Nema nikakvog stvarnog razloga za toliku adverzativnost spram g. Petkovića, uistinu originalne i neosporno višestruko nadarene osobe, koja se posle dugog niza godina drznula da javno kaže par nemilih, ali savršeno istinitih stvari, dragi moj g. Upravniče. No krenimo redom.
1.
Nije mi jasno zbog čega ste prenebregnuli činjenicu da je g. Bratislav Petković pored niza drugih stvari ujedno i veoma dobar reditelj i dramski pisac, koji je diplomirao na Akademiji za pozorište, film i televiziju 1972. sa predstavom „Razbojnici” Fridriha Šilera. U Beogradskom dramskom pozorištu je 1978. postavio predstavu „
Sporting life”, za koju je pisao i tekst. Posle toga napisao je i dve monodrame, „
Prodajem razbivenu kuću” i „
Ispovest klovna Dragoljuba”. Znate, za razliku od mnogih inače
vo nebesa višnja uzdizanih prestoničkih predstava, njegove predstave „
Gran pri” i naročito „
Legija časti” (sa Svetlanom Bojković, Vlastimirom Đuzom Stojiljkovićem i Mikijem Krstovićem) meni lično su ostale u najprijatnijem sećanju.
2.
Finansiranje po projektima predstavlja model potpore pozorišne delatnosti koji se u jednoj Švedskoj praktikuje već 50 godina. Nacionalni savet za kulturu Švedske (u rangu ministarstva) budžetski podržava svega 3 nacionalna teatra: u Štokholmu, Gotenburgu i Malmeu. I to je sve. On, doduše, podržava i nezavisne teatarske ansamble sa cca 6.000.000 Evra godišnje, ali ne na osnovu budžeta već po
osnovu odobrenih projekata (cca 6.000 pozorišnih predstava godišnje). I niko ni jednom Ministru kulture Švedske u proteklih 50 godina nikada nije prigovorio da je nekulturna budala ili voluntaristički samodržac koji će sahraniti švedsku teatarsku kulturu.
3.
Narodni muzej ne radi od 2003. i nikoga to do sada nije zabrinulo. Navodno ne radi zbog renoviranja zgrade koje se obavlja već jednu deceniju, a nikako da se i završi. Muzej je, naime, zatvoren i danas. I to nije jedini slučaj - dapače! Kada je zatvaran 2007. apsulutno u okviru Balkana unikatni Muzej savremene umetnosti, rečeno je da će njegova rekonstrukcija trajati osam meseci, eventualno godinu dana. Od tada su prošle više od četiri godine. Muzej je još uvek zatvoren. Intelektualna doslednost bi takođe nalagala da se kaže i to da g. Petković želi da se u tom još uvek zatvorenom zdanju na Trgu Republike smesti
Muzej Nikole Tesle, jer bi ovom istinskom velikanu trebalo dati mesto koje mu istinski pripada, a da bi Narodni muzej pak trebalo izmestiti u arhitektonski mnogo monumentalnije i reprezentativnije zdanje Glavne pošte u Takovskoj ulici, koje ima ogroman prostor sa čak dva atrijuma i objektivno reprezentativnijim interijerom, koji je daleko primereniji prezentovanju muzejskog blaga, a u kojem sada obitava svega stotinak činovnika koji bi svoj posao mogli da obavljaju i u daleko funkcionalnijoj a manje reprezentativnoj zgradi.
Raniji Ministar kulture g. Predrag Marković je svojevremeno izjavio da ne želi da ulazi u ispitavanje ko je kriv što Narodni muzej ne radi već deset godina jer, kako je tada rekao, „čitav niz fabrika ne radi”. I na tome mu niko tada nije zamerio. Ali na čoveka koji nije proveo ni 24 časa na svojoj funkciji već se nabacuje drvlje i kamenje.
Objektivno, to nije niti primereno niti pak etično.