim,
I kad treba – znam da molim.
Novinari sve vreme obleću oko njega, on bez prestanka igra, a za to vreme Skribo Tuš ponosno stoji i samo pokazuje na Kohija.
KOHIO:
Molim ja vas, dobri ljudi,
Bez srca vi znam da niste,
Oštrog pera i namera
Za to znadem dobro vi ste.
(ponosno, čak malo i bahato)
Šta sad reći meni smete,
Da sam dete kao dete?
NOVINARKA:
Lutak koji priča, svira
I u moje srce dira.
NOVINAR NEUPUĆENI:
Svira, dira, sve to zna sam?
KOHIO:
Da li vas je sada blam?
Skribo Tuš u panici, prevrće po stvarima, vadi odnekud malu gitaru i daje je Kohiju. Nesiguran je da li će to Kohio znati. On uhvati gitaru i zasvira „Ljubavnu priču“. Novinari potpuno u čudu, domunđavaju se, pišu, zapisuju u svoje blokove. Kohio se zaustavi sa igranjem.
SKRIBO TUŠ:
Ja ću glasno reći sada:
Kohio je moje delo,
Ja sam njega sam stvorio,
Da se znade to zacelo.
Nema ovde ćuš ni muš!
Zapamtite – Skribo Tuš!
NOVINARKA:
Prevara, o blama!
već ja vidim sama.
NOVINARI:
(dobujući olovkama o papire)
Nas ne vara, nas ne vara,
Naš očinji sveti vid,
Mi sve znamo, baš sve znamo,
Treba da vas bude stid.
SKRIBO TUŠ:
Šta je sada opet bilo,
Šta se loše sada zbilo?
NOVINAR DOSADNI:
Ovo je već presedan.
Kohio ne priča sam!
On odnekud čita ovo,
Tu mi piše neko slovo.
Kohio kreće da pleše svoju melodiju.
NOVINAR DRSKI:
Pa zar nije, sve mi znamo,
Prevaru ne dopuštamo.
Kohio pleše. Novinari uhvate Pozorišnog radnika 1, koji vodi Kohija. Kohio se zaustavi.
NOVINAR DOSADNI:
Ovo dete gura neko…
KOHIO:
Ovo ode baš daleko.
NOVINARI:
Vest je čvrsta kao kost!
On je lutak sasvim prost.
KOHIO: (ratoborno)
Ko je ovde prostast sasvim,
Hoću glasom vrlo jasnim?
Čemu ovde ovo sada?!
Gubite se odmah, džada!
NOVINARKA:
Eh, Kohio, običan si!
Znamo takvih dvesta još.
Fazon ti je sasvim prost,
Imidž ovaj sasvim loš.
KOHIO:
Šta li znate vi o tome?!
Ovo ovde, šta je to?
Ako tu je jedna zvezda,
Da li će vam biti zlo?
Kohio se okrene i u džepu mu nešto jako svetli. Svetlo na pozornici se zatamni, ostaje da mu svetli da zvezda vrlo jako. Melodija se pretapa u nežnu, nežnu melodiju…
NOVINARI:
Ovo je sad pravo čudo.
SKRIBO TUŠ:
Ne zvuči vam više ludo?
KOHIO:
Sinoć sam je upecao,
(vadi je iz džepa, drži na dlanu)
Svetla, lepa, jasna, nežna,
Topla, draga, mila mi je,
K’o pahulja neka snežna.
To je zvezda moja samo,
Ona mene čuva uvek,
Moja je do kraja sveta,
Što se kaže – baš zauvek.
Kohio zatvori šaku, naglo prejako belo svetlo, a zatim potpuni mrak na trenutak. Jak muzički efekat. Kohio nestane. Vrati se isti štimung pre nego što je Kohio zatvorio šaku. Kohio sedi gore, na balkonu, dosta je smoren, mlati nožicama i gleda šta se dole zbiva. Niko ga ni u jednom trenutku ne vidi. I dalje traje melodija.
NOVINARKA:
Nestvarno je ovo malo…
NOVINAR GLAVNI:
Daj, ućuti, ti, budalo!
NOVINARKA:
Nisam ja budala, znaš?!
NOVINAR DRSKI:
Najgora si od svih baš!
SKRIBO TUŠ:
Dragi moji, drage moje,
Skribo Tuš je ime moje.
NOVINARI:
Vesti na nas već čekaju,
Da pišemo šta je ovo,
Kohijeva priča čudna,
Biće čudo sasvim novo!
Novinari odlaze. Skribo Tuš ide za njima i ispraća ih. Kohio se drži za glavu i očajan je što se ponižava. Pokazuje mu ručicama sa balkona da to ne radi.
SKRIBO TUŠ:
Dragi moji, drage moje,
Skribo Tuš je ime moje!
Novinari odu. Skribo Tuš misli da je sam. Sedne. Ne zna više kud će. Kohio ga gleda neko vreme. A onda ga zovne.
KOHIO:
Zašto sve ih puštaš ti,
mozak mi od svega vri.
SKRIBO TUŠ:
Kako zašto, šta to pitaš!
Važna mi je samo slava,
Da o meni pišu svi,
Na plakatu moja glava!
KOHIO:
Tebi samo slava treba,
Ta te mis’o stalno vreba?
SKRIBO TUŠ:
Od kada sam bio mali,
Slava meni samo fali.
KOHIO:
Da nabavim tebi slavu,
A ti meni curu plavu?
SKRIBO TUŠ:
Molim, kako, šta god treba,
Kakva mis’o tebe vreba?
KOHIO:
Evo kakva...
Ti si život dao meni,
Car si zato nečuveni.
Ali ja ne želim sam
Da živim ni jedan dan.
SKRIBO TUŠ:
Čekaj malo, ne mož’ tako,
Nećeš mene, momče malo,
da samariš tako lako.
KOHIO:
Napiši mi scenu jednu,
samo jednu, ali vrednu.
Ljubav – to je uvek hit,
To je uvek pravi šnit
Za publiku, slavu pravu.
Promućkaj ti malo glavu.
SKRIBO TUŠ:
Ja tebi da curu dajem,
Jest’, pa posle da se kajem?
KOHIO:
Nećeš, veruj meni baš…
Ja sam čestit, ti to znaš.
SKRIBO TUŠ:
Naravi si ti začudne,
Oči mora da su budne,
Jer ti začas skreneš s puta,
I ostaviš mene ljuta.
Sećam se ja dobro scene,
Hoteći da vide mene,
Novinari došli tada
A ti ležiš kao klada.
Nisi mi baš bio mio.
Precrk’o sam onda bio...
Kohio mlatara nožicama, zeva. Muzika fade in. Skribo, tako debeo i smotan, leže na sredinu scene potrbuške. Pada, okreće se, smešan je.
SKRIBO TUŠ:
Nikad ništa mi ne padne
Ni na pamet, ni na teme,
Dok ne legnem ja na stomak,
I poležim neko vreme.
Izvodi neki ritualni pokret kojim izaziva sebe na mišljenje.
KOHIO:
To je lako, samo veruj
Prevariti ja te neću,
A to može obojici
Da donese lepu sreću.
SKRIBO TUŠ:
Odluka je ovo važna,
Oba dlana su mi vlažna.
KOHIO:
Ruka ruci, može tako,
Da rešimo ovo lako.
SKRIBO TUŠ:
Molim, kako?
KOHIO:
Ljubav meni ti baš stvori,
Ovaj život sad me mori.
Skribo Tuš skoči na „noge lagane“. Stane iznad njega preteći.
SKRIBO TUŠ:
Na scenu se ti popenji,
I više mi tu ne stenji.
„Dosadno mi, dosadno je“,
Zna se šta je ovde tvoje –
Ti da radiš šta ti smislim
A ja ću da radim moje.
Ulazi nekoliko pozorišnih radnika i nameštaju tobože svetla i sve ostalo. Kohio se mrzovoljno penje gore, na balkončić. Skribo Tuš uzima papire u ruke i kreće proba.
KOHIO:
Ali…
SKRIBO TUŠ: (strogo)
Mali!
Kreni sada daklem ’vako:
(čita)
Ja poznajem zvezdu svaku,
svakoj znam…
(oduševljeno)
Već ja vidim ovde ljude
Kako se do neba čude.
KOHIO:
Ja poznajem zvezdu svaku,
Ime svakoj zvezdi znam,
a kad nekoj baš i ne znam,
ja joj svoje ime dam.
Mnogima sam kumovao
I mnogima ime dao:
Šipi, Movu, Tiki Dak,
Dao, Đer i Račkalak.
Skribo nervozno šeta po sceni i gleda u njega.
KOHIO:
Dosadno je – kažem ja,
Sve je ovo bla bla bla.
SKRIBO TUŠ:
A sad ono tamo – vamo,
Da magije drami damo.
Kohio se teleportuje. I opet. I opet. I opet. Više puta. Dođe opet na balkončić.
KOHIO:
Ako ovo stalno radim,
Svima mogu da dosadim!
Kohio silazi niz stepenice, prilazi Skribo Tušu.
KOHIO:
Nije drama samo čudo
kad ujede čovek psa.
Mora neke radnje biti,
Inače je bla bla bla .
SKRIBO TUŠ:
Samo „bla“ ti znaš da kažeš,
Meni nešto oči mažeš.
Šta ti hoćeš, momče drski,
Ovo su mi priči mrski.
Već sam počeo da lupam,
Brkam reči kao tupan.
Kohio se brzo teleportuje više puta. Onda se zaustavi. Sve to izgleda atraktivno, ali posle izvesnog vremena postaje dosadno.
SKRIBO TUŠ:
Stani više, drsko momče,
Za tebe ću ja konopče
da spremim i da te vežem
i da tako muke srežem.
KOHIO:
Zašto molim, šta sam kriv sad?
SKRIBO TUŠ:
Iako si tako mlad,
Za gluposti tvoje nisam
Ni sad… niti bio rad.
Kohio se teleportuje.
SKRIBO TUŠ:
Kohio, šta hoćeš time?
KOHIO:
Ništa, vežbam ja…veštine.
SKRIBO TUŠ:
Al’ su ti veštine bajne…
KOHIO:
Piščeve ideje sjajne,
On je meni to napis’o,
Da bauljam tu po sceni,
Kao da su ljudi sneni,
Pa će da me prate samo
Dok ja idem tamo-vamo.
Skribo Tuš opet legne na pod, izvodi ceo svoj ritual mišljenja, namaštavanja. Kohio gleda i tupka nogicom.
KOHIO:
Sad će oni da ti dođu.
SKRIBO TUŠ:
Ko, ko, molim, ko će doći?
KOHIO:
Prijatelji – javnost cela.
SKRIBO TUŠ:
Umreću ja od nejela.
KOHIO:
(pukne od smeha)
Hajde lepo, ručkaj samo,
Odoh sada ja ovamo,
Nema od tog posla ništa.
Čučnuću kod stepeništa.
Jelena Popadić - Kohio
Jelena Popadić - Kohio
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Jelena Popadić - Kohio
Kohio uzima gitaru i svira „Ljubavnu temu“. Skribo Tuš ga gleda i prilazi mu.
SKRIBO TUŠ:
Da pomogneš moraš meni,
Lice moje već crveni.
U pravu si sasvim bio,
I meni si vrlo mio.
Imam jedan problem sada,
Moja ličnost još je rada
Da radimo – samo kada?
KOHIO:
Odmah sada, odmah sada.
Pozorišni radnici donose Skribo Tušu papire i olovke, on jednu stavi na uvo, jedu uzme, jednu u džep, napakuje se olovkama. Kohio odlaže gitaru. Penje se na balkončić, što je njegova scena i vrlo je srećan.
KOHIO:
Pazi vamo, predlog moj je,
Stvari ti ovako stoje:
Kažem ko sam, šta sam, gde sam,
Princeze brat, a ne blesan.
Teleportuje se nekoliko puta, Skribo Tuš gleda sa radošću.
SKRIBO TUŠ:
Tako, momče, tako volim,
Šta se dalje zbiva, molim?
KOHIO:
Onda kažem:
Vidim ja sad nešto divno,
Događanje pozitivno.
Kao vidim jednu zvezdu,
Pticu jednu u svom gnezdu.
To je možda ptica moja,
A ja ljubav prava tvoja…
Kohio nestane i ne pojavi se kratko vreme. Iza zavese, koja se sklanja, nazire se prizor iz bajke. Kohio se tu pojavi. Polako se osvetljava scena, gde se vidi Konija, koja se ljulja u ljuljašci. Kohio prilazi oprezno i polako.
KOHIO:
Opa, ups i dobar dan.
KONIJA:
To je neki bonvivan.
KOHIO:
Kohio je moje ime.
KONIJA:
Šta ja imam sada s time?
KOHIO:
Imaš, imaš, i te kako,
Objašnjenje nije lako.
Zvezde mogu ja da vidim,
A sada se od Vas stidim.
Jer sam tako i Vas sreo,
Možda ipak nisam smeo…
KONIJA:
To sve umem i ja sama.
KOHIO:
Mogu li da sednem s Vama?
KONIJA:
Ja sam sama, nema nas dve.
KOHIO:
Na „ti“ smo mi sad, zar ne?
(teško mu ide, nakašljava se, stidi se)
Rođeni smo istog dana.
Ti za mene baš si zdana.
Kohio nestane. Stvori se kod Skriba. Pljeska sebe po faci.
KOHIO:
Kaži nešto, gukni, reci,
Al’ pre toga to ispeci.
Udahne, izdahne. Teleportuje se kod Konije. Ona ustane, ništa joj nije jasno. Protrlja oči. Pravi se da se ništa nije dogodilo.
KOHIO:
Gledao sam dugo, dugo
U najlepšu jednu zvezdu
A sada se ja osećam
Kao ptica u svom gnezdu.
Konija se kikoće.
KOHIO:
Tebi je to možda smešno
Što se meni mnogo sviđaš.
Ja ću biti dosta tužan
Ako nećeš da me viđaš.
Konija se kikoće.
KOHIO:
Dobro, to je to,
Odlazim ja sad.
KONIJA:
A ja ću te videti,
Al’ reci mi barem – kad?
KOHIO:
Oho! Ti me čekaj,
Ja ću opet doći,
Ali ovog trena
Moram kući poći.
Teleportovanje – Kohio se stvori kod Skribo Tuša, zavali mu se u krilo, Skribo ga mazi i smeje se slatko grohotom.
SKRIBO TUŠ:
Šta bi, sinko, ode ti?
KOHIO:
Ne znam stvarno šta mi bi.
Jesam mnogo lup’o sad?
Sevne blic. Neprimetno su se ušunjali novinari, razmileli kao mravi na sve strane. Jedni su tamo gde je Konijin svet, pokušavaju da kroče u njega, ali ne uspevaju; jedni su pored Skribo Tuša i Kohija i diskretno drže diktafon, pa im snimaju razgovor; jedni se šunjaju po sceni.
SKRIBO TUŠ:
Novinari! Dobar dan.
KOHIO:
Sad je dosta, hajde van.
NOVINARKA:
(Skribo Tušu)
Onda ništa, slave nema
Nadahnuće nek ti drema.
KOHIO: (Skribu)
Pritisak mi oni dižu,
Prepredeni kao mačke,
Oni žele moj svet celi
Da okrenu naglavačke.
SKRIBO TUŠ:
Dobro, deder, malo stani,
Uskoro će oni vani.
Kohio nestane. Pojavi se negde, gde ga publika vidi, ali ne i novinari.
SKRIBO TUŠ:
(novinarima)
Imam za vas ekstra vest:
Od nje pašće u nesvest
Ko do vesti ove dođe,
Neće moći da je prođe.
Novinari se okupe oko njega.
SKRIBO TUŠ:
Kohio je dečko mlad,
Za ljubav je on baš rad.
Ima jednu devojčicu,
Svoju dragu Konijicu.
NOVINARI:
Kako, kako?
SKRIBO TUŠ:
Sasvim lako.
NOVINARKA:
On je voli, voli skroz?
SKRIBO TUŠ:
Skroz naskroz.
K’o Herijet i Berlioz.
K’o Romeo i Đulijet,
Misle da je njihov svet.
NOVINARKA:
Jaoj, ljubav je na pragu,
Hoće li da ljubi dragu?
SKRIBO TUŠ:
Polako, polako, ljudi,
(jednom novinaru, koji stalno gviri)
Ti, mladiću, strpljiv budi.
Skribo se uporno okreće, ali ne vidi Kohija nigde.
SKRIBO TUŠ:
Kohio? Kohio?
Dođi vamo, druže,
Uskoro će po vama
Da padaju ruže.
NOVINARKA:
Da padaju ruže,
Latice il’ cveće?
SKRIBO:
I jedno i drugo.
Ipak se okreće.
(za sebe)
Šta ja pričam, da li znam,
Sad me je već sasvim blam.
Kohio? Kohio?
Neugodno mu je. Počne da peva „operski“ – melodija iz „Karmen“.
SKRIBO TUŠ:
Ljubav prava je divlja ptica
što nikad nema kavez svoj.
Zalud mamiš je, ona uvek
odleti kud god je volja njoj.
(smišlja)
Hajte sada svi vi ovde,
Hajte sada domu svom.
Danas-sutra ovde biće
Predstava po jus-u mom.
Dok on peva, novinari se smeštaju u gledalište. Sevaju blicevi. Mrak na pozornici. Aplauz. Na proscenijum izlazi Skribo Tuš. Klanja se. Počinje predstava.
SKRIBO TUŠ:
Dobro veče, dragi gosti,
Skribo Tuš je moje ime.
Pisao sam ovaj komad
I ponosim ja se time.
Novinari prave buku. Skribo pozira.
SKRIBO:
Ako ko želi da me slika,
biće za to još prilika.
NOVINARI:
Hoćemo Kohija i Koniju,
Hoćemo Kohija i Koniju!
Kreće muzika, Skribo se ne vidi – ostaje u mraku, podiže se mala zavesa koja ograničava Konijin i Kohiov svet. Kohio se pojavljuje, nalazi na Koniju koja se nalazi pod staklenim zvonom. On se prenerazi. Lupka u zvono, ono menja boju. Kohio se vrti, pokušava da uđe. Ne uspeva. Onda se teleportuje u zvono. Sve vreme njihov dijalog ima zvuk sa ehom ili nečim sličnim.
KOHIO:
O, Konija, probudi se,
Došao sam ja po tebe,
Hoću negde da te vodim,
Da te imam pored sebe.
KONIJA:
Da li to je stvarna stvarnost,
Snovi, mašta il’ realnost?
Ja Kohiov glasić čujem
Ili stvarnost svoju kujem?
KOHIO:
Čuješ, budi se.
Vodim te sad
U jedan lep i
Za nas divan grad.
KONIJA:
Ne odlazi nikad više.
Kad sam sama i bez tebe,
Srce moje kuca tiše.
KOHIO:
Ja te volim bićem celim.
KONIJA:
S tobom život ću da delim.
KOHIO:
Stvarno mi to sada kažeš?
I kad kažeš, ti ne lažeš?
KONIJA:
Pogledaj me! Ti da znaš –
- ja ne lažem nikad baš
Ali vidiš gde ja živim.
KOHIO:
Tome se ja ne divim.
KONIJA:
Ovde mene drži tata,
Ne pušta me iz inata
Da me ne bi zavoleo
Neki mladić i odveo.
Beži, Kohio, o, beži,
Evo, čujem i pas reži…
Kohio je cmokne i teleportuje iz zvona. Drži ružu u ruci.
KOHIO:
Moje srce sada bije
Ritmom jedne melodije
Po imenu Konijica,
Naj-najlepšeg belog lica.
Sada ne znam šta da radim,
Kako da je ja izvadim
Iz staklenog onog zvona…
Lepa mi je k’ o ikona.
Oduševljenje među novinarima. Uzdasi. Aplauzi.
Kohio vreba okolo. Konija sedi zalepljena za zvono i gleda levo i desno, ne bi li videla Kohija.
KOHIO:
Idem sada, kako bude,
Volje sam ja sasvim lude.
Kohio se teleportuje.
KOHIO:
Oslobađam sad ja tebe
I vodim te uza sebe.
Zagrli me čvrsto sada
I ne brini dalje ti.
Kol’ko ćemo se voleti
Čudiće se redom svi.
Zvono se boji najrazličitijim bojama. Teleportuju se – na neko drugo mesto. Kućica daleka, kao iz bajke. Njih dvoje se pojavljuju.
KONIJA:
Ljubav je…
kad gledaš u zvezde,
Ljubav…
to je kad nekog voliš,
Ljubav…
to je kad misliš o nekom,
Ljubav…
je i kad za ljubav moliš.
KOHIO:
Ljubav je sve…
Na proscenijum izlazi Skribo Tuš, nasmejan.
SKRIBO TUŠ:
Dragi moji, drage moje,
Stvari vam ovako stoje.
Sve što ovde vi gledate,
Napis’o je Skribo slavni,
U teatru vrlo glavni.
Negodovanje u publici među novinarima.
NOVINARI:
Hoćemo Kohija i Koniju,
A ne ovu monotoniju!
Svetlo osvetljava Kohija i Koniju, Skribo se bori da mu daju svetlo, ne krene mu za rukom i ode sa scene. Siđe u publiku.
KONIJA:
Kakva je planeta čudna,
Ovde nema mnogo ljudi,
Gde smo mi to došli sada
Moja glava još se čudi.
KOHIO:
To je jedno lepo mesto,
Tu smo samo sad nas dvoje,
Ovde odmah ću ti dati -
ja zauvek srce svoje.
KONIJA:
I ja tebi svoje dajem.
I zauvek ja te volim.
Nemoj da me zaboraviš,
Iz mog srca ja te molim.
KOHIO:
I da hoću, ja ne mogu.
Jer te tako silno volim.
Baš za mene ti si zdana,
baš za mene sa svih strana.
Usne tačne baš za moje,
Moje srce baš za tvoje.
Kad te vidim i zagrlim,
Kao da smo biće jedno...
KONIJA:
Sve na tebi pravljeno je
Za telo mi krhko, čedno.
KOHIO:
Šta ću za nas da napravim,
Nikad niko nije vid’o,
Jednu spravu kako bih ti
Zvezde s neba ja poskid’o.
KONIJA:
Jedva čekam, jedva čekam
Da zvezdicu imam svoju,
To će više nego išta
Da raduje dušu moju.
KOHIO:
Nije zvezda to tek neka,
Nego jedna izdaleka,
Koja nas da čuva treba
Dok je sveta, dok je neba.
Bez nje nismo mi baš mi,
S tobom ja, a sa mnom ti!
Osvetljava se kuća na kraju staze.
KOHIO:
Ovo ti je naša kuća,
Od ljubavi biće vruća.
KONIJA:
Otkud nama kuća ova
Koja ima čak dva krova?!
Troje vrata, čet’ri sprata...
KOHIO:
Rekao sam ja već tebi,
Da ću za nas sve smisliti,
Čak i kuću sa dva krova,
Troje vrata, čet’ri sprata!
A sad moram ja da odem,
Da još radim, da još gradim,
Zvezdu da nam s neba skinem
I opet se k tebi vinem.
KONIJA:
Misli na me, ja te molim!
KOHIO:
Mislim... Zato jer te volim.
Kohio se teleportuje. Krene da nađe Skriba po sceni, njega nema. Dok hoda, vidi da je u punom svetlu i kreće veliki aplauz. Skribo istrčava pored njega i klanja se.
NOVINARI:
Kohio! Kohio! Kohio!
Novinari izlaze na scenu, opkole Kohija, guraju mi mikrofone i diktafone pod usta. Skribo pokušava da se uvuče u „priču“, ali mu ne ide.
NOVINARKA:
Da li će ovo serija biti?
NOVINAR DOSADNI:
Ta, nemojte to od nas kriti…
KOHIO: (Skribu, začuđeno)
Koja serija tu je tema?
SKRIBO TUŠ:
(trudeći se da isprati melodiju novinara)
Kojoj nigde ravne nema.
Novinari opet ne čuju Skriba, nego pitaju Kohija.
NOVINAR GLAVNI:
Šta će s vama dalje biti?
SKRIBO TUŠ:
Ja nastavljam sudbu šiti.
NOVINARKA:
Ljubav za do kraja sveta?
SKRIBO TUŠ:
Tu ljubav i život njihov,
Niko ne sme da ometa.
Kohio se teleportuje. Sedne na svoj balkon i gleda u zvezde. Donji deo scene polako ode u mrak. Kohio samo gleda i usmerava. Za to vreme može da se vidi Konija u „njihovom“ prostoru.
KOHIO:
Najzvezdu joj moram dati.
Da kad god joj srce pati,
Ona uzme zvezdu sama
Ode od nje sva ta tama.
Divna moja Konijica,
Divnoga i nežnog lica,
Čeka zvezdu pravu neku,
Za nju sada još daleku.
Zato moram nebom ovim,
Za nju zvezdu da ulovim.
Mrak. Polako se zatim osvetljava Skribo, koji sedi na sceni i odnekud mu upadaju grdne novine. Besan je, baca ih, ludi po sceni.
SKRIBO TUŠ: (Kohiju)
Siđi dole odmah sad,
Dok za priču još sam rad!
Kohio polako silazi.
SKRIBO TUŠ:
Brže, momak, brže siđi,
Sasvim blizu meni priđi.
Kohio se teleportuje. Skribo Tuš mu pokazuje i mlati novinama pred njim.
SKRIBO TUŠ:
Šta je ovo, hajde reci,
Dopadaš se baš svoj deci.
Novinari tebe jure,
Da te vide oni žure.
Gde sam ja tu, pitam lepo?
Nema! Zar sam krep’o!
Kohio, Kohio, to je fama,
A ko je tu pisac drama?!
Nije važno, ko god da je,
Za pisce svet malo haje!
Skribo baca novine po sceni. Pristupaju i pozorišni radnici.
SKRIBO TUŠ I POZORIŠNI RADNICI:
Kohio ovde, Kohio onde,
Svuda samo Kohio!
Dosta mi je njega više,
Ne mož’ više da se diše.
Kohio
U novinama,
Na TV-u,
Na ulici,
I u bašti
I u mašti.
Skribo Tuš hoda preko scene, ređaju se pozorišni radnici, svako od njih ima po jednu novinu u ruci, na kojoj je ogromna slika Kohija i Konije. Skribo ide pored tog reda i cepa im novine. Svi se okupljaju oko jednog i uprkos tome – čitaju i gledaju.
Kohio
Na plakatu,
U teatru,
Svi za njega hoće sada
Da uskaču i u vatru.
KOHIO:
Ma, stani, stani,
Kas’ti želim,
Ja se tome ne veselim.
Ja Koniji zvezdu pecam,
I na tebe se ne brecam.
Mene slava ne zanima,
Pričam ti to već danima.
SKRIBO TUŠ:
Koga slava da ne dira,
Slava ne da meni mira.
Kohio ga pusti tu, odmahne rukom i teleportuje se.
SKRIBO TUŠ:
Da sam samo ostavio
Dečaka što jeste mio,
Život bi mi mio bio,
A ovako mučim muku,
Patnja drži me za ruku.
On da bude tako slavan,
A ja glupi, glupi balvan.
E pa tako neće moći,
Neće moći ove noći!
Zatamnjenje do potpunog mraka.
… A zatim, Kohio sedi za svojom skalamerijom i hvata zvezdu. Na scenu ulazi Skribo Tuš. Nosi u rukama papire. Mnoštvo njih. Seda, uzima olovku, legne potrbuške i misli. Onda ustane i krene da lista. Čita.
SKRIBO TUŠ:
Kohio je glavni dečak,
Princeze baš lično nećak.
Da.
On ume da nestaje,
Za svet ovaj malo haje.
Zvezdu s neba zna da skine,
Čisto da ga želja mine.
(Skribo prepravlja na listovima.)
Ne, ne zna… Znači…
Ne zna ništa sem da jede…
Kad mu ruke već poblede…
Ne, ne, to je glupo.
Ne zna ništa, ni da zine…
Ni da sjajnu zvezdu skine.
Kohiju se isključuje skalamerija.
SKRIBO TUŠ:
Ma ne, ovo ću da brišem,
Slavu svoju već mirišem.
Svuda to ću da prepravim.
(Lista, briše, piše…)
Da te vidim, mili mali,
Dokle smo mi ono stali,
Konija ti zvezdu čeka,
Konija što je baš daleka.
I da dodam ovo ja,
Da napišem tačno šta:
Ako do nje dođe on,
Neka bude kao slon,
Veliki za nju malenu
Konijicu – malu ženu.
I da ona ne mož’ doći,
Ni po danu ni po noći,
Niti sada, ni ikada!
(pleše razmahano)
Kako sam pametan,
Kako sam drag,
Sad se u meni
Probudi vrag!
Slavan biću,
Biću slavan,
Ja u svetu
Vrlo glavan!
Skribo skloni papire, dolazi do balkona.
SKRIBO TUŠ:
Kohijiću, sinji ’tiću…
(smeje se ka publici)
Dođi, deder, malo amo,
Da mi nešto isprobamo.
Kohio je zadubljen u svoju skalameriju. Kohio se vrti, pokušava nešto, ne ide.
KOHIO:
Ja ne vidim više
Ni Mesec ni zvezde,
Problemi se meni
Od nedavno gnezde.
SKRIBO TUŠ:
Je li, je li, je li da?
Zanimljivo veliš.
Možda možeš muke
Sa mnom da podeliš?
KOHIO:
Idem do Konije,
Da joj kažem nešto,
Pa ću posle opet
Da pogledam vešto.
Kohio se teleportuje. Odjednom – svetlo na Koniju koja spava. Kohio u krevetu pored nje, ali mnogo veći nego što je inače. Skribo pušta novinare koji opet sedaju u gledalište i smeška se bezobrazno.
KONIJA:
O, Kohio, ti si doš’o...
Od kuće si davno poš’o...
KOHIO:
Radio sam pola dana,
Daleko od našeg stana.
Skribo se smeje naglas. Svi novinari ga istovremeno pogledaju i izignorišu.
KONIJA:
Večericu nisi dirn’o... (uzdahne)
Bar mi onda spavaj mirno...
KOHIO:
Umoran sam ja ti mnogo,
Ali zato snage imam,
Da ti meni priđeš bliže,
U zagrljaj svoj te primam.
KOHIO: (preneražen)
Konijice moja mila,
Zašto si mi se smanjila?
KONIJA:
Tebi sad se mnogo knjava,
Pa ti se i pričinjava.
KOHIO:
Nije tačno to što pričaš,
Ti si meni taman bila,
A sad si mi sasvim mala,
Mnogo si se umanjila.
Hoću znati šta je bilo,
Šta sa tobom to se zbilo.
KONIJA:
Ti Kohio nisi! Ne!
Kohio je bio manji,
Manji, kraći, niži, tanji...
Skribo se smeje naglas.
KOHIO:
Ja sam, ja sam,
Ko bi bio…
KONIJA:
Tako velik nisi mio
Kao što je moj Kohio.
Kohio gleda svoje ruke, noge – da, ogroman je.
KOHIO:
A da pođem odmah sada,
Do onoga Skriba mog,
Možda on će znati šta se
dogodilo čega zbog.
KONIJA: (plače)
Šta se ovo s nama zbiva,
Koja sila tu je kriva?
Svet je mesto ipak ružno.
Baš sam tužna, baš je tužno.
KOHIO:
Tvoje reči mene plaše.
Od ljubavi šta bi naše?
Nisam srećan takvim planom,
Al’ sad, hajde, šta je tu je,
Jer i žena trebalo bi
Muža svog da poštuje.
KONIJA:
A da činim šta još treba?
Obeć’o si zvezdu s neba.
Nisi mi je ti doneo,
Lepo si se ti poneo.
Ja uradim sve što mogu
Za tebe, baš svakim delom,
I volim te kol’ko mogu,
Ovim svojim malim telom.
KOHIO:
Konijice, nemoj tako,
I ja tebe volim jako.
KONIJA:
Vodi mene ti sa sobom,
Strah je meni svekoliki.
KOHIO:
Zagrljaj?
Skribo se smeje. Novinari su u čudu. Ustaju, protestuju. Štimung se samo malo menja. Kohio se teleportuje, ali Konija ostane. Novinari se penju na scenu, viču, buču. Konija ostane sama bez Kohija u zagrljaju. Mrak. Veliki Kohio se pojavljuje među novinarima. Ništa mu nije jasno. Opet se teleportuje i ode kod Konije. Skribo stoji sa strane i puca od smeha. Novinari ga opkoljavaju. Otimaju mu listove, koje on drži u ruci i oni lete na sve strane. Jedan novinar se izdvaja.
NOVINAR GLAVNI:
Predstava da stane mora,
Koja je to ovde fora?
NOVINAR DRSKI:
Evo koja, prepravkice…
SKRIBO TUŠ:
Neke male k’o kokice!
NOVINAR DRSKI:
Ma nemoj da lažeš sada!
NOVINAR DOSADNI:
To je čeljad sasvim mlada,
Tako da ih ti odvojiš,
Ima l’ nekog kog se bojiš?
NOVINAR DRSKI:
Piši, piši, piši tamo –
Prepravljao dramu,
Napravio famu.
Ovo dvoje što se vole,
Sad za ljubav njega mole.
NOVINARKA:
Bez najave i bez blama,
Podmetnuo dramu nama.
Obećao srećan kraj,
Za ovo ćeš platit’ – znaj!
Novinari prilaze Kohiju i tobože ga teše. Kohio se odupire. Ne može. Onda se teleportuje.
NOVINAR DOSADNI:
Evo, dečko, kao slon,
Kao da je sam svoj klon,
Porastao, od nje veći,
Sve to vodi ka nesreći.
(Udahne – izdahne.)
NOVINARKA:
Kako smeo sam si ti,
Da promeniš radnju sad,
Kad je dečko tako voli
I na sve to tako mlad.
NOVINAR GLAVNI:
Pusti to sad, nego piši:
Skribo Tuš je pisac drama,
Oko njega sad je fama…
Skribo Tuš se valja po sceni i glupira od sreće. Novinari se kao sablažnjavaju, ali mu prate svaki pokret.
NOVINAR GLAVNI:
Jer je pis’o – bris’o i uzdis’o,
Dok… nastavi…
NOVINAR NEUPUĆENI:
Da nastavim? Al’ ja ne znam…
NOVINARKA:
Muka mi je od tog čina!
NOVINAR DRSKI:
Dragi, Kohio, kako se osećate?
KOHIO:
Šta mi se dogodilo
– možda se sećate?
NOVINARKA:
Kako ne, hajde nemoj
Da pitaš tu mnogo dečka,
Nego da mi sad vidimo
Šta kaže ta mustra bečka.
Skribo Tuš sedi na pozornici, skida cipele i smeje se kao lud.
NOVINAR GLAVNI:
Piši, došli ljudi razni,
On cipelu ovde prazni.
Smeje se k’o lud na brašno,
Kakav čudak! Zbilja strašno...
Kohio se teleportuje do svoje skalamerije i pokušava da je aktivira. Ništa ne svetli, ništa se ne dešava.
NOVINARKA:
Piši tamo – Kohio je sada velik…
Novinari odmahnu rukama, pokazujući na Skriba koji se bekelji i glupira, oblači cipele naopako, radi kolut napred. Novinari naprave krug oko njega.
NOVINARI:
(smenjuju se, svako po stih i iz svog karaktera)
Skandal pravi, pravi skandal…
Kao da je neki vandal…
Bekelji se luda glava…
Majica mu je sasvim plava.
I čarape na prugice.
Kao boje od dugice.
Ovo je sad pozorište…
A ne neko vašarište…
On je neka čudna mustra…
Neka ti je ruka žustra.
U novine to da stigne,
Tiraž nama da podigne!
Novinari se sjure sa scene.
KOHIO:
A ja?
SKRIBO TUŠ:
A ti, šta ti?
Ja!
I samo ja!
Pričaj svoje
Bla bla bla.
Skribo Tuš gleda u Kohija, malo mu ga je i žao…
SKRIBO TUŠ:
E, moj Kohio,
Drag si meni sasvim bio.
Dok mi nisi život moj
Iz korena promenio.
Uleću novine sa svih strana. Skribo Tuš uzima i čita.
SKRIBO TUŠ:
Naslovna strana – imam je!
Moja je baš svaka strana!
Nisam više glupa vrana
Koju niko da prepozna,
O meni će da se dozna.
O meni sad pišu svi,
Javnost oko mene vri,
Samo to sam hteo ja
Da me svako, svako zna.
Kohio silazi, Skribo je sluđen svojom srećom, baca novine po sceni. Kohio uzme tekstove, čvrsto ih stegne i teleportuje se kod Konije. Ona ga čeka.
KONIJA:
Gde si bio aman, aman…
Još uvek mi nisi taman?
KOHIO:
Nisam znao šta da radim,
Kako da nas ja izvadim.
Na prevaru ja sam prist’o,
Da budemo mi načisto.
Kohio otvara listove i nešto upisuje.
KONIJA:
Šta to radiš, dragi moj?
KOHIO:
Samo mi ti tako stoj.
Kohio se teleportuje, Skribo je i dalje u svojim novinama. Kohio se pojavljuje normalne veličine, ostavi mu tekstove gde su bili i opet se teleportuje do Konije. Vrati se normalan. Ona se iznenadi, zagrle se, njihova slika ostane zaleđena neko vreme.
KOHIO:
Neka oni žive svoje,
A mi ćemo što je naše,
Ne želim da nikad više
Tuđe reči nas zaplaše.
Vadi iz džepa zvezdu.
KONIJA:
Kaži meni, Kohio moj,
Šta se sve to s nama zbilo,
Ništa meni jasno nije,
Mada mi je sada milo…
KOHIO:
Sve ću da ti kažem, znaj!
Upisao sam nam kraj,
I biće nam naj naj naj.
Nikad više velik’ tako,
Neću biti – to zna svako.
KONIJA:
U njegovu dramu ti
Upisao nešto si?
KOHIO:
Nešto lepo za nas dvoje…
KONIJA:
Drage su mi reči tvoje.
Pozorišni radnici izlaze ponovo sa novinama. Jedni čitaju, a jedni se kao slobodni prolaznici okupljaju i slušaju. Za to vreme Skribo sve zadovoljno gleda i smeši se.
POZORIŠNI RADNICI:
(smenjuju se, zaprepašćeni)
Skribo slavan, evo piše,
Prate njemu kako diše,
Kako hoda, misli, spava,
Da li njega boli glava.
POZORIŠNI RADNIK 2:
Juče iš’o golog pupka!
Svi se zaprepaste, ne mogu da veruju.
POZORIŠNI RADNICI:
Dramski pisac golog pupka?!
POZORIŠNI RADNIK 3:
Da vidite vi tog trpka!
Imitira ga kako hoda i ide kao da je osvojio svet.
POZORIŠNI RADNIK 4:
Neće da nas ni pozdravi!
Skribo prolazi pored njih i gleda sa visine, ne javlja im se.
POZORIŠNI RADNIK 1:
Kao da smo neki mravi!
POZORIŠNI RADNIK 4:
Slava mu je sad u glavi!
POZORIŠNI RADNIK 2:
Koja slava, užas živi!
Ko se tome jošte divi?!
Skribo ih malo sa prezirom gleda, ali oni svi ćućore o njemu, pa on tu šeta i kao da ih provocira. Dok se pozorišni radnici čude, ulaze novinari – opet! On njih prima vrlo rado.
NOVINARI:
(smenjuju se)
Gospodine Skribo Tuš,
Nemojte nam reći kuš,
Mi bismo još samo znali
Da l’ biste intervju dali?
Radite li nešto novo?
Kažite nam neko slovo.
Pozorišni radnik i dalje čita novine. Odskoči, ne može da veruje, okupe se oko njega.
POZORIŠNI RADNIK 3:
On je prdn’o u teatru!
POZORIŠNI RADNIK 5: (preneraženo)
Upalio ovde vatru!
Skribo osluškuje i uživa u gužvi novinara. Pozorišni radnici ne mogu da veruju šta čuju i vide, ali ipak svi gledaju u Skriba, tako da je on u suštini zadovoljan.
SKRIBO TUŠ:
Glavan, slavan na sve strane,
Ja sam pisac(čovek) skroz bez mane!
Pozorišni radnici nastave da ćućore i čitaju novine. Svetlo lagano odlazi u fade out.
Kohio zagrli Koniju, poljube se, oni su drugačije osvetljeni od ostalih.
KOHIO:
Idemo mi sad daleko,
Da nas ne bi pozn’o neko.
(Pruža joj zvezdu, ona ih osvetljava, sve ostalo je u mraku.)
KOHIO:
To je moja zvezda sjajna,
Dajem ti je ja od srca.
(publici)
A šta će nam da li znate?
Nek ostane naša tajna!
K R A J
SKRIBO TUŠ:
Da pomogneš moraš meni,
Lice moje već crveni.
U pravu si sasvim bio,
I meni si vrlo mio.
Imam jedan problem sada,
Moja ličnost još je rada
Da radimo – samo kada?
KOHIO:
Odmah sada, odmah sada.
Pozorišni radnici donose Skribo Tušu papire i olovke, on jednu stavi na uvo, jedu uzme, jednu u džep, napakuje se olovkama. Kohio odlaže gitaru. Penje se na balkončić, što je njegova scena i vrlo je srećan.
KOHIO:
Pazi vamo, predlog moj je,
Stvari ti ovako stoje:
Kažem ko sam, šta sam, gde sam,
Princeze brat, a ne blesan.
Teleportuje se nekoliko puta, Skribo Tuš gleda sa radošću.
SKRIBO TUŠ:
Tako, momče, tako volim,
Šta se dalje zbiva, molim?
KOHIO:
Onda kažem:
Vidim ja sad nešto divno,
Događanje pozitivno.
Kao vidim jednu zvezdu,
Pticu jednu u svom gnezdu.
To je možda ptica moja,
A ja ljubav prava tvoja…
Kohio nestane i ne pojavi se kratko vreme. Iza zavese, koja se sklanja, nazire se prizor iz bajke. Kohio se tu pojavi. Polako se osvetljava scena, gde se vidi Konija, koja se ljulja u ljuljašci. Kohio prilazi oprezno i polako.
KOHIO:
Opa, ups i dobar dan.
KONIJA:
To je neki bonvivan.
KOHIO:
Kohio je moje ime.
KONIJA:
Šta ja imam sada s time?
KOHIO:
Imaš, imaš, i te kako,
Objašnjenje nije lako.
Zvezde mogu ja da vidim,
A sada se od Vas stidim.
Jer sam tako i Vas sreo,
Možda ipak nisam smeo…
KONIJA:
To sve umem i ja sama.
KOHIO:
Mogu li da sednem s Vama?
KONIJA:
Ja sam sama, nema nas dve.
KOHIO:
Na „ti“ smo mi sad, zar ne?
(teško mu ide, nakašljava se, stidi se)
Rođeni smo istog dana.
Ti za mene baš si zdana.
Kohio nestane. Stvori se kod Skriba. Pljeska sebe po faci.
KOHIO:
Kaži nešto, gukni, reci,
Al’ pre toga to ispeci.
Udahne, izdahne. Teleportuje se kod Konije. Ona ustane, ništa joj nije jasno. Protrlja oči. Pravi se da se ništa nije dogodilo.
KOHIO:
Gledao sam dugo, dugo
U najlepšu jednu zvezdu
A sada se ja osećam
Kao ptica u svom gnezdu.
Konija se kikoće.
KOHIO:
Tebi je to možda smešno
Što se meni mnogo sviđaš.
Ja ću biti dosta tužan
Ako nećeš da me viđaš.
Konija se kikoće.
KOHIO:
Dobro, to je to,
Odlazim ja sad.
KONIJA:
A ja ću te videti,
Al’ reci mi barem – kad?
KOHIO:
Oho! Ti me čekaj,
Ja ću opet doći,
Ali ovog trena
Moram kući poći.
Teleportovanje – Kohio se stvori kod Skribo Tuša, zavali mu se u krilo, Skribo ga mazi i smeje se slatko grohotom.
SKRIBO TUŠ:
Šta bi, sinko, ode ti?
KOHIO:
Ne znam stvarno šta mi bi.
Jesam mnogo lup’o sad?
Sevne blic. Neprimetno su se ušunjali novinari, razmileli kao mravi na sve strane. Jedni su tamo gde je Konijin svet, pokušavaju da kroče u njega, ali ne uspevaju; jedni su pored Skribo Tuša i Kohija i diskretno drže diktafon, pa im snimaju razgovor; jedni se šunjaju po sceni.
SKRIBO TUŠ:
Novinari! Dobar dan.
KOHIO:
Sad je dosta, hajde van.
NOVINARKA:
(Skribo Tušu)
Onda ništa, slave nema
Nadahnuće nek ti drema.
KOHIO: (Skribu)
Pritisak mi oni dižu,
Prepredeni kao mačke,
Oni žele moj svet celi
Da okrenu naglavačke.
SKRIBO TUŠ:
Dobro, deder, malo stani,
Uskoro će oni vani.
Kohio nestane. Pojavi se negde, gde ga publika vidi, ali ne i novinari.
SKRIBO TUŠ:
(novinarima)
Imam za vas ekstra vest:
Od nje pašće u nesvest
Ko do vesti ove dođe,
Neće moći da je prođe.
Novinari se okupe oko njega.
SKRIBO TUŠ:
Kohio je dečko mlad,
Za ljubav je on baš rad.
Ima jednu devojčicu,
Svoju dragu Konijicu.
NOVINARI:
Kako, kako?
SKRIBO TUŠ:
Sasvim lako.
NOVINARKA:
On je voli, voli skroz?
SKRIBO TUŠ:
Skroz naskroz.
K’o Herijet i Berlioz.
K’o Romeo i Đulijet,
Misle da je njihov svet.
NOVINARKA:
Jaoj, ljubav je na pragu,
Hoće li da ljubi dragu?
SKRIBO TUŠ:
Polako, polako, ljudi,
(jednom novinaru, koji stalno gviri)
Ti, mladiću, strpljiv budi.
Skribo se uporno okreće, ali ne vidi Kohija nigde.
SKRIBO TUŠ:
Kohio? Kohio?
Dođi vamo, druže,
Uskoro će po vama
Da padaju ruže.
NOVINARKA:
Da padaju ruže,
Latice il’ cveće?
SKRIBO:
I jedno i drugo.
Ipak se okreće.
(za sebe)
Šta ja pričam, da li znam,
Sad me je već sasvim blam.
Kohio? Kohio?
Neugodno mu je. Počne da peva „operski“ – melodija iz „Karmen“.
SKRIBO TUŠ:
Ljubav prava je divlja ptica
što nikad nema kavez svoj.
Zalud mamiš je, ona uvek
odleti kud god je volja njoj.
(smišlja)
Hajte sada svi vi ovde,
Hajte sada domu svom.
Danas-sutra ovde biće
Predstava po jus-u mom.
Dok on peva, novinari se smeštaju u gledalište. Sevaju blicevi. Mrak na pozornici. Aplauz. Na proscenijum izlazi Skribo Tuš. Klanja se. Počinje predstava.
SKRIBO TUŠ:
Dobro veče, dragi gosti,
Skribo Tuš je moje ime.
Pisao sam ovaj komad
I ponosim ja se time.
Novinari prave buku. Skribo pozira.
SKRIBO:
Ako ko želi da me slika,
biće za to još prilika.
NOVINARI:
Hoćemo Kohija i Koniju,
Hoćemo Kohija i Koniju!
Kreće muzika, Skribo se ne vidi – ostaje u mraku, podiže se mala zavesa koja ograničava Konijin i Kohiov svet. Kohio se pojavljuje, nalazi na Koniju koja se nalazi pod staklenim zvonom. On se prenerazi. Lupka u zvono, ono menja boju. Kohio se vrti, pokušava da uđe. Ne uspeva. Onda se teleportuje u zvono. Sve vreme njihov dijalog ima zvuk sa ehom ili nečim sličnim.
KOHIO:
O, Konija, probudi se,
Došao sam ja po tebe,
Hoću negde da te vodim,
Da te imam pored sebe.
KONIJA:
Da li to je stvarna stvarnost,
Snovi, mašta il’ realnost?
Ja Kohiov glasić čujem
Ili stvarnost svoju kujem?
KOHIO:
Čuješ, budi se.
Vodim te sad
U jedan lep i
Za nas divan grad.
KONIJA:
Ne odlazi nikad više.
Kad sam sama i bez tebe,
Srce moje kuca tiše.
KOHIO:
Ja te volim bićem celim.
KONIJA:
S tobom život ću da delim.
KOHIO:
Stvarno mi to sada kažeš?
I kad kažeš, ti ne lažeš?
KONIJA:
Pogledaj me! Ti da znaš –
- ja ne lažem nikad baš
Ali vidiš gde ja živim.
KOHIO:
Tome se ja ne divim.
KONIJA:
Ovde mene drži tata,
Ne pušta me iz inata
Da me ne bi zavoleo
Neki mladić i odveo.
Beži, Kohio, o, beži,
Evo, čujem i pas reži…
Kohio je cmokne i teleportuje iz zvona. Drži ružu u ruci.
KOHIO:
Moje srce sada bije
Ritmom jedne melodije
Po imenu Konijica,
Naj-najlepšeg belog lica.
Sada ne znam šta da radim,
Kako da je ja izvadim
Iz staklenog onog zvona…
Lepa mi je k’ o ikona.
Oduševljenje među novinarima. Uzdasi. Aplauzi.
Kohio vreba okolo. Konija sedi zalepljena za zvono i gleda levo i desno, ne bi li videla Kohija.
KOHIO:
Idem sada, kako bude,
Volje sam ja sasvim lude.
Kohio se teleportuje.
KOHIO:
Oslobađam sad ja tebe
I vodim te uza sebe.
Zagrli me čvrsto sada
I ne brini dalje ti.
Kol’ko ćemo se voleti
Čudiće se redom svi.
Zvono se boji najrazličitijim bojama. Teleportuju se – na neko drugo mesto. Kućica daleka, kao iz bajke. Njih dvoje se pojavljuju.
KONIJA:
Ljubav je…
kad gledaš u zvezde,
Ljubav…
to je kad nekog voliš,
Ljubav…
to je kad misliš o nekom,
Ljubav…
je i kad za ljubav moliš.
KOHIO:
Ljubav je sve…
Na proscenijum izlazi Skribo Tuš, nasmejan.
SKRIBO TUŠ:
Dragi moji, drage moje,
Stvari vam ovako stoje.
Sve što ovde vi gledate,
Napis’o je Skribo slavni,
U teatru vrlo glavni.
Negodovanje u publici među novinarima.
NOVINARI:
Hoćemo Kohija i Koniju,
A ne ovu monotoniju!
Svetlo osvetljava Kohija i Koniju, Skribo se bori da mu daju svetlo, ne krene mu za rukom i ode sa scene. Siđe u publiku.
KONIJA:
Kakva je planeta čudna,
Ovde nema mnogo ljudi,
Gde smo mi to došli sada
Moja glava još se čudi.
KOHIO:
To je jedno lepo mesto,
Tu smo samo sad nas dvoje,
Ovde odmah ću ti dati -
ja zauvek srce svoje.
KONIJA:
I ja tebi svoje dajem.
I zauvek ja te volim.
Nemoj da me zaboraviš,
Iz mog srca ja te molim.
KOHIO:
I da hoću, ja ne mogu.
Jer te tako silno volim.
Baš za mene ti si zdana,
baš za mene sa svih strana.
Usne tačne baš za moje,
Moje srce baš za tvoje.
Kad te vidim i zagrlim,
Kao da smo biće jedno...
KONIJA:
Sve na tebi pravljeno je
Za telo mi krhko, čedno.
KOHIO:
Šta ću za nas da napravim,
Nikad niko nije vid’o,
Jednu spravu kako bih ti
Zvezde s neba ja poskid’o.
KONIJA:
Jedva čekam, jedva čekam
Da zvezdicu imam svoju,
To će više nego išta
Da raduje dušu moju.
KOHIO:
Nije zvezda to tek neka,
Nego jedna izdaleka,
Koja nas da čuva treba
Dok je sveta, dok je neba.
Bez nje nismo mi baš mi,
S tobom ja, a sa mnom ti!
Osvetljava se kuća na kraju staze.
KOHIO:
Ovo ti je naša kuća,
Od ljubavi biće vruća.
KONIJA:
Otkud nama kuća ova
Koja ima čak dva krova?!
Troje vrata, čet’ri sprata...
KOHIO:
Rekao sam ja već tebi,
Da ću za nas sve smisliti,
Čak i kuću sa dva krova,
Troje vrata, čet’ri sprata!
A sad moram ja da odem,
Da još radim, da još gradim,
Zvezdu da nam s neba skinem
I opet se k tebi vinem.
KONIJA:
Misli na me, ja te molim!
KOHIO:
Mislim... Zato jer te volim.
Kohio se teleportuje. Krene da nađe Skriba po sceni, njega nema. Dok hoda, vidi da je u punom svetlu i kreće veliki aplauz. Skribo istrčava pored njega i klanja se.
NOVINARI:
Kohio! Kohio! Kohio!
Novinari izlaze na scenu, opkole Kohija, guraju mi mikrofone i diktafone pod usta. Skribo pokušava da se uvuče u „priču“, ali mu ne ide.
NOVINARKA:
Da li će ovo serija biti?
NOVINAR DOSADNI:
Ta, nemojte to od nas kriti…
KOHIO: (Skribu, začuđeno)
Koja serija tu je tema?
SKRIBO TUŠ:
(trudeći se da isprati melodiju novinara)
Kojoj nigde ravne nema.
Novinari opet ne čuju Skriba, nego pitaju Kohija.
NOVINAR GLAVNI:
Šta će s vama dalje biti?
SKRIBO TUŠ:
Ja nastavljam sudbu šiti.
NOVINARKA:
Ljubav za do kraja sveta?
SKRIBO TUŠ:
Tu ljubav i život njihov,
Niko ne sme da ometa.
Kohio se teleportuje. Sedne na svoj balkon i gleda u zvezde. Donji deo scene polako ode u mrak. Kohio samo gleda i usmerava. Za to vreme može da se vidi Konija u „njihovom“ prostoru.
KOHIO:
Najzvezdu joj moram dati.
Da kad god joj srce pati,
Ona uzme zvezdu sama
Ode od nje sva ta tama.
Divna moja Konijica,
Divnoga i nežnog lica,
Čeka zvezdu pravu neku,
Za nju sada još daleku.
Zato moram nebom ovim,
Za nju zvezdu da ulovim.
Mrak. Polako se zatim osvetljava Skribo, koji sedi na sceni i odnekud mu upadaju grdne novine. Besan je, baca ih, ludi po sceni.
SKRIBO TUŠ: (Kohiju)
Siđi dole odmah sad,
Dok za priču još sam rad!
Kohio polako silazi.
SKRIBO TUŠ:
Brže, momak, brže siđi,
Sasvim blizu meni priđi.
Kohio se teleportuje. Skribo Tuš mu pokazuje i mlati novinama pred njim.
SKRIBO TUŠ:
Šta je ovo, hajde reci,
Dopadaš se baš svoj deci.
Novinari tebe jure,
Da te vide oni žure.
Gde sam ja tu, pitam lepo?
Nema! Zar sam krep’o!
Kohio, Kohio, to je fama,
A ko je tu pisac drama?!
Nije važno, ko god da je,
Za pisce svet malo haje!
Skribo baca novine po sceni. Pristupaju i pozorišni radnici.
SKRIBO TUŠ I POZORIŠNI RADNICI:
Kohio ovde, Kohio onde,
Svuda samo Kohio!
Dosta mi je njega više,
Ne mož’ više da se diše.
Kohio
U novinama,
Na TV-u,
Na ulici,
I u bašti
I u mašti.
Skribo Tuš hoda preko scene, ređaju se pozorišni radnici, svako od njih ima po jednu novinu u ruci, na kojoj je ogromna slika Kohija i Konije. Skribo ide pored tog reda i cepa im novine. Svi se okupljaju oko jednog i uprkos tome – čitaju i gledaju.
Kohio
Na plakatu,
U teatru,
Svi za njega hoće sada
Da uskaču i u vatru.
KOHIO:
Ma, stani, stani,
Kas’ti želim,
Ja se tome ne veselim.
Ja Koniji zvezdu pecam,
I na tebe se ne brecam.
Mene slava ne zanima,
Pričam ti to već danima.
SKRIBO TUŠ:
Koga slava da ne dira,
Slava ne da meni mira.
Kohio ga pusti tu, odmahne rukom i teleportuje se.
SKRIBO TUŠ:
Da sam samo ostavio
Dečaka što jeste mio,
Život bi mi mio bio,
A ovako mučim muku,
Patnja drži me za ruku.
On da bude tako slavan,
A ja glupi, glupi balvan.
E pa tako neće moći,
Neće moći ove noći!
Zatamnjenje do potpunog mraka.
… A zatim, Kohio sedi za svojom skalamerijom i hvata zvezdu. Na scenu ulazi Skribo Tuš. Nosi u rukama papire. Mnoštvo njih. Seda, uzima olovku, legne potrbuške i misli. Onda ustane i krene da lista. Čita.
SKRIBO TUŠ:
Kohio je glavni dečak,
Princeze baš lično nećak.
Da.
On ume da nestaje,
Za svet ovaj malo haje.
Zvezdu s neba zna da skine,
Čisto da ga želja mine.
(Skribo prepravlja na listovima.)
Ne, ne zna… Znači…
Ne zna ništa sem da jede…
Kad mu ruke već poblede…
Ne, ne, to je glupo.
Ne zna ništa, ni da zine…
Ni da sjajnu zvezdu skine.
Kohiju se isključuje skalamerija.
SKRIBO TUŠ:
Ma ne, ovo ću da brišem,
Slavu svoju već mirišem.
Svuda to ću da prepravim.
(Lista, briše, piše…)
Da te vidim, mili mali,
Dokle smo mi ono stali,
Konija ti zvezdu čeka,
Konija što je baš daleka.
I da dodam ovo ja,
Da napišem tačno šta:
Ako do nje dođe on,
Neka bude kao slon,
Veliki za nju malenu
Konijicu – malu ženu.
I da ona ne mož’ doći,
Ni po danu ni po noći,
Niti sada, ni ikada!
(pleše razmahano)
Kako sam pametan,
Kako sam drag,
Sad se u meni
Probudi vrag!
Slavan biću,
Biću slavan,
Ja u svetu
Vrlo glavan!
Skribo skloni papire, dolazi do balkona.
SKRIBO TUŠ:
Kohijiću, sinji ’tiću…
(smeje se ka publici)
Dođi, deder, malo amo,
Da mi nešto isprobamo.
Kohio je zadubljen u svoju skalameriju. Kohio se vrti, pokušava nešto, ne ide.
KOHIO:
Ja ne vidim više
Ni Mesec ni zvezde,
Problemi se meni
Od nedavno gnezde.
SKRIBO TUŠ:
Je li, je li, je li da?
Zanimljivo veliš.
Možda možeš muke
Sa mnom da podeliš?
KOHIO:
Idem do Konije,
Da joj kažem nešto,
Pa ću posle opet
Da pogledam vešto.
Kohio se teleportuje. Odjednom – svetlo na Koniju koja spava. Kohio u krevetu pored nje, ali mnogo veći nego što je inače. Skribo pušta novinare koji opet sedaju u gledalište i smeška se bezobrazno.
KONIJA:
O, Kohio, ti si doš’o...
Od kuće si davno poš’o...
KOHIO:
Radio sam pola dana,
Daleko od našeg stana.
Skribo se smeje naglas. Svi novinari ga istovremeno pogledaju i izignorišu.
KONIJA:
Večericu nisi dirn’o... (uzdahne)
Bar mi onda spavaj mirno...
KOHIO:
Umoran sam ja ti mnogo,
Ali zato snage imam,
Da ti meni priđeš bliže,
U zagrljaj svoj te primam.
KOHIO: (preneražen)
Konijice moja mila,
Zašto si mi se smanjila?
KONIJA:
Tebi sad se mnogo knjava,
Pa ti se i pričinjava.
KOHIO:
Nije tačno to što pričaš,
Ti si meni taman bila,
A sad si mi sasvim mala,
Mnogo si se umanjila.
Hoću znati šta je bilo,
Šta sa tobom to se zbilo.
KONIJA:
Ti Kohio nisi! Ne!
Kohio je bio manji,
Manji, kraći, niži, tanji...
Skribo se smeje naglas.
KOHIO:
Ja sam, ja sam,
Ko bi bio…
KONIJA:
Tako velik nisi mio
Kao što je moj Kohio.
Kohio gleda svoje ruke, noge – da, ogroman je.
KOHIO:
A da pođem odmah sada,
Do onoga Skriba mog,
Možda on će znati šta se
dogodilo čega zbog.
KONIJA: (plače)
Šta se ovo s nama zbiva,
Koja sila tu je kriva?
Svet je mesto ipak ružno.
Baš sam tužna, baš je tužno.
KOHIO:
Tvoje reči mene plaše.
Od ljubavi šta bi naše?
Nisam srećan takvim planom,
Al’ sad, hajde, šta je tu je,
Jer i žena trebalo bi
Muža svog da poštuje.
KONIJA:
A da činim šta još treba?
Obeć’o si zvezdu s neba.
Nisi mi je ti doneo,
Lepo si se ti poneo.
Ja uradim sve što mogu
Za tebe, baš svakim delom,
I volim te kol’ko mogu,
Ovim svojim malim telom.
KOHIO:
Konijice, nemoj tako,
I ja tebe volim jako.
KONIJA:
Vodi mene ti sa sobom,
Strah je meni svekoliki.
KOHIO:
Zagrljaj?
Skribo se smeje. Novinari su u čudu. Ustaju, protestuju. Štimung se samo malo menja. Kohio se teleportuje, ali Konija ostane. Novinari se penju na scenu, viču, buču. Konija ostane sama bez Kohija u zagrljaju. Mrak. Veliki Kohio se pojavljuje među novinarima. Ništa mu nije jasno. Opet se teleportuje i ode kod Konije. Skribo stoji sa strane i puca od smeha. Novinari ga opkoljavaju. Otimaju mu listove, koje on drži u ruci i oni lete na sve strane. Jedan novinar se izdvaja.
NOVINAR GLAVNI:
Predstava da stane mora,
Koja je to ovde fora?
NOVINAR DRSKI:
Evo koja, prepravkice…
SKRIBO TUŠ:
Neke male k’o kokice!
NOVINAR DRSKI:
Ma nemoj da lažeš sada!
NOVINAR DOSADNI:
To je čeljad sasvim mlada,
Tako da ih ti odvojiš,
Ima l’ nekog kog se bojiš?
NOVINAR DRSKI:
Piši, piši, piši tamo –
Prepravljao dramu,
Napravio famu.
Ovo dvoje što se vole,
Sad za ljubav njega mole.
NOVINARKA:
Bez najave i bez blama,
Podmetnuo dramu nama.
Obećao srećan kraj,
Za ovo ćeš platit’ – znaj!
Novinari prilaze Kohiju i tobože ga teše. Kohio se odupire. Ne može. Onda se teleportuje.
NOVINAR DOSADNI:
Evo, dečko, kao slon,
Kao da je sam svoj klon,
Porastao, od nje veći,
Sve to vodi ka nesreći.
(Udahne – izdahne.)
NOVINARKA:
Kako smeo sam si ti,
Da promeniš radnju sad,
Kad je dečko tako voli
I na sve to tako mlad.
NOVINAR GLAVNI:
Pusti to sad, nego piši:
Skribo Tuš je pisac drama,
Oko njega sad je fama…
Skribo Tuš se valja po sceni i glupira od sreće. Novinari se kao sablažnjavaju, ali mu prate svaki pokret.
NOVINAR GLAVNI:
Jer je pis’o – bris’o i uzdis’o,
Dok… nastavi…
NOVINAR NEUPUĆENI:
Da nastavim? Al’ ja ne znam…
NOVINARKA:
Muka mi je od tog čina!
NOVINAR DRSKI:
Dragi, Kohio, kako se osećate?
KOHIO:
Šta mi se dogodilo
– možda se sećate?
NOVINARKA:
Kako ne, hajde nemoj
Da pitaš tu mnogo dečka,
Nego da mi sad vidimo
Šta kaže ta mustra bečka.
Skribo Tuš sedi na pozornici, skida cipele i smeje se kao lud.
NOVINAR GLAVNI:
Piši, došli ljudi razni,
On cipelu ovde prazni.
Smeje se k’o lud na brašno,
Kakav čudak! Zbilja strašno...
Kohio se teleportuje do svoje skalamerije i pokušava da je aktivira. Ništa ne svetli, ništa se ne dešava.
NOVINARKA:
Piši tamo – Kohio je sada velik…
Novinari odmahnu rukama, pokazujući na Skriba koji se bekelji i glupira, oblači cipele naopako, radi kolut napred. Novinari naprave krug oko njega.
NOVINARI:
(smenjuju se, svako po stih i iz svog karaktera)
Skandal pravi, pravi skandal…
Kao da je neki vandal…
Bekelji se luda glava…
Majica mu je sasvim plava.
I čarape na prugice.
Kao boje od dugice.
Ovo je sad pozorište…
A ne neko vašarište…
On je neka čudna mustra…
Neka ti je ruka žustra.
U novine to da stigne,
Tiraž nama da podigne!
Novinari se sjure sa scene.
KOHIO:
A ja?
SKRIBO TUŠ:
A ti, šta ti?
Ja!
I samo ja!
Pričaj svoje
Bla bla bla.
Skribo Tuš gleda u Kohija, malo mu ga je i žao…
SKRIBO TUŠ:
E, moj Kohio,
Drag si meni sasvim bio.
Dok mi nisi život moj
Iz korena promenio.
Uleću novine sa svih strana. Skribo Tuš uzima i čita.
SKRIBO TUŠ:
Naslovna strana – imam je!
Moja je baš svaka strana!
Nisam više glupa vrana
Koju niko da prepozna,
O meni će da se dozna.
O meni sad pišu svi,
Javnost oko mene vri,
Samo to sam hteo ja
Da me svako, svako zna.
Kohio silazi, Skribo je sluđen svojom srećom, baca novine po sceni. Kohio uzme tekstove, čvrsto ih stegne i teleportuje se kod Konije. Ona ga čeka.
KONIJA:
Gde si bio aman, aman…
Još uvek mi nisi taman?
KOHIO:
Nisam znao šta da radim,
Kako da nas ja izvadim.
Na prevaru ja sam prist’o,
Da budemo mi načisto.
Kohio otvara listove i nešto upisuje.
KONIJA:
Šta to radiš, dragi moj?
KOHIO:
Samo mi ti tako stoj.
Kohio se teleportuje, Skribo je i dalje u svojim novinama. Kohio se pojavljuje normalne veličine, ostavi mu tekstove gde su bili i opet se teleportuje do Konije. Vrati se normalan. Ona se iznenadi, zagrle se, njihova slika ostane zaleđena neko vreme.
KOHIO:
Neka oni žive svoje,
A mi ćemo što je naše,
Ne želim da nikad više
Tuđe reči nas zaplaše.
Vadi iz džepa zvezdu.
KONIJA:
Kaži meni, Kohio moj,
Šta se sve to s nama zbilo,
Ništa meni jasno nije,
Mada mi je sada milo…
KOHIO:
Sve ću da ti kažem, znaj!
Upisao sam nam kraj,
I biće nam naj naj naj.
Nikad više velik’ tako,
Neću biti – to zna svako.
KONIJA:
U njegovu dramu ti
Upisao nešto si?
KOHIO:
Nešto lepo za nas dvoje…
KONIJA:
Drage su mi reči tvoje.
Pozorišni radnici izlaze ponovo sa novinama. Jedni čitaju, a jedni se kao slobodni prolaznici okupljaju i slušaju. Za to vreme Skribo sve zadovoljno gleda i smeši se.
POZORIŠNI RADNICI:
(smenjuju se, zaprepašćeni)
Skribo slavan, evo piše,
Prate njemu kako diše,
Kako hoda, misli, spava,
Da li njega boli glava.
POZORIŠNI RADNIK 2:
Juče iš’o golog pupka!
Svi se zaprepaste, ne mogu da veruju.
POZORIŠNI RADNICI:
Dramski pisac golog pupka?!
POZORIŠNI RADNIK 3:
Da vidite vi tog trpka!
Imitira ga kako hoda i ide kao da je osvojio svet.
POZORIŠNI RADNIK 4:
Neće da nas ni pozdravi!
Skribo prolazi pored njih i gleda sa visine, ne javlja im se.
POZORIŠNI RADNIK 1:
Kao da smo neki mravi!
POZORIŠNI RADNIK 4:
Slava mu je sad u glavi!
POZORIŠNI RADNIK 2:
Koja slava, užas živi!
Ko se tome jošte divi?!
Skribo ih malo sa prezirom gleda, ali oni svi ćućore o njemu, pa on tu šeta i kao da ih provocira. Dok se pozorišni radnici čude, ulaze novinari – opet! On njih prima vrlo rado.
NOVINARI:
(smenjuju se)
Gospodine Skribo Tuš,
Nemojte nam reći kuš,
Mi bismo još samo znali
Da l’ biste intervju dali?
Radite li nešto novo?
Kažite nam neko slovo.
Pozorišni radnik i dalje čita novine. Odskoči, ne može da veruje, okupe se oko njega.
POZORIŠNI RADNIK 3:
On je prdn’o u teatru!
POZORIŠNI RADNIK 5: (preneraženo)
Upalio ovde vatru!
Skribo osluškuje i uživa u gužvi novinara. Pozorišni radnici ne mogu da veruju šta čuju i vide, ali ipak svi gledaju u Skriba, tako da je on u suštini zadovoljan.
SKRIBO TUŠ:
Glavan, slavan na sve strane,
Ja sam pisac(čovek) skroz bez mane!
Pozorišni radnici nastave da ćućore i čitaju novine. Svetlo lagano odlazi u fade out.
Kohio zagrli Koniju, poljube se, oni su drugačije osvetljeni od ostalih.
KOHIO:
Idemo mi sad daleko,
Da nas ne bi pozn’o neko.
(Pruža joj zvezdu, ona ih osvetljava, sve ostalo je u mraku.)
KOHIO:
To je moja zvezda sjajna,
Dajem ti je ja od srca.
(publici)
A šta će nam da li znate?
Nek ostane naša tajna!
K R A J
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Ko je OnLine
Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost