Eh, vaistinu, to nam je naš pravi Otac Osnivač mili.
Bože, sada tek primećujem kako se sa godinama nekako... prolepšao, došao u licu onako... virilno celomudreniji, respektivno mužestven. To bi, makar našega kontinuiteta i budućih generacija radi, trebalo pričuvati i za potonje teatarske naraštaje. Možda nekako u stihu, ili nečemu sličnom... Pa, eto - da pokušamo:
Vaistinu, mnogi u Bibliji krasnih stvari nađu -
Hajd’ da i ja sada iz nje uzmem neku građu:
Opevaću Muža vrla koji nam Osnivačem posta,
Te se svet jošte tome ne može načuditi dosta.
Svi su mu u Osnutku zbog njega puni sreće bili
I vazda su uz pesmu njemu hvalu rado vili,
I uz zlatne harfe vazda jesu pevali u horu:
„Slava, slava Osnivaču, našem Navukodonosoru!”
Kada Osnivač nešto rekne, u teatru sve se živo sklanja,
I do zemlje crne artist svaki nisko i rado mu se klanja,
A laskavci diljem teatarske zemlje zbore: „Osnivaču mio,
Ta da si u Misiru, ti bi Teatarskim Bogom vaistinu bio!”
Da se junak scene slavi - nije trebe poklik naš kriti ! -
Može Osnivač i elektrik, a jamačno i štošta drugo biti.
Zato sada uz harfe mi toržestveno kliknimo u horu:
„Slava, slava Osnivaču, div-Navukodonosoru!”