Usled toga su se pak stvarale nestašice lekova, pa je stanovništvo da bi nabavilo lek moralo da ide u privatne apoteke. Za razliku od državnih apoteka one, naime, nisu imale (a ni danas nemaju!) obavezu sprovođenja tendera, već jednostavno nazovu dobavljača, naruče potreban medikament i dobiju ga direktnom isporukom u roku od 24 časa, pri čemu je - da stvar bude još lepša - u privatnim apotekama savršeno moguće kupiti medikament po ceni koja je niža čak i od nabavne!
Pitaš se kako je to moguće? Evo kako.
Veleprodajnu cenu medikamenata određuje Vlada posebnom Uredbom. Ta cena dobija se upoređivanjem sa cenama lekova u zemljama u okruženju (Italijom, Hrvatskom i Slovenijom) i objavljuje se svake godine na sajtu RFZO-a. Na tu cifru dodaje se marža - zarada apoteka - koja iznosi 12%, a na to se zatim dodaje porez (PDV) od 10%. Tako se dobija tzv. maloprodajna cena koju Fond plaća apotekama.
Računica deluje logično: država uzima PDV, apoteke svoju maržu, a ostatak ide dobavljačima. Ali ko su ti dobavljači? Dobavljači su veledrogerije koje posreduju između proizvođača Iekova i apoteka (apoteka ne može da kupi medikament direktno od proizvođača!). Državne apoteke nabavljaju medikamente od Veledrogerija na odloženo plaćanje - izdaju ih građanima, te potom fakturišu troškove za izdate lekove Fondu i kada dobiju novac od Fonda isplate dobavljače.
U ovom trenutku na scenu stupa „Kvaka 22” koja ima dvostruki karakter:
1) Eventualno kašnjenje Fonda u plaćanju od strane apoteka fakturisanih troškova za izdate lekove Veledrogerijama ostavlja državne apoteke bez snabdevanja. Veledrogerije, naime, svoja plaćanja prema proizvođačima obezbeđuju izdavanjem bankarskih garancija, što podrazumeva uredno plaćanje u ugovorenim rokovima, budući da u protivnom banke naplaćuju penale. Ako Veledrogerijama njihova potraživanja ne budu isplaćena u roku one su na direktnom gubitku, te do isplate dugovanja ne snabdevaju državne apoteke kako im se dugovi ne bi još i povećali. Potrebiti Sugrađani Sorabije Mile pak radi nabavke neophodnih medikamenta moraju da odlaze u privatne apoteke pošto njima neophodnih medikamenata u državnim apotekama jednostavno nema.
2) Privatne apoteke u svojim ugovorima sa veledrogerijama (koje mogu sklapati bez tenderske procedure!) mogu da ostvare značajan popust pod nazivom kasa skonto ukoliko svoje finansijske obaveze izmire u ugovorenim rokovima. Taj popust može da dostigne čak i do 20 % od nominalne ugovorene cene medikamenta. Popusti se nude od strane Veledrogerija kako bi se ubrzalo plaćanje, jer je tako obrt kapitala za Veledrogerije, te sledstveno i profit, veći. Posledica je pak ta da je stvarna vrednost od strane privatnih apoteka isplaćenih medikamenata često znatno manja od one koju veletrgovci iskazuju, što omogućava privatnim apotekama paralelno smanjenje maloprodajne cene medikamenta, a ujedno i povećanje čiste zarade.
Genijalan sistem, druže Stari. Da mi je samo znati ko ga je smislio...

Eh, kad se samo setim kako smo se ponosili 1986. kada smo preseljavali OOUR „Apoteka” Medicinskog centra „Dr Gere Ištvan” u novosagrađenu zgradu tzv. „Druge faze Doma zdravlja”...

Kao da je juče bilo. Baš me interesuje hoće li društvenim sredstvima izgrađeni objekat biti revalorizovan prilikom dodele novom, privatnom vlasniku.
