(pravo ime Aristokle, ime Platon, što grč. znači "široki" dobio je, vjerojatno, zbog atletske građe), grč. filozof (427-. -347 pr . n. e. ) . Rodom Atenjanin sin imućne aristokratske obitelji bavio se u mladosti pjesništvom i gimnastikom. U filozofiji ga poučavao heraklitovac Kratil, aIi je odlučan utjecaj na njega imao tek Sokrat koga je upoznao svojoj 20. godini i ostao mu 8 godina ( sve do Sokratove smrti ) najvjerniji učenik. Nakon toga odlazi u Megaru k Euklidu, pa u Egipat i Kirenu. Zatim osam godina djeluje kao učitelj u Ateni da bi oko 388. pošao u Italiju i na Siciliju gdje se upoznao s pitagorejcima i došao na dvor Dionizija starijeg . Ali Dionizije ga – nakon što je Platon pokušao ostvariti svoju idealnu državu – budući da su mu dodijali Platonovi savjeti, preda spartanskom poslaniku Polisu, koji ga je kao roba doveo u Eginu na prodaju. Otkupio ga je i oslobodio Kirenjanin Anikerid i vratio u Atenu gdje je osnovao školu (Akademiju). Kad ga je poslije smrti Dionizija starijeg Dion pozvao u pohode njegovu nasljedniku i opet nije imao uspjeha kod vladara, kao što je jedva pobjegao i poslije trećeg putovanja (361. god.) na Siciliju, Od Dionizijeva bijesa i od pogibije spasili su ga sada njegovi prijatelji. Vrativši se u Atenu podučavao je do svoje smrti na Akademiji. Umro je kao slavan, nadaleko slavljen filozof.
U Platonovoj filozofiji pojmovi (koji su u Sokrata još zasnovani u subjektu) dobivaju vrijednost posebnih, ontoloških, samostalnih, o čovjeku neovisnih ideja. Nadpojavnom svijetu ideja je vidljivi svijet materijalnih oblika i zbivanja samo nesavršen odraz. Toj temeljnoj idealistickoj koncepciji, Platon supsumira i rješenja svih ostalih etičkih, spoznajnih, antropoloških i estetskih pitanja. Svaka je ideja, po Platonu, vječna i u sebi identična, uzrok i uzor svemu pojavnom što nikad ne može dostići samu ideju. Predmet istraživanja prave nauke, predmet znanja ne mogu biti promjenljivi materijalni oblici, već samo čisti apstraktni pojmovi, odnosno ideje. Dijalektika je nauka koja proučava ideje, ona je sposobnost da se mnoštvo stvari shvati kao jedinstvo i da se u toku razgovora dođe do spoznaje čistog pojma. Kritizirajući Protagoru, Heraklita, Demokrita pa i Anaksagoru - Platon im zamjera naglašavanje relativne osjetilne spoznaje i postavlja radikalno svoju tezu o jedinom supstancijalnom svijetu nadosjetilnih ideja, u kojem osjetilne stvari mogu samo participirati. Ideje - a ne materijalna zbilja - jedini su pravi bitak svijeta, one su supstancijalni vječni oblici i izražavaju ono što je zajedničko, opće, vrijedno, identično i trajno u pojedinačnim stvarima. Pravi bitak stvari, izražen u idejama, može se spoznati samo razumom i treba ga razlikovati od pojava koje opažamo osjetilima. U sredini između razumne spoznaje ideja i osjetilnog opažanja stoji matematičko mišljenje koje Platon smatra pripremom za filozofiju. Geometrijski oblici i brojevi posrednici su između osjetilnog svijeta i svijeta ideja.
Ideja dobra najviša je u carstvu ideja, jer je dobro po sebi, apsolutno dobro odnosno božanstvo, uzrok svekolike opstojnosti i spoznaje. Nasuprot idejama materija je nešto posve neodređeno, nasavršeno i neograničeno. To je kaotična masa koja ispunjava prostor, što samo pomoću ideja može dobiti oblik, iako daje stalan otpor idejamakao slijepa, mehanička nužnost. Ta neograničena materija koja se upravo stoga i ne može spoznati u stvari je nebitak.
Čovjek je podijeljen na tijelo koje pripada prolaznom svijetu materije i dušu koja je besmrtna i vječna, bila je i bit će, pa se uključuje u duhovni svijet ideja. Duša je i prije ovog života postojala na sličan način kao ideja, kao čist duh bez tijela iako u ljudskom obliku. Stoga i prava spoznaja nije ništa drugo nego sjećanje duše na ideje koje je motrila u svom predživotu.
U svojoj gradioznoj i utopističkoj zamisli države (zastupajući u stvari shvaćanja aristokratske klase), Platon smatra da filozofi treba da vladaju cjelokupnom državom, tj. srednjim staležom "čuvara" i činovnika, a pomoću njih zanatlijama, seljacima i robovima. Platonovo Sedmo pismo, Država, Državnik te konačno Zakoni vrlo su ilustrativna djela ne samo tadašnjih filozofskih i državnopravnih koncepcija, već i duboki i nadasve zanimljivi dokumenti o općim stremljenjima, mogućnostima anticipiranja i idealima društva, koje u liku jednog od najkonzekventnijih idealističkih filozofa sviju vremena, u liku Platona, dobivaju svoja do tada najradikalnija, sintetička i najzrelija rješenja. Država (Politeja) je u tom smislu pokazala idealno zasnovanu zajednicu, toliko idealno, smiono, ali i neizvedivo da je - bez obzira na Platonove intencije da je tako idealnu praktički i politički ostvari - morala kasnije i u samoj ideji pretrpjeti niz korektura. Živa dinamika života i konkretni čovjek sa svim svojim slabostima, individualnim nagnućima i željama, pa i neka žalosno praktično-politička iskustva, srušili su Platonove sanjarske ideale o zajedničkom vlasništvu, odabiranju bračnih drugova, zajedništvu žena i djece, o rigoroznom državnom odgoju, kao i uopće o čistoj, božanski uzvišenoj pravdi. I premda se ta "čistoća" u Državi i u samoj teoretskoj sferi ipak zasnivala na jednoj okrutnoj stvarnosti postojanja robova (pa čak i točno diferenciranih kasta gospodara koji se moraju držati samo svojih neprekoračivih dužnosti i prava), premda je, dakle, i jasan njen klasni karakter, ona ipak sadrži i mnoge elemente koje su čak kasnije neke socijalističke pisce (Maxa Beera, Karla Kautskog) naveli na to da je proglase pravom "komunističkom zajednicom." I doista je Politeja mogla svojim izvanredno lijepo umjetnički pisanim tekstom - kao uostalom i velika većina Platonovih dijaloga - i svojom moralnom čistoćom, idejom kolektiviteta pa čak i nekim ekonomskim rješenjima, navesti na takve, u biti dakako presmione, zaključke.
Ideja države, izvedena iz ideje pravednosti - premda trpi od osnovne Platonove slabosti: podvojenosti na idealno i realno carstvo, na svijet ideja i sjenu ideja - predstavlja logički konzekventno domišljenu tvorbu, što teoretski znači uzornu utopiju sretne i za to vrijeme savršene zajednice. Platonu isključivo intelektualna vrijednost i moralna zrelost filozofa predstavlja sigurni preduvjet za pravedno upravljanje ljudskim sudbinama u organiziranoj zajednici, pa mu nije potrebno ništa drugo do čisti razumski razlog za formiranje i postojanje bilo kojih državnih ustanova i svih postupaka prema ljudima uopće. Svježina te razumske samosvijesti, ponosna i zanesena težnja za realizacijom visokih etičkih vrijednosti, zrači nesumnjivo iz teksta Platonove Države snagom i iskrenošću kao i entuzijastičkom predanošću svojoj idealnoj istini jednog od najgenijalnijih majstora dijaloga sviju vremena. Ukoliko, npr:, pročitamo ono mirno i racionalno pobijanje temparamentno rječitog Trazimaha - kao i niza drugih Sokratovih sugovornika - uvidjet ćemo ubrzo svu dubinu i fiIozofsku snagu Platonove argumentacije, bazirane na neprolaznim vrijednostima i na plemenitoj zainteresiranosti autora da dokaže kako je pravednik i mudriji i sretniji od nepravednika.
Potkraj života Platon je ipak - razočaran realnim neuspjesima, poznavajući bolje ljude, njihovu psihu i njihove mane, njihovu pohlepu za vlašću, novcem i užicima, uvjerivši se da vladavina filozofa ne bi mogla biti svojom intelektualnom snagom dovoljni autoritet masama - uvidio da je Politeja bila samo iluzorna zamisao i da je valja prilagoditi postojećim ljudskim i društvenim mogućnostima. Plod su tih kasnih iskustava starog Platona njegovi Zakoni.
U nizu svojih najpoznatijih dijaloga Platon se bavi i estetskom problematikom. On prije svega utvrđuje da za razliku od lijepih predmeta, lijepih čina, lijepih misli, postoji ideja ljepote, tj. lijepo po sebi koje je uvijek u sebi jednako. Što god je lijepo osim ovog jednog - ideje lijepo je po tom što u sebi sadrži dio tog općeg lijepog. Samo, dakle, onaj koji poznaje ideju ljepote može zaključiti i stupanj ljepote u pojedinačnim predmetima. Platon, dakle, smatra da se ne bi moglo ustvrditi šta je lijepo, ako ne bi postojala neka mjera, kriterij, neki opći uzor, neka apsolutna vrijednost koja lijepe stvari čini lijepima. U Fedru Platon želi pokazati kako se u zoru ljepote sjećamo one prave idejne ljepote, što smo u Preegzistenciji doživjeli u carstvu ideja, pa nam upravo to sjećanje "okrilati dušu" u dodiru s realno lijepim.
Ali Platonova metafizika lijepog - njegovo uzdizanje ideje ljepote među tri najviše ideje (uz dobro i istinu) - suprotstavljena je njegovoj teoriji o umjetnosti. U tim razmatranjima o umjetnosti Platon je vrlo konzervativan i traži da umjetnici proizvode samo didaktički vrijedna djela koja mogu koristiti državi. Svi drugi umjetnici potiču i uzbuđuju strasti koje će "svak razuman htjeti utomiti pa loše odgojno djeluju na puk". Stoga će iz svoje idealne države istjerati čak "i najvrsnijeg pjesnika i prvog od tragika" besmrtnog Homera. Ali Platonovo se potcjenjivanje umjetnosti ne temelji samo na ovom pedagoško-idejnom i pragmatičkom razlogu, već prije svega na bezvrijednoj spoznajnoj funkciji umjetnika. U osnovi se, međutim, njegova nerazumijevanja umjetnosti nalazi njegova estetska koncepcija mimezisa (oponašanja). Ukoliko, naime, umjetnost mora što vjernije oponašati realne predmete, a i ti su realni predmeti, po Platonovoj shemi, već i sami sjena svijeta ideja, umjetnost doista ništa drugo i ne radi već oponaša oponašano, ona je sjena sjene. Stoga i jest za Platona realni stol ipak vredniji od slike stola koja ga oponaša. Pjesničko umijeće u cjelini nije zasnovano na znanju, već samo na nadahnuću, subjektivnom mnijenju i stoga nema objektivni karakter racionalnog mišljenja, već je i suviše emocionaIno, a premalo intelektualno i strogo pojmovno.
Platon izvanredno dosljedno pokazuje sve posljedice jednog stava koji ne nalazi nikakav drugi oblik spoznaje osim intelektualnog. On je s pravom smatrao da se oponašanje uvijek zaustavlja na prirodnoj datosti, a ne dolazi do pojmova, do logičke istine. No on je istovremeno smatrao da izvan intelekta, koji otkriva ideje, ne postoji ništa drugo do puka prljava, tjelesna osjetilnost i strast. Doista se njegovo profinjeno estetsko osjećanje teško moglo složiti s njegovim rigoroznim logičkim izvodima što su toliko ponižavali vrijednost umjetnosti. Jednom je i sam rekao da bi se osjećao sretnim kad bi mu itko ikada pokazao način kojim bi umjetnost opravdao i postavio je među uzvišene djelatnosti ljudske. No kako ga nitko nije mogao uvjeriti u nelogičnost njegovih rezultata, i kako mu se činilo da umjetnost svojom prividnom istinom protivurječi njegovoj etičkoj savjesti, a intelekt određivao da izbaci umjetnost, on je konzekventno poslušao intelekt i svoju savjest.
Bez obzira, međutim, na spoznajne i estetske kvalitete besmrtnih Platonovih dijaloga, što će uvijek ostati među najvrijednijim i najzanosnijim djelima ljudskog uma u riznici europske kulturne baštine, Platon nije prevladao dualizam svijeta ideja i zbilje i stoga je i ostao u okviru niza nerješivih proturječja što su karakteristična i za mnoge kasnije objektivno-idealističke sisteme. Na neka od tih proturječja ukazao je već njegov učenak Stagiranin Aristotel.
Glavna djela: Platonova se djela mogu svrstati u 4 osnovne grupe:
l. Sokratovsko razdoblje : Apologija; Kriton; Protagora; Ion; Laket; Država I knjiga, Lisid; Harmid; Eutif ron.
2.Prelazno razdoblje: Gorgija; Menon; Eutidem, Hipia minor; Kratil; Hipia maior; Meneksen.
3. Djela zrelog razdoblja : Simposion; Fedon; Država II-X ; Fedar.
4. Djela kasnog razdoblja : Teetet; Parmenid; Sofist; Državnik; Fileb; Timej; Kritija; Zakoni.