Sačuvaj me, mili Bože, od dragih prijatelja – od neprijatelja ću se već sačuvati sam.
No ništa - i Tesli su svojevremeno ružno za leđima dobacivali. Otrpeo je, jer je znao da služi nečemu što prevazilazi njegovu smrtnu i prolaznu ličnost...
Elem, da odgovorim ponajpre na ljubezni upit:
Profesore Saviću, da li dodatnu opasnost čini podatak što ova nukleraka za gorivo koristi plutonijum umesto obogaćenog uranijuma i da li je tačno da se uranijum vremenom u nuklearnom reaktoru pretvara u plutonijum od koga se kasnije može napraviti nuklearna bomba?
Da, dragi kolega. Reaktor br. 3 u nukleranoj elektrani
Fukušima koristio je nuklearno gorivo koje pored uranijuma sadrži i neuporedivo opasniji plutonijum. To je već bilo pomenuto u pređašnjem postu.
Što se vašeg drugog pitanja tiče, stvari su nešto komplikovanije. Plutonijum se dobija u nuklearnim reaktorima kada se U238 izloži neutronima. Jedan od izotopa plutonijuma nastaje posle dvostrukog ß-raspada, po obrascu:
U 238 + n → U 239 ß- (23,5 min.) → Np 239 ß- (2,3 dana) Pu 239.
Uslovni problem sa plutonijumom je u tome što su od njegovih brojnih izotopa koji nastaju u nuklearnim reaktorima SAMO Pu 239 i Pu 241 podložni fisiji. Ostali su za to neupotrebljivi. U toku procesa kontinuiranog nastajanja istih u termičkom reaktoru skoro polovina tih izotopa se raspadne, pa se porastom stepena „sagorevanja” (utilizacije) nuklearnog goriva energetski prinos plutonijuma ne razlikuje mnogo od prinosa U 235.
Prinos, odn.
neto-proizvodnja plutonijuma zavisi od tipa termičkog reaktora! Tako u reaktorima tipa PWR (tip „Krško”) koji radi godinu dana sa nominalnom snagom nastaje cca 710 kg fisibilnog plutonijuma, od čega u samom reaktoru „izgori” cca 440 kg, a cca 270 kg ostaje u ozračenom iskorišćenom gorivu, odakle se može ekstrahovati. U meni lično najmilijem, reaktoru sa teškom vodom tipa CANDU (
CANada Deuterium Uranium), pod istim uslovima u ozračenom gorivu ostaje cca 500 kg, a u reaktoru tipa GCR i više od 600 kg!
Stoga ako želite da pravite materijal za Bombu(plutonijumskog tipa, premda postoje i lepše mogućnosti!)
a da paralelno proizvodite i struju, morate brižljivo da odaberete sam tip reaktora. Zaista - nije svejedno!
A sada da se vratimo na ono što je po planetarnu zajednicu u ovom trenutku najbitnije – na teški akcident u nuklearnoj elektrani Fukušima.
Kao što Vam je po svoj prilici poznato, u 6:14 H po Tokijskom vremenu došlo je, baš kao što je g.
Vladimir Slivjak i pretpostavljao, do teške eksplozije u reaktorskom postrojenju br. 2 nuklearne elektrane Fukušima, sa paralelnim opstankom kritičnog parametarskog reaktorskog stanja i u reaktorima br. 1 i br. 3, u kojima su pređašnje ekplozije već razorile reaktorske zgrade, ali ne i sam kontejment (bunker) u kojem je smešteno reaktorsko jezgro.
Ovoga puta, međutim,
EKSPLOZIJA SE DOGODILA UNUTAR SAMOG KONTEJMENTA REAKTORA BR. 2 koji okružuje reaktorsku posudu. Hermetički zatvoreni kontejment (bunker) je dizajniran da zadržava eventualno oslobođenu vodu i kondenzovanu visokoradioaktivnu paru koja eventualno izbija iz reaktorskog jezgra.
Zvaničnici
Tokyo Electric Power Co. i Ministarstva za energiju japanske vlade do sada nisu saopštili šta je prouzrokovalo tu eksploziju.
Striktno tehnička analiza teoretski mogućih uzroka eksplozije ukazuje da su oficijelnim saopštenjem potvrđeno „suve” (neprekrivene rashladnom vodom) gorivne šipke postale zagrejane u meri koja je u zajednici sa postojećim zračenjem počela da razlaže hemijske veze u molekulima vode (
termička disocijacija), proizvodeći vodonik i kiseonik, koji su zajedno sa vodenom parom, evakuisanom radi smanjenja pritiska u samom reaktorskom jezgru, dospeli u kontejment. Tamo je došlo do ponovnog spajanja jonske mešavine vodonika i kiseonika (praskavi gas) i sledstvene eksplozije.
Ponovnim formiranjem vode (u obliku pregrejane pare) i povećanjem pritiska u kontejmentu nastala radioaktivna vodena para prodrla je u betonsku zgradu koja okružuje čelični kontejment (bunker). Unutar te betonske zgrade nivo radijacije je dostigao vrednost od 3.000 mikro Siverta, koji je od 4 do 6 puta (u zavisnosti od standarda) veći od bezbednosnog limita.
Osnovni uzrok ovakvog stanja je neshvatljivo zanemarivanje brzine hemijske reakcije disocijacije vode od strane inženjera kompanije
Tokyo Electric Power Co. koji su obavljali proces sanacije reaktora.
To su loše vesti.
Još je gora vest da je udarni talas interne eksplozije bio reflektovan od površine kontejmenta, prouzrokujući time ogroman natpritisak u samom reaktorskom jezgru, koji je verovatno doveo do rupture čelične legure reaktorske posude, čime će, u najboljem slučaju, doći do pojave mikro-curenja reaktora i teške kontaminacije kontejmenta.
Najgore je u svemu tome to što se formiranje gasne mešavine vodonika i kiseonika ne može sprečiti u uslovima objektivne pregrejanosti reaktorskog jezgra, te je izvesno da će ponovne eksplozije neminovno uslediti, što pak može usloviti totalni kolaps reaktorskog jezgra.
Jedina mogućnost za predupređenje ove pojave je brže ispuštanje radioaktivne pare u atmosferu zarad postizanja depresurizacije kontejmenta.
Imanentan
problem u vezi sa ovim pristupom pak počiva u činjenioci da je filterska oprema uništena ili usled prezasićenja filtracionih cedila neupotrebljiva za filtriranje radioaktivne pare, te će ispuštanje visokoradioaktivne pare u okolnu atmosferu neminovno dovesti do velike radiološke pretnje po stanovništvo, a potencijalno i planetu.
Jedini trenutno
in situ raspoloživi metod borbe sa ovim izuzetno teškim problemom emisije radioaktivnih materija u postojećim okolnostima predstavlja urgentno podizanje jednog improvizovanog kondenzatora pare (metalnog kontejnera sa pregradama, sa sprinklerima za raspršivanje vodene magle unutar kontejnera i intenzivnim rashladnim polivanjem spolja), te odvodom visokoradioaktivnog vodenog kondenzata dugim crevima u okean, sa alokacijom crevnoga ispusta u nuklearnu radijaciju imobilišući mulj na okeanskom dnu).
U slučaju neuspeha ovog poduhvata, jedini preostali metod opasnog predupređenja atmosferskog širenja devastirajućih radioaktivnih rezidua (
stroncijum 90 – taloži se u ljudskim kostima!) posredstvom visinskih mlaznih struja (
jetstream) biće izazivanje kiše nad pustim predelima Pacifika pomoću precizno koordinisane flote aviona-sejača oblaka, koji bi u zadatim im kvadrantima disperzirali
srebrni jodid. Nastala kondenzacija bi „isprala” i u okean odložila najveći deo opasnih radionukleida, koji bi inače atmosferskim putem mogli da nekontrolisano kontaminiraju sve ljudski naseljene regije na planeti.
To je, za sada, sve što se može reći o akcidentu sa reaktorom br. 2.
U međuvremenu je otkriven jedan dodatni problem sa reaktorskim postrojenjem br. 3.
Kao što znate, reaktorska zgrada reaktora br. 3 je već uništena u ekploziji koja se dogodila 14. III 2011:
Satelitski snimak uništene reaktorske zgrade postrojenja br. 3 u Fukušimi
Podsetiću Vas da je reaktor br. 3. onaj reaktor koji je koristio MOX nuklearno gorivo (gorivo od mešanih oksida), gorivo u kojem je pored uranijuma sadržan i neuporedivo opasniji plutonijum. Ono što je do sada bilo nepoznato jeste da su
privremena odlagališta za iskorišćene gorivne elemente (bazeni), zarad predupređenja negativnih reakcija javnosti koje bi mogle uslediti transportovanjem istih, bila locirana IZNAD REAKTORSKOG KONTEJMENTA, u zgradi koja je devastirana eksplozijom! Napominjem da su te šipke isluženog goriva i nadalje visoko radioaktivne i bogate opasnim fisionim produktima.
Ukoliko su ti „bazeni” oštećeni ekplozijom i ukoliko su ostali bez vode (a sadrže u proseku od 3 do 10 puta više materijala negoli sama šarža nuklearnog reaktora!),
OBLOGA ŠIPKI gorivnih elemenata koje su izrađene OD VISOKO ZAPALJIVE LEGURE CIRKONIJUMA može buknuti, te svojim sagorevanjem emitovati u atmosferu OD 5 DO 10 PUTA VIŠE OPAKOG RADIOAKTIVNOG MATERIJALA OD ONOG EMITOVANOG U ČERNOBILU!
Priznajem da mi je potpuno neshvatljivo kako diplomirani inženjeri mogu da projektuju tehnički ultrarizična postrojenja, koja u konstruktivno-bezbednosnom pogledu nalikuju idiotiji oličenoj npr. u postavljanju rezervoara sa lož-uljem ili boce sa propan-butanom iznad kotla za centralno grejanje (ako nešto pođe loše sa kotlom barem neka strada i rezervoar, a sa njim i cela kuća)!
Zaista, otkrivaju se neviđene gluposti u samoj konstrukciji ovih tehnički izuzetno zahtevnih objekata.
Uostalom, pogledajte samo alokativno rešenje nuklearne elektrane u Fukušimi. Svakome ko se iole razume u problematiku gradnje nuklearnih elektrana latentne opasnosti dizajna su očite već na prvi pogled:
Nuklearna elektrana u Fukušimi za vreme izgradnje
Možda će naša uvažena, spram minorne mi analitičke ličnosti vazda derogatorna forumska nagvaždala biti u stanju da objasne opasne nelogičnosti u njenoj konstrukciji.
Gugl im stoji na raspolaganju.
Bibli, hvala ti što umesto nas, koji ne znamo gde i kako izguglati prave informacije, koji smo lenji ili nemamo vremena i volje za to, svoje dragoceno vreme koristiš da bi nas upoznao sa pravim informacijama.
![Slika](http://img1.liveinternet.ru/images/attach/b/2/21/841/21841236_99ea131de632e3fa718ff2be4049373d_KOT_S_GARM_SPASIBO_BOLSHOE.jpg)