Pisma poznatih

Odgovori
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Pisma poznatih

Post od Palma »

Mej Zijada Halilu Dzubranu

Džubrane!

Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.
Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna. Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem? Ne znam, Hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.

Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna… Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga. Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, Jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.

Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći. Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!
15. januar 1924. godine

Halil Džubran - Mej Zijadi

Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš, malena moja? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim. Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno. Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi. Slušaj Mari: Danas sam ja u zatvoru želja. to su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba. Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana. Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha. Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.
Njujork 26.februar 1924. godine.

Pismo koje je upućeno voljenoj ženi nakon mnogih godina posle iznenadnog i nepredviđenog rastanka. Ni rat, ni zarobljenistvo, niti kasnije progonstvo nisu mogli izbrisati ljubav koja se u srcu rodila i preživela sve teške dane rastanka. Rastali su se u aprilu 1941.godine i sticajem okolnosti nisu se sreli, ali ljubav se nije ugasila. Ostala je samo rana zbog rastanka, neodoljiva čežnja, ogromna žudnja, i sećanja…
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Pisma poznatih

Post od Palma »

Branko Miljković - pismo prijatelju

Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Pre svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, tačnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu. Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pevanja. Sad moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i besomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobeći od onoga što sam rekao! Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me reč može ubiti. Ja sam najveći deo svojih pesama napisao pre nego sam Nju zavoleo, ali tek sa Njom ja sam postao pesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu peva, koji ima jedan povlašćen položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrednosti i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgoreo. Poraz ne može biti pobeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umem da pišem. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće. Sećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih "Jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik". Tek sada vidim koliko je to tačno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je poslednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne verujem da ću je nadživeti.

Želi ti sve najbolje Branko

P.S
Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocenjive vrednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počeću da mislim o smrti.
Ponoć je. Dovidjenja.
Branko
Bjankinijeva 11
Zagreb
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Pisma poznatih

Post od Palma »

Ivan Turgenjev Mariji Savinoj
Spasko, početak leta, 1880.

Mila Marija Gavrilovna, ipak ovo ne liči ni na šta. Već je treći dan kako je u Spaskom božanstveno vreme, od jutra do večeri šetam u parku ili sedim na terasi i trudim se da mislim, razmišljam o raznim stvarima, a negde duboko, na dnu duše, neprestano zvuči jedna ista nota. Meni se čini da razmišljam o godišnjici Puškinove smrti i najednom uočavam da moje usne šapuću: „Kako bismo noć proveli... i šta bi bilo potom? A, Bog će to znati!“ i odmah uz to dolazi saznanje da to nikad neće biti i da ću ja u neznani kraj, bez uspomene na nešto što nikada nisam osetio. Meni se zbog nečega čini da se mi nikada nećemo videti: u vaše putovanje u inostranstvo nisam verovao i ne verujem, ove zime neću doći u Petrograd, i vi pogrešno korite sebe što me nazivate svojim grehom. Avaj! Ja to nikad neću biti. Ako se možda i vidimo, posle dve-tri godine, ja ću već sasvim ostariti, vi ćete krenuti određenim putem vašeg života i od pređašnjeg neće ostati ništa. Za vas, ni po jada, sav život je pred vama, a moj - iza mene. Taj čas u vagonu, kad sam se osetio skoro kao dvadesetogodišnji mladić, bio je poslednji plamičak kandila koje se gasi. Teško mi je da objasnim samom sebi koje ste osećanje probudili u meni. Jesam li se u vas zaljubio, ne znam: ranije je to kod mene bivalo drukčije. Ta neodoljiva čežnja za spajanjem, za osvajanjem, za predavanjem sebe kada se čak i čulnost gubi u nekoj tananoj vatri... Verovatno, ja govorim koješta, no bio bih neizrecivo srećan kad bih ... kad bih... A sada, kad znam da to ne može biti, ne mogu reći da sam nesrećan, čak ne osećam neku naročitu melanholiju, ali mnogo mi je žao što je ona volšebna noć izgubljena zauvek, ne dodirnuvši me svojim krilom. Žalim zbog sebe, a smem dodati, i zbog vas, jer sam uveren da ni vi ne biste zaboravili tu sreću koju biste dali meni. Ne bih vam pisao sve ovo kad ne bih osećao da je ovo pismo oproštajno. I ne u tom smislu da će se naša prepiska prekinuti - o ne, ja se nadam da ćemo mi često razmenjivati misli: ali vrata koja su se bila upola otvorila, ta vrata iza kojih se nagađalo nešto tajanstveno, čudesno, zatvorila su se za svagda. No, sada dosta o tome. Bilo je... (ili nije bilo) i otišlo u nepovrat. Sve mi to ne smeta da vam poželim sve najbolje na svetu i da u mislima ljubim vaše drage ruke. Na ovo pismo ne morate da odgovorite, a na prethodno odgovorite.

Vaš I. Turgenjev

P.S. Molim vas da se ne uznemiravate zbog budućnosti. Ovakvo pismo vi više nećete dobiti.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Pisma poznatih

Post od Palma »

Pismo Charlia Chaplina


Kada sam zaista počeo voleti sebe, shvatio sam da sam uvek, u svakoj prilici, na pravom mestu i u pravo vreme. Od tada pa na dalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove poverenje.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, mogao sam spoznati da su emocionalna bol i patnja tek upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove biti autentičan.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam žudeti za nekim drugim životom i mogao sam videti da je sve oko mene poziv na rast. Danas znam da se to zove zrelost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vreme, i prestao sam smišljati grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i radi čega se moje srce smeši, na moj vlastiti način i u osobnom tempu. Danas znam da se to zove čestitost.

Kada sam zaista počeo da voleti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene. Od jela, stvari, situacija, ljudi... Od svega što me odvlačilo dalje od mene samoga. U početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to ljubav prema samom sebi.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, prestao sam želeti da sam uvek u pravu, pa sam tako manje grešio. Danas sam shvatio da se to zove skromnost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, odrekao sam se navike da živim u prošlosti i da brinem o budućnosti. Sada živim ovde i sada. Zovem to svjesnost.

Kada sam zaista počeo voleti sebe, spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboleti i biti bedan. Kada sam pak zazvao snage svoga srca, razum je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem mudrošću.

Rasprava, sukoba, izazova i problema sa samim sobom i s drugima se ne plašim. Čak se i zvezde ponekad sudare i onda nastaju novi svetovi. Danas znam - to je život.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
*frajla*
Postovi: 2030
Pridružio se: 09 Dec 2010, 14:20
Lokacija: Senta

Re: Pisma poznatih

Post od *frajla* »

Miroslav Mika Antić

Pisma gospođi Vineti

Prvo pismo

1.
Gospođo Vineti, juče sam opet pokušao da se obesim,
a posle sam opet odustao. Čitave noći gledao
sam otvorenih očiju u tavanicu i voleo onu
drugu ženu. Sećam se jedne rečenice iz Dikensa.
Početka jednog Dombijevog pisma: - Mila moja,
ja sam pas.-

Sad znate šta sam. A lepo sam vam govorio: ne
ostavljajte me samog, sklon sam glumatanju,
pravim teatar ni od čega, i toliko se uigram, da posle
idem okolo, tražim publiku, i sve to javno
prikazujem. Nemojte se iznenaditi ako počnem
i sebe da plakatiram.

Ujutro, video sam kroz prozor nebo. Sasvim je ličilo
na kuvano plavo goveđe oko nataknuto na
viljušku zvonika preko na tvrđavi.

Samo nisam video oblake. Sigurno ih je vetar oduvao
preko noći na jug i sklonio. Taj vetar ima
ukus zemlje i tamjana, i ne bih voleo da vam
o tome mnogo govorim. Treba slediti Lao Cea.
On kaže:
- Priroda se služi sa malo reči. Zato uragan
ne traje celo jutro i pljusak ne pada ceo dan. -

Jedino, ako vas interesuje to o pticama. Ptice su one
o kojima sam vam pričao da žive dole po
močvarama, samo sam opet zaboravio kako se zovu.
Te ptice su došle okukom reke, severnije od
Ribarskog ostrva, severnije i od Kamenjara.
I tako je sve to počelo.

2.
Sebi u odbranu imao bih da navedem ona nedeljna
popodneva u stanu koji sam sa vama delio osam
godina. Tri zida, a umesto četvrtog: veliki prozor
što gleda na reku i most kojim tutnje vozovi.

Tristo metara levo, na samoj obali, nalazi se mesto
gde je nekad, u svojim usamljeničkim šetnjama,
dolazio Ajnštajn, da razgovara sam sa sobom, vo
vremja kad je bio mladi zet Marićevih.
Infeld za njega kaže: - Veruje se da danas stvarno
vidimo tri četvrtine tog kosmosa koji je Ajnštajn
obuhvatio samo mislima i jednačinama. -

Razumeti se u arhitekturu svemira, pre svih, i to tu,
pod mojim prozorima, dok ja i dalje uporno i
beslovesno zamuckujem prijateljima u kafani,
večito istim prijateljima, u večito istim kafanama,
večito iste stihove, uveren da svaki dan
izgovaram nešto novo - pa to mora jednom i da zabrine.

Onda dođu ta nedeljna popodneva, kad vojnici bespomoćno
lenčare po predvorjima bioskopa ili
poslastičarnicama. Kad devojke sa periferije
izlaze u šetnju u jednakim haljinama, i svima kažu
da su sestre. Kad nekoliko starica pred crkvama
čeka večernje i zaudara na bosiljak
i prigradska groblja.

Dođe to. Neko iz dosade izmišlja novi rat, neko iz
dosade izmišlja brakolomstvo, neko iz dosade
ima mamu, neko iz dosade ima Mocarta, neko tbc.

Stigao sam do stare Indije, prilično preskočio vede
i nađem u - Kena-upanišadi - mesto koje me je
podsetilo na LXXI pevanje u - Tao Te Kingu -.

- Ja ne mislim da to dobro znam, ali znam: ni neznano
mi nije -. Ja stvarno ne mislim da vas dobro
znam, ali ni neznani mi niste. Dozvolite, zato,
da pljunem u pravcu onog grada gde ste me
ostavili da vas čekam.

Valjalo bi posvetiti tri godine života crtanju
geografskih karata. Na svakoj karti namerno izostaviti
taj grad. Njega inače već odavno savršeno nema.

P.S.
Ako vam to nešto znači, vrlo vam se molim za oproštaj.
Uostalom, vi to ionako bolje od mene možete
sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.

Laku noć vašim željama da opet iziđemo među ljude.
Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio među ljude.
Laku noć vašim suzama. Vašem nekadašnjem
hodu na prstima kad spavam.

To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam
cenio sve pokušaje da mi ulijete olovo u
noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se
uvek uspravljajau.



Drugo pismo

1.
Gospođo Vineti, čudno je ovde. Putovali smo kroz
Brogejlove slike, ili kroz onu bajku o Ribecalu.
Ne mogu da vam objasnim. Nešto kao moje
detinjstvo. Neverovatno.

U zoru, pred nama se pojavio grad. Kao u dečjim
slikovnicama. Jedna kuća žuta. Do nje maslinasta.
pa siva ili terakot. Ljubičastih sam se nabrojao
ne više od pet.

Zamislite da me je neko izrezao od kolačarske hartije
i zalepio tu negde. Tako je sve u plohama.
Izgubio sam dimenzije.

Doručkovali smo grožđe na pijaci. Posle smo prali
maramice u olucima i brisali ruke i usta.
U hotelu se spratovi zovu po bojama. Borisa nigde
ne mogu da nađem.

Ja, u stvari, i ne znam ko je Boris, ali sanjao sam
dok sam dremao u vozu da bi ovde mogao postojati
takav jedan i da bi ga valjalo pronaći. On bi
nam pokazao tunele. Ili bi nam pokazao gde
ima mnogo stepenica.

To sa Borisom podseća na Zagorsk. Krešo Golik i ja.
Noć uoči Uskrsa. Neka kiša pomešana sa snegom.
Hoćemo mi da vidimo vaskresenje i patrijarha
Pimena. To je, u stvari, tvrđava. Okolo zidine
podignute u doba tatarske najezde. A masovka -
da polude i Kavalerović i Sesil B. De Mil.

Zagorsk je Rusima kao Francuzima Lurd. Iz svih
krajeva zemlje dolaze za Uskrs da se iscele. Pa
kad je počelo to u ponoć: odvezana zvona, trideset
hiljada vernika metaniše i zamače lice u blato,
oblaci tamjana, zlato i crne rize,
dijamanti i drveni krstovi...

Ja se popeo na neko uzvišenje da bolje vidim.
Kreš mi posle kaže da siđem, stojim na grobu
Borisa Godunova. A gde mogu da stanem, kad je
sve istorija?

Poklonim se mrtvome caru i obećam, ako dobijem
sina, da postanemo kumovi: zvaće se Boris.
Objasnim to devojčici. Verovatno bi trebalo,
kažem, da započnemo ovde jednog sina.

Ona bi radije da je povedem aprila u Zagorsk.
Jesam li stvarno bio tamo? Kako da ne. Ja sam,
ko zna koliko puta i ko zna gde već, živeo.

2.
Jesam li živeo u Parizu? Jesam li bio u Njujorku?
Vašingtonu? Bagdadu? Rigi? Sidneju? Svuda
sam bio, kažem, jer svi smo mi svuda bili,
samo smo to zaboravili.

Zaboravio sam, recimo, Četrdeset petu ulicu,
odmah iza Brodveja, gde sam video kako na asfaltu,
oko mojih nogu, umire stotinu narkomana i niko
neće da im pomogne.

Jurmala. Cela obala Baltika. Ili, preko u Švedskoj,
Vesteros. Stokholm. Geteborg. Malme. Trajektom
pijan preko u Kopenhagen. Odatle šest puta
preko Atlantika. U Muzeju svemira u Vašingtonu
ručao sam sa Majklom Kolinsom. Rekao mi je
da iz vasione izgledamo besmisleno.
Kao plesan. U Nju Orlinzu smo Slavko Vukosavljević
i ja večerali sa Tenesijem Vilijamsom.

Sve sam doživeo, kažem. Vekove. Eone. Bio sam gore
u svetlosti i vratio se. Ispričam joj o Vavilonu,
Stesefonu, Al Kurni. Stvarno sam pojeo jabuku
sa Adamovog drveta na mestu gde se sastaju
Tigris i Eufrat i čine Šat al Arab.

Lama Angarika Govinda kaže u predgovoru tibetanske
knjige mrtvih: - Ne postoji nijedna osoba,
zapravo, nijedno živo biće, koje se nije vratilo
iz smrti... Ono što nazivamo rođenjem, samo je
obrnuta strana smrti, kao jedna od dve strane
medalje, ili vratnice koje nazivamo: ulaz izvana,
ili: izlaz iznutra. -

To joj zapišem u đačku knjižicu, koju je ponela umesto
lične karte. Čudna je ta zemaljska ljubav,
rekao sam joj. Izgleda sve je, ipak, samo u prepoznavanju.

Zar nisam i kroz ovaj grad nekad prolazio, u karavanu
nekog drukčijeg čovečanstva? Isto se dimi voda na
Tromostovlju. Isto se ljeska pustoš nad daljinama.

Isti me miris boli u nozdrvama i u sećanju. Potpuno
razgovetno, evo, izgovaram ga svojom kožom.

Sve se ponaša tako kao da stari u budućnosti. Ja
starim i u prošlost. U svim pravcima vremena.
To mi je nadljudski dokaz da sam, sa neke
druge strane ovog istog, ovde već jednom boravio
silazeći sa zvezda.

3.
Gospođo Vineti, prvi put mi se čini da ću se
sasvim odmoriti. Na primer: sat. Uopšte me više
ne kljuje u potiljak.

Devojčica je izmislila da obuče moju vetrovku naopako,
da se igra sa mnom Babaroge i da me plaši.
Onda izuje cipele i hoda na prstima, da ne bude mala.

Obično sedi na podu i igra se svojim prstima. A kad
se smeje, dođe da mi rastršavi kosu, da mi se
popne na ramena i ciči tu negde oko nozdrve
i oka. Nikad nisam provodio besmisleniji život.
Nikad nisam pisao gluplje stihove. Nikad nisam
u glavi imao pliće misli.

Četiri puta iziđemo iz hotela i vratimo se. Na kraju,
ona sedne na ivicu kreveta i plače: pita: šta nije
dobro i zašto sam večito ravan kao zemlja.

Pošto nemam drugog objašnjenja, ispričam joj sve
bez uvijanja. Prvo su, kažem, našli jednog savršeno
gladnog psa i jednu izvanredno uznemirenu
lastu, dodali su im malo kreča i pamuka,
sve to zatvorili u kožu, ispisali krštenicu,
i proglasili da sam to ja.

Posle je, kažem, kreč izgrizao pamuk, a pas pojeo
lastu. Sad se ujedaju pas i kreč. Onda ona siđe
do restorana, donese mleka i kaže: sad ćemo
da ih nahranimo.

Napolju pada kiša. A kako se već pomalo spustilo
veče, upalili smo sve moje i njene cigarete iz
džepova i kofera, poslagali ih po nameštaju i
rekli da su to zvezde.

Onda smo opet izišli. U hotelskom bifeu jedan tip
je sedeo okrenut zidu, ponekad se kuckao prstima
u čelo i pitao: halo, ima li ovde koga? Meni je
rekao preko gutljaja: zašto ti mene uporno udaraš, brate?

Za takve uvek imam spremnog jednog Vladimira
Iljiča. Lenjin je rekao, kazao sam, ne miluj
po glavi, uješće te za ruku.

Onda je on počeo da plače: zašto mi dva dana ranije
čovečanstvo ne javi kad će me udariti?
Zašto mi ne poruči: čekam te u petak, u ulici
toj i toj, iza ugla. Čuvaj levu stranu, lice i srce.
Hoću da budem spreman, da mogu da se branim.

Devojčica je u međuvremenu popila i svoju oranžadu
i moje duplo piće. Ne volim da žene piju.
Morao sam da je nosim u hotel. Prolaznicima
sam pokazivao kakve su joj ruke i uši. Govorio
sam: ona ima najmanje ruke i uši u Evropi.

Ne znam kad smo se vratili kući, na obojene spratove.


Treće pismo

1.
Gospođo Vineti, još ovo da vam javim, pa vam nikad
više neću pisati. Videćete. Sećate li se onog tipa
o kojem sam vam pričao da ga sanjam na onom
ostrvu ili plaži. Onog što se udavio i stalno
me, onako udavljen, imitira kad spavam.
Ponovo sam ga sanjao i raščistili smo to.
Obećao je: nikad više.

Nekoliko podataka koji vas ni na šta ne obavezuju:
devojčica u snu ustane, nasloni se na zid i tako
satima stoji u postelji. Budna. Priznao sam joj
da mi to izgleda veoma čudno. Objasnila je
da tako najbolje razmišlja. Uostalom, rekla je,
negde je pročitala da je jedan svetski pisac
sva svoja dela napisao stojeći. Probao sam
da i sam nešto napišem stojeći, ali i u krevetu je
to ispod mog dostojanstva.

Teram je da o vama govori lepo. Vi se ovde zovete:
Ona Divna Gospođa. Pogađa da krišom pijem
zbog neke tuge u vezi sa vama, i za doručkom
obično ispije svaku moju prvu čašu.

Večeras, dok je zaključavala vrata, u očima sam joj
video molitvu da Ona Divna Gospođa ostane u
hodniku iza vrata. Jednog dana to bi sigurno
postalo nepodnošljivo.

Uostalom, i ja sam ljubomoran. Svi se za njom
okreću, kao onog leta kad ste mi je pokazali na
Korčuli, gde sam bio da obiđem jednu moju pokojnu
mornarsku godinu. I Porto Pidočo. Lagao sam
vam da ćemo tu živeti kad budemo imali dosta
novca. Nikad mi nećemo imati dosta novca.

2.
Ima bolesnih tipova kojima godi kad su u društvu
lepih žena. Ja lepu ženu sakrijem. Kažem devojčici:
to što gledaju u tebe, to je kao da te pipaju
rukama, i molim te da očetkaš kaput, opereš kosu
i umiješ se.

Napravio sam joj četiri scene u restoranu. Ovde
restorani imaju nečeg starinskog, bar ovi na koje
ja nailazim. Imam čulo za kafane. U sebi
neprekidno, dok pijuckam, mrmljam Štrausa.

Zamislite, ona kaže da ne voli ruske romanse. Kad
sam joj pevušio - ništa. Slegne ramenima i kaže:
ne podnosi ruski jezik. Suviše joj je mek.
Onda sam čitavo prepodne govorio samo ruski.

Počeo sam sa Blokom, vikao Majakovskog tako da je
svima bilo neprijatno, a malaksao sa Jesenjinom.
Naredio sam joj da počne da uči ruski.

Izvinio sam se ljudima za okolnim stolovima i,
od dvanaest, pa nadalje, govorio sam samo engleski,
ali sam sve reči izvrtao i lagao da su to američki
slengovi. Održao sam joj predavanje o sedamnaest
slengova. Zamolili su nas da iziđemo iz kafane.

Na ulici smo se posvađali, onda smo se dugo ljubili,
i bilo je jasno da je volim. Zato i mislim da vam
nikad više neću pisati. Uostalom, zar nije tako bolje.
Kad umrete, podići ću vam divan spomenik i napisati:
ona je trpela mene.

Ima jedna pesma za decu, Preverova, koja kaže:
- Žirafe pevaju, ali pošto su žirafe neme, pesma
ostaje u njihovoj glavi. - Tako je i sa mnom.
Možda ću vam i govoriti neke reči, ali, kako
sam za vas od danas nem, pisma će ostajati u
mojoj glavi.


Četvrto pismo

1.
Gospođo Vineti, sve što sam vam do juče pisao
ne uzimajte ozbiljno. Predajem se i vičem:
vi ste neponovljivi.

Pronalazim vas čak i u travi. To je tamo, levo
od mosta, u jednoj kafanici koju je posećivao
Prešern. Nabrao sam trave da napravim salatu,
ali nisam mogao. Udisao sam je. Imala je miris
vaše kose.

Čitave noći lutao sam oko stanice, i razgledao vozove
što odlaze i dolaze. Imao sam dovoljno vremena
da mirno o svemu razmislim. Gospođo, ja sam u vas
neizlečivo zaljubljen.

Idem da spakujem stvari i da se vratim. Ključ imate.
Adresu znate. Naći ćemo se, dakle, ne u Beogradu,
nego u Novom Sadu. Pre toga moram devojčicu
da vratim u Zagreb. Sa Dragom Britvićem
i Marjanom Selmanom popeću se - Pod stare krovove -.
Sa Krlecom i Dobrišom obično odšetam na groblje.
Sve u svemu, to je dva dana.

Ja njima dvojici držim književne susrete.
Govorim malo njihove, malo svoje, malo tuđe poezije.
Počnem pesmom - Mirogoj - Jiržija Volkera.
Cesariću se naročito sviđa ono mesto:
- Korenje može sunce da uhvati u cvetu. Zašto je
poginuo mrtav će od života saznati. Za kralja,
za otadžbinu, za sve se može boriti na svetu,
ali se ne može za sve umirati. -

Meni se sviđa kraj te šetnje. Dolazi ono Tinovo:
- Ne boj se, nisi sam. . . - prva i najveća
svemirska pesma na zemljinoj kugli, a za oproštaj
ide, uz obaveznu sedeljku u nekoj kafani,
- Srebrna cesta -.

Gospođo Vineti, samo je potrebno da imamo
nekoliko dece, i videćete: biće sve dobro.
Negde ću pozajmiti novac, kupiću drva i uglja,
i čitave će zime biti toplo.

2.
Vi ste moja žena, i nemojte ni pomišljati da
ćete ponovo otići. Setite se kako sam, kao ptica,
pre sedam zima sedeo na drvetu pred vašim
bolničkim prozorom. Padao je sneg. A ja sam
sedeo satima.

Setite se da tada nisam imao rukavice, ni
toplo odelo. Tada smo nešto počinjali, i rukavice
i toplo odelo imali smo samo u glavi.

Čuvam pisma koja sam vam pisao na tom drvetu.
Pokazao sam ih Palavestri. Izabrao je jedno,
rekao: to je pesma, i stavio ga u svoju antologiju.
Posle sam ga našao i u poljskoj antologiji
Zigmunta Stoberskog.

Nekoliko godina docnije upoznao sam Stoberskog.
Dolazio je na Sterijino pozorje. Divan, uglađen
čovek, ali nadasve: Poljak. Bio je iskreno
razočaran mojim izgledom. Obavezno morate, rekao je,
pustiti brkove. Ko je video pesnika bez brkova.

Kako da mu objasnim da sam te brkove morao
da obrijem u osamnaestoj? Tada mi je Bihalji
objavio jednu pesmu u časopisu - Jugoslavija -.
Reprezentativno. Hartija kao ona na kojoj se
štampaju ikone. Prevod na četiri jezika. Oto Bihalji
Merin je iskreno bio razočaran mojim izgledom.
Obavezno morate, rekao je, obrijati brkove. Nije
evropski, a kamoli svetski, a ovaj časopis ide u
ceo svet. Izvadio je iz džepa novac i lično me
odveo u prvu berbernicu. Umirite se, dragi moj,
tapšao me je po ruci, jer sam bio iskreno nesrećan.
Okanimo se primitivizma.

Ispala je velika zabuna sa tim pismom, a vi dobro
znate da ga nisam uneo ni u jednu svoju knjigu,
i da sam ga, ponekad, kad ste mi bili neverovatno
važni, prepisivao i slao vam ga ponovo
i uvek ponovo.

To je ono što smo nazvali: balada o nama.

3.
- Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba
zgaziće moju tršavu glavu i razliti pločnicima.
Razbiću čelo o bandere i sva ću pluća izjecati i
izjaukati. Pokidaću košulju i kožu sa grudi noktima,
koji su sada crni i zapušteni kao lišće koje po
ivicama polako počinje da truli.

Jer sve na tebe liči. Ukus tvoje krvi prodavaće
dečaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica.

Razlivenu toplinu tvoje postelje vezaće u čvorove
sestre u bolnici. Dezinfikovaće smisao tvoga
osmeha na čaši iz koje si pila lekove. obrisaće
novinama reči koje si mi govorila kroz prozorsko
staklo. I sve će svesti na brutalno.

Ako odeš, ponećeš mene, a sebe ćeš ostaviti u
oblicima mog sna i jave, koje će sažaljevati
ili nepoznavati ljudi u prolazu.

Sve ću kuće ocrniti katranom i tući one koji ne
umeju da nariču kad se spomene tvoje ime. Jer laž
su priče o novim sastancima, laž sve uspomene
i posete rodbini nedeljom popodne. Nikad se više
nećemo naći.

Ostaću sam pod svrdlom svetiljke sa tavanice iz koje
će mi se stvarnost godina uvrtati u potiljak.
I sve će lepo s tobom umreti.

I svakog će proleća krovovi dugo plakati
suzama okopnelog snega. -

4.
Ima još jedan razlog, vrlo privatan, što pesmu nisam
objavio u nekoj zbirci. Ponekad se zaljubim u
neku svoju metaforu, kao u slučaju tog širokog sivog
stopala gradskog neba koje gazi moju tršavu glavu
i razliva po pločnicima.

Još u šesnaestoj napisao sam pesmu - Nedelja -, u
kojoj doslovce stoji: - Nebo je velikim sivim
stopalom zgazilo krovove, ljude i puteve. - Radije
sam se odrekao obe pesme, nego da ponovim metaforu.

Inače, nadam se da vam je jasno u kakvom sam
položaju. Samo mi, molim vas, ništa nemojte javljati
o vašim glavoboljama. Njih ja vučem na savesti,
i ako me podsećate na to, ponovo ću pobeći.
To mene dovodi do ludila.

Idem da spakujem stvari. To je popodnevni voz.
Kod vas ću biti već rano u zoru. Devojčici ću
u Zagrebu na stanici sve otvoreno objasniti. Sa
Marjanom i Dragom mogu da se napijem drugi put.
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Pisma poznatih

Post od Upravnik »

MARKESOVO OPROŠTAJNO PISMO:
Kada bi mi Bog podario komad života...


Nobelovac Gabrijel Garsija Markes umro je u 87. godini. Markes se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, žanra koji rešava mitove, magiju i realnost, a koji se prepoznaje i u njegovoj priči "Oproštajno pismo".

"Spavao bih manje, a sanjao više...

Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ja ne bih kazao sve što mislim, ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem. Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više, shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge kada govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otvorenim ne samo telo već i dušu. Bože moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času tkanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastveni poljubac njihovih latica...Bože moj kad bih imao jedan komadić života...

Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo bih zaljubljen u ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kad prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete. Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom. Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...

Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Shvatio sam da kada tek rođeno dete stegne svojom malom šakom, po prvi put prst svoga oca da ga je uhvatilo zauvek. Naučio sam da čovek ima pravo da gleda drugoga odozgo jedino kad treba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi da umirem..."
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju