Đurđa Lili - Lepota je u različitosti

Odgovori
dr ama
Postovi: 3
Pridružio se: 05 Mar 2016, 10:02

Đurđa Lili - Lepota je u različitosti

Post od dr ama »

Lepota je u različitosti

Uloge: nastavnica i učenici, jedan od učenika je u invalidskim kolicima
Mesto radnje: škola (učionica i igralište)

Nastavnica: Dobro, sada kad počinje nova školska godina, imam i nekoliko novosti za vas. Ali prvo malo da porazgovaramo o nečemu. Htela bih da vas pitam da li vi znate šta je to inkluzija?
(Žamor, pričaju svi uglas, neki podižu ruke. Nastavnica prozove nekog.)
Učenik/ca 1: Pa, kako da objasnim, to je kad neko dete ide u školu, u normalnu školu, ali je... (zbuni se)
Nastavnica: Dobro, dobro, vidim da nešto kao znaš. Evo da vam pomognem – reč inkluzija znači uključivanje.
Učenik/ca 2: Znači, inkluzija bi bila uključivanje nekih tako... kako da kažem... neke dece koja su bolesna, da idu u školu sa nama.
Nastavnica: (nasmeje se) Inkluzija podrazumeva pravo sve dece na obrazovanje. Nećemo reći bolesne dece, jer oni nisu bolesni. To su deca sa invaliditetom ili nekim smetnjama u razvoju. Šta vi mislite o inkluziji? Da li je to dobro ili ne?
Učenik/ca 3: Meni je to bezveze. Kako neko može da ide u redovnu školu ako naprimer ne može ništa da nauči kao sva ostala deca. Svi će mu se rugati.
Nastavnica: Da li bi mu se ti rugao/la?
Učenik/ca 3: Ja ne bih, ali ima drugih koji bi.
(ostali klimaju glavom ili negoduju, ne slažu se)
Nastavnica: Ajde da čujemo i nekog drugo. Šta ti misliš?
Učenik/ca 4: Mislim da se niko ne bi rugao, ako bi svima objasnili da je to neko dete sa posebnim potrebama.
Nastavnica: Dozvoli da te prekinem. Nećemo da koristimo izraz “dete sa posebnim potrebama”. Znam da ste tako čitali i čuli na televiziji taj izraz, ali objasniću vam zašto je pogrešan. Ta deca, ti ljudi, oni nemaju nikakve posebne potrebe. Svi ljudi u osnovi imaju jednake potrebe, samo što ih neki zadovoljavaju na specifične načine. Oni isto kao i svi, imaju potrebu da jedu, piju, idu u wc. Imaju potrebu i da se školuju, da nešto nauče. A da bi nešto naučili, moraju da idu u školu. Dakle, oni nemaju potrebu da koriste kolica, štake, beli štap… nego potrebu da stignu od tačke A do tačke B, a kolica, štake, beli štap su im pomagala pomoću kojih se ostvaruje potreba za kretanjem. Takođe, niko nema potrebu da koristi znakovni jezik, Brajevo pismo ili slušni aparat, već ima potrebu da dođe do adekvatnih informacija. Nastavi.
Učenik/ca 4: Kako onda da se izrazim?
Ana: Invalidi. (smeh)
Nastavnica: Nisi duhovita. Ne, ne kaže se invalidi. Reč invalid znači nejak, bezvredan, neupotrebljiv, a osobe sa invaliditom to svakako nisu.
Učenik/ca 6: Neki su sigurno i pametniji od tebe. (opet smeh)
Učenik/ca 7: Mislim da bi bilo baš dobro da smo imali nekog sa invaliditetom u razredu, još pre, jer bi se neki ovde naučili kako se ophodi prema nekom ko je različit.
Učenik/ca 8: Tako je. Naučili bi da pomažu drugima. U učenju i svemu ostalom.
Učenik/ca 9: A i kad bi Nastavnica nešto objašnjavala sporije i jednostavnije nekom učeniku sa smetnjama u razvoju, i mi ostali bi možda bolje shvatili.
Nastavnica: Tako je. Bravo. To su sve prednosti inkluzije.
(Čuje se kucanje na vratima, ulazi dečak u kolicima)
Nastavnica: Deco, ovo je Marko. On od danas ide u vaš razred. Nadam se da ćete ga prihvatiti u društvo i pomoći mu da se što pre uklopi.
(žamor, odobravanje i negodovanje)
Nastavnica: Marko, hoćeš li da se predstaviš svojim novim drugarima?
Marko: Ja sam Marko Lukić, idem u šesti razred, do sad sam bio u jednoj školi u Novom Sadu, ali smo se preselili ovamo i od sad ći ići ovde u školu.
Nastavnica: Marko, upravo smo pričali o inkluziji, hoćeš li i ti nešto da nam kažeš na tu temu?
(Marko sleže ramenima. Druga deca podižu ruke.)
Nastavnica: Vidim da vi hoćete nešto da pitate Marka.
Učenik/ca 10: Kako je to kad moraš ceo život da provedeš vezan za kolica?
Marko: Ali ja nisam “vezan” za kolica. Vidiš li ti ovde neki kanap ili lanac?
(Svi se smeju.)
Marko: Zahvaljujući kolicima mogu da se krećem, obavljam svakodnevne aktivnosti i obaveze, jednostavno ona mi omogućavaju da živim i nisu me zarobila, nisam vezan za njih. Ona su mi neophodna, jer mi pružaju slobodu, samostalnost i mobilnost uopšte. Zahvaljujući njima mogu da uradim šta god poželim i živim život punim plućima. Zato, ako mislite da sam prikovan ili vezan za njih, onda grešite.
Nastavnica: U redu. Uskoro će zvoniti. Nadam se da ste svi shvatili šta znači inkluzija i da ćete se prema Marku ponašati kako treba.
Svi: Naravno, hoćemo, daa...
Nastavnica: A za domaći zadatak...
Ana: Nee, nećemo domaći!
Nastavnica: Ti se uvek nešto buniš. Za domaći zadatak imate da napišete referat na temu inkluzije. Šta smo danas naučili, zašto je inkluzija važna i za decu sa invaliditetom i za vas.
Ana: Kakva glupost!
Nastavnica: E za tebe imam jedan poseban zadatak. Ti ćeš napraviti power point prezentaciju na ovu temu. Pa ćeš sledeći put paziti šta pričaš.

Zvono,nastavnica izlazi, svi jure napolje, dva učenika prilaze Marku i pitaju ga treba li mu pomoć pri izlasku iz učionice.

Ana: Šta vi to radite? Zašto mu pomažete? Ako je ta inkluzija tako bitna i ako i takvi treba da idu sa nama u školu, onda nek se snalazi sam. Ni meni niko ne pomaže.
Učenik/ca 1: Ali mi smo samo hteli da se upoznamo...
Ana: Ostavi ga da se snalazi sam. Zbog njega sam dobila dodatni domaći.

Ona ih izgura iz učionice, izlaze sa njom slegajući ramenima i ostavljajući Marka samog.


Scena 2

Školsko igralište, tri dečaka i dve devojčice igraju fudbal (odbojku), dolazi Marko

Dečak 1: Hej, dodaj tu loptu.
Dečak 2: (šuta loptu) Odbrani ovo ako možeš!
Dečak 3: Hoću i ja da igram.
Dečak 1: Hajde, pridruži nam se.
Ana: Sklonite se smetate nam.
Devojčica 2: Mi tu igramo odbojku.
Dečak 2: Baš me briga. To je fudbalski teren.
Dečak 3: Ajde ne svađajte se.
Devojčica 2: Ima mesta za sve.
Dečak 1: (primećuje Marka) E, vidi i ovog sad.
Dečak 2: Samo nam je on još falio. Ionako nemamo mesta.
Devojčica 2: Šta vam je, možda bi i on da se igra.
Dečak 2: Ti nisi normalna.
Dečak 1: Da, kako to misliš da invalid igra fudbal.
Dečak 2: (ironično) Ej, ti, hoćeš da igraš fudbal sa nama?

Marko ćuti, pognute glave.

Dečak 2: Eto, vidiš da neće.
Devojčica 2: Ti si budala, naravno da neće da igra fudbal, ali možda može nešto drugo.
Dečak 1: Šta drugo, vidiš da je u kolicima?
Dečak 2: (ironično) Hajde pridruži nam se, možeš da stojiš na golu. (smeh)
Ana: Zašto samo ćutiš, nešto smo te pitali.
Dečak 2: Ma pusti ga, ne ume taj da igra fudbal.
Dečak 1: A neće nikad ni umeti.
Dečak 3: Stvarno ste bezobrazni.
Ana: Ti baš hoćeš da se igraš sa ovim invalidom?
Dečak 3: A što da ne? Nastavnica je rekla...
Ana: (rugajući se) Nastavnica je rekla... Šta si ti, neki štreber koji uvek sluša nastavnicu?
Dečak 3: Nisam, nego...
Ana: Biraj – ili ćeš se družiti sa mnom ili sa njim. Treće nema. Jel jasno?
Dečak 3: Ali on je...
Ana: Nesposoban. Šta možeš s njim da se igraš? Samo sedi u tim kolicima i misli da je jako bitan. Nikad on neće biti normalan kao mi. Hajdemo momci.

Dečak 1 i dečak 2 kreću za njom. Dečak 3 i devojčica 2 dolaze do Marka.

Marko: Ne moraš da se svađaš sa drugaricom zbog mene.
Dečak 3: Nije nam ona nikakva drugarica kad može tako da se ponaša.
Devojčica 2: Hoćeš li da se dobacuješ sa nama?
Marko: Ako želite.
Dečak 3: Naravno.

Dobacuju se, Marko se smeši, kraj scene, mrak


Scena 3


Učionica, dva dečaka i dve devojčice igraju “fuljanja”, žamor

Dečak 1: Moja je dalje.
Dečak 2: Nije, ti si ćorav. Vidi, pogledaj, očigledno je moja.
Dečak 1: Nemaš pojma. Pobeda je moja.
Devojčica 1: Ne svađajte se!
Devojčica 2: Bacamo ponovo, ova je nerešena.
Dečak 2: Hajde dobro, novi krug, pa pobednik nosi sve.
Devojčica 1: Ovog puta ću ja biti najbolja.
Devojčica 2: Samo ti sanjaj!
Dečak 1: Bacajte više, šta ste se raspričale.
Dečak 2: Požuri, sad će da zvoni.
Ulazi Marko.
Marko: Mogu li ja da se pridružim?
Dečak 1: Naravno, samo da završimo ovaj krug.
Devojčica 2: Ha! Pobeda je moja, moja karta je najdalja.
Devojčica 1: Nee, odnela si mi ovu najjaču.
Dečak 2: Tako ti i treba, kad se samo hvališ.
Devojčica 2: Još jedan krug. Ko prvi baca?
Dečak 2: Marko. On je nov.
Marko: Važi, dodaj mi samo moje karte, tamo su na stolu.
Devojčica 1: Izvoli (dodaje mu)
Devojčica 2: Mislim da u ovom krugu nemam šanse.
Dečak 1: Zna se da je Marko šampion fuljanja.
Dečak 2: Bacaj, zvoniće!

Marko baca, a zatim i ostali. Najdalja je Markova karta, on odnosi pobedu. Dečaci se saginju da mu dohvate karte. Čestitaju mu sa “baci pet”ulazi Ana sa dvojicom dečaka.
Ana: Pa ne možeš ni tri koraka da napraviš u ovoj školi a da ne naletiš na nekog debila. Ajde, sklanjaj se odatle, ne mogu da prođem.
Marko: Sačekaj samo da...
Ana: Neću ništa da čekam, zvoniće, a ti mi tu smetaš. Posle ću opet ja biti kriva zbog tvoje nesposobnosti.
Marko: Nisam ja kriv što ti...
Ana: Naravno da si kriv. Zbog tebe imam dodatni domaći.
Aca: Da, svi smo dobili da pišemo one glupe referate.
Nemanja: Šta me briga hoćeš li ti ići u školu ili ne.
Ana: Ovo je škola za normalne, a ne za takve kao što si ti.
Marko: Ako biti normalan znači da se ponašam kao ti, onda mi je drago što nisam normalan.
Ana: Šta time hoćeš da kažeš?
Marko: Da si bezobrazna.
Ana: Reci me nastavnici.
Marko: Možda i hoću.

Ulazi nastavnica

Nastavnica: Dobar dan deco.
Svi: Dobar dan.
Nastavnica: Jeste li uradili domaći koji sam vam juče zadala?
Svi: Jesmo!
Nastavnica: Ima li neko ko nije uradio?

Ana podiže ruku.

Nastavnica: Ana, zašto nisi uradila domaći?
Ana: Paaa, znate, bila sam... (pokušava nešto da izmisli)
Marko: (prekida je) Nastavnice, mogu li ja da objasnim?
Nastavnica: Kaži Marko.
Marko: Ana nije stigla da uradi domaći zato što je juče ceo dan provela sa mnom. Pomagala mi je, upoznala me je sa društvom iz razreda, pokazivala dokle ste stigli sa gradivom iz svih predmeta.
Nastavnica: Ana, pa to je divno. Nisam znala da si takva.
Marko: Da, Ana je super drugarica. Mogu sad i ja njoj da pomognem oko prezentacije, ako ste Vi za.
Nastavnica: Ana, šta kažeš? Hoćeš li da uradiš prezentaciju uz Markovu pomoć? Mislim da bi to bio odličan zajednički projekat.
Ana: Ako on baš želi da mi pomogne...

Zvono, kraj časa. Svi izlaze, na sceni ostaju samo Ana i Marko.

Marko: Sad možeš da nastaviš da me vređaš. Vidiš da te nisam rekao nastavnici.
Ana: Nisam to htela...
Marko: Nego, šta si htela?
Ana: Da se izvinim. Ispalo je da si pravi car, Marko. Izvukao si me da ne dobijem keca.
Marko: Ma, nije to ništa, tome služe prijatelji.

K R A J
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost