Zanimljivosti

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

5 režisera koji su okrivili glumce za neuspeh svojih filmova

Kreativni proces pravljenja filma je veoma kompleksan, zbog čega za njegov uspeh ili neuspeh nikad nije odgovorna samo jedna osoba. Ipak, režiseri su najčešće ti koji primaju hvalospeve kada je film hit, ali i kritike kada je on promašaj, što je i sasvim logično.

Mada oni pošteniji među njima uglavnom preuzimaju odgovornost za sve falinke svojih filmova, neretko se dešava da oni okrive druge za neuspeh filma, najčešće producente koji su se previše mešali u njihov posao, a ponekad i glumce. U narednim redovima ćemo se skoncentrisati samo na drugi slučaj. Ostanite sa nama u nastavku ako želite da saznate kojih 5 režisera su okrivili glumce za neuspeh svojih filmova.

Kevin Smit je okrivio Brusa Vilisa za neuspeh filma Dva pandura (2010)

Akciona komedija Dva pandura (2010) jedini je film režisera Kevina Smita za koji on nije napisao scenario, a to se i te kako primećuje. Film jednostavno ne funkcioniše. On nije zabavan, nije uzbudljiv, a ne postoji ni hemija između dva glavna lika, koje tumače Brus Vilis i Trejsi Morgan.

Prema rečima Smita, sve probleme u vezi sa filmom treba staviti na pleća Vilisa jer je on bio potpuno nezainteresovan na snimanju. Čak postoji glasina da je Smit po završetku snimanja u svom govoru ekipi filma rekao: „Želim da se zahvalim svima koji su sa mnom radili na ovom filmu, izuzev Brusu Vilisu, koji je j****i skot“. Njemu je takođe smetalo što je najveća zvezda njegovog filma vrlo malo radila na njegovoj promociji.

Pol Šreder je okrivio Lindzi Lohan za neuspeh filma Kanjoni (2013)

Ako niste gledali ovaj film, ništa niste propustili. U pitanju je erotski triler, za koji je scenario napisao književnik Bret Iston Elis. To je trebalo da bude veliki povratak režisera i scenariste Pola Šredera, ali i glavne zvezde filma, Lindzi Lohan, koja je u to vreme bila u još jednoj u nizu svojih kriza. Nažalost, do toga nije došlo, pa su Kanjoni gotovo univerzalno proglašeni promašajem.

Šreder se nije libio da okrivi Lohanovu za ovaj ishod. On je više puta napomenuo da je ona veoma nepouzdana osoba, za koju nikad nije moguće biti siguran da će uraditi dogovoreno. Reditelj Kanjona je u međuvremenu naparavio svoj veliki povratak u Holivud, i to filmom Iskušenik (2017), dok Lohanova već drugo vremena nije imala nijednu zapaženu ulogu.

Džon Šlezindžer je okrivio Madonu za neuspeh filma Neka druga ljubav (2000)

Kao i većina romantičnih komedija u kojima je igrala Madona, i film Neka druga ljubav (2000) nije vredan pomena. Poznata pevačica je zahvaljujući ovoj roli stigla do svoje četvrte Zlatne maline za najgoru žensku ulogu. Reditelj filma, legendarni Džon Šlezindžer, bio je brutalno iskrenu svojim izjavama o Madoni. On je rekao da se ona non-stop mešala u njegov posao, a jednom prilikom je čak tražila da se u filmu iskoriste vizuelni efekti koji će je učiniti lepšom.

Šlezindžer nije krivio Madonu samo za neuspeh romantične komedije Neka druga ljubav (2000), već i za svoje ozbiljne zdravstvene probleme, s kojima se suočavao neposredno nakon završetka snimanja filma.

Oto Premindžer je okrivio Merilin Monro za neuspeh filma Reka bez povratka (1954)

Reka bez povratka je vestern iz 1954, koji je zamišljen kao novi bioskopski hit Merilin Monro. Holivudski veteran Oto Premindžer bio je saglasan sa idejom filma i nije imao ništa protiv da slavna lepotica tumači glavnu ulogu u njemu. Tokom snimanja filma, međutim, režiser je konstantno ulazio u sukob sa glumicom, a posebno zbog činjenice da je njen učitelj glume sve vreme bio prisutan na setu.

Premindžer je pokušao da ga izbaci sa snimanja, ali je taj plan pao u vodu jer je Monro odmah rekla producentima da će u tom slučaju i ona otići. Posle svega, Premindžer nije propuštao priliku da svima kaže kako je Monro obična zvezda koja nema ni zrno talenta za glumu.

Roland Emerih je okrivio Vila Smita za neuspeh filma Dan nezavisnosti: Nova pretnja (2016)

Nemački reditelj Rolan Emerih, poznat po filmovima katastrofe, optužio je Vila Smita za neuspeh nastavka svog velikog hita Dan nezavisnosti (1996). Ono što je neobično u vezi sa tim je činjenica da Smit uopšte nije igrao u filmu Dan nezavisnosti: Nova pretnja (2016). Upravo to je najviše smetalo Emerihu jer on već imao gotov scenario u kome je glavni protagonista ponovo bio kapetan Stiven Hiler, koga je Smit tumačio u prvom delu Dana nezavisnosti.

Kada je čuo da je holivudski glumac odustao od ove uloge i prihvatio ponudu da se pojavi u filmu Odred otpisanih (2016), Emerih je bio više nego razočaran. On je na brzinu preradio scenario, ali je bio veoma svestan da on neće tako dobro funkcionisati na velikom platnu kao njegova prva ideja.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Ova uloga je bila namenjena...

Ovo su neke od tajni najpopularnijih domaćih serija koje je publika rado gledala i uživala u zgodama i nezgodama glavnih junaka.

Ko je og glumaca napustio seriju i zašto, kako to da su neki likovi pisani za neke glumce, a oni nisu mogli da se pojave, šta sve može da uradi manjak para i ostale pikanterije najpoznatijih serija kod nas.

- Za vreme pisanja lika Aleksandra - Saše Popadića, scenarista Siniša Pavić lik je pravio po glumcu Žarku Lauševiću, kojem je prvo poželeo da dodeli ovu ulogu. Međutim, termini snimanja serije preklopili su se sa njegovim obavezama. Umesto njega, Guzu je igrao Boris Komnenić.

- Veliku popularnost u tom periodu imala je glumica Ena Begović koja je snimala velike filmske role. Na čitanju je dobila ulogu Violete Popadić, međutim "zahvalila" se na ulozi i rekla da ne može da snima ovu seriju.

- Za ulogu majke, Emilija Popadić bila je veoma mlada, razlika u stvarnom životu između nje i Borisa Komnenića je deset godina. Dok je između Lidije Vukićević i Cece Bojković petnaest godina razlike. Međutim, to u seriji nije moglo da se primeti.

- Ni glumici Snežani Savić nije bila namenjena uloga Nine Andrejević, ali je sigurno bila suđena. Umesto nje, prvu koja je bila viđena za ovaj projekat bila je Lepa Brena. Međutim, ona nije imala želju da ponovo isti scenario kao u filmovima “Hajde da se volimo” i “Tesna koža”, te je odbila saradnju.

- Glumac Boris Dvornik, koji je trebalo da se pojavi u poslednjoj epizodi u sceni kada treba da isprati svog sina i snaju, Aljošu Vučkovića i Lidiju Vukićević na medeni mesec, ne pojavljuje se, jer su uveliko trajale glasine da će početi rat.

- Pre nekoliko godina na internetu su se pojavile izbačene scene slavlja u jednom restoranu i tada upada Čkalja. Iz do danas nepoznatog razloga su izbačene.

- Prostran i velepni stan u kojem je snimljen veći deo scena bio je zapravo veliki studio na Košutnjaku. Više od četiri godine bio je u potpunosti namešten i ništa nije menjano, a eksterijer se nalazio u ulici Kopitareva Gradina koja se nalazi nedaleko od ugla Džordža Vašingtona i 29. novembra.

- Bilo je i šamaranja. Milenko Pavlov je otkrio neke stvari sa snimanja, a pomenuo je i šamar.

"Lepo je bilo. Tu su bila dva reditelja. Ja sam radio sa Šuljagićem. U stan Golubovića nikada nisam ušao. Eto, tako je pisano. U toj seriji se nikada nisam sretao sa Batom Živojinovićem, na primer. A znali smo se, vrlo dobro smo se znali. Bata je bio vrlo moćan čovek tada. I glumački. Ja sam imao svoju kafanu, ženu koja je me jurila, Sašu Nikolić, koja je inače potekla iz Sombora. Iz Somborskog pozorišta je prešla u Narodno (pozorište). Ona mi je igrala besnu ženu koja me je jurila sa noževima. Kada god sam negde gostovao, putovao, uvek me je gazda kafane zvao i rekao: "Molim te, ti si naš predstavnik. Je l' hoćeš da uđeš u kuhinju da pozdraviš osoblje?" Ja sam, naravno, pozdravljao osoblje (i rekao): "Dobar dan, šta se kuva, kako je...." I oni kažu: "Nemoj žena toliko da te bije, bre. Nemoj to da dozvoliš..." ,rekao je glumac.

- Iako se u početku činilo da je pas Sima slep, glavni glumac i njegov vlasnik, pokojni Desimir Stanojević, ispričao je da je zbog katarakte bio slabovid, ali ne i slep. Simino pravo ime bilo je Amon i osvajao je lovačke titule. Sima je doživeo duboku starost - 14 godina.

- Glumice Eva Ras i Žiža Stojanović, koje su u seriji bile stanarke “Ranča proteklih“, u privatnom životu se nisu podnosile. “Ranč prokletih” i danas postoji. Nalazi se u blizini Partizanovog stadiona, ali u blizini nema solitera iako su se rančeri stalno žalili da im iz novoizgrađenih solitera bacaju smeće u dvorište i da im kradu struju.

- Tanja Bošković je, kako se tada pisalo, napustila seriju, a razlog je bio mali honorar. Tanja Bošković se tada požalila svom partneru iz serije Desimiru Stanojeviću da dok ode do pijace, inflacija pojede ceo honorar. Dragan Jovanović napustio je seriju iz istog razloga, a na Draganov predlog je njegov lik Lune Šćekić otišao u zavičaj da se zaposli.

- Milan Gutović nije prihvatio ulogu zbog malog honorara.

"Ja sam tražio jedan honorar pre nego što je počelo snimanje 'Srećnih ljudi'. A onda je došao producent i objasnio mi da ne može da mi da taj honorar zbog nekog poreza već može da mi da 100 dinara manje. E tada sam odustao", ispričao je Gutović u emisiji "TV lica kao sav normalan svet".

- Posle tragične smrti velikog glumca Milorada Mandića Manda, koji je bio jedan od stubova nosača u priči o Petlovčanima, a s obzirom na to da je u tom momentu do kraja snimanja poslednjeg ciklusa serije ostalo još nekoliko nedelja, produkcija je za dubliranje pojedinih scena u kojima je trebalo da se pojavi Milašin, lik koji je tumačio Manda, angažovala glumca Dubravka Jovanovića, zbog njegove slične fizičke konstitucije.

- Bajić je ulogu Milašina pre Milorada Mandića Mande nudio Marku Nikoliću, koji je odbio. I to nije sve.

- Imao sam veliku želju da u seriji igraju moji drugovi i klasići koji su danas veliki glumci, Bogdan Diklić i Lazar Ristovski - ali oni nisu bili zainteresovani. Kasnije je čuveni Dragan Nikolić prihvatio da igra ulogu Žote koju Dik nije hteo, a kada je „Selo gori“ krenulo da hara, zvao me je Lazar i molio da mu napišem ulogu - rekao je Radoš Bajić za Blic.

- Glumica Jelena Đukić, koja u popularnoj seriji igra Višnju, supruga je režisera Milorada Milinkovića koji je režirao filmove „Mrtav ladan“, „Potera za Sreć(k)om“, „Čitulja za Eskobara“, „Zduhal zvani avantura“, kao i prvog sprskog 3D ostvarenja „Peti leptir“, na kojem je imao priliku da sarađuje i sa suprugom Jelenom koja je glumila u ovom filmskom projektu. On je takođe poznat i kao tragač iz kviza “Potera“.

- Pavle Jerinić novo je TV lice i igra jednu od glavnih uloga u ovoj seriji, a malo ko zna da je njegov otac glumac Branko Jerinić, koji je igrao u seriji “Istine i laži”, gde je tumačio lik Andrije Isidorovića, brata Feđe Stojanovića.

- Glumica Jugoslava Drašković, koju svi pamte po ulozi Đine iz serije “Srećni ljudi”, igra Božidarku u seriji “Igra sudbine”. Danas ima 51 godinu, plavu kosu i izgleda odlično.

- Od istorijskih likova u seriji se pojavljuju i Ivan Meštrović i knez Pavle, kao i Mustafa Golubić, kog je sjajno odigrao Goran Bogdan. Miloš Biković tumači lik mladog Tita. U drugoj sezoni serije, Mariju Oršić, najveću misteriju 20. veka, igra hrvatska glumica Leona Paraminski.

- Voditeljka RTS Milica Tomašević je u seriji snimala intimne scene sa sinom Dragana Bjelogrlića, Aleksejem Bjelogrlićem, koji je tumačio lik Benzinca.

- Lik Vesne Trivalić je u seriji rađen po liku heroine Milunke Savić. Milunka Savić, za mnoge srpska Jovanka Orleanka, najodlikovanija je žena u istoriji ratovanja.

- Glumica Marina Vodeničar pojavila se u prvoj sezoni serije “Senke nad Balkanom” čiji je tvorac Dragan Bjelogrlić, gde je glumila Bjelinu sestru Smilju, a njih dvoje su brat i sestra i u stvarnom životu. Marinu i Bjelu povezuje rodbina iz Barande, ali njih dvoje nikada javno ne ističu da su brat i sestra po daljoj liniji.

- Jovan - Lole Savić, koji u seriji “Senke nad Balkanom” tumači lik Ostoje, portira u beogradskoj Opservatoriji, u glumačke vode se upustio tek u svojoj 62. godini i otac je našeg proslavljenog glumca Viktora Savića.

- Jovana Stojiljković i Goran Bogdan, koji su tumačili ljubavnike, bili su partneri u stvarnom životu.

- Miloš Avramović nije bio oduševljen Milošem Bikovićem: "Mislio sam da je mekan, da on to ne može" - rekao je reditelj pred poslednju epizodu.

- Lik inspektora Stupara, koji je privukao ogromnu pažnju i u filmu bio zamišljen kao homoseksualac. Ritam i zaplet filma nisu odgovarali da se ispolji i taj deo ličnosti ovog korupmiranog inspektora.

- Glumačke legende Bogdana Diklića i Aleksandra Berčeka, koje smo gledali u ovoj seriji, povezuje i jedna uloga, na veoma zanimljiv način.

Reč je o kultnom filmu Slobodana Šijana “Ko to tamo peva“.

Malo je poznato da je prvobitno uloga čuvenog Miška, koja je pripala Berčeku, bila namenjena upravo Bogdanu Dikliću. Ipak, Diklić je tada morao da se posveti ostvarenju “Maratonci trče počasni krug“, koje je obeležilo njegovu karijeru.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Mira Furlan o sukobu sa Šerbedžijom: Početak maltretiranja

Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade, piše glumica Mira Furlan u svojim memoarima "Voli me više od svega na svijetu" (Booka) čije delove objavljujemo.

Mira Furlan je bila pozvana od Radeta Šerbedžije i njegove supruge Lenke, da na Brionima rade zajedno predstavu u kojoj će Mira glumiti Medeju. Međutim, stvari se nisu baš odvijale onako kako je ona zamišljala i poznati bračni par ju je razočarao. Donosimo vam deo iz knjige koji je ključan u tom odnosu.

„Zašto sam bila toliko nemirna? Zašto mi je sve to trebalo? Zašto mi stalno treba dokaz vlastite vrijednosti? Zašto ne mogu biti na miru? Takve su bile okolnosti i moje misli kad me nazvao Rade. On je osnivao novi teatar na Brionima u Istri, najprogresivnijem, najliberalnijem dijelu inače vrlo desničarske, konzervativne Hrvatske.

Divan Brionski arhipelag nekoć je bio ljetna rezidencija austrougarskih vladara. Poslije, u socijalističkoj Jugoslaviji, naš komunistički monarh Tito odabrao je Brione za svoju ljetnu rezidenciju. Što je s tom ovisnošću o luksuzu komunističkih lidera? Bilo je općepoznato da je Tito imao poseban ukus za život na visokoj nozi: superluksuzne vile po cijeloj Jugoslaviji, cadillaci i rolls roycei, kubanske cigare i međunarodne filmske zvijezde koje su mu dolazile u posjet. Moj otac bio je zgrožen. Po njegovu viđenju, Tito je izdao sve za što su se partizani borili u Drugom svjetskom ratu. Za mog oca Titovi su ekscesi bili bolni na osobnoj razini. Moja je generacija pak sve to gledala ravnodušno. U svojim bijelim odijelima i s kubanskim cigarama Tito je bio gotovo karikatura, izgledao gotovo nerealno. Bio je isključivo simbolička figura koju nitko od nas nije shvaćao preozbiljno. Otočje Brioni, gdje su on i drugi visoki komunistički funkcioneri imali svoje raskošne ljetne rezidencije, bilo je, naravno, zatvoreno za javnost, što je bila još jedna izdaja osnovnih socijalističkih ideala.

Dakle, Rade je odlučio osnovati novi teatar upravo na tom mjestu. Zašto? Nikad se nisam usudila postaviti mu to pitanje. Borila sam se da donesem odluku: da li se želim „službeno“ vratiti (što bi uključivalo gladne medije, paparazze, zlonamjernu štampu)? Nismo li rekli „nikad više“ toliko puta? Zar moje iskustvo na zagrebačkom suđenju nije bilo više nego dovoljno? No u toj je ideji bilo nešto neodoljivo. Vratiti se, ponovno igrati na svom jeziku. Pronaći katarzu, zaključak, iscrtati krug do kraja. Vidjeti što je ostalo od onog ranijeg ja. Utvrditi što mi je ostalo od karijere. Od prošlosti. Od mene. Jedan dio mene htio se osloboditi ovisnosti o glumačkoj profesiji. Drugi dio mene očajnički se htio ponovno dokazati. Ne toliko „svijetu“, ne, već samoj sebi. Žudjela sam da „to“ ponovno osjetim. Da iskusim onu staru sebe, svoju snagu. Da li sam još uvijek živa? Da li sam ja još uvijek ja? Premda su mi sumnje i strahovi bili golemi, Rade me je uspio uvjeriti da su se u Hrvatskoj stvari promijenile, da će nas pustiti na miru da se bavimo dobrim, ozbiljnim poslom. Obećao mi je da će me štititi od gladnih, senzacionalističkih i nacionalističkih medija. „Vidjet ćeš, bit će divno; bit ćeš sretna tamo“, obećao je. Odlučila sam mu povjerovati.

Gledajući svoj grad iz aviona, činilo mi se da ponavljam lekciju od prije. Bila sam loša učenica, sporo sam učila i znanje sam stjecala tako da me je trebalo lupati čekićem po glavi opet i ponovno. Opet sam bila tu, nakon povređivanja na procesu prije dvije godine i uvreda od prije jedanaest godina, kao i svih onih između. Opet sam bila tu, vrteći po glavi iste misli: kako je moguće da je mala, jadna, beznačajna provincijska točkica na karti svijeta pokazala toliko zapanjujuću količinu negativne energije, mržnje, destruktivne sile? To se pitanje moglo, naravno, primijeniti na cijelu regiju, na našu cijelu bivšu domovinu. Nisam još ni izašla iz aviona, a već sam osjećala duboku sumnju u svoj potez. Imao si dvije godine, spavao si mi u naručju. Zašto te vučem na ovo mjesto? Da plešemo na mom grobu? A opet, zašto ne? Možda je to bila prava stvar, jedina koja mi je preostala da je učinim. Kao Meksikanci na El Dia de los Muertos, i ja ću sjediti na grobu, u ovom slučaju vlastitom, jesti, piti i prisjećati se pokojnice. Onda ću ustati, bosa, u haljini vatrenocrvene boje i plesati, plesati do zaborava. Onog časa kad je avion sletio, znala sam: ovaj potez bio je pogrešan...

...More je bilo plavo i svjetlucalo se, borovi su mirisali kao što mirišu samo borovi uz Jadran, zrikavci su bili komično glasni. To je mjesto bilo čisto savršenstvo. Radina i Lenkina divna kuća uz more bila je idealno mjesto za rad. Tu smo imali svoje prve čitaće probe, sjedeći oko predivnog stola napravljenog od jednog komada kamena, pod visokim jablanovima u Radinu vrtu. Za vrijeme pauza plivali smo u toplom Jadranskom moru. Rade je bio savršen domaćin, pekao za sve nas ribu na roštilju i točio nam najbolja istarska vina. Općeniti stav u Hrvatskoj bio je „rat je gotov, idemo dalje“. Bar su to ljudi govorili, opet i iznova, pokušavajući uvjeriti sebe i druge. Nitko nije htio pokazati svoje rane u javnosti. To je bilo prebolno, presramotno, preopasno. Zaborav se činio puno lakšim. Praviti se da je sve dobro i da je nacija uspješno ozdravila bio je službeni recept za budućnost. Međutim, postajalo mi je sve jasnije da svi zapravo žele govoriti o svojem ratnom iskustvu, ne javno, nego potajno, samo s onima koji su, po njihovu mišljenju, bili jednako ranjeni. Poput mene. Činilo mi se da ulazim u zonu sumraka dvostrukih, dvoličnih „istina“: pretvaranje je bilo sve; bilo je nužno za preživljavanje. Službenu istinu moralo se neprekidno ojačavati. No pod njom čovjek je mogao osjetiti slojeve i slojeve nečeg posve drugačijeg: ništa nije riješeno, daleko od toga da su rane zacijeljele, nacija se borila za preživljavanje na svakoj mogućoj razini. Više nije bilo nacionalizma koji je vladao životima. Sada je u sve pore života ulazio novokomponirani, pohlepni, tajkunsko-mafijaški kapitalizam. Nakon krvavog rata za samostalnost ljudi su gledali kako nova elita, nakon što je namlatila velike količine (krvavog) novca u vrijeme rata, redom prodaje nacionalno bogatstvo stranim korporacijama ili ga uništava zbog svojeg profita.

Brioni su bili jedno od mjesta za zabavu tih nouveaux riches, nove vladajuće klase, s rukama još krvavim od mnogih i različitih ratnih aktivnosti kao što su etničko čišćenje, prodaja oružja svim stranama i nakon toga proces metodičnog uništavanja sve jugoslavenske imovine u sumnjivom, najčešće kriminalnom procesu „privatizacije“. Brioni su bili jedno od brojnih mjesta gdje se ta nova elita zabavljala pijuckajući najbolja slovenska i hrvatska vina na svojim jahtama od milijun dolara i glasno se smijući: ljudima koji su poput mene otišli – „izdajicama“, ali i onima koji su se borili u ratu – nazovimo ih „patriotima“. „Rat? Pa bio sam ovdje svaki tjedan sklapajući poslove s Hrvatima“, čula sam kako se jedan srpski „biznismen“ hvali svojim ratnim iskustvom sjedeći na palubi svoje luksuzne jahte na Brionima. „Super smo poslovali i istovremeno se kupali na posve praznim plažama. Kažem vam, to je bilo najbolje doba“, rekao je prepredeno se smijući i grleći svoju mladu trofejnu suprugu. Nakon nekoliko dana proba na lokalnom sam brodu za kopno, s tobom, svojom bebom.

Silazim s broda, kad me iz zasjede spopada novinarka u društvu fotografa. Pokušavam pobjeći. Ali novinarka me hvata za rame i govori uz smiješak: „Molim vas, gospođo Mira, molim vas, recite nam bar par riječi. Jako nam je drago što vas vidimo ovdje. Jako ste nam nedostajali.“

„U redu“, kažem umorno, držeći se svoje stare nemogućnosti da kažem „ne“. „Dakle, kažite nam: kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj?“ Pokušavajući biti silno oprezna (što, jasno, nije dio moje naravi) i svjesna osjetljivosti Radina projekta i njegova velikog straha da će nešto poći po zlu, kažem: „Pa, nemam dojmova. Ne još. Tek sam došla. Osim toga, ovi su otoci tako daleko od svega; sigurno da ne reflektiraju stvarni život u Hrvatskoj. Mogu vam jedino reći da je nebo plavo, more toplo i da sam sretna što sam tu.“

Ona se nasmiješi, ja se nasmiješim. I onda odem u žurbi. Sljedećeg dana za doručkom primjećujem da, iznenada, nitko ne želi sjesti sa mnom. Rade prolazi kraj mog stola i ne okrenuvši se da me pozdravi. Lenka me hladno gleda. Svi drugi glumci gledaju svoja posla, i ne primjećuju da sam tu. Hm, razmišljam, u čemu bi mogla biti stvar? Na probi nitko ne kaže ni riječ. Svi se prave da je sve u redu. Ali nema sumnje: vibra se promijenila. Lenka, blaga, dopadljiva žena, neočekivano počinje pokazivati svoje totalitarne crte. (Da li ih svi režiseri imaju?) Crte zbog kojih se bunim gotovo nesvjesno, organski. Uvježbavamo prvu scenu, u kojoj se Medeja pojavljuje prvi put nakon dugog izbivanja i obraća se koru – ljudima. Kako je sablasno slična mojoj situaciji, ovu je scenu pravi izazov odigrati. Pokušavam je napraviti osobnom i „svojom“, kao što to glumci čine. Nenadano Rade me zaustavi i vikne: „Ne možeš je tako igrati, iz svojeg osobnog bijesa. Medeja nije bijesna žena; ona je povrijeđena žena. Ne možeš koristiti ovu pozornicu ili ulogu da pokazuješ svoju ljutnju na Hrvatsku. Ovo nije mjesto da rigaš vatru na Hrvate u publici.“

Što? Zar postoji neki ideološki problem u mojoj glumi? Da li je moguće da Medejin gnjev nije politički korektan s obzirom na to da ja igram Medeju? Da li je moguće da su bilo kakva ljutnja ili bijes s moje strane toliko prijeteći na ovom mjestu, u ovo vrijeme? (Da li je isto tako moguće da je bijes BILO KOJE žene prijeteći NA BILO KOJEM mjestu, U BILO KOJE vrijeme?) „Moraš igrati ulogu kao nesretna, povrijeđena, ranjena žena. Ne kao gnjevna, bijesna žena“, govori Lenka, Radina žena i režiserka. (Po milijunti put zaključujem da činjenica da je ona žena ništa ne mijenja: previše se boji ženskog gnjeva, posebno ako ga se može protumačiti kao politički stav.)

„Ali bez gnjeva i bijesa nema Medeje. Sjećate se što se događa na kraju?“ pokušavam ih uvjeriti.

Dok gledam u prazne oči mojih hrvatskih kolega koji me promatraju s rijetkom mješavinom nezainteresiranosti i radoznalosti, smjesta odlučim da ne želim nastaviti tu uznemirujuću pseudo umjetničku (a ustvari ideološku) raspravu.

„Ajmo probati tu scenu u neko drugo vrijeme, kad smo same“, predlažem Lenki.

„Ne“, kaže Lenka nekim novim, metalnim glasom, glasom za discipliniranje djece (ima ih troje, pa pretpostavljam da joj to leži). „Napravit ćeš to SADA. Radit ćeš dok ne bude DOBRO“, zapovijeda Lenka s novom hladnoćom u tonu, od koje me prolaze trnci. Sve u meni se buni. Moji kolege sjede na klupama u malom kinu na otvorenom u kojem se održavaju probe (Tito je očito bio filmski fanatik), prateći ovu predstavu u predstavi s rezerviranim interesom: što će ona napraviti? Da li će eksplodirati? Da li će otići? Tada još ne znam da je to tek početak kontinuiranog, suptilnog, pozadinskog, konstantnog maltretiranja koje će se javljati u različitim oblicima tijekom procesa proba.

Katkada je to sadržano samo u Lenkinu odmahivanju rukom prema meni, gesti kojom govori: „Oh, molim te. Ne zanima me što imaš reći.“ Katkada je to neprijateljski obojena riječ. Katkada pogled. Gledam svoje kolege kako nesumnjivo uživaju u toj igri, prate je poput teniskog meča na televiziji, zabavlja ih, ali nisu uključeni i distancirani su. Fale im samo kokice, tmurno primjećujem. Jasno mi je da je jedini „čisti“ izlaz iz svega – odlazak."
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Kako je moguće da je moj idol iz mladosti, Rade, koji je i sam bio metom nebrojenih zlobnih medijskih napada na početku rata, došao do toga da nema hrabrosti čak ni da porazgovara sa mnom, pita u svojoj autobiografiji "Voli me više od svega na svijetu" Mira Furlan.

Kada se 2002. godine, posle dve decenije, vratila u Hrvatsku kako bi igrala „Medeju“ u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima Mira Furlan nije ni slutila u kakav će haos uleteti. O paklu koji je tamo doživela, kao uostalom i o svim ružnim, ali i lepim trenucima, usponima i padovima u svojoj karijeri i životu, otvoreno je, pre svoje smrti, pisala u svojoj autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, koju je objavila „Booka„.

Kako joj je boravak na Brionima postao delimično podnošljiv, piše Mira Furlan u novom nastavku memoara, koji Nova.rs ekskluzivno objavljuje:

U svojoj glavi mogu vidjeti kako odlazim s pozornice, bez ijedne riječi. Taj je prizor neodoljiv: u njemu su sadržani dostojanstvo i plemenitost. Ionako sam uvijek imala osjećaj za „la grande geste“. Također mi je jasno da se od mene očekuje da odigram baš tu ulogu: histeričnu, ludu, labilnu, emocionalno nestabilnu ženu, lik „vještice“ koji su mediji stvorili prije deset godina. Odlučila sam da to ne činim. Neću IM pružiti to zadovoljstvo.

I onda pomislim: evo ga opet. Opet sam u svom privatnom ratu, neprekidnom, beskrajnom ratu koji traje između MENE i (uvijek različitih) NJIH. Opet? Da li sam ja ta koja stvara takve situacije, opet i opet? Da li sam ja kriva? Da li sam ja odgovorna za ovo? Ili je riječ o pritisku na sve nas koji je toliko snažan i nepopustljiv da nas je uspio slomiti?

Za Radu je taj cijeli poduhvat riskantan eksperiment: on se želi "vratiti kući" pod svojim uvjetima. Hrvatski mediji pokazuju neprijateljstvo na svakom uglu, nazivajući brionski teatar "povratkom Jugoslavije", što je u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, postala najgora zamisliva uvreda. Shvaćam: on misli da mora biti silno oprezan. Iz tog opreza proizlazi strah, neprijatelj umjetnosti, ako ne i samoga života. Da li se mene doživljava kao opasnost za cijeli poduhvat? Nisam dovoljno "oprezna"? Vrtim se ukrug, krivim njih, krivim sebe. I onda pomislim: sve mi je već oduzeto – pa čega se još trebam bojati? I koga? Ne planiram ambiciozne poduhvate. Ne treba mi hrvatski novac ni politička podrška za moje grandiozne projekte. Za razliku od Rade, ja sam slobodna. Za razliku od njega, ja sam usto i autsajder.

U međuvremenu je nesmiljena ofenziva hrvatskih medija na mene u punom zamahu. Svi žele „ekskluzivni“ intervju. Umjesto zaštite koju sam očekivala moji me domaćini svakodnevno nastoje uvjeriti da moram surađivati. Kad odbijem, optuže me da sam neposlušna, neodgovorna i sebična. Jasno je da nisam timski igrač. Ne mogu se prilagoditi. Ne mogu udovoljavati. Ubrzo jedna stvar postaje jasna: utopijska ideja o tome da će me pustiti da radim u miru izgleda poput sna od kojeg se davno odustalo. Postala sam hrana lešinarima. Bar je takav osjećaj.

Ili je to moja paranoja? Moguće. Moja, u kombinaciji s Radinom – to je siguran recept za katastrofu. Svi dolaze u posjet. (Svi, osim mojih zagrebačkih kolega glumaca. Oni bojkotiraju cijeli projekt, a naročito mene.) Goran to zove "velika veš-mašina". Veš-mašina za pranje ratom zagađenih biografija. Čak i predsjednik i premijer dolaze u posjet. Kad kažem da me ne zanima odlaziti na večere s političarima, rečeno mi je da pokušavam izazvati skandal koji će potkopati cijeli brionski projekt. Jedino što apsolutno odbijam učiniti jest dati intervju tjedniku Globus.

Njihovo ratno remek-djelo o meni pod nazivom "Težak život lake žene" nije lako zaboraviti. U međuvremenu su novi tajkuni uspjeli pokupovati sve medije. Nekoliko tipova sada su vlasnici svega. Ne znam više tko je tko. Neki fotografi jednoga dana dođu i slikaju me. Fotografija izlazi u omraženom Globusu. Viktor, glavni urednik Ferala, jedini čovjek u Hrvatskoj koji me je branio u vrijeme napada u devedesetima, objavljuje intervju sa mnom pod naslovom "Zašto sam oprostila Globusu".

Moj omiljeni učitelj glume na Akademiji, divan glumac Izet Hajdarhodžić, u Feralu objavljuje otvoreno pismo naslovljeno na mene koje počinje s: "Draga Miro, na Brionima nemaš prijatelja..."

Zatječem se usred svakojakih političkih borbi koje više baš i ne razumijem, borbi za koje sam previše iscrpljena da bih ih pratila, a kamoli sudjelovala u njima. Opet osjećam da me svi iskorištavaju, i "prijatelji", i "neprijatelji", a linija između njih svakim danom postaje sve nejasnija. U međuvremenu provodim sve više i više vremena u lokalnoj bolnici u Puli: tijelo mi se slama pod pritiskom; ne uspijevam više funkcionirati.

I onda se desi: konačno puknem. Još jedna svađa na probi. Režiserka me svojim uobičajenim odmahivanjem otpili, a to nenadano u meni nešto pobudi. Jasno je da sam došla do točke u kojoj se više ne mogu kontrolirati: cijelim svojim bićem poželim je pljusnuti. Znam da smo došle do kraja.

No predstava se mora nastaviti, kako god bilo. Protiv zdravog razuma, nastavljamo.

Slika: U svojoj sam dugoj, sjajnoj haljini, duboke narančaste nijanse nalik na vatru, hodam tamo-amo bosonoga, prelazim cijeli kružni prostor magične austrougarske tvrđave gdje nastupamo i slušam režiserku kako daje upute svima osim meni i ponavljam si neprestano: "Ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi, ne mogu ovo dalje raditi..." (Ustanovit ću da ću te riječi u budućnosti sve češće i češće izgovarati.)

Ovakva je nova stvarnost: "zvijezda" i režiserka ne razgovaraju. Drugi glumci, kako im to i jest navada, ne žele "odabrati stranu". Domaćini su njihovi poslodavci i možda to budu u budućnosti. Ja sam samo gošća koja će uskoro otići. Sama sam u svemu tome i to znam. Jedino me neki gotovo perverzan inat tjera da idem dalje. Polako postajem Medeja, gnjevna, ogorčena i sama. Za svakim obrokom sjedim sama, svjesna šaputanja iza leđa. Rade me je čak prestao i pozdravljati.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: "Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge", beleži Mira Furlan još jedan težak susret s Radetom Šerbedžijom na Brionima u svojoj autobiografiji "Voli me više od svega na svijetu".

Jedna od brojnih intimnih drama koje je Mira Furlan doživela za života odvijala se prilikom njenog povratka u rodnu Hrvatsku posle gotovo dve decenije zarad posla. U prethodna dva odlomka iz autobiografije Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“ glumica je pisala kakvu je patnju proživela igrajući Medeju u istoimenoj antičkoj tragediji u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima, koju je režirala Lenka Udovički.

Kako se „rasplela“ drama koja se odvijala na „mestu savršenstva“, kako je Mira Furlan nazvala Brione, glumica je, pre svoje smrti, zapisala u autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, koju je objavila „Booka„.

Jednoga dana idem na probu, kad neki tip u bijelom odijelu, s debelom kubanskom cigarom u ustima, silazi sa svoje luksuzne jahte. Doziva me po imenu. Odmah ga prepoznam. Prije rata vodio je restoran gdje su se glumci rado okupljali nakon predstava. U tim vremenima bio je poznat kao ljubazan, ali pomalo mutan tip. Glumci su ga voljeli, a on je zauzvrat volio njih. Bio je "naš" čovjek, a njegov restoran omiljeno mjesto nakon predstave, gdje smo se mogli "relaksirati" (u mnogo slučajeva to znači: uništiti se).

Njegovo držanje sada je prilično drugačije. Gleda me kao da me pomalo sažalijeva zbog moje tužne situacije. Ne čudim se, hodam po suncu koje prži vukući putnu torbu sa svojim scenarijem i odjećom za probe, dok se on spušta sa svoje jahte od milijun dolara, odjeven kao sam Tito. Naša klasna hijerarhija i više je nego očita, čak i neupućenom promatraču. Da, ja sam nekoć bila zvijezda. On je bio običan tip u gradu.

No evo nas, u novoj Hrvatskoj, u novim ulogama: ja stenjem pod svojim teškim teretom, a on otpuhuje oblačiće iz cigare, s jahtom u pozadini.

"Mirice, drago mi je da te vidim", kaže on trudeći se zazvučati ljubazno, ali na kraju zvuči toliko patronizirajuće da mi se koža ježi. Umanjenica "Mirica" nije od pomoći.

"I meni je drago što te vidim", trudim se biti pristojna.

"Pa, što radiš ovdje?"

"O, pripremam predstavu. A ti?" pitam.

"Ja? Upravo sam kupio grad", kaže i počne se cerekati.

"Dakle, to je puno bolje, pretpostavljam. Grad, kažeš?" pokušavam ostati površna i vesela.

"Da, grad, mali istarski grad."

"Drago mi je zbog tebe", kažem.

Gleda me i pomno me proučava.

"Izgledaš dobro", kaže.

"Hvala, i ti", odgovaram. Stvarno izgleda dobro: samopouzdan i opušten. Novac i status to donose.

"Znaš, jako nam je drago što ste ti i Rade ovdje", kaže nekim novim, "službenim" tonom. Uočavam riječ "mi", riječ koja uvijek ljudima koji je rabe daje posebnu važnost i težinu. Ili bar tako misle.

"Ali", nastavlja on, "Rade nas je uspio uvjeriti da je mislio ozbiljno kad se ispričao. Ti se nisi čak ni ispričala. A ni osmijeh ti nije skroz uvjerljiv. Ne možemo ti baš vjerovati."

Mira Furlan Foto: Zoran Lončarević
Gledam ga i znam da sam upravo čula konačnu presudu hrvatske elite, koju, kako se čini, ovaj čovjek predstavlja: Rade je in, ja sam out.

"Hvala što si mi rekao", kažem. "Poradit ću na svom osmijehu. Časna riječ."

Shvaćam da se njegovo "mi" odnosi na cijeli niz političkih savjetnika brionskog projekta i samog Rade. Shvaćam da sam ja, kako bi se njegov "povratak" učinio mogućim, ta koju treba eliminirati iz slike. On je uspješno postao "dobar momak". Ja pak moram ostati "loš momak" ili, još bolje "loša cura" i omiljena hrvatska vještica.

Sjećam se nedavnog intervjua s Radom. Kad su ga pitali što misli o tome da mi je Grad Zagreb oduzeo stan, oprezno je odgovorio: "Ne mogu to komentirati jer ne znam detalje tog slučaja."

Da li je to bio onaj isti čovjek koji me je nazvao kad sam se prvi put vratila u Zagreb radi suđenja? Da li je to onaj čovjek koji me je uvjerio da se vratim u Hrvatsku nakon svega što se desilo? Tko je zapravo taj čovjek?

Brioni. Gorak okus svega toga. Ali onda – ova scena: U malom sam brodu, sjedim s tobom, dijete moje, u krilu, vraćamo se na otok nakon odlaska u trgovinu na kopnu. Skakućeš i ja te pokušavam smiriti. Iznenada uočim stariju ženu koja sjedi meni preko puta. Pomno me promatra. Nasmiješim joj se. Ona mi uzvrati osmijeh i kaže: "Gospođo Mira, molim vas, molim vas, oprostite nam."

Pomislila sam da nisam dobro čula. Nisam imala pojma o čemu govori.

"Oprostite?" rekla sam.

Tada se žena rasplače. "Molim vas, oprostite nam što smo šutjeli. Jako mi je žao. Jako mi je žao."

Ustajem i sjedam pokraj nje. Grlim je i obje plačemo cijelim putem do otoka. Plačemo za izgubljenim godinama, izgubljenim životima, izgubljenim ljudima. Ne možemo prestati plakati.

Ili ova scena: Sjedim na klupi u amfiteatru gdje nastupamo s novinarkom koja me je došla intervjuirati.

"Zdravo", kažem. "Ja sam Mira."

"Zdravo", odgovara ona. "Tako mi je drago što sam vas upoznala", počne pa brizne u plač.

"Što se dešava? Zašto plačete?" pitam, uznemirena i začuđena.

"Tako ste dragi, tako lijepi, tako simpatični." Počnem se smijati. "Zašto je to razlog za plač?" pitam nastojeći opustiti situaciju.

"Jer sam mislila da ste ta zla, grozna žena, ta kučka. Kako je to moguće?"

Ostala sam bez teksta. Da, moguće je. Ratna propaganda moćan je stroj, bez milosti i veoma efikasan. Laž ponoviš toliko puta da nakraju postane istina. Goebbels je bio u pravu.

Na premijeri stajaće ovacije traju deset minuta. U publici je toliko puno ljudi da su se glumci morali nagurati u prostor koji zauzima tek polovicu cijele pozornice. Prekrasno je: nadmećemo se s galebovima i zrikavcima. Ništa nije uzbudljivije od teatra pod vedrim nebom. Kad sam na pozornici pa me puste na miru, sretna sam. Osjećam se moćno. Osjećam se jako. Opet sam to "ja".

Mira Furlan, knjiga Voli me više od svega na svijetuFoto: Booka/Promo
Ali kad potrčim niz stepenište na samom kraju predstave da se naklonim, ja, izgnana Medeja i izgnana Mira, stojeći pred publikom koja me voli i mrzi, baš i ne mogu uživati u jakom, neobuzdanom aplauzu. Vidim se u nekoj vrsti duple ekspozicije. Ovdje sam, u tom dugo očekivanom trenutku katarze, trenutku pravde, trenutku kad se podvlači crta. I da, to je lijepo i zadovoljna sam. Ali nekako sam isto tako daleko, samo promatrač, skeptik, ona koja ne vjeruje. Vidim taj izljev ljubavi i poštovanja kao ono što stvarno jest: samo jedan trenutak u vremenu, slučajan i prolazan kao i moj egzil, nepovezan sa mnom kao što je bio nož u leđa. Nikad više neću moći stvarno vjerovati u tu vrstu "ljubavi javnosti". Nikad više neću se osjećati kao jedno sa svojom javnom osobom, bez obzira na to je li ona voljena ili omražena. I u nekom kutku svog uma znam: to je lekcija na kojoj trebam biti zahvalna.

Te večeri nakon premijere, usred svih tih slavljeničkih zagrljaja (koliko su iskreni?) tražim čovjeka koji me ovamo doveo. Ne mogu ga naći. Konačno ga uočim u gomili. Guram se kroz ljude koji mi se osmjehuju i žele mi stisnuti ruku. Ali jedina ruka koja mi u tom času treba jest njegova. I evo ga, ovdje je. Prilazim mu s osmijehom. Ova je večer bila dobra, sretna. Ne samo za mene nego i za njegov teatar, za njegov povratak kući. Ali on se ne pomiče, očito se odupirući ideji da bi mi trebao čestitati. I tako samo stojimo ondje i zurimo jedno u drugo. Što je pošlo ukrivo? Zašto?

Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: "Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge."

Iduće godine opet sam ovdje, samo za nekoliko predstava. U međuvremenu nismo kontaktirali. Sada komuniciram samo s produkcijskim timom. U međuvremenu se promijenila politička situacija u Hrvatskoj i Hrvatska demokratska zajednica vratila se na vlast. To je ista ona nacionalistička, desničarska stranka koja je povela Hrvatsku u rat. U duhu vremena, Rade na Brione zove svog starog prijatelja, glumca Zlatka Viteza. Vitez je bio desna ruka predsjednika Tuđmana u vrijeme rata te njegov ministar za kulturu. (On je bio i čovjek koji mi je predao posljednju hrvatsku kazališnu nagradu na pozornici HNK-a 1991, neposredno prije rata, kao moju zadnju šansu za iskupljenje, koju nisam iskoristila.)

Ovo novo savezništvo dio je stare ideje o nacionalnom pomirenju: nekadašnji ideološki neprijatelji ujedinjeni su u svojoj zajedničkoj ljubavi prema domovini. Drugim riječima, nacionalni aspekt trebao se izdignuti iznad svih ideoloških razlika, utvrđujući "naciju" kao glavni i najvažniji faktor u životima građana. Sve novine pune su fotografija te dvojice glumaca koji gledaju jedan u drugoga, simbolički predstavljajući dva dijela Nacije, tragično rastavljene ratom, no koja se sada pomiruje ovdje, na Brionima, simboličkom sjedištu moći elite bivše Jugoslavije.

U času kad stižem u Hrvatsku da opet odigram Medeju, vukući za sobom dva kofera, Goranova mama mi kaže: "Nevjerojatno! Upravo su te spominjali na televiziji." Sa strahom se približim televizoru i vidim okrugli stol koji vodi već spomenuti glumac. Tema rasprave je: "Što je Mira Furlan mislila kad je rekla: ’Brioni nisu Hrvatska’".

Čujem Viteza kako kaže: "Svi mi jako dobro znamo što ona misli", dok drugi gosti kimaju slažući se, prijekorno. Ne znam da li da zaplačem ili se nasmijem.

Idući dan sam na otoku. Ovog puta nitko me čak i ne pozdravlja. Kad idem na probu, vidim Viteza kako hoda prema meni. Kad me ugleda, promijeni smjer ne želeći me sresti licem u lice. Kako bi to bilo zabavno, pomislim. Da li ću uopće moći funkcionirati u tako neprijateljskom okruženju? Bolje da uspijem, govorim sama sebi.

Idućeg dana uzimam u ruke lokalne novine. U njima nailazim na intervju s Vitezom gdje je jedna od glavnih tema opet – tko drugi nego Glavna vještica? "Čak i Rade je morao prekinuti odnose s njom zbog njezinih političkih stavova", obavještava on pučanstvo. Ha, mislim, tako se to radi: preko drugog igrača.

Nitko si ne želi previše zaprljati ruke. Tako mudar igrač prosljeđuje prljavi posao nekom drugom. Ovo baš i ne mogu progutati. Ovdje sam, na tom malenom otoku, gdje moraš svakoga dana naletjeti na svakoga i uz svakoga sjediti za doručkom, bez šanse da ih izbjegneš. Ovdje sam, igram tešku ulogu, dok me istodobno kolege javno napadaju. Ovdje sam, igram svake večeri kao da mi je zadnja, dok glavni za cijelu operaciju, čovjek koji me je pozvao, šuti kao zaliven.

Goran me potiče da se javim Radi, da se pokušam "probiti kroz sva ta sranja". Natjeram se podići slušalicu. "Rade, što se dešava?" pitam ga. "Da li mi možeš objasniti, molim te?"

Tišina je potrajala.

"Što želiš reći?" konačno kaže on. "Ništa se ne dešava. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se dešava. Predlažem ti da potražiš psihijatra."

"To je jedina stvar koju mi imaš reći?" nisam bila spremna dići ruke. "Da", kaže on i poklopi. Da li sam istjerana iz Hrvatske po drugi put? Ovaj put od prijatelja? Nikad me više neće pozvati na taj otok. Nikad više nećemo progovoriti ni riječ.

Kraj
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Doručak kod Tifanija je jedan od najpoznatijih filmova na svetu i klasik koji traje već generacijama, ali izgleda da će ga najnoviji naraštaji ipak gledati malo drugačije.

Film koji je obeležio karijeru Odri Hepbern i zacementirao njenu titulu holivudske ikone na meti je cancel kulture, ili bar onih koji žele da se protiv svega lošeg bore tako što će prepravljati i filmove stare više od 60 godina. Naime, Doručak kod Tifanija je cenzurisan zbog toga što je jedan od likova prikazan kroz rasistički stereotip, koji se po današnjim standardnima smatra uvredljivim, pa je film na britanskom kanalu Channel 5 prikazan sa isečenim svim scenama u kojima se pojavljue glumac Miki Runi.

On je igrao jednu od najupečatljivijih figura u filmu, Japanca gospodina Juniošija, džangrizavog stanodavca koji se stalno prepirao sa Holi, junakinjom koju je maestralno odigrala Hepbern.

Filmu koji je nagrađen sa dva Oskara već odavno se zamera da je Junioši prikazan kroz rasističku prizmu, ali većina osuđuje odluku da se njegov lik potpuno izbaci što ne samo da je nepoštovanje samog glumca i autora filma, već je označeno kao "opasno" prepravljanje istorije. Čak i u vreme kada je film snimljen 1961. godine bilo je negativnih komentara zbog takvog portretisanja azijskog lika u ovom ostvarenju, pa je Doručak kod Tifanija već dugo prikazivan sa upozorenjem da sadrži i delove kojima neki mogu biti uvredljivi, ali ovo je prvi put da he cenzurisan,

Teri Gilijam, jedna od zvezda čuvenog Monty Python, sada i reditelj oštro je osudio ovakvu odluku.

- Cenzura je očigledno sve razvijenija industrija u Britaniji ovih dana, ali da se izbacuju scene iz filma je loša i opasna odluka. Ko su ti novi cenzori? Ko im je dao prava da povlače crtu šta je uvredljivo a šta ne - poručio je on.

Sin Odri Hepbern, inače poznati i uspešni producent rekao je da je neophodno da se film posmatra iz perspektive ljudi koji su tada snimali Doručak kod Tifanija.

- To je veliki problem danas. Sve se posmatra iz perspektive u kojoj smo mi, kao da smo mi najvažnija stavka u nekoj priči. Film je to što je i treba staviti obaveštenje da je snimljen 1961. i da su oni koji su ga pravili doneli odluku kako će izgledati - rekao je Šon Hepbern Ferer.

To što su izbačene scene u kojima se pojavljuje Runijev lik dovelo je i do toga da iz filma nestane jedna od najpoznatijih replika koju izgovara Holi Golajtli i važan modni momenat filma. Naime, kada ona ostane zaključana ispred zgrade, zvoni na interfon gospodinu Junišiju da je pusti i kaže mu "Ne budite ljuti, dragi mali čoveče. Neće mi se više ponoviti". Posle toga on je pušta da bi se ona potom presvukla u kućnu haljinu pa beži kroz prozor kupatila od neželjenog udvarača. Međutim, kako je taj njihov razgovor isečen, vidi se samo kako izlazi kroz prozor u ogrtaču, ali ne i kako presvlači jednu od svojih kultnih haljina.

Izbačena je i scena u kojoj je Juioši u kadi dok telefonira, a u tom trenutku lik Odri Hepbern biva uhapšen.

Kako bi Grejs Keli i Odri Hepbern izgledale po današnjim standardima lepote

Pre nego što je preminuo 2014. godine Runi je priznao da bi drugačije odigrao svoju najvažniju ulogu da je znao da će izazvati tako negativne komentare,

Reditelj Doručka kod Tifanija Blejk Edvards koji je preminuo 2010. složio se sa njim.

- Gledajući sada unazad, želeo bih da smo to snimili drugačije - rekao je reditelj za film koji je uvršten u Američki nacionalni filmski registar zato što je kulturološki, istorijski i estetki značajan.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Zanimljivosti

Post od branko »

Gledamo li sve vreme jedan isti film?

Aleksandra Ćuk

Američki reditelj Frensis Kopola smatra da su svi Marvelovi filmovi isti, čak i ako ih režiraju nadareni reditelji. Prema njegovoj oceni takvi su i filmovi „Dune“ i „No Time to Die“ – gotovo identični.

– Čak i talentovani ljudi – npr. “Dune” koji je napravio Denis Vilnev, veoma talentovan umetnik, i “No Time to Die” u režiji Karija Fukunage – izuzetno nadareni umetnici…Ako pogledamo ta dva filma, mogli bismo da izvučemo istu sekvencu iz oba i da ih spojimo – konstatovao je nedavno Kopola prenose domaći mediji. Ovdašnji filmski stručnjaci različito komentarišu stav čuvenog reditelja.

Dimitrije Vojnov, dramaturg i filmski kritičar podseća da je Kopolin savremenik i blizak prijatelj Džorž Lukas kroz „Ratove zvezda“ uveo koncept franšiza u svet filma kakvim ga danas poznajemo, kao i da je sam Kopola imao nastavke svog kultnog filma “Kum”.

– Kopola je uostalom još pre Lukasa snimio dva „Kuma“ a kasnije i trećeg. Nesporno je da kroz istoriju filma mi imamo tendenci

ju da reditelji i glumci rade slične filmove, specijalizuju se za žanrove i određene vrste priča. To podjednako važi i za holivudski komercijalni film i za vananmerički umetnički film. Svaka produkcija može da se podiči nizom krajnje jednoličnih filmova koji poetički, tematski pa čak i u pogledu glumačkih kreacija donose veoma slične elemente. Ono što se međutim sada dešava jeste da mi zbilja sve vreme gledamo jedan te isti film, praktično jedan „uber film“ baziran u ovom slučaju na stripovima, ili u „Ratovima zvezda“ na drugim filmovima, svejedno, i da se ta sklonost ka uspostavljanju i ponavljanju formula dovela do paroksizma. – objašnjava Vojnov za Danas .

Prema njegovom mišljenju glavni problem je što takvi filmovi ne stoje kao samostalna dela.

– Ključni problem toga je da zato imamo filmove koji su samo deo tog šireg mozaika, koji ne stoje kao samostalna dela, sa iole zaokruženom pričom, već samo služe kao najava za nešto sledeće. Nažalost, ta barijera nije probijena samo na bioskopskom repertoaru već i u svetu nagrada pa tako sada imamo nominacije za film „Dina“ koji nije zaokružena celina već tek uvod u nešto što će biti dalje, i po logici stvari mora biti isto ili slično inače nije produžetak. Danas praktično kada pogledam neki film koji mi se dopadne osetim strah jer znam da verovatno sledi proširenje, nastavak i ko zna šta još. – zaključuje Dimitrije Vojnov.

Reditelj Stevan Filipović smatra da nije toliko problem u Marvelu koliko u kapitalizmu.

– Slično je rekao i Skorceze. Ima tu generacijskih razlika, ali ima i istine. Ali, nije toliko do Marvela, koliko do prirode kapitalizma. Pokazalo se da na međunarodnom tržištu bolje prolaze (diplomatski rečeno) „jednostavniji“ i skuplji filmovi, što je udarilo američku kinematografiju na dva nivoa. Finansijski, uništilo je celu kategoriju „srednjebudžetnih“ filmova za odrasle, tako da sad imamo ili jako niskobudžetne filmove, ili ove za mlađu publiku koji moraju da rade u Rusiji, Indiji, Kini, pa film+kampanja izađe na 100+ miliona dolara. Kreativno, to je uticalo da američki film postaje sve manje američki, jer mora da prođe kontrolu kineskog cenzora da bi se isplatio, i to je ono što kinji Kopolu i Skorcezea. – zaključuje Stevan Filipović.

Filmski kritičar Đorđe Bajić slaže se da se blokbasteri o superherojima rade šablonski ali da postoje ostvarenja ove vrste koja umeju pozitivno da iznenade.

– Kopola se samo nadovezuje na izjave svog kolege Martina Skorseza koji je takođe negativno prokomentarisao superherojske filmove. Realno, obojica su u pravu: filmovi po Marvelovim i Di-Sijevim stripovima se rade po određenom šablonu. Oni su popularni i često tehnički izuzetno vešto sklopljeni, ali na nivou narativa manje-više koriste slične priče. To je tako i kada su drugi blokbasteri u pitanju, ponavljaju se komercijalno uspešne formule zato što je tako manje riskantno. Sa druge strane, umeju supeherojski filmovi da budu i dobri, čak i iznenađujuće osvežavajući, kao što je slučaj sa najnovijim Spajdermenom, s tim što stalno treba imati u vidu da to nisu naslovi koje treba porediti sa filmovima koje rade Skorseze i Kopola. Tržište zahteva različite sadržaje, to je normalno i oduvek je bilo tako. – konstatuje Đorđe Bajić.

Filmskom kritičaru Zoranu Jankoviću, Kopolina izjava zvuči pomalo kao prenemaganje. On kaže za Danas, da su i ranije kao i sada, filmski stvaraoci koji žele da prave drugačije od ovih filmova umeli da se izbore za svoj manevarski prostor.

– Svaki bi filmofil iole prefinjenijeg i promišljenijeg filmskog ukusa, kanda, u trenu imao što-šta da zameri Marvelovim i sličnim, nazovimo ih tako, filmskim mega-proizvodima, ali Kopolina ponovljena jadikovka deluje prvenstveno kao autodramsko prenemaganje autora koji već nedopustivo dugi niz godina tavori u bezidejnosti i ekscentričnim zahvatima. Uostalom, baš kao što su svojevremeno filmovi takozvanog Novog Holivuda nastajali pored glavnog studijskog toka te ere, tako i danas ima prostora da se stvara i stvoreno plasira i mimo te najezde marvelovskih i drugih neumerenosti. A filmski autori, kao i filmoljupci, sami, bez kuknjave, izbore za manevarski prostor i otklon u odnosu na tu, ne baš milu im praksu – zaključuje Zoran Janković.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 0 gostiju