Pozdrav od Ivana Kovaca! A da li biste bili ljubazni da bacite pogled na tekst - da
procenite ima li potencijala da se preradjuje, tj da li biste imali interes da se
bacim na taj posao. Ako je od nekog smisla - autor sam nekoliko kratkih i jednog
srednjemetraznog filma, a i sa PAAD grupom iz Novog Beceja saradjivao sam - posavili
su moju dramu Pec i vec nekoliko godina je izvode. Napisao sam i jednu knjigu koju
jedna biblioteka treba uskoro da publikuje. Pozdrav. Ivan Kovac
Scenario za film
“Otvori pismo kada odem”
(Mrak, potom se upali kamera te se ukaže ušuškana (staračka) dnevna soba, u središtu je fotelja. Starac izađe pred kameru, leđima, i sedne u fotelju - sve to čini, polagano, s mukom.)
Starac (dok je još leđima okrenut): Istrošiće se traka, je l' te, ako se budem ovako vukao.
(Ponekad se bojažljivo okrene, njemu je uopšte dosta neprijatno, i pogleda u stranu, prema režiseru - u filmu postoje dve kamere: jedna, lošija, kojom starac snima sebe i druga, “objektivna”, koja je i kvalitetnija i kojom se snima sam film). Zdravo, baba. (Neprijatno mu je, nevešto pridigne ruku i učini nešto nalik pozdravu.) Kako si? (To kaže glumeći sentiment. Zatim se naglo okrene ka režiseru.) Ma znam kako je - u kuhinji je, eno je tamo, kuva pekmez.
Režiser (izađe iz ugla u kome je stajao; strpljivo govori - koristiti i subjektivn kameru tako da starac gleda u stranu ka režiseru): Pre svega, vidite, nemojte glumeti. Ovo je doku-drama. Vi ste vi. Ovo nije testament. Činite ono što inače činite, budite vi. Napravite prvo uvod, kako smo se dogovorili, objasnite nameru, a onda... onda budite vi. Ne morate pričati, ako imate neke misli - kažite ih, ali ako nemate - nemojte insistirati. (Režiser se vrati.) I ne brinite za traku.
Starac (režiseru): Kameru mi je poklonio sin, prošle godine, pokazao mi je kako se rukuje, ali nisam je koristio. Nisam. Tu u ormanu sam je držao. (Kratka pauza.) Ja sam se, znate, pomalo bavio fotografijom. Babu sam dosta slikao. Imam zbirku, ako hoćete pogledati...
Režiser: Ne objašnjavajte meni. Fokusirajte se na baba Mariju.
Starac: Da, izvinite. Da. - Sa mnom je tu, kao što znaš, Lazarev sin, on igra šah sa nama u klubu, dođe ponekad - dobar je... dobar je on šahista - razume se u tehniku i filmove. On mi je predložio ovo. Program za stare supružnike. I ja sam pristao. On će mi pomoći da sve kako treba snimim i, posle, uklopim i izmontiram. (Pauza.) On ima svoj razlog, ja imam svoj. Imaćeš, za svaki dan imaćeš po jednu kasetu - sat-dva snimka. (Pauza.) Da počnem. (Ovo izgovori nesigurno, na ivici pitanja, na tren pogledavši u stranu, ka režiseru, te lako klimne glavom. S mukom se pridigne i prihvati knjigu sa police, te ponovo sedne. On čita, sve više se udubljuje, naposletku zaspi. Svetlost koja dopire spolja kroz prozor sve je slabija. Tokom starčevog udubljivanja u knjigu, i potom kada zaspi, snimati, i to u filmu naglasiti, režisera koji ozbiljno, upijajuće promatra starca.)
*
(Režiser, kome je tridesetak godina, vodi ljubav, snažno, gotovo bestijalno, iscrpljujuće, sa svojom devojkom u krevetu. - Naglašen kontrast, slikom i zvukom, sa prethodnom scenom. Potom leže, ne dodirujući se, i ćute.)
Devojka: Nije mi prijalo.
(Pauza.)
Režiser (dobronamerno): Pa dobro. (On sedne na ivicu kreveta, leđima njoj okrenut.) Nekad je okej, nekad nije. (Kratka pauza.) Zašto moramo uvek dati ocenu?!
Devojka: Ne razumeš. Nešto mi zaista nije prijalo.
*
(Subjektivna kamera. Starac sedi u fotelji, ćutke čita novine, pogleduje pokatkad iza novina u kameru. Meškolji se.)
Starac (spustivši novine): Igore, a da promenimo nešto? Šta kažete?
(Režiser ode i ugasi kameru.)
Režiser: Sve vreme primećujem da vam nešto ne da mira. Deda Milane, šta vi inače radite četvrtkom u... (pogleda u ručni sat) 11 i 15 pre podne?
Starac: Obično čitam novine.
Režiser: Pa onda i sada čitajte.
(Pauza,)
Starac: Ali šta ako, ako želim da promenim svoje navike?
Režiser: U redu, ja vas ne sprečavam, ali nemojte činiti nešto što inače ne činite. Samo eto tako. To nema smisla. Recimo, vaše držanje - pokušavate da sedite pravo, uvlačite stomak, ali to nema nikakvog smisla. I umara vas. (Režiser uključi kameru i pomakne je u stranu) Promenio sam malo rakurs.
Starac: Šta?
Režiser: Promenio sam ugao snimanja.
(Starac nastavlja ćutke da čita novine. Naglasiti kadrove kada mladić posmatra starca pri snimanju - njegovu pozornost, meditiranje. Mladić sedi pored kamere ali pre svega gleda direktno u starca.)
*
(Režiser i deovjka obeduju.)
Režiser: Ne znam. Nisam...
Devojka: To ne može tako u nedogled. Nema smisla.
Režiser: Znam.
Devojka: Nema smisla. - Ne zato što ja tako ne želim, što pizdim, što te silim. Već naprosto to nema nikakvog smisla. Tebi. Nama.
(Duža pauza.)
Režiser: Sve ja to znam, draga.
Devojka: Znam da znaš.
(Duža pauza.)
Režiser: Da operem još paradajza?
(Kratka pauza. Ona klimne glavom.)
Devojka: Može.
*
(Režiser i starac su u šetnji u parku.)
Starac: Ovuda obično prođem. Napravim krug, pa zavijem tuda, alejom. (Pauza.) Znate, ima nešto što moja baba ne zna. (Zasmeje se.) Sad sam se setio. Mislim, ništa značajno. Sitnica. Sad ćemo stići do te klupe, još malo, iza... Tu, znate, sednem, i zapalim - da, Marija, ponekad popušim cigaretu. Šetam se svojom rutom, i uvek nekog prolaznika upitam za cigaretu, nikada ne kupim. A ako ne sretnem nikog, ili nikog pogodnog da ga pitam, ja onda i ne pušim. Nije to ništa posebno. Ali Marija ne zna za to. Da, Marija, to nikada nisi saznala. Nisam dopustio da saznaš za tu moju...
Režiser: Ne! Ne. (Spusti kameru. Snima tada objektivna.) Deda Milane, nemojte govoriti kao da ste već pokojni. To sam vam već rekao - obraćajte joj se u realnom vremenu. Vi ste tu, zdrav i čitav, pred njom. Sada. U tome je poenta.
Starac: Da, da. Ali nemojte joj reći za ovo.
Režiser: Neću, naravno.
Starac: Nije me sramota. Niti mi škodi zdravlju. Naprosto, ne želim da sazna. To je moja tajna. Još ne.
(Starac sedne na klupu i zapali. Tu režiser stavi kameru na stalak.)
*
(Objektivna kamera. Kasno tokom noći. Starac otvara vrata režiseru.)
Starac (tiho, uz oprezne pokrete zaključava): Oprostite još jednom, Igore, što vas ovako kasno...
Režiser: Ma ništa - o tome sam vam govorio. Uvek me pozovite, molim vas, kada osetite... (Starac upali svetlo u dnevnoj sobi - sobi za snimanje.) Da li inače sedite u mraku - kada ne možete da spavate?
Starac: Da. Samo tu sednem.
Režiser: Onda ćemo ugasiti svetlo kada postavim kameru. Jedino ću ove roletne malo podići. (To učini. Vrati se kameri.) Kamera snima.
(Prebaci se rez sa objektivne na subjektivnu kameru. Starac klimne glavom. Režiser ode i ugasi svetlo. Jedva se nešto razaznaje u sobi, od svetiljki izvan. Vrati se do kamere, malo je još podesi, a onda se umiri. Čuje se starčevo disanje.)
*
(Režiser montira na kompjuteru materijal.)
Režiser: Kada smo negde u pokretu onda snimam iz ruke, ali inače postavim kameru na stativ. Slika, koja će se videti na ekranu televizora, ne sme biti dinamična, ne sme posebno svraćati pažnju na sebe. Baba će pustiti traku, i onda čak ne mora ni sve vreme biti u sobi - kada uđe, moći će videti dedu kako čita ili naprosto drema u fotelji. Neće tu biti ničeg izvanrednog, nikakvog neobičnog događaja. Samo deda - onakav kakav je svakog dana.
Devojka: Ali čemu sve to - znam da hoćeš da pomogneš tim starim ljudima...
Režiser: O tome se i radi. Hoću da uhvatim to “ništa”, to trivijalno, svakidašnje ništa. A to je babi najpotrebnije, makar i ne bila toga svesna. Naravno, ona bi sigurno želela da joj deda priča o njihovoj ljubavi, o tome koliko im je bilo lepo, da se priseća divnih zajedničkih trenutaka, letovanja, čega već... Ali to je prošlost. A ja babi darujem sadašnjost. Kada bude gledala te trake, da je živ - njen deda bi radio upravo iste te stvari. Ja im pružam kontinuitet. Neprekinutost.
Devojka: Ali to je samo snimak, stari snimak! A zašto baba ne želi da bude snimana?
Režiser: A šta je ovo što ti sada vidiš? Mene kako montiram. Ja montiram, a ti sediš iza mene. I ako ne razgovaramo to je kao da gledaš u ekran.
Devojka: Ali ja sada mogu uvek da te nešto pitam, mogu da te dodirnem...
Režiser: Da. Ali ako to ne uradiš? Koliko vremena prođe a da ne progovorimo, ili se ne pogledamo. To je samo mogućnost, u tome je tvoja prednost. Imaš svest o mogućnosti.
Devojka: Ali u tome je sve! To da znam da misliš na mene - ne da misliš, intenzivno misliš, nego... nego da si svetan da ja postojim tu pored tebe. Kada nešto radiš ili misliš o nečemu da u pozadini toga ipak znaš da sam tu pored tebe i da ja znam da si ti tu pored mene. Da sam ta pozadina - ja.
*
(Pijaca. Starac nosi ceger i kupuje po pijaci.)
Starac: Koliko je krastavac?
Prodavac: 70 dinara.
Starac: 70? Prošle nedelje je bio 60.
Prodavac: Tako ti je.
Starac: Dobro, daj kilo.
(Rez. Starac i režiser stoje uz jednu tezgu koja je prazna, ili već negde postrani na pijaci. Objektivna kamera snima, dok je režiser svoju odložio.)
Starac: Trebalo bi, zar ne, da kasete budu sortirane po vremenu, precizno vremenski sortirane.
Režiser: Da, svakako. Ne želimo povratak u prošlost - to je osnovno - nikakvo evociranje, već sadašnjicu, stvarnost, koliko-toliko autentičnu.
Starac: Jer pijaca je utorkom i subotom, ja obično idem utorkom, pa bi Marija utorkom trebalo da gleda kasetu od utorka, i tako redom.
Režiser: Da, to svakako.
*
(Dan. Starac u svojoj sobi sam uključuje kameru - dati sugestiju da je stvarno sam, malo čeprka oko aparatu ili slično. Čita novine - sasvim je prirodan. Rez. Noć. Popravlja tranzistor na trpezarijskom stolu.)
*
(Prethodni snimci se sada vide na monitoru u sobi kod režisera. Montira materijal. Devojka mu priđe od nazad i zagrli mu glavu.)
Režiser: Doneo mi je materijal, za poslednja tri dana. (Kratko gledaju oboje u monitor. On je oduševljen dok je ona indiferentna.) Sjajno.
Devojka: Stari samo sedi i čita?
Režiser (sigurno): Pa da. (Kratka pauza.) To je ono što on radi. To je on. (Kratka pauza. Režiser priča sve zanesenije.) Nema drugog. To je to. (Pokaže rukama ka monitoru.) Tu... tu nema više ničeg potencijalnog, ništa tek mogućno. Sve je... Samo to. To je to. Nikakva umišljanja, ništa. Samo život.
(Devojci je pomalo nelagodno.)
*
(Noć. Režiser pregledava pažljivo, gotovo voajerski brižljivo, video materijal. Prikazati njegovu pasiju.)
*
(Šahovski klub. Režiser snima starca kako igra šah sa drugim starcima, kako potom suflira. Vrlo dinamično, veselo, starci su svečano raspoloženi zbog snimanja, pogleduju u kameru.)
*
(Dnevni boravak kod starca. Baba je umrla. Na stolu je niz kasetica koje je režiser upravo uručio. Dugo ćute.)
Starac: Eto... sad ne vrede ništa ti snimci. (Pauza. Kadar na zbunjenog režisera.) Marije više nema, a decu... njih to neće zanimati. I ne treba. Kako ja sedim i gledam u... zid. Bezveze.
(Kratka pauza.)
Režiser (zbunjeno): I... i šta sad? Šta ćemo...
Starac: Ništa, mladiću. Apsolutno ništa.
*
(Snima se režiser kako odlazi kući. Grli se sa devojkom.)