Quo Vadis, Srbijo?
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Amfilohije molio za pokoj Vlade, Atanasije uporedio Dačića i Đinđića
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je tokom molebana za Kosovo, na početku skupa, rekao da se moli za upokojenje vlade i Skupštine Srbije, da im se oprosti svaki greh, voljni i nevoljni.
Umirovljeni vladika Atanasije rekao je, govoreći o državnom vrhu Srbije, da su "ova trojica na vlasti izdajnici koji veruju u garancije NATO-a".
"Ivica Dačić kaže da je za zemaljsku politiku, ne interesuje ga nebeska, tako je govorio i (ubijeni premijer Srbije Zoran) Đinđić, a kako je završio neka Bog sudi", rekao je Atanasije.
On je naveo da vlast ne veruje u Boga, nego u pogubnu mitologiju Evropske unije. "Nema zemaljske Srbije bez nebeske", dodao je on.
Pojedini prisutni monasi i građani prekidali su, međutim, Atanasijev govor uvredama na njegov račun i povicima "izdaja", pitajući ga gde je raščinjeni episkop raško-prizrenski Artemije, na šta je Atanasije odgovorio: "Ostavite njega, on je svoje izdajstvo obavio".
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije je tokom molebana za Kosovo, na početku skupa, rekao da se moli za upokojenje vlade i Skupštine Srbije, da im se oprosti svaki greh, voljni i nevoljni.
Umirovljeni vladika Atanasije rekao je, govoreći o državnom vrhu Srbije, da su "ova trojica na vlasti izdajnici koji veruju u garancije NATO-a".
"Ivica Dačić kaže da je za zemaljsku politiku, ne interesuje ga nebeska, tako je govorio i (ubijeni premijer Srbije Zoran) Đinđić, a kako je završio neka Bog sudi", rekao je Atanasije.
On je naveo da vlast ne veruje u Boga, nego u pogubnu mitologiju Evropske unije. "Nema zemaljske Srbije bez nebeske", dodao je on.
Pojedini prisutni monasi i građani prekidali su, međutim, Atanasijev govor uvredama na njegov račun i povicima "izdaja", pitajući ga gde je raščinjeni episkop raško-prizrenski Artemije, na šta je Atanasije odgovorio: "Ostavite njega, on je svoje izdajstvo obavio".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Quo Vadis, Srbijo?
NA GRANICI RAZUMA: Zašto se u Srbiji krije da je u EU od skora na snazi zakon koji praktično isključuje upotrebu čaja i meda
Piše: Mirjana Bobić-Mojsilović
Dok se javnost bavi šokom koji je izazvao vladika Amfilohije Radović svojim “jektenijem za upokojenje Vlade i Skupštine Srbije i njihovo vaskrsenje” i saslužbovanjem vladike Atanasija Jevtića, istom prigodom, a na mitingu protiv prihvatanja briselskog sporazuma, Srbiju, kako vidimo, čeka lepa evropska budućnost. Suzana Grubješić je ovih dana izjavila da bi to, to jest pridruživanje Srbije projektu prisajedinjenja EU, moglo da se desi relativno brzo, a možda i pre.
Dok Srbija sa obožavanjem gleda beskrajni plavi krug, i u njemu žute zvezdice, sanjajući da će jednog dana i ona da postane Zvezda (evropskog) Granda, neke stvari prolaze gotovo neopaženo. Na primer, da je Srbija, između ostalog, potpisala zloglasni CODE ALIMENTARIUS. Od pre mesec dana, u zemljama članicama Evropske unije ne sme da se prodaje lekovito bilje i prirodni lekovi na bazi trava, što uključuje i čajeve, ali i med.
Naime, na snagu je stupio novi zakon koji propisuje da se prirodni lekovi od bilja pre prodaje moraju istraživati nekoliko godina, a sertifikat bez koga se ne može ući na tržište Evropske unije košta 100.000 evra. Ove zabrane će morati da se pridržavaju i mnoge zemlje koje nisu članice Evropske unije, a odnosi se na države, potpisnice Kodeksa alimentarijusa. To znači da će te države na svojoj teritoriji zabraniti rad travarima i medarima i prodaju njihovih preparata uključujući i čajeve! Možda je nekom smešno to što će Hrvatska ostati bez nekih vina, bez paškog sira a možda i bez dalmatinske pršute, ali to isto čeka i nas. Svetla evropska budućnost, između ostalog, podrazumeva i bespogovornu poslušnost – Kodeks alimentarijus se tako ispostavlja kao samo jedna od mnogih faseta Ugovora sa Đavolom. Nekadašnji vicevi, već danas izgledaju kao nepodnošljiva realnost – možemo da kažemo zbogom hajdučkoj travi i majčinoj dušici, medu i šljivovici – ako majstor iz Brisela, posle nekoliko godina ispitivanja zaključi da nisu po standardima EU.
Hajdučka trava, to sa sigurnošću možemo da kažemo, sigurno nije, a možda će biti, ukoliko promeni ime. A o pečenim prasićima da i ne govorimo – nagrabusili smo ako PETA sazna da se ovde peku celi prasići. Šta tek reći o mogućnosti da nam jednog dana jave da nije bezbedno da pijemo vodu iz vodovoda, da mirođija mora da ima sertifikat iz Brisela i da muškatle iz rasadnika iz Zaklopače, ozbiljno ugrožavaju jednistvenu politiku poljoprivrede Evropske unije? A da i ne govorimo o mogućnosti da se neko doseti da nam javi kako kuvanje u posuđu “metalac” nije bezbedno, a takođe nije nemoguće i da kodeks alimentarijus ne prođu ni ruke srpskih majki – što, pa može da se desi da nam zabrane da jedemo po kućama? Još kad se tome doda činjenica da se u Evropi sve teže mogu naći sijalice od sto sveća, te da je kampanja oko takozvanih štedljivih sijalica već nekoiko godina u zamahu – naša svetla evropska budućnost biće nekako kontrolisana i štedljiva. Da i ne govorimo o alternativnoj medicini koja je, već sada, bačena na đubrište istorije. Farmaceutske kompanije su te koje će nas i razboljevati i lečiti, a svaka saksija na terasi biće potencijalni izvor političke nekorektnosti. Uopšte, gajenje začinskih i lekovitih biljaka, biće stvar Centralnog komiteta, a ono čemu se radujemo kao mala deca, sve više liči na strogo kontrolisane vozove novog kopernikanskog obrta liberalnog kapitalizma, koji svakoga dana, sve više, i u svakom pogledu, postaje projekat super kontrole.
Ipak, sasvim je logično da u ovoj zemlji niko na ovu temu ne reaguje. Ko će još da se bavi problemom zemlje u saksijama, kada smo tako lako uspeli da se ne bavimo ogromnom zemljom koju smo izgubili na Kosovu?
Ulazak u Evropu u stvari znači pristajanje i na pravila koja nam se ne sviđaju. Prvo pravilo smo već naučili – koga je moliti – nije ga ljutiti. Drugo pravilo je da o našim životima, našem zdravlju, našoj hrani, našoj zemlji više ne odlučujemo mi – nego oni koji znaju šta je za nas najbolje.
A sve ostalo, možemo kako hoćemo.
(Večernje novosti)
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Bilo mi je sumnjivo da se BIA (čitaj UDB-a) toliko zauzela za njihovo oslobađanje, a i dočekani su u prostorijama BIA-e.Ko su petorica oslobođenih Srba: U Libiji putari, u Srbiji eksperti za puške i pištolje
Izvor: Blic
U Libiju su, kako tvrde, krenuli trbuhom za kruhom, usred ratnih dejstava, i tamo u zarobljeništvu proveli 19 meseci pod optužbom da su plaćeni snajperisti Moamera el Gadafija.
Prekjuče su se konačno vratili u Srbiju. I sada, po povratku tvrde da su pošli da popravljaju puteve, a ne da ratuju.
Za njima je međutim ostalo mnogo tragova koji svedoče o njihovoj profesionalnoj veštini na obaraču. Zoran Nikolić i Nedeljko Milanović iz Lazarevca, Milić Martinović iz Aranđelovca, Milorad Đunić iz Loznice i Vojislav Nićiforović iz Beograda su, kako tvrde, građevinci kojima je obećan posao u srpsko-libijskoj kompaniji “Zazura”, ali da li je baš sve tako?
Istraživanje “Blica” o tome ko su ova petorica Srba započeto je odmah nakon što je vest o njihovom hapšenju i sa njihovom “zatvorskom” fotografijom objavljena u ruskoj “Komsomolskoj pravdi”. Uplašeni i pognutih glava mogli su i da navedu na pomisao da su građevinci, greškom uhapšeni.
Rezultati istraživanja, međutim, bili su zapanjujući za “putare kojima je jedini prekršaj bio ulazak u Libiju bez vize”. Na objavljivanje istraživanja, a koji svedoče o njihovim profesionalnim veštinama, iz razloga njihove bezbednosti, čekali smo da se sva petorica vrate u Srbiju...
Nikolić, Milanović, Martinović i Đunić nisu zajedno bili samo na spisku zatvorenika zatvora Zintan u Tripoliju. Uz mnogo veću čast, njihova imena i sada stoje na spisku rezultata novogodišnjeg meča održanog 25. decembra 2010. u organizaciji IDPA - Asocijacije praktičnih strelaca Srbije odnosno Međunarodne asocijacije defanzivnog streljaštva.
Na takmičenju u pucanju iz pištolja i revolvera, najveći uspeh tada je postigao Zoran Nikolić, koji je osvojio peto mesto, dok su 12, 13. i 14. redom osvojili Milanović, Đunić i Martinović. Rezultati kao i fotografije sa ovog meča dostupni su na sajtu IDPA Srbije (idpaserbia.org), a kako izgleda ova vrsta takmičenja može se pogledati na internet adresi metal cup kruševac 2008. wmv.
Interesantno je i da su “građevnici” za učešće na takmičenjima prethodno morali da završe IDPA osnovi kurs i polože IDPA kvalifikacioni kurs kojim se stiče znanje o bezbednom i taktički ispravnom korišćenju vatrenog oružja.
Ove uslove na sajtu IDPA potpisao je upravo Zoran Nikolić - instruktor za vatreno oružje. Nikolić je takođe, u septembru 2008, prema podacima IDPA, učestvovao i na evropskom prvenstvu u Sloveniji, gde je među 127 takmičara osvojio prvo mesto i dobio titulu eksperta - iznad koje je samo peti nivo kvalifikacije - master.
Ništa manji poznavaoci vatrenog oružja nisu ni Martinović, Milanović i Đunić, kojima je uža specijalnost pucanje iz pištolja.
Nedeljko Milanović
Pre hapšenja radio kao vozač u lazarevačkoj Hitnoj pomoći. Prema podacima IDPA, specijalnost mu je pucanje iz pištolja.
Milić Martinović
U rodnom Aranđelovcu imao je gvožđaru, a poznat je i kao predsednik kluba praktičnih strelaca “Target”. Na svom profilu kao zanimanje naveo je ”profesionalac za sigurnost i istrage”. Tvrdi da je u Libiju otišao kao električar.
Zoran Nikolić
Lazarevčanin, koji je prema podacima IDPA jedan od najuspešnijih strelaca u Srbiji, instuktor i sudija na takmičenjima. Ima titulu eksperta u pucanju.
Vojislav Nićiforović
Supruga Jasmina tvrdi da je rođen u Sarajevu, da je izbegao u Beograd, završio školu za frizera. U Libiju je otišao na poziv prijatelja.
Milorad Đunić
U rodnoj Loznici završio je Srednju trgovačku školu i bio bez posla. Na takmičenju IDPA 2010. osvojio je 13. mesto.
Nisu maltretirani
Petorica oslobođenih Srba po povratku u Srbiju, gde su ih dočekale porodice, izjavili su da su najpre držani u podrumu, a zatim u zatvoru „Zintan“. Čuvari ih nisu maltretirali, a jednom mesečno telefonom su se javljali porodicama. Protiv njih je vođen sudski postupak u kojem su na kraju oslobođeni. Za to vreme, pregovore o njihovom oslobađanju vodili su predstavnici Ministarstva spoljnih poslova i BIA.

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Ma, građevinci! Piše u novinama!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Vau! Kakva visokoumna analitička logika: momci su zasigurno tajni agenti BIA-e sa posebnom misijom jer su se bavili streljačkim sportom! Po toj neobično visokoumnoj logici bi isti ti momci u slučaju da su se - sačuvaj Bože i sakloni! - npr. bavili paraglajdingom bili proglašeni za pilote-lovce (u službi nedemokratskog & totalitarnog Gadafijevog režima, naravno), dok bi Senćanin Rade Šefer (da se kojim slučajem zatekao u Libiji na izgradnji streljane u Bengaziju u svojstvu savetnika, za šta je inače imao ponudu!) jamačno bio stručnjak za PVO iz srpske VBA (za normalno misleće ljude on je samo aktivni šampion RS u kategoriji streljaštva na glinenene golubove American Trap, prim. prir.).
Možda će neobično inteligentni Blic-eksperti doći i do zaključka da je npr. devetogodišnja Ebi, šampionka u IDPA-u (streljaštvo koje simulira samoodbranu u realnim uslovima) zapravo tajni agent CIA-e zadužen za infiltraciju & eliminaciju rezidentura Al-Kaide u Misuriju.
Malecka je, naime, bila za 50% bolja od njenih odraslih takmaca na ovogodišnjem taktičkom nadmetanju priređenom na poligonu Medveđi Potok (Stokton, savezna država Misuri). Pogledajte je samo kako izvrsno barata njenim Smith & Wesson Military and Police 9 JG-om u kalibru 9 mm Para:
S nestrpljenjem očekujemo da izrazito studiozni Blitz – experten-i njen slučaj evaluiraju na njihov poznat, veoma skrupulozno-analitičan način, u nekom od narednih brojeva tog renomirano Bezalternativno Proeuropskog dnevnog lista.
Možda će neobično inteligentni Blic-eksperti doći i do zaključka da je npr. devetogodišnja Ebi, šampionka u IDPA-u (streljaštvo koje simulira samoodbranu u realnim uslovima) zapravo tajni agent CIA-e zadužen za infiltraciju & eliminaciju rezidentura Al-Kaide u Misuriju.

Malecka je, naime, bila za 50% bolja od njenih odraslih takmaca na ovogodišnjem taktičkom nadmetanju priređenom na poligonu Medveđi Potok (Stokton, savezna država Misuri). Pogledajte je samo kako izvrsno barata njenim Smith & Wesson Military and Police 9 JG-om u kalibru 9 mm Para:
S nestrpljenjem očekujemo da izrazito studiozni Blitz – experten-i njen slučaj evaluiraju na njihov poznat, veoma skrupulozno-analitičan način, u nekom od narednih brojeva tog renomirano Bezalternativno Proeuropskog dnevnog lista.

Acriter et Fideliter!


Re: Quo Vadis, Srbijo?
Lako bih ja s tim što piše u novinama.Ma, građevinci! Piše u novinama!
Ali, kad i Bibli kaže da su građevinci - onda tu daljeg zbora nema.
I punkt.
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Re: Quo Vadis, Srbijo?
A građevinsku školu su završili u UDB-i. 

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Ljudi teže za verovanjima koja odgovaraju njihovim strastima. 

Acriter et Fideliter!


Re: Quo Vadis, Srbijo?
E tek sad mi je jasno zašto ti je stil pisanja postova takav. 

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Kakav mu je?
Mislim, stil pisanja.
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Re: Quo Vadis, Srbijo?
То ни он не зна.Provokator aleksey napisao:
Kakav mu je?

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?

Ah, da. Umalo zaboravih na jedan signifikantan događaj:
Jedva čekam da vidim jednu valjanu, stilsku Blitz-experten analizu događaja.

Acriter et Fideliter!


Re: Quo Vadis, Srbijo?
A vidi Karađorđevića kako preti! 

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Bravo, racionalni motritelju aktuelnih zbivanja! Biće još od tebe nešto, premda mi se čini da u bezalternativne Blitz-experte nećeš biti uvršten.
Britanski mlađi oficiri (NATO rang: OF-2!) su inače poznati po ispraznoj autoritativnosti, pa Te tradicionalno ponašanje Pretendenta na Presto ne bi trebalo toliko da čudi:
Ja pak priznajem da sam bio osupnut prikazanom anarho-monarho-republikanskom papazjanijom. Nečeg ovako menažerijski koloritnog zaista nema nigde drugde na planeti: Google Translate Prestolonaslednik bez prestola i bez zemlje preti Voljenom mu Narodu pesnicom i pozdravlja Rimskim Pozdravom. Big Shumadinac bez Kosova i Metohije govori o Pijetetu prema Srbiji i prisustvuje engleskoj liturgiji, dok Snubljeni Socijalistički Kapitalista ustrašeno zamuckuje pred Elektornim Demosom. Plus „O, da bude Radost” Dodik (bez Prosrpskog Tadića!) sa Desne strane.
Dođe mi lepo da odem na Melmak.

Britanski mlađi oficiri (NATO rang: OF-2!) su inače poznati po ispraznoj autoritativnosti, pa Te tradicionalno ponašanje Pretendenta na Presto ne bi trebalo toliko da čudi:
Ja pak priznajem da sam bio osupnut prikazanom anarho-monarho-republikanskom papazjanijom. Nečeg ovako menažerijski koloritnog zaista nema nigde drugde na planeti: Google Translate Prestolonaslednik bez prestola i bez zemlje preti Voljenom mu Narodu pesnicom i pozdravlja Rimskim Pozdravom. Big Shumadinac bez Kosova i Metohije govori o Pijetetu prema Srbiji i prisustvuje engleskoj liturgiji, dok Snubljeni Socijalistički Kapitalista ustrašeno zamuckuje pred Elektornim Demosom. Plus „O, da bude Radost” Dodik (bez Prosrpskog Tadića!) sa Desne strane.
Dođe mi lepo da odem na Melmak.

Acriter et Fideliter!


Re: Quo Vadis, Srbijo?
Učini nam to zadovoljstvo.Bibliotekar napisao:
Dođe mi lepo da odem na Melmak.

Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
- Bibliotekar
- Globalni moderator
- Postovi: 5684
- Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
- Lokacija: Senta
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Avaj, nemam leteći tanjir na raspolaganju. Onaj Alfov se pokvario, a novi, na žalost, niko ne ume da napravi. No ako dovedemo Alfa Šamveja za predsednika Sorabije, neće ni biti potrebe za odlaskom.

Alf Šamvej - Istinska Alternativa za Srbiju
Za razliku od neobično plodno jalovih modernih srpskih puppet-politikanata, Srbija bi sa njim istinski prosperirala.

Alf Šamvej - Istinska Alternativa za Srbiju
Za razliku od neobično plodno jalovih modernih srpskih puppet-politikanata, Srbija bi sa njim istinski prosperirala.

Acriter et Fideliter!


Re: Quo Vadis, Srbijo?
Dinkić oprašta dug gazdama
Novim Zakonom o poreskoj administraciji se na mala vrata uvodi princip zastarevanja doprinosa za radnike. Oko 180.000 zaposlenih sada ima „rupe u stažu“. Svi bi mogli da ostanu bez uslova za penziju
U SRBIJI 180.000 radnika ima „rupe u stažu“ jer im poslodavci ne uplaćuju redovno doprinose. Svi oni bi mogli ostati bez uslova za penziju ukoliko prođe novi Predlog zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Ovim propisom se na „mala vrata“, prvi put, uvodi da dugovi za socijalno osiguranje mogu - zastarevati.
Predlagač zakona, Ministarstvo finansija, ne vidi da je ova odredba sporna jer do „zastarelosti“ dugova ne bi trebalo ni da dođe ukoliko se naplata bude kontrolisala. A i do sada potpuno neefikasna kontrola je upravo u nadležnosti ovog ministarstva.
- Jedan od osnovnih ciljeva Predloga zakona jeste upravo ojačavanje sistema kontrole i naplate ovih obaveza - kaže Milica Bisić, savetnik ministra finansija. - A najveći deo ovih obaveza vezuje se upravo za nepostojeće privredne subjekte ili subjekte koji se godinama nalaze u restrukturiranju ili stečaju, od kojih se ove obaveze ne mogu ni naplatiti.
S druge strane, u Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, međutim, tvrde da bi ovaj zakon od radnika napravio najveće gubitnike. Ovo ministarstvo optužuje Mlađana Dinkića da štiti neažurne poslodavce:
- Ovaj predlog je sasvim u suprotnosti sa postojećim sistemskim zakonima - kaže Dragi Vidojević, državni sekretar ovog ministarstva. - Najveća zamerka nam se i odnosila upravo na zastarevanje nenaplaćenog duga za doprinose jer, po važećim propisima, to nije moguće.
Druga zamerka se odnosila na odgovornost poslodavaca u slučaju propasti firme:
- Ako prođe ovaj zakon, svi radnici kojima nisu uplaćivani doprinosi, a preduzeće je u međuvremenu proglasililo bankrot, neće moći faktički ništa da urade. Ispašće kao da nisu ni radili u toj firmi - dodaje Vidojević.
Ipak, Ministarstvo finansija nije usvojilo nijednu primedbu. A Predlog zakona nije predstavljen ni na sednici Socijalno-ekonomskog saveta a nije vođena ni javna rasprava.
I dr Gordana Matković, profesor Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju smatra da bi ovakav zakon imao smisla samo ukoliko bi država efikasnije prikupljala novac od poreza i doprinosa:
- Ako ne postoji jak kontrolni mehanizam za naplatu doprinosa, poslodavci bi mogli da nastave sa izbegavanjem plaćanja obaveza - kaže Matkovićeva.
Naplata socijalnih doprinosa ne ide nimalo glatko već godinama. Poslodavci danas Fondu PIO duguju čak 143 milijarde dinara (1,2 milijardi evra), od čega se 78 milijardi dinara odnosi na kamate. A nenaplativo je čak 12 milijardi dinara od preduzeća u procesu privatizacije, pod stečajem, likvidacijom...
A samo u prošloj godini poslodavci nisu plaćali doprinose za 90.000 radnika a još 20.000 u ovoj godini. Zbog toga su podnete tek 8.032 prekršajne prijave.
Zbog tako trpeljivog odnosa prema poslodavcima, danas se penzije doplaćuju iz, inače, praznog republičkog budžeta. Zato 50 odsto isplata PIO fonda dotira - država.
Novim Zakonom o poreskoj administraciji se na mala vrata uvodi princip zastarevanja doprinosa za radnike. Oko 180.000 zaposlenih sada ima „rupe u stažu“. Svi bi mogli da ostanu bez uslova za penziju
U SRBIJI 180.000 radnika ima „rupe u stažu“ jer im poslodavci ne uplaćuju redovno doprinose. Svi oni bi mogli ostati bez uslova za penziju ukoliko prođe novi Predlog zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji. Ovim propisom se na „mala vrata“, prvi put, uvodi da dugovi za socijalno osiguranje mogu - zastarevati.
Predlagač zakona, Ministarstvo finansija, ne vidi da je ova odredba sporna jer do „zastarelosti“ dugova ne bi trebalo ni da dođe ukoliko se naplata bude kontrolisala. A i do sada potpuno neefikasna kontrola je upravo u nadležnosti ovog ministarstva.
- Jedan od osnovnih ciljeva Predloga zakona jeste upravo ojačavanje sistema kontrole i naplate ovih obaveza - kaže Milica Bisić, savetnik ministra finansija. - A najveći deo ovih obaveza vezuje se upravo za nepostojeće privredne subjekte ili subjekte koji se godinama nalaze u restrukturiranju ili stečaju, od kojih se ove obaveze ne mogu ni naplatiti.
S druge strane, u Ministarstvu rada, zapošljavanja i socijalne politike, međutim, tvrde da bi ovaj zakon od radnika napravio najveće gubitnike. Ovo ministarstvo optužuje Mlađana Dinkića da štiti neažurne poslodavce:
- Ovaj predlog je sasvim u suprotnosti sa postojećim sistemskim zakonima - kaže Dragi Vidojević, državni sekretar ovog ministarstva. - Najveća zamerka nam se i odnosila upravo na zastarevanje nenaplaćenog duga za doprinose jer, po važećim propisima, to nije moguće.
Druga zamerka se odnosila na odgovornost poslodavaca u slučaju propasti firme:
- Ako prođe ovaj zakon, svi radnici kojima nisu uplaćivani doprinosi, a preduzeće je u međuvremenu proglasililo bankrot, neće moći faktički ništa da urade. Ispašće kao da nisu ni radili u toj firmi - dodaje Vidojević.
Ipak, Ministarstvo finansija nije usvojilo nijednu primedbu. A Predlog zakona nije predstavljen ni na sednici Socijalno-ekonomskog saveta a nije vođena ni javna rasprava.
I dr Gordana Matković, profesor Fakulteta za ekonomiju, finansije i administraciju smatra da bi ovakav zakon imao smisla samo ukoliko bi država efikasnije prikupljala novac od poreza i doprinosa:
- Ako ne postoji jak kontrolni mehanizam za naplatu doprinosa, poslodavci bi mogli da nastave sa izbegavanjem plaćanja obaveza - kaže Matkovićeva.
Naplata socijalnih doprinosa ne ide nimalo glatko već godinama. Poslodavci danas Fondu PIO duguju čak 143 milijarde dinara (1,2 milijardi evra), od čega se 78 milijardi dinara odnosi na kamate. A nenaplativo je čak 12 milijardi dinara od preduzeća u procesu privatizacije, pod stečajem, likvidacijom...
A samo u prošloj godini poslodavci nisu plaćali doprinose za 90.000 radnika a još 20.000 u ovoj godini. Zbog toga su podnete tek 8.032 prekršajne prijave.
Zbog tako trpeljivog odnosa prema poslodavcima, danas se penzije doplaćuju iz, inače, praznog republičkog budžeta. Zato 50 odsto isplata PIO fonda dotira - država.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Quo Vadis, Srbijo?
I opet će država da zaje*e one koji su uredno plaćali, kao i sa porezima i hiljade drugih dažbina do sada.TV pretplata se ukida u oktobru
Pomoćnik ministra kulture i informisanja Dragan Kolarević izjavio je juče da očekuje da će u oktobru biti ukinuta pretplata za Radio-televiziju Srbije i početi finansiranje Javnog servisa iz budžeta.
Kolarević je agenciji Beta rekao i da će država najverovatnije i tokom 2014. godine finansirati agenciju Tanjug, i dodao da bi Skupština Srbije u septembru mogla da usvoji medijske zakone. Nacrtom zakona o javnom informisanju predviđen je prekid budžetskog finansiranja medija od 1. januara 2014, kao i da država do 15. septembra raspiše konkurs za projektno finansiranje za sledeću godinu.
Pomoćnik ministra rekao je da će Ministarstvo kulture i informisanja pokušati da pomogne medijima koji su u krizi i da će, uprkos nastavku državnog finansiranja Tanjuga, nastojati da se na tržištu stvore ravnopravni uslovi za rad svih medija.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Quo Vadis, Srbijo?
Kako nas vidi jedan Švajcarac: Srbija - zemlja koja pruža otpor
Jedan Švajcarac nam je druge decenije XX veka poručio: "Čujte, Srbi!", pokušavajući da nas opameti. Bio je to čuveni Arčibald Rajs. Drugi Švajcarac ima poruku za nas u drugoj deceniji XXI veka. Zove se Oskar Frajzinger i poručuje: "Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio."
Poslanik u parlamentu Švajcarske Oskar Frajzinger napisao je zanimljiv autorski tekst o Srbima i Srbiji koji prenosimo u celini. Pročitajte, nemojte da vas mrzi.
"Osim stalnih susreta sa starim prijateljem Srbinom, moj prvi pravi kontakt sa Srbijom bio je poziv predsednika Udruženja književnika Srbije, koji mi je ponudio poetski azil, nakon što je švajcarsko udruženje odbilo da me primi u svoje redove. To je bio izvanredan potez.
Dakle, još postoji zemlja na svetu gde se ljudi podsmevaju slici serviranoj u svetu o njima, zemlja u kojoj se ljudi angažuju za unapred izgubljene stvari i negativce poput mene, ne hajući za potencijalne reakcije; dakle, izvan Švajcarske još postoji zemlja koja pruža otpor!
Bilo je to dovoljno neuobičajeno da me nagna da postanem član Udruženja književnika Srbije. Otad, Srbija i ja činimo jedan neobičan par. Par vezan uzajamnom fascinacijom, u kojoj svako predstavlja u očima onog drugog nešto što nikad neće biti.
Melanholija i prenatrpanost
Tako sam se jednog dana obreo u Beogradu. Prepešačio sam taj pomalo siv grad, koji je sav neodređeno mirisao na ugalj i na kuhinjska isparenja.
Šetao sam Knez-Mihailovom, popio kafu u Kolarcu. Posmatrao sam sa tvrđave kako protiču Sava i Dunav, i zatečen obišao vojni muzej gde su, na panoima požutelim od vremena, do najsitnijih detalja opisane epizode otpora protiv turskog osvajača.
Na kraju sam proveo nekoliko sati u neverovatnom zoo-vrtu koji krasi obode tvrđave. U očima životinja pronašao sam istu melanholiju prisutnu u tako lepom i dubokom pogledu predivnih žena koje šetaju trotoarom, kao boginje nebeskim podijumom. Melanholija: to je ključna reč. Ona vlada svuda, u vazduhu, zidovima, licima, i pokretima ljudi. Kao da nešto satire grad i njegove stanovnike. Nešto što ne može izdržati jedno ljudsko biće, jedan narod, jedna zemlja. U Beogradu, kao da je ceo svet Atlas.
Istražujući dublje, otkrivao sam uzrok te melanholije. To je osećaj onih koji posmatraju kako reka teče i kako vreme prolazi, i pri tom ostaju ubeđeni da ništa neće izmeniti njihovu sudbinu, da ih niko neće osloboditi kobi koja im se obrušila na ramena.
Prolazeći kroz Beograd, frapirani smo zgradama koje još nose ožiljke rata sa NATO-om, ali naročito mnogobrojnim zgradama načetih vremenom. Ovde je sve otpor, otpor Amerikancima, savremenosti, vremenu, samom sebi.
Da bi se taj otpor savladao, prostor je neverovatno pretrpan. Ulice, radnje, arhitektura, saobraćajne ose, sve je haotično, prezagušeno, iracionalno. Ovde vlada začuđujuća predispozicija za snalaženje, za bavljenje svim i svačim. Kao da je svemu tome cilj da se eventualni osvajač izgubi u krivinama lavirinta, u kojima bi posle beskrajnog kruženja izgubio i želju za osvajanjem.
Melanholija i pretrpanost: to su moji najsnažniji utisci o ovom malom balkanskom narodu dok gazim po njegovom tlu.
Njegova istorija je počela jednim porazom koji su Srbi nosili u sebi vekovima, pridajući mu sakralni karakter moralne pobede, na kojoj su izgradili nacionalni identitet.
Uhranjeni rob u evropskom kazamatu
Okrutni vekovi su doveli osvajače sa svih strana, sa severa, juga, pa čak i istoka. Turci, Austrijanci, Nemci, Englezi i Francuzi protutnjali su ovim prostorima jureći u rat na severu ili jugu.
Ti gospodari rata su samo prolazili, nesvesni postojanja srpskog naroda, sem ako ne bi zasmetao. A Srbi su to činili sve češće, da bi potvrdili svoje postojanje i prikazali se svetu kao narod: isprečili bi im se na putu.
Vremenom je to postao dominantni stav: Srbin zatrpava ulice, radnje, glavu, čak sebe samog opterećuje sobom. Zbog toga se čini da je sve u ovoj zemlji u radovima i u iščekivanju, uprkos njenoj dugoj prošlosti i bogatoj kulturi.
Srbin je otporaš, šampion Pirovih pobeda, naročito nad samim sobom. U tom otporu ima izvesne uzvišenosti, nesalomive volje da se izazove sudbina, iako se zna da je neminovna. Ali taj potez je tako plemenit, tako lep i uzaludan da postaje uzvišen.
Volim ovaj narod jer se opire svetu, kobi, vremenu koje protiče, samom sebi. Volim tu melanholiju u očima ljudi koji, znajući da ne mogu izaći kao pobednici iz jedne nejednake borbe, istraju u borbi, zarad lepote samog gesta, zarad rehabilitacije čina slobodne volje, plemenitosti uzaludnog.
Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio.
Srbija je oduvek u ratu sa neprijateljem koji se nalazi unutar njenih zidina i zaposeda život, nevidljiv i nepobediv. Kao Zangara u svojoj tvrđavi, i Srbin se nada najgorem i najboljem što mu može doći spolja. Ali donekle je svestan da ono što ga tišti leži duboko u njemu samom, i da mu ne može uteći. Kao uzvišeni osuđenik, poseže za drugim zatvorima, širim, svetlijim, čistijim.
Evropska unija mu jedan takav zatvor predstavlja u lepom svetlu, pod finansijskom podrškom Centralne evropske banke, uređenog tako zato što su Nemci poželeli da postanu Evropljani, da ne bi bili upamćeni kao potomci nacista.
Ako bi Srbija prihvatila tu prevaru, ako bi pristala da proda svoj ponos budzašto, stupila bi u jedan sterilan, funkcionalan, šablonski prostor, bez opterećenja, u kojem bi ostala anonimna. U njemu bi stekla status dobro uhranjenog roba, ali bi sem teritorije izgubila i istoriju i korene, a ponajviše dušu." (Autor: Oskar Frajzinger, poslanik u parlamentu Švajcarske)
Jedan Švajcarac nam je druge decenije XX veka poručio: "Čujte, Srbi!", pokušavajući da nas opameti. Bio je to čuveni Arčibald Rajs. Drugi Švajcarac ima poruku za nas u drugoj deceniji XXI veka. Zove se Oskar Frajzinger i poručuje: "Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio."
Poslanik u parlamentu Švajcarske Oskar Frajzinger napisao je zanimljiv autorski tekst o Srbima i Srbiji koji prenosimo u celini. Pročitajte, nemojte da vas mrzi.
"Osim stalnih susreta sa starim prijateljem Srbinom, moj prvi pravi kontakt sa Srbijom bio je poziv predsednika Udruženja književnika Srbije, koji mi je ponudio poetski azil, nakon što je švajcarsko udruženje odbilo da me primi u svoje redove. To je bio izvanredan potez.
Dakle, još postoji zemlja na svetu gde se ljudi podsmevaju slici serviranoj u svetu o njima, zemlja u kojoj se ljudi angažuju za unapred izgubljene stvari i negativce poput mene, ne hajući za potencijalne reakcije; dakle, izvan Švajcarske još postoji zemlja koja pruža otpor!
Bilo je to dovoljno neuobičajeno da me nagna da postanem član Udruženja književnika Srbije. Otad, Srbija i ja činimo jedan neobičan par. Par vezan uzajamnom fascinacijom, u kojoj svako predstavlja u očima onog drugog nešto što nikad neće biti.
Melanholija i prenatrpanost
Tako sam se jednog dana obreo u Beogradu. Prepešačio sam taj pomalo siv grad, koji je sav neodređeno mirisao na ugalj i na kuhinjska isparenja.
Šetao sam Knez-Mihailovom, popio kafu u Kolarcu. Posmatrao sam sa tvrđave kako protiču Sava i Dunav, i zatečen obišao vojni muzej gde su, na panoima požutelim od vremena, do najsitnijih detalja opisane epizode otpora protiv turskog osvajača.
Na kraju sam proveo nekoliko sati u neverovatnom zoo-vrtu koji krasi obode tvrđave. U očima životinja pronašao sam istu melanholiju prisutnu u tako lepom i dubokom pogledu predivnih žena koje šetaju trotoarom, kao boginje nebeskim podijumom. Melanholija: to je ključna reč. Ona vlada svuda, u vazduhu, zidovima, licima, i pokretima ljudi. Kao da nešto satire grad i njegove stanovnike. Nešto što ne može izdržati jedno ljudsko biće, jedan narod, jedna zemlja. U Beogradu, kao da je ceo svet Atlas.
Istražujući dublje, otkrivao sam uzrok te melanholije. To je osećaj onih koji posmatraju kako reka teče i kako vreme prolazi, i pri tom ostaju ubeđeni da ništa neće izmeniti njihovu sudbinu, da ih niko neće osloboditi kobi koja im se obrušila na ramena.
Prolazeći kroz Beograd, frapirani smo zgradama koje još nose ožiljke rata sa NATO-om, ali naročito mnogobrojnim zgradama načetih vremenom. Ovde je sve otpor, otpor Amerikancima, savremenosti, vremenu, samom sebi.
Da bi se taj otpor savladao, prostor je neverovatno pretrpan. Ulice, radnje, arhitektura, saobraćajne ose, sve je haotično, prezagušeno, iracionalno. Ovde vlada začuđujuća predispozicija za snalaženje, za bavljenje svim i svačim. Kao da je svemu tome cilj da se eventualni osvajač izgubi u krivinama lavirinta, u kojima bi posle beskrajnog kruženja izgubio i želju za osvajanjem.
Melanholija i pretrpanost: to su moji najsnažniji utisci o ovom malom balkanskom narodu dok gazim po njegovom tlu.
Njegova istorija je počela jednim porazom koji su Srbi nosili u sebi vekovima, pridajući mu sakralni karakter moralne pobede, na kojoj su izgradili nacionalni identitet.
Uhranjeni rob u evropskom kazamatu
Okrutni vekovi su doveli osvajače sa svih strana, sa severa, juga, pa čak i istoka. Turci, Austrijanci, Nemci, Englezi i Francuzi protutnjali su ovim prostorima jureći u rat na severu ili jugu.
Ti gospodari rata su samo prolazili, nesvesni postojanja srpskog naroda, sem ako ne bi zasmetao. A Srbi su to činili sve češće, da bi potvrdili svoje postojanje i prikazali se svetu kao narod: isprečili bi im se na putu.
Vremenom je to postao dominantni stav: Srbin zatrpava ulice, radnje, glavu, čak sebe samog opterećuje sobom. Zbog toga se čini da je sve u ovoj zemlji u radovima i u iščekivanju, uprkos njenoj dugoj prošlosti i bogatoj kulturi.
Srbin je otporaš, šampion Pirovih pobeda, naročito nad samim sobom. U tom otporu ima izvesne uzvišenosti, nesalomive volje da se izazove sudbina, iako se zna da je neminovna. Ali taj potez je tako plemenit, tako lep i uzaludan da postaje uzvišen.
Volim ovaj narod jer se opire svetu, kobi, vremenu koje protiče, samom sebi. Volim tu melanholiju u očima ljudi koji, znajući da ne mogu izaći kao pobednici iz jedne nejednake borbe, istraju u borbi, zarad lepote samog gesta, zarad rehabilitacije čina slobodne volje, plemenitosti uzaludnog.
Ako bi Srbija sutra morala da pristupi Evropskoj uniji, to bi bio veliki gubitak za čovečanstvo. Tako bi se izgubio jedan način života gde su časovnici mekši nego na Dalijevim slikama, gde žene više sanjare od gospođe Bovari, gde su muškarci hrabriji od vuka uhvaćenog u kljusu koji sebi otkida šapu da bi se oslobodio.
Srbija je oduvek u ratu sa neprijateljem koji se nalazi unutar njenih zidina i zaposeda život, nevidljiv i nepobediv. Kao Zangara u svojoj tvrđavi, i Srbin se nada najgorem i najboljem što mu može doći spolja. Ali donekle je svestan da ono što ga tišti leži duboko u njemu samom, i da mu ne može uteći. Kao uzvišeni osuđenik, poseže za drugim zatvorima, širim, svetlijim, čistijim.
Evropska unija mu jedan takav zatvor predstavlja u lepom svetlu, pod finansijskom podrškom Centralne evropske banke, uređenog tako zato što su Nemci poželeli da postanu Evropljani, da ne bi bili upamćeni kao potomci nacista.
Ako bi Srbija prihvatila tu prevaru, ako bi pristala da proda svoj ponos budzašto, stupila bi u jedan sterilan, funkcionalan, šablonski prostor, bez opterećenja, u kojem bi ostala anonimna. U njemu bi stekla status dobro uhranjenog roba, ali bi sem teritorije izgubila i istoriju i korene, a ponajviše dušu." (Autor: Oskar Frajzinger, poslanik u parlamentu Švajcarske)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Ko je OnLine
Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 0 gostiju