In memoriam

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo reditelj Piter Bogdanović – tvorac „Poslednje bioskopske predstave“

Piter Bogdanović, američki filmski režiser poznat po filmovima kao što su „Poslednja bioskopska predstava“ (The Last Picture Show) i „Mesec od papira“ (Paper Moon), umro je u 82. godini, potvrdio je njegov agent u četvrtak.

Bio je i scenarista, glumac, producent, kritičar i istoričar filma srpskog porekla, iz generacije „holivudskog novog talasa“ ili „novog Holivuda“ u koji se ubrajaju Vilijam Fridkin, Brajan De Palma, Džordž Lukas, Martin Skorseze, Majkl Čimino, Frensis Ford Kopola.

Njegova drama o odrastanju, „Poslednja bioskopska predstava“ iz 1971. godine, donela mu je osam nominacija za Oskara, među kojima i u kategoriji najbolja režija.

U filmu, čija je radnjnja smeštena u teksaški grad, glumile su zvezde u usponu, kao što su Džef Bridžis i Sibil Šepard.

Zbog čega je Federiko Felini maestro italijanske kinematografije
Bernando Bertoluči: Pet ključnih filmova velikog stvaraoca
Miloš Forman: Češki film u američkom pakovanju
Kada je sa 32 godine režirao film „Poslednja bioskopska predstava“ dobio je epitet „Novi Orson Vels“ i „vunderkind“ (čudo od deteta).

Oskara za najbolju sporednu žensku ulogu dobila je glumica Kloris Ličman, a Oskara za najboljeg sporednog muškog glumca dobio je Ben Džonson.

Zajedno sa Lerijem Mek Martrijem dobio je Bafta nagradu za najbolji scenario.

Još jedan uspeh doživeo je sa filmom „Što te tata pušta samu?“, romantičnom komedijom sa Barbrom Strajsend i Rajanom O’Nilom.

Film je zaradio 66 miliona dolara, i tako postao treći najisplativiji film 1972. godine, odmah posle „Kuma“ i „Posejdonove avanture“.

Ti uspesi su mu još više učvrstili status nove generacija režisera i sa Frensisom Fordom Kopolom i Vilijamom Fridkinom osnovao je produkcijsku kuću (Director’s Company).

Bilo je to bilo umetničko odeljenje Paramaunta, gde je umetnicima davana potpuna sloboda u okviru limitiranog budžeta.

U okviru kompanije je snimljen i „Mesec od papira“ (1973).

Tejtum O’Nil, ćerka Rajana O’Nila, dobila je Oskara za najbolju sporednu glumicu. Film je postigao veliki uspeh na blagajnama.

Posle 13 godina pauze, vratio se 2014. filmom She’s Funny that Way sa Ovenom Vilsonom i Imodžen Puts u glavnim ulogama.

Bila je to „proslava starog Holivuda“, napisao je tada Nikolas Barber, novinar BBC Kulture.

Iza Bogdanovića je ostalo dvoje dece.

Frensis Ford Kopola, reditelj jednog od najpopularnijih filmova svih vremena – Kum – rekao je da ga je vest o smrti Bogdanovića izuzetno rastužila.

„Neka večno spava u blaženstvu, zauvek uživajući u uzbuđenju našeg aplauza“, rekao je on.

Giljermo del Toro, reditelj Panovog lavirinta, napisao je na Tviteru: „Bio je drag prijatelj i šampion kinematografije… Intervjuisao je i očuvao živote i rad više klasičnih filmskih stvaralaca nego skoro bilo ko drugi u njegovoj generaciji“.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Sidni Poatje, prvi crni glumac koji je dobio Oskara

Holivudska zvezda je bio prvi crnac koji je osvojio Oskara za najboljeg glumca, za ulogu u filmu Poljski ljiljani.

Slika

Sidni Poatje, prvi crnac koji je osvojio Oskara za najboljeg glumca, preminuo je u 94. godini.

Smrt holivudske zvezde potvrdila je BBC-ju kancelarija Freda Mičela, ministra spoljnih poslova Bahama.

Poatje je bio vrhunski glumac i ugledni humanitarac i diplomata.

Osvojio je Oskara za najboljeg glumca za film Poljski ljiljani (Lilies of the Field) 1963. godine.

Prethodno je za ulogu u filmu The Defiant Ones iz 1958. godine bio nominovan za Oskara.

Rođen je 1927. godine u Majamiju, a odrastao na Bahamima.

Sin je farmera koji je uzgajao paradajz, sledio je san i postao je holivudska zvezda.

U vreme velike rasne segregacije u SAD, glumio je Patch of Blue iz 1965. godine, a zatim u Vrelini noći (Heat of the Night) sledeće godine.

Potom je usledila uloga u filmu Pogodi ko dolazi na večeru (Guess Who's Coming to Dinner) koja mu je donela svetsku slavu.

U Pogodi ko dolazi na večeru igrao je crnca verenog sa belkinjom, a u Vrelini noći tumačio je lik Virdžila Tibsa, crnog policajca koji se suočava sa rasizmom tokom istrage ubistva.

Poatje je nastavio da režira niz filmova, a prošlog meseca je najavljena brodvejska predstava o njegovom životu i karijeri.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo Aki Rahimovski, pevač Parnog valjka

Na zvaničnim nalozima na društvenim mrežama jugoslovenskog i hrvatskog rok sastava Parni valjak objavljena je vest da je njihov pevač, Aki Rahimovski, preminuo u 67. godini.

Parni valjak se pesmom Za malo nježnosti oprostio od svog frontmena Akija Rahimovskog.

Aleksandar Aki Rahimovski rođen je u Nišu, ali se ubrzo sa porodicom preselio u Skoplje. Pošto mu je otac bio profesor muzike, sa sedam godina je krenuo u muzičku školu, odsek klavir i pevanje.

Kao tinejdžer bio je član nekoliko rok sastava od kojih su neki grupe Vakuum, Krvna braća i Tor, sa kojom je nastupio na festivalu u Zagrebu 1975. godine.

Iste godine upoznaje gitaristu i kompozitora Huseina Hasanefendića Husa i Juricu Pađena. U saradnji sa menadžerom Vladimirom Mihaljekom Mihom osnivaju grupu Parni valjak.

Ime grupe je izabrano po prvoj pesmi koju su uvežbavali da sviraju, Ja sam parni valjak, koju je Hasanefendić napisao dok je bio član Grupe 220.

Uskoro su počela da izdaju singlove, a 1976. su objavili prvi studijski album Dođite na šou za PGP RTB. Prvi nastup su imali u Beogradu u hali „Pionir“, gde su nastupili sa Oliverom Mandićem i JU grupom.

Drugi album, Glavom kroz zid, objavljuju već 1977. za zagrebački „Jugoton“, a Gradske priče po izlasku Hasanefendića i Rahimovskog iz vojske, 1979. godine.

Na ovom albumu se našla i pesma Branimira Štulića Jablan, a izdvojile su se i pesme Ulične tuče i Stranica dnevnika, koja se smatra prvim pravim hitom Parnog valjka.

Posle velikog uspeha ove ploče, pod nazivom Steam Roller objavljuju za izdavačku kuću Si-Bi-Es album City Kids namenjen za tržište Zapadne Evrope.

Osamdesetih godina nižu se albumi, Vrijeme je na našoj strani, Glavnom ulicom, Uhvati ritam, Pokreni se!, Anđeli se dosađuju – na kojem se našao čuveni hit Jesen u meni... Svi albumi dostižu zlatne i platinaste tiraže od više miliona prodatih primeraka.

Godine 1991. povodom 15 godina rada, Parni valjak objavljuje album snimljen uživo Svih 15 godina na kojem se našlo 29 pesama, a iste godine objavljuju i kompilaciju Pusti nek traje.

Jedan od najuspešnijih i najprodavnijih hrvatskih albuma objavljuju 1995. godine, Bez struje: Live in ZeKaeM, a do 2000. snimaju još dva studijska albuma.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminula Monika Viti, imala 90 godina, a pamtićemo je po ovim moćnim ostvarenjima

Italijanska glumica Monika Viti je preminula u 90. godini, a to je putem Tvitera potvrdio bivši gradonačelnik Rima i filmski kritičar Valter Veltroni.

Rođena je kao Marija Luiza Sisareli u Rimu, 3. novembra 1931. godine.

Imala je, kako kaže, veoma nesrećno detinjstvo, porodica ju je omalovažavala, a odnos s majkom je bio veoma komplikovan. Kao jedina ćerka, osećala je da se prema njoj ponašaju potpuno drugačije od svoje braće: „Imala sam vrlo stroge roditelje. Moja dva brata bila su moć i sloboda. Bila sam nemoćna i povučena. " Iskustva iz detinjstva obeležiće je za ceo život - nikada neće poželeti da osnuje porodicu i biće oprezna kome poklanja svoje srce. Na scenu je debitovala sa samo 14 godina i gluma tada postaje njeno bekstvo od svega što ju je kočilo u odrastanju.

Slika

- Kada sam sa četrnaest godina zaključila da mi je dosta života, shvatila sam da mogu da glumim, da nastavim da se pretvaram da sam neko drugi i da makar malo nasmejem ljude na pozornici i ekranu, ispričala je jednom.

Kad je Monika napunila 18 godina, njena porodica- braća kao i roditelji - emigrirali su u Sjedninjene Američke države bez nje. Ona je ostala u Italiji i u nekom trenutku ubrzo nakon završetka rimske Nacionalne akademije dramske umetnosti 1953. godine, menja svoje ime u umetničko - Monika Viti.

Monica Vitti, Italian actress best known for her work with Michelangelo Antonioni, Luis Buñuel and Ettore Scola, has died at the age of 90.

Počeci glumačke karijere su bili spori. Obilazila je Nemačku sa Italijanskom pozorišnom trupom, a nešto kasnije dobila je i nekoliko uloga u manjim filmovima i serijama koji su se prikazivali sa televiziji.

Tada već poznati režiser, Mikelanđelo Antonioni je 1957. godine pozvao mladu Moniku da sinhronizuje glas u njegovom sledećem projektu. To je bio film "Krik". Dok je snimala glas u studiju, Monika nije primetila da Antonioni stoji iza nje i da je posmatra. Posle nekog vremena samo je izustio: "Imate prekrasan vrat. Mogli biste da budete zvezda."

Njegovo odrastanje se mnogo ralikovalo od njenog. Imao je divno detinjstvo, bo je okružen velikom porodicom, a kada je upoznao mladu Moniku njegova karijera je već uveliko išla uzlaznom putanjom, pisao je scenarije i snimao dokumentarne filmove. Već tada je bio veliki je intelektualac, distanciran i veoma pedantan.

Veoma brzo su uplovili i u ljubavnu vezu. Njihova prva poslovna saradnja je trajala pune dve godine. Snimali su jedan od njegovih najvećih filmova "Avantura". Film je prikazan na Kanskom filmskom festivalu 1960. godine gde su dobili ovacije. Film je osvojio u narednih nekoliko meseci celu planetu i tada je proglašen drugim najvećim filmom ikada snimljenim. Na prvom mestu je bio "Građanin Kejn".

Za svoj nastup Monika Viti osvaja nagradu Zlatni globus za najbolju glumicu 1961. godine.

"Avantura" je film koji Mikelanđela Antonionija i Moniku Viti stavlja u centar međunarodne pažnje. To je prvo od četiri filma koji su zajedno napravili tokom samo samo nekoliko godina. Ostali su "Noć" (1961), "Sumrak" (1962) i "Crvena pustinja (1964) - svi su danas apsolutni klasici.

Monika se oprobala i kao pisac i režiser ali u tome nije uspela da se dokaže. 1995. godine je ipak odlučila da se uda i to za Roberta Rusa, s kojim je živela već deset godina, a ubrzo nakon toga je saznala da pati od Alchajmerove bolesti. Poslednji put se u javnosti pojavila 2002. godine u Parizu.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: In memoriam

Post od branko »

Preminuo novinar, književnik i filmski kritičar Milan Vlajčić

Novinar, književnik i kritičar portala Nova.rs Milan Vlajčić preminuo je iznenada u 83. godini u Beogradu, javlja Nova.rs.

Milan Vlajčić (novinar, književnik, književni i filmski kritičar) se rodio 23. avgusta 1939. u Beogradu, (otac Mihajlo, industrijalac, majka Vera, istoričar umetnosti). Diplomirao je na Katedri za opštu književnost sa teorijom književnosti beogradskog Filološkog fakulteta. Književne kritike i oglede objavljuje od 1960. u časopisu „Delo“ i drugim publikacijama.

Uređivao je kulturne rubrike „Studenta“ i „Mladosti“, književne listove i časopise „Vidici“, „Gledišta“ i „Književni glasnik“ (izdavačka kuća Otkrovenje), navodi Nova.rs.

Od 1970. kao novinar i urednik dnevnog lista „Politike“ pisao je o pozorišnu, televizijsku i radio-kritiku, a od 1985-2004. bio je stalni filmski kritičar tog lista. Od 2004-2017 bio je filmski kritičar i kulturni komentator dnevnog lista „Blic“. Tokom poslednje dve godine, bio je kritičar portala i dnevnog lista „Nova“.

Na konkursu Morava-filma (Beograd) dobio je najvišu nagradu za najbolju jugoslovensku filmsku kritiku 1977. godine.

Dobitnik je još čitavog niza nagrada: „Milan Bogdanović“ za 1981. godinu – za najbolju novinsku književnu kritiku u novinama, na radiju i TV, „Dušan – Duda Timotijević“ (koju dodeljuje nedeljni list TV novosti), za najbolju televizijsku kritiku u jugoslovenskim medijima u 1984. godini, „Zlatno pero” (koju dodeljuje Institut za film u Beogradu), za najbolju filmsku kritiku u jugoslovenskim medijima u l988. godini, Zlatni beočug grada Beograda 2000. godine za trajni doprinos kulturi, Fondacije BK za doprinos kulturnom novinarstvu, za 2003. godinu, prve nagrade za 2014. godinu, za vrhunski domet u kulturnom novinarstvu koju dodeljuje novopokrenuta Fondacija Tanja Petrović, „Nebojša Popović“ 2018 (Kulturni centar Beograda, Filmski centar Srbije, Jugoslovenska kinoteka) za trajni doprinos filmskoj kulturi, nagrade Životni stil 2018 (nezavisna kuća Fabrika) za doprinos kulturi Srbije.

Objavio je veliki broj predgovora, pogovora, ogleda i knjige: „Poprišta” (Nezavisna izdanja arh. S. Mašića, 1971), „Jednom i nikad više” (biblioteka 20. vek, BIGZ, 1979), „Ćuti i plivaj dalje” (biblioteka Grifon, Narodna knjiga 1983), „Pristrasna lektira” (Rad, Beograd 1999), „Uzvodno od Džimija Barke” (Kulturni centar, Niš 2001. drugo dopunjeno izdanje, Laguna 2016), „Noć u Kazablanki” (Otkrovenje, Beograd 2001) „Fest, odbrojavanje” (Gradska skupština, Beograd 2002), „Legenda o zidu” (Kov, Vršac, 2008) ,„Gradska šetnja” (Kov, Vršac, 2010), „Pogled iz ogledala“ (Kukić Edition, Čačak 2015), „Potemkinovi potomci“ (Kukić Edition, Čačak, 2019) i „Zvezdana prašina“, Dereta, Beograd, 2018).

Govorio je engleski i francuski, služio se španskim, italijanskim i nemačkim. Bio je oženjen Duškom Maksimović.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Zgasla je zvezda Gutenbergove galaksije - preminuo je Igor Mandić

Novinar, književni i muzički kritičar, esejista, feljtonista, vrsni polemičar, novinski komentator, kolumnista i antologičar Igor Mandić preminuo je u 82. godini.

Slika

Vest o smrti Igora Mandića objavio je leksikograf Velimir Visković.

Igor Mandić je rođen u Šibeniku 20. novembra 1939. godine. Završio je studije komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Karijeru književnog kritičara započeo u zagrebačkom „Vjesniku”, radeći takođe i kao kolumnist „Vjesnika u srijedu”, te interni recenzent, urednik i autor tekstova, da bi potom nekoliko godina pisao za „Slobodnu Dalmaciju”. Pisao je redovito socio-kulturološke feljtone, eseje i polemike i za brojne novine i magazine u SFRJ, a od 1993. do 1995. pisao je kulturološke komentare za „Slobodnu Dalmaciju” prešavši 1997. u slobodne umetnike, paralelno publikujući svoje tekstove u raznim listovima, između ostalih i u „Novom Plamenu”.

Autor je sveukupno 34 knjige. Ponajpre se afirmisao delima književne i kulturno-društvene polemike „Nježno srce”, „Policajci duha” i „Zbogom, dragi Krleža”, „U sjeni ocvale glazbe”, „Od Bacha do Cagea”,no paralelno se bavio i analitikom fenomena masovne i medijske kulture („Mysterium televisionis”, „Mitologija svakidašnjeg života”, „Što, zapravo, hoće te žene?”, „Princip krimića”). Svoju je spisateljsku sposobnost iskušavao na neočekivanim područjima, te je tako bez straha od kompromitacije - pod motom da je pisac-specijalista opće prakse – publikovao i knjige hedonističke problematike, o kulinarstvu („Bračna kuhinja”) i poetici vina („Ekstaze i mamurluci”). Svoju izvorno polemičku idejno-društvenu obuzetost iskazao je u knjigama „Za našu stvar – kako se kalio postkomunizam” , „Između dv(ij)e vatre”, „Sloboda lajanja”, „Zauzeto, Hrvat”, „Sebi pod kožu. Nehotična autobiografija” i „Predsmrtni dnevnik”, te analitičku povijest moderne seksualnosti pod nazivom „Prijapov problem”.

„Sve što sam imao originalno reći, zapisao sam u svojim knjigama” - rekao je svojevremeno Mandić.

Dobitnik je Nagrade za životno delo „Otokar Keršovani” za 2005. koju dodeljuje Hrvatsko novinarsko društvo.

Bio je vazda omiljeni sagovornik zbog svoje erudicije, lucidnosti i duhovitosti. Ponosio se svojim hedonizmom po pitanju jela i pića, ostavivši za sobom legendarnu sentencu „Odvajao sam od usta da bih mogao dobro da jedem.”

U svom oproštaju od Mandića, Velimir Visković zapisao je i sledeće redove:

Već godinama je imao srčane probleme, zadnje dvije godine Slavica i on su se pred koronom povukli u svoj stan u Filipovićevoj, nismo se viđali, povremeno bismo se čuli telefonom. Slavica kaže da je imao jako napornu noć, slabo je spavao, ali je vjerojatno sluteći kraj naručio baš otmjen ručak s gratiniranim školjkama (Saint Jacques) i šampanjcem. Popodne mu je pozlilo, završio je u bolnici Sveti Duh.
Gasio se , ali bio je priseban. Slavicu je medicinska sestra pitala koliko Igor ima godina, na što je ona rekla osamdeset i dvije, a Igor je iz druge sobe dobacio: - „Osamdeset i tri!” (Iako mu je rođendan tek u studenom...)

Dragi moj prijatelju, živio si i otišao sa stilom, pisao kritike za „Jutarnji” praktično do zadnjeg dana; otišao gosparski, bez mrcvarenja, uz birano jelo i dobru kapljicu. Ne razdvajajući se do zadnjeg trena od svoje Slavice.


Igor Mandić je bio jedan od onih koji su uvek bili kontra i to vazda s argumentima. Do zadnjeg je dana s prezirom odbijao prednosti tzv. moderne tehnologije. Pisao je na staroj pisaćoj mašini, nije imao e-mail, ni mobilni telefon. Svoje je tekstove predavao na papiru, u lokalnom kafiću u zagrebačkoj Ilici. To je uvek bila prilika za čašicu ili dve, dok ga, kako je znao govoriti, ne prati budno Slavičino oko.

Bio je Šibenčanin, bio je Splićanin, bio je Zagrepčanin, bio je šarmantni namćor, čovek koji se nabusito hvalio da nema prijatelja, iako ih je imao bezbroj. Bio je veliki hrvatski i jugoslovenski novinar, bio je dobar muž i uzoriti otac.

Smrti se nije bojao. To pouzdano znamo. Kad je objavio „Predsmrtni dnevnik” obećao je javno da će objaviti i posthumni. Obećao je. Čekaćemo. S Igorom Mandićem nikada se ne zna.

Još jednu takvu osobu kakva je bio Igor Mandić hrvatska i (post) jugoslovenska kultura zasigurno više neće imati. Takvu originalnu kreaciju, naime, ni sam Bog ne bi bio u stanju ponoviti.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Umro je Milovan Vitezović

Danas je u Beogradu posle duge i teške bolesti izazvane korona virusom u 78. godini preminuo pesnik, prozni pisac, esejista, aforističar, urednik i scenarista Milovan Vitezović.

Slika

Milovan Vitezović rođen je 11.septembra 1944. godine kraj Kosjerića. Diplomirao je na Odseku za opštu književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, a potom i na Odseku za dramaturgiju Fakulteta dramskih umetnosti. Nakon studija bio je operativni urednik u Književnim novinama, te književni urednik u omladinskoj reviji „Susret omladine”.Funkciju urednika igranih serija na RTS-u imao je od 1977. do 1991. godine, kada postaje glavni urednik Umetničko–zabavnog programa RTS-a.

Počev od 2001. bio je i redovni profesor filmskog i televizijskog scenarija na Katedri za dramaturgiju Akademije umetnosti u Beogradu. U okviru svog literrnog opusa pisao je pesme, romane, drame, filmska i TV scenarija, eseje, kritike i aforizme.

Objavio je više od pedest knjiga u preko 180 izdanja. Bio je autor 11 romana, koji su svi bili bestseleri. Knjige su mu prevođene na nemački, engleski, italijanski, slovenački, ruski, makedonski, grčki, rumunski i hebrejski jezik.

Za televiziju je pisao scenarija za drame „Šešir profesora Koste Vujića” i „Snohvatice” I i II, te za igrane televizijske serije „Dimitrije Tucović” i „Vuk Karadžić” (16 epizoda). Napisao je takođe i scenarija za celovečernje igrane TV filmove „Mesto susreta Beograd” i „Srebro na Odisejevom putu” za evropske televizije ORF i ZDF.

U zajednici sa Zdravkom Šotrom pisao je scenario po svom romanu „Lajanje na zvezde” (nagrada na festivalu u Herceg Novom i „Zlatna arena” u Novom Sadu).

Kao spoljni urednik za kapitalna dela Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva učestvovao je u priređivanju dela Pavla Popovića, Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, Milana Kašanina i Stojana Novakovića. Jedan je od priređivača Sabranih dela Sime Milutinovića Sarajlije.

Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije: nagrada festivala Zmajeve dečje igre, „Velika Bazjaške povelja”, Kočićeva nagrada, „Zlatno Gašino pero” i nagrada „Meša Selimović”.

Laureat je ruskog odlikovanja „Zlatni vitez slovenske duhovnosti, kulture i umetnosti”, te nosilac Ordena Svetog despota Stefana i Ordena Svetog Save II stepena.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Preminuo je pozorišni reditelj Dejan Mijač

Slavni pozorišni reditelj i univerzitetski profesor Dejan Mijač preminuo je danas u Beogradu u 87. godini.

Slika

Dejan Mijač je bio jedan od najznačajnijih teatarskih reditelja u nas. Rođen je 17. aprila 1934. godine u Bijeljini, u svešteničkoj porodici.

Nakon završetka gimnazije u Valjevu, upisao je studije jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a zatim i pozorišnu i radio režiju na Pozorišnoj akademiji, u klasi Vjekoslava Afrića. Diplomsku predstavu, „Plug i zvezde” Šona O'Kejsija, postavio je na sceni Narodnog pozorišta u Tuzli, gde 1957. dobija i svoj prvi profesionalni angažman. Za četiri sezone u tamošnjem je pozorištu postavio na desetine predstava, pa je stoga usledio i poziv slavnog upravnika Miloša Hadžića da pređe u Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, u kojem je u narednih 13 godina režirao niz zapaženih predstava klasičnog i savremenog repertoara. Među njegovim predstavama izdvaja se „Pokondirena tikva” Jovana Sterije Popovića iz 1973. godine koja je predstavljala radikalan zaokret u odnosu na dotadašnja tradicionalna tumačenja ovog srpskog klasika.

Sterijom se bavio i u svojoj potonjoj karijeri, postavivši njegove komade „Džandrljivi muž” (SNP, 1962), „Ženidba i udadba” (Narodno pozorište Sombor, 1975), „Kir Janja” (Udruženje filmskih umetnika Srbije, 1978), „Laža i paralaža” (Knjaževsko-srpski teatar, 1980), „Nahod Simeon” (JDP, 1981) i „Rodoljupci” (JDP, 1986. i ponovo 2003).

Često je tokom karijere radio u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Među najznačajnijim predstavama koje je potpisao u JDP-u bile su „Vasa Železnova” Maksima Gorkog, Nušićeva „Pučina” i „Putujuće pozorište Šopalović” Ljubomira Simovića.

Režirao je takođe i u brojnim drugim pozorištima: Ateljeu 212, budvanskom Grad-teatru, Zvezdara teatru, Teatru „Kult”, Pozorištu „Boško Buha”, Narodnom pozorištu u Nišu, NP Sombor, NP u Beogradu, NP Sarajevo, Beogradskom dramskom pozorištu, Kazalištu „Jazavac” u Zagrebu, HNK Split, HNK Rijeka, te Pozorištu „Joakim Vujić”.

Čuvenom predstavom „Mrešćenje šarana” Aleksandra Popovića u njegovoj režiji je 1984. godine otvoren i „Zvezdara teatar”.

Bavio se takođe i glumačko-pedagoškim radom u Novom Sadu pri Dramskom studiju SNP-a, a potom je prešao na Katedru za pozorišnu režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Ostao je na Fakultetu do penzije.

Dejan Mijač je među glumcima uživao kultni status, jer je svoje ideje sprovodio na takav način da su i sporedne uloge postajale vidljive i signifikantne za poruku cele predstave. Poznat po osobenom umeću angažovanja ansambla, u glumcu je umeo podstaći ono najbolje što on ima da podari, premda je takođe bio poznat i kao strog i zahtevan reditelj. U svojim najboljim predstavama, u kojima je poruke gledalištu upućivao osmišljenim scenskim metaforama, postizao je i svoj ideal glumačko-rediteljske saradnje: držeći sve niti buduće predstave u svojim rukama, glumcima je pružao osećanje nesputane kreativnosti.

Dejan Mijač je odlučio da se povuče iz pozorišnog života 2011, a za svoju poslednju režiju odabrao je Jugoslovensko dramsko pozorište i Čehovljev komad „Višnjik”.

Dejan Mijač je za svoj rad dobio veliki broj nagrada, uključujući i specijalnu Sterijinu nagradu „za naročite zasluge na unapređenju pozorišne umetnosti i kulture”.

Akademik SANU postao je u novembru 2021.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Umro je glumac Branko Cvejić

Branko Cvejić, dugogodišnji član glumačkog ansambla i bivši direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta preminuo je posle duge i teške bolesti juče u Beogradu, samo mesec dana pre svog 76 rođendana.

Slika

Pre mesec dana pozlilo mu je na probi u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, nakon čega je bio smešten u Klinički centar Srbije, gde je i operisan. Cvejić je i pre nekoliko godina hitno hospitalizovan i operisan. Tada, 2018. godine ugrađen me je bajpas u Kliničkom centru Srbije.

Branko Cvejić rođen je u Beogradu 25. avgusta 1946. Otac mu je bio znameniti operski pevač, Žarko Cvejić, pa je već kao beba puzao kroz zakulisne tajne pozorišta, a jedne večeri u garderobu njegovog oca ušli su Lorens Olivije i Vivijen Li. Naredne večeri ukazala mu se čast da pogleda i Tita Andronika u režiji Pitera Bruka.

Maturirao je u Petoj beogradskoj gimnaziji 1965. i iste godine upisao glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Zajedno sa celom novom generacijom glumaca,koje su prozvali „Bojanovim bebama”, on na poziv Bojana Stupice postaje član Jugoslovenskog dramskog pozorišta u maju 1967.

U pozorišnoj kući iz koje je otišao u penziju, odigrao je pedesetak uloga. Među njima su Lord Graham (Lepeza ledi Vindermir), Frank (Zanat gospođe Vorn), Petrunjela (Dundo Maroje), Stanković (Pučina), Nikola (Nahod Simeon), Pera pisar (Gospođa ministarka), Simeonov-Piščik (Višnjik). Kao glumac, a kasnije i kao producent brojnih predstava, najviše je sarađivao sa rediteljem Dejanom Mijačem. Gostovao je i na drugim pozorišnim scenama, između ostalog i u Zvezdara teatru - pozorištu u čijem je osnivanju i sam učestvovao.

Bio je direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta od 2002. do kraja 2011, a prethodno i pomoćnik direktora. Takođe, imenovan je za operativnog direktora s odgovornošću za poslove izgradnje nove zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta 2000. godine.

Dobitnik je priznanja internacionalnog ranga - Zlatnog lovorovog vijenca na MESS-u u Sarajevu, Nagrade za pozorišno stvaralaštvo „Grad teatar” festivala Grad teatar Budva (2011), nagrade festivala „Dani Sarajeva” (2011) i jedinstvene nagrade nacionalnog značaja - nagrade „Nikola–Peca Petrović" Pozorišnog maratona u Somboru (2006). Godine 1989. dobija Specijalno priznanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Na Sterijinom pozorju, dobio je Glumačku nagradu lista „Večernje novosti” za ulogu Nikole u predstavi Nahod Simeon 1981. i nagradu lista „Glas omladine” za ulogu Petrunjele u Dundu Maroju 1977.

Igrao je takođe i u više od 40 celovečernjih igranih filmova i ostvario niz značajnih uloga u TV serijama, filmovima i dramama.

Branko Cvejić pripada generaciji srpskih i jugoslovenskih pozorišnih, filmskih i televizijskih glumaca koja je, krajem šezdesetih godina prošlog veka, osvojila, potpuno preuzela i radikalno izmenila izgled ovdašnjeg glumišta, napravivši dovršen stilski preokret kojim je najavljeni dah modernosti iz prethodne decenije konačno postao dominantnim scenskim izrazom u skladu sa duhom epohe i kretanjima u scenskim umetnostima u svetu.

Kao jedna od njegovih najupečatljivijih uloga jeste ona u televizijskoj seriji, kao i kasnijem filmskom nastavku, „Grlom u jagode”, autora Srđana Karanovića.

JDP je za vreme njegovog upravnikovanja izraslo u jedan od vodećih evropskih teatara, što je potvrđeno i članstvom u Evropskoj pozorišnoj konvenciji, a ubrzo zatim, 2006. godine, i pozivom za članstvo u najznačajnijoj pozorišnoj asocijaciji kontinenta – Uniji teatara Evrope koju je, pre više od trideset godina osnovao jedan od najvećih reditelja u istoriji pozorišta, Đorđo Streler. U upravničkoj epohi Branka Cvejića JDP gostuje na tri kontinenta, u sedamdesetak gradova sveta, osvaja sve moguće domaće i regionalne nagrade u kategorijama najboljih predstava, kao i pojedinačnih umetničkih dometa koji bi teško bili mogući bez upravničkog angažmana. Predstave Šine, Hadersfild, Skup, Skakavci, Sanjari, Elijahova stolica, Rođeni u YU, Fedrina ljubav, Mletački trgovac, Metamorfoze, kao i desetine drugih, predstavljaju stalnu postavku jednog imaginarnog muzeja srpskog i evropskog teatra dvadeset prvog veka, antologijske vrednosti višestruko potvrđene najvećim mogućim zvaničnim nagradama.

Branko Cvejić ostavio je trajan doprinos ne samo srpskoj kulturi, umetnosti i društvu, a u svom teatru, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ostaće zapamćen kao jedna od značajnijih ličnosti u bogatoj istoriji ove kuće.

Branko Cvejić je iza sebe ostavio suprugu Vesnu, ćerku Bojanu, sina Žarka i unuku Zoru.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5505
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: In memoriam

Post od Bibliotekar »

Otišao je nenadmašni majstor pisane reči, književnik Milovan Danojlić

U Francuskoj je danas nakon kraće bolesti u 86. godini života preminuo književnik, pesnik, predsednik Srpske književne zadruge i član Srpske akademije nauka i umetnosti, Milovan Mića Danojlić.

Slika

Danojlić je rođen 3. jula 1937. godine u Ivanovcima kraj Ljiga. Osnovnu školu završio je u rodnom selu, a odatle je bosonog, sa novcem koji mu je pozajmio profesor matematike iz gimnazije u Ljigu, (do koje je pešačio 7 kilometara u jednom smeru), stigao u Beograd 1953. godine, gde se sam izdržavao, prodajući novine i led. Maturirao je sa 20 godina, a diplomirao na Odseku za romanistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1973. sa prosečnom ocenom 9,50.

Od 1984. godine Danojlić je živeo u Francuskoj, ponajpre u Parizu radeći na pariskom Radiju, a zatim od 1993. u Poatjeu kao lektor za srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Poatjeu.

Počev od preseljenja u Poatje svake je godine u Srbiji provodio nekoliko letnjih meseci.

Danojlić je počeo da piše vrlo rano, prvo u srednjoškolskim danima kratke dopise za list „Republika”, a kasnije je kao stalni i spoljni saradnik sarađivao sa dnevnim listovima „Borba” i „Politika”, te nedeljnicima „NIN” i „Pečat”, kao sa i brojnim književnim časopisima.

Prvu zbirku pesama „Urođenički psalmi” objavio je 1957. godine, a usledile su knjige „Nedelja”, „Kako spavaju tramvaji”, „Noćno proleće”, „Balade”, „Lirske rasprave”, „Furunica – jogunica”, „Glasovi”, „O ranom ustajanju”, „Rodna godina”, „Ptice”, „Konji”, „Čistine”, „Grk u zatvoru”, „Put i sjaj”, „Muka sa rečima”, „Kako je Dobrislav protrčao kroz Jugoslaviju”, „Rane i nove pesme”, „Zmijin svlak”, „Kako živi poljski miš”, „Senke oko kuće”, „Mišja rupa”, „Čišćenje alata”, „Brisani prostor”, „Kao divlja zver”, „Večiti nailazak”, „Čekajući da stane pljusak”, „Dragi moj Petroviću”, „Pisati pod nadzorom”, „Neka vrsta cirkusa”, „Tačka otpora”, „Zlo i naopako”, „Godina prolazi kroz avliju”, „Pesme za vrlo pametnu decu”, „Muka duhu”, „Teško buđenje”, „Mesto rođenja”, „Oslobodioci i izdajnici”, „Veliki ispit”, „Balada o siromaštvu”, „Razgorevanje vatre”, „Lične stvari”, „Kako je Koba Jagi napustio presto”, „Pustolovina ili ispovest u dva glasa”, „Zečji tragovi”, „Srbija na Zapadu”, „Igre s rečima”, „Čovek čoveku”, „Velika Pijaca”, „Pesnici”, „Učenje jezika”, „Pešački monolog”, „Priča o pripovedaču”, „Crno ispod noktiju”, „Dobro jeste živeti”, „Iznuđene ispovesti”, „Pisma bez adrese”, „Hrana za ptice”, „Pisma bez adrese II”, „Rusija, naša daleka majka”, „Obnova smisla”, „Kuda idu kornjače”, „Životi, životi”, „Pisma bez adrese III”, „Pisma bez adrese IV” i „Ispovest na trgu”.

Preveo je takođe i veliki broj knjiga iz oblasti književnosti za decu, kao i dela poznatih pisaca poput V. Šekspira, Š. Bodlera, J. Brodskog, E. Siorana, L. Aragona, E. Paunda, V. B. Jejtsa, E. Joneska i P. Klodela.

Milovan Danojlić ostaće upamćen kao izvanredni poznavalac jezika, te maestralni jezički stilista čija su dela svojom lingvističkim savršenstvom, transponovanim emocijama i izrazitom misaonošću osvajala čitaoce svih uzrasta.

Laureat je Zmajeve i Ninove nagrade, Oktobarske nagrade grada Beograda, Nagrade SANU iz Fonda Branka Ćopića, Nagrade Zadužbine Desanke Maksimović, nagrada „Isidora Sekulić”, „Miloš Đurić”, „Svetozar Ćorović”, „Svetozar Miletić”, „Bora Stanković”, „Rade Drainac”, i „Grigorije Božović”, Nagrade IP „Mlado pokolenje”, nagrade časopisa „Mladost”, „Neven” i „Pečat”, Vitalove nagrade, nagrade „Odzivi Filipu Višnjiću”, Žičke hrisovulje, nagrada „Ramonda Serbica”, „Disovo proleće”, Zlatni krst kneza Lazara, Dučićeve nagrade, nagrade „Izviiskra Njegoševa” i Književnog vijenca Kozare.

Nosilac je Ordena Svetog Save i Ordena zasluga za narod.

Od 2000. godine bio je član Srpske akademije nauka i umetnosti.

Bio je jedan od članova-osnivača i član Upravnog odbora Udruženja za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat”, te jedan od 13 intelektualaca koji su 1989. obnovili rad Demokratske stranke.

Iza sebe je ostavio suprugu Sanju i sinove Borislava i Stefana.
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost