Srpski jezik i kultura u Mađarskoj odoleli zaboravu
Poznajem Pavla Kaplana, divnog mađarskog mladića koji je najpre počeo da uči da svira harmoniku zbog naših narodnih pesama, a sada je segedinski sveštenik, kaže reditelj Milan Rus
Milan Rus
Kao što vidite: čuda su moguća. Uveliko radimo dugo najavljivanu predstavu „Čudo u Rondeli”, po tekstu Radoslava Zlatana Dorića koji smo dobili zahvaljujući ocu Lazaru iz Sentandrejske eparhije koji nam je ustupio originalu verziju ovog komada. Sasvim je izvesno da će premijera biti izvedena 6. decembra na sceni Nacionalnog teatra Mađarske u Budimpešti, sa čijim smo upravnikom Atilom Vidnjanskim pre nekoliko meseci dogovorili saradnju... kaže reditelj Milan Rus, osnivač i upravnik Srpskog pozorišta u Mađarskoj, koga smo nedavno zatekli na otvaranju manifestacije „Mesec srpske kulture” u Budimpešti.
Predstava „Čudo u Rondeli” (Rondela je kula u kojoj se čuvao suvi barut), kako je ranije planirano i najavljivano, trebalo je da ima svoje prvo izvođenje još 24. avgusta, na dan kada je pre dva veka u budimpeštanskoj „Rondeli” izvedena predstava Joakima Vujića „Kreštalica” na srpskom jeziku, čime je ujedno začet pozorišni život u Srba. Srpsko pozorište u Mađarskoj istovremeno je želelo da obeleži i svoj jubilej: 20 godina postojanja, ali je u poslednjem trenutku došlo do obrta situacije. Promenio se sistem finansiranja teatara u Mađarskoj i Srpsko pozorište nije dobilo ni jedan dinar za funkcionisanje za ovu kalendarsku godinu.
– Zahvaljujući „Politici”, koja je proteklog leta izvestila javnost o problemima sa kojima se suočilo Srpsko pozorište u Mađarskoj, situacija se uveliko popravila i mi smo evo pred realizacijom naše nove predstave. Datum premijere, što je logično, morali smo da pomerimo. „Čudo u Rondeli” je „veoma patriotičan” pozorišni komad koji govori kako je teško bilo Joakimu Vujiću da srpskom narodu nametne nešto korisno, čega do tada nije bilo. Nadam se da ćemo posle budimpeštanske premijere imati priliku da ovu predstavu predstavimo i na scenama naše matice – kaže naš sagovornik.
Milan Rus potiče iz ugledne lekarske porodice Rus koja živi u Segedinu. Studije režije najpre je upisao u Novom Sadu, ali je sticajem okolnosti fakultetsku diplomi stekao u Budimpešti. I pored toga što je rođen u Mađarskoj, odlično govori srpski jezik.
– Porodica Rus se prema usmenim predanjima, kako kažu tetke i bake, pre 300 i više godina sa Čarnojevićem preselila iz Peći u Segedin. Negujemo srpski jezik i kulturu u porodici. Kao što je poznato već druga, treća generacija u Americi ne govori jezikom predaka, a ovde u Mađarskoj se srpski sačuvao 300 godina. I ne samo srpski jezik, već i folklor, običaji, duhovnost, crkva, religija. Ne samo da smo sačuvali jezik i običaje, nego se sada ovdašnji Mađari interesuju za srpsku kulturu. Postoje čak i ekstremni slučajevi. Poznajem Pavla Kaplana, divnog mađarskog mladića koji je najpre počeo da uči da svira harmoniku zbog srpskih pesama, pa je onda odlučio da nauči srpski jezik. Zatim je počeo da ide u pravoslavnu crkvu, pa upisao teološki fakultet i postao srpski pop. Sada je segedinski sveštenik – priča naš sagovornik.
Od najranijeg detinjstva, kako kaže Milan Rus, sa roditeljima je odlazio u pravoslavnu crkvu i negovao nasleđene običaje.
– To vreme pamtim po Božiću, po slavskom kolaču i žitu. Naravno, da nije bilo želje mojih roditelja da sačuvamo običaje svega toga ne bi ni bilo. A naravno da nije bilo lako istrajati na tom putu. U izvesnom trenutku ni pasoše nismo mogli da dobijemo da idemo u maticu koliko želimo, već smo jednom godišnje mogli da posetimo familiju u Srbiji, jer smo bili u istočnom bloku. Rodbina je dolazila kod nas u Segedin, ali ne i mi kod njih. Mnogi su se tada preselili u Sentu, Novi Sad, Beograd. Mi smo ostali zbog grobova predaka, ali smo i dalje slavili slavu i obeležavali sve značajne datume iz pravoslavnog kalendara – priča Milan Rus.