Najlepši odlomci iz knjiga

Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Milovan Danojlić: DRAGI MOJ PETROVIĆU (Moj Milane, jabuko sa grane : ili o mržnji)

„Postoji jedna mržnja koju čovek samo u rodnom kraju može osetiti. Kao što mirise, ukuse, boje, muziku govora i tok godišnjih doba najjače primamo onamo gde smo se rodili, tako nam se i mržnja u rodnom kraju pokazuje žešća nego u tuđini. Nisam ubeđen da je ovde, oko Kopanje, uistinu ima više nego drugde u svetu; jamačno je sposobnost nenaviđenja među narodima ravnomerno raspoređena, pa je najjače doživljujemo onde gde smo je prvi put u detinstvu sreli. Mržnje ima onoliko koliko je pojedinac oseti i primi, a ja, rekao bih, imam za nju posebno izoštreno čulo. Svud oko sebe je slutim i hvatam.

Ljudi se ovde mrze iz ljubavi: ne mogu jedni bez drugih, odveć su međuupućeni, pa već zbog toga jedan drugom zlo misle. Podlost im je zamršena, okolišna, i izdaje se za srdačnost, a prostodušnost im je tupa i veoma liči na glupost. Isteruju ko zna kakve stare, neraščišćene račune, zajednica s pojedincem, pojedinac sa zajednicom, komšija s komšijom, slabiji sa jačim, jači sa slabijim, a svi zajedno sa sudbinom koja ih je gurnula u ovaj kotao.

Pogrešno te čuo, učinilo mu se da si rekao nešto loše o njegovoj ženi, ili o svojoj, o njegovom ili svom dobrom prijatelju, i evo ga, hita da ti dadne za pravo. Otkrije ti se, u tom nesporazumu, i vidiš: u svakom času, o svakom bližnjem, spreman je reći zlo, a uzdržava se jer ne zna na kakav će to odjek kod sagovornika naići. Čije god ime preturiš preko usana, istog se časa namršti, kao da si mu stao na žulj. Ako se i ti namrštiš. evo ga, sipa drvlje i kamenje: samo čeka, kao napeta puška, da mu se odredi na koga može da puca, pa da ospe.

Ništa te neće spasti. Nijedan javni uspeh, nikakva počast, ni bogatstvo ni slava, neće ti dati siguran zaklon. Njima to ne znači ništa, kao što im je i sve drugo do kolena. Na tvoj će doktorat pogledati s visine – ko ga danas nema! – a i tvoje bogatstvo će prezreti: bezvredno je kad nije njihovo... Dođeš s kraja sveta, prolupao si se i svašta video, a on te gleda s visoka: i pre tebe, znao je da ćeš se morati vratiti! U tuđini ćeš, možda, još i biti ono što sam od sebe učiniš, ali ovde, u zavičaju, ovde si jednom zauvek učinjen, drugi su te učinili neizostavno manjim od onog što si mogao i hteo. U tebi, kao svom bližnjem, mrzi prevarenog i neostvarenog sebe, i što je sam promašeniji i mržnja mu je jača.

Sede kao u zatvoru, i gledaju se. Ko je imao snage, pameti i malo sreće, pobegao je. Ovi koji su ostali mere se ispod oka i ćute. Niko se ne može požaliti da je okružen ravnodušnošću: tek ovde, dragi moj Petroviću, počneš dostojno ceniti ledenu hladnoću tamošnjih next-door neighbours, s kojima se, i posle deset godina susedovanja, na stepeništu jedva pozdravljaš. Ta je hladnoća, kažu, izraz ljudskog otuđenja; možda i jeste. Ubeđen sam da je zdravija od ovdašnje pakosne upućenosti jednih na druge.

Nesrećan i poražen ne izlazi im na oči. Sakrij se u rupu kao ranjena zver, crkavaj tamo gde te niko neće videti ni čuti, ali milosti i razumevanja od njih ne traži. Na uspehu će ti zavideti, a ako promašiš, još će te više prezirati i mrzeti. Ako se uzdigneš, gledaće da te svuku u blato, a ako padneš, rugaće ti se što si pao. Reći će da si uvek bio na svoju ruku, bandoglav, znali su oni da nećeš dugo, i otac ti je bio takav. Setiće se šta si radio dok si bio dete, onoga pre rata, pa za vreme rata, sve će ti iznova odvagati i na tvoju štetu uknjižiti.

Dan počinje pakošćenjem. Pozdravlja se, a iz reči mu se izliva otrov. Poranio, a? Poranio, ja! Prvo poranio znači: kud si pošao, nesrećo? Ideš, bajagi na posao? Velika vajda od tvog posla! Poranio, ja je prkosni odgovor na tolike nemušte uvrede.

Nadimci su, u nauci mržnje, zasebna oblast koju bi valjalo brižno ispitati. Jednu kopanjsku sakaludu, koja živi od neuredne milostinje, zovu de Gol. Šta misliš, zbog čega? Zato što je povišeg rasta, i što, od proleća do jeseni hoda go do pojasa. Jadne li su glave, i puste li su duše, u kojima se vrše ovakva povezivanja!

Pera Prdonja je sve što je od Petra Jankovića, posle šezdeset godina života u Kopanji, ostalo.”
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Piter Trektenberg: KAZANOVIN KOMPLEKS

Bio sam istovremeno sa dve žene, ali, bez obzira na svu ljubav i seksualnu pažnju koju su mi pružale, sa obe sam se osećao neispunjeno, kao da je neki suštinski deo mene ostajao skriven i netaknut. Nije mi padalo na pamet da bih ja mogao da imam neke veze sa tim. Umesto toga tražio sam ispunjenje kroz još više seksa, još više laži i više emocionalnih sukoba i varnica…Provodio sam se i pre sa ženama čija imena bih zaboravljao čim bi napustile moju sobu. Moj život je varirao od pikarske pustolovine do sapunske opere. Kad bolje razmislim, nije broj ljubavnica to što je upadljivo, jer živimo u vreme emotivne neobaveznosti, nego taj uvek isti ciklus osećanja. U početku bi me u susretu sa novom ženom preplavila nesavladiva želja za njom i ta čežnja je činila od mene izgladnelo siroče. Kada bi pristala da spava sa mnom, osećao sam trijumf koji je bio tako grandiozan, lepši od samog seksa. Ali trijumf se brzo preobražavao u sumnju u taj odnos. Koliko god da je trajalo viđanje sa svakom ženom, trijumf je prerastao u iscešđenost i prezasićenost. Šta te žene hoće od mene? Nemam ništa da im dam. Iskradao bih se iz kreveta sa osećajem prevarenosti. Tako je izgledao moj erotski život: smena želje, trijumfa i užasa… a kako je vreme odmicalo ja sam tu vrtešku vrteo sve brže i sa sve više žena paralelno…
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Meša Selimović: TVRĐAVA

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Emil Šartije: VOLJA

„Drvo lista. Uskoro, na lišće brestove mladice doći će buba galerika, to je jedna mala zelena gusenica, i poješće ih. Biljka će ostati kao bez pluća. Videćete kako, da se ne bi ugušila, izbacuje nove listove, i ponovo proživljava proleće. Ali taj napor će je iscrpeti. Ove ili neke druge godine, videćete da neće uspeti da razvije nove listove, i umreće.”

Tako mi se žalio jedan ljubitelj drveća dok smo se šetali po njegovm parku. Pokazivao mi je stogodišnje brestove, najavljujući njihov skori kraj. Rekao sam mu: „Treba se boriti. Ta mala gusenica nije snažna. Ako možemo da ubijemo jednu, možemo da ih pobijemo stotinu i hiljadu.”

„Šta predstavlja hiljadu gusenica?”, odgovorio je. „Ima ih na milione. Više volim da ne mislim na to.”

„Ali vi imate novca” rekoh. „Novcem možete platiti nadnice. Deset radnika za deset dana pobiće više od hiljadu gusenica. Zar ne biste žrtvovali nekoliko stotina franaka da sačuvate ovo lepo drveće?”

„Ima ih isuviše”, rekao je, „a radnika ima premalo. Kako će da dohvate najviše grane? Trebaće mi majstori za okresivanje. Koliko znam, ima ih samo dvojica u celoj zemlji.”

„Dvojica”, rekoh, „to je već nešto. Neka se oni pobrinu za najviše grane. Ostali, manje stručni, neka se penju na merdevine. Pa ako i ne spasite svako drvo koje imate, spasićete makar dva ili tri.”

„Nemam hrabrosti”, reče on naposletku. „Znam šta ću. Otići ću na neko vreme da ne gledam tu invaziju gusenica.”

„O, kako je moćna mašta!”, odvratih. „Već ste poraženi pre same borbe. Ne gledajte dalje od svojih ruku. Čovek nikada ne bi stupio u akciju kad bi razmišljao o neizmernoj težini stvari i o sopstvenoj slabosti. Zato treba delati i misliti o svom delanju. Pogledajte ovog zidara: on smireno okreće svoju ručicu; veliki kamen jedva da se pomera. Pa ipak, kuća će biti sagrađena, deca će juriti po stepeništu. Jednom prilikom sam sa divljenjem posmatrao radnika koji se namestio sa svrdlom da izbuši rupu u čeličnom zidu debelom petnaestak santimetara. Okretao je svoju alatku i zviždukao; sitni čelični opiljci padali su kao sneg. Osvojila me je odvažnost tog čoveka. Otad je prošlo deset godina. Budite sigurni da je probušio i tu rupu, i još mnoge druge. I same gusenice vas nečemu podučavaju. Šta je jedna gusenica naspram bresta? Ali svi ti majušni zagrizi na kraju pojedu celu šumu. Treba imati vere u male napore i boriti se protiv insekta na način insekta. Hiljadu uzroka radi za vas, bez kojih uopšte ne bi bilo brestova. Sudbina je nestalna; najmanjim pokretom može se načiniti novi svet. I najmanji trud izaziva beskrajne posledice. Onaj ko je posadio te brestove nije premišljao o kratkoći životnog veka. Bacite se poput njega u akciju, ne gledajući dalje od svojih koraka, i spasićete svoje brestove.”
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Robert M. Pirsig: ZEN I UMETNOST ODRŽAVANJA MOTOCIKLA

„Reći za vlast i društvene ustanove da čine sistem znači ispravno govoriti, jer se te organizacije temelje na istim strukturalno pojmovnim odnosima kao i motocikl. One se oslanjaju na strukturalne odnose čak i kada izgube svaki drugi smisao i svrhu. Ljudi dolaze u fabriku i obavljaju potpuno besmislene dužnosti od osam ujutro do pet popodne bez pogovora, jer to nalaže struktura. Ne postoji nitkov, nikakva zloća koja želi da oni žive besmislenim životom, već struktura, sistem zahetva upravo to, a niko ne želi da se prihvati teškog zadatka da menja strukturu samo zato što je besmislena.

Ali, srušiti fabriku ili pobuniti se protiv vlade ili izbegavati popravljanje motocikla zato što se tu radi o sistemu znači napasti posledice umesto uzroka; i sve dok se napadaju samo posledice, nikakva promena nije moguća. Pravi sistem, realan sistem, to je naše sadašnje građenje same sistematske misli, same racionalnosti, pa ako je fabrika srušena a racionalnost koja ju je proizvela ostavljena, racionalnost će jednostavno napraviti drugu fabriku. Ako neka revolucija uništi sistem i vladu a ne uništi sistematski obrazac misli koji je proizveo tu vladu, taj obrazac će se ponoviti u narednoj vladi. Toliko se govori o sistemu. A tako se malo poznaje.

Eto, to je upravo motocikl, sistem pojmova izrađen od čelika. Nema u njemu dela, ni oblika koji nije izašao iz nečijeg uma... Primetio sam da ljudi koji nikada nisu radili s čelikom imaju poteškoću da shvate ovo – da je motocikl pre svega mentalni fenomen. Oni povezuju metal sa datim oblicima – sa cevima, šipkama, nosačima, alatom, delovima – koji su fiksirani i čvrsti i doživljavaju ga pre svega fizički. Ali čovek koji radi u livnici ili kovačnici, koji brusi ili vari, ne zamišlja čelik ni u kakvom obliku. Čelik može biti u kakvom god hoćete obliku ako ste dovoljno vešti, ili u svakom drugom obliku osim u onom koji hoćete ako niste vešti. Oblici, poput ove klackalice, predstavljaju ono do čega dolazite, ono što dajete čeliku. Svi ovi oblici izašli su iz nečijeg uma. To je važno shvatiti. Čelik? Do đavola, čak je i čelik izašao iz nečijeg uma. U prirodi nema čelika. To bi mogao da vam kaže bilo ko iz bronzanog doba. U prirodi leži samo potencijal za proizvodnju čelika. Ništa više. Ali, šta je potencijal? I to se nalazi u nečijem umu! Sve je u umu.”
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Mario Vargas Ljosa: DON RIGOBERTOVE BELEŽNICA (POBUNA KLITORISA)

Shvatam, gospođo, da je feministički pokret, koji predstavljate, objavio rat polovima i da je filozofija vašeg pokreta u uverenju da je klitoris moralno, fizički, kulturno i erotski superiorniji od penisa, a jajnici plemenitiji od testisa.

Dopuštam da su vaše teze odbranjive. Ne nameravam da im suprotstavim ni najmanju primedbu. Moje su simpatije za feminizam duboke, premda podređene mojoj ljubavi prema individualnoj slobodi i ljudskim pravima, što ih stavlja u okvir nekih granica koje moram pojasniti kako bi ono što ću vam posle reći imalo smisla. Govoreći uopšteno, da počnemo s najočiglednijim, priznajem da sam za uklanjanje svake zakonske prepreke kako bi ženi bile dostupne iste odgovornosti kao muškarcu te da sam pobornik intelektualne i moralne bitke protiv predrasuda na koje se oslanja ograničenje prava žena, unutra kojih mi se, žurim da dodam, čini najvažnijim, kao i za muškarce, ne pravo na rad, na obrazovanje, i tako dalje, nego pravo na užitak, gde se, siguran sam, pojavljuje naše prvo razmimoilaženje.

Ali ono glavno i, plašim se, nepopravljivo što otvara nesavladivi ponor između vas i mene – ili, pomaknem li se na područje naučne neutralnosti, između mog uda i vaše vagine – zasniva se na tome što je, s mog stanovišta, feminizam konceptualno kolektivistička kategorija, odnosno sofizam jer nastoji da zatori unutar homogeno generičkog koncepta široku skupinu heterogenih pojedinaca, čije su razlike i nejednakosti važne barem toliko (zaceli i više) koliko klitorisni i jajnični imenitelj. Hoću da kažem, bez ikakve trunke cinizma, da mi se biti obdaren udom ili klitorisom (sprave sumnjivih razgraničenja, kako ću da vam dokažem u nastavku) čini manje važnim za razlikovanje jednog bića od drugog nego svi ostali atributi (poroci, vrline ili nasleđene slabosti) specifični za svakog pojedinca. Na to se zaboravilo i ideologije su dobile povoda za stvaranje izjednačavajućih oblika ugnjetavanja, što je uopšteno gore nego tiranija protiv koje pokušavate da se bune. Plašim se da će feminizam, u varijanti koju vi zagovarate, poći tim putem ako trijumfuju vaše teze, što, sa stanovišta položaja žene, neće da znači drugo seljački rečeno, nego slinu zameniti pljuvačkom.

To su, smatram, promišljanja moralnog i estetskog načela i nema razloga da ih delite. Na sreću, i nauka je na mojoj strani. Uverićete se ako, na primer, pogledate radove profesorke genetike i medicinskih nauka s univerziteta Braun, doktorke Eni Fausto Sterling, koja mnogo godina glasno pokazuje mnoštvu zaglupljenom konvencijom i mitovima, i slepom za istinu, da ne postoje dva ljudska pola, kako su nas naveli da verujemo, ženski i muški, nego barem pet, a možda i više njih. Premda prigovaram, iz fonetskih razloga, imenima koja je odabrala doktorka Fausto Sterling (herms, merms i ferms) za tri prelazna stadijuma između muškog i ženskog, koji su zabeleženi u biologiji, genetici i seksologiji, pozdravljam, u njenim istraživanjima i u istraživanjima naučnika kao što je ona, moćne saveznike koji, kao i ova kukavica koja piše, veruju da je manihejska podela čovečanstva na muškarce i žene kolektivistička iluzija, zacrtana zaverama protiv individualne suverenosti – pa prema tome i protiv slobode – re naučna laž koju je ustoličila upornost država, religija i zakonskih sistema kako bi održali taj dualistički sistem, nasuprot Prirodi koja to opovrgava na svakom koraku.

Maštovitost potpuno slobodne helenske mitologije znala je to vrlo dobro, kad je izmislila onu kombinovanu tvorevinu Hermesa i Afrodite, Hermafroditu, adolescentkinju koja je, zaljubivši se u nimfu, ujedinila svoje telo sa njenim, postajući tako muškarac-žena ili žena-muškarac (svaka od tih formula, doktorka Fausto Sterling objavljuje, predstavlja različito nijansirane spojeve u jednom jedinom pojedincu, žlezdi, hormona i kompozicije hromozoma te stoga i izvodi polove koji se razlikuju od onih koje poznajemo kao muškarci i žene odnosno kakofonične i korovom zarasle hermse, merms i ferms). Važno je da se zna da ovo nije mitologija nego eksplozivna stvarnost jer su se, i pre i posle grčkog Hermafrodita, rađala prelazna bića (ni mužjaci ni ženke u uobičajenom smislu reči) osuđena, iz gluposti, neznanja, fanatizma i predrasude, da žive prikrivajući se, ili, ako bi bila otkrivena da budu spaljena, obešena, prognana kao plodovi demona, a u moderno doba „normalizovana“ još od kolevke pomoću hirurgije i genetske manipulacije nauke u službi te varljive terminologije koja prihvata samo muško i žensko, a van okvira normalnosti, u pakao anomalija, čudovišnosti ili telesne nastranosti, odbacuje one fine međupolne junake – sve moje simpatije su na njihovoj strani – obdarene testisima i jajnicima, klitorisima poput penisa ili penisima poput klitorisa, matericama i vaginama, a koji, katkad, izlučuju spermatozoide istovremeno s menstruacijom. Vama na znanje, ti retki slučajevi nisu tako retki; doktor Džon Mani, s univerziteta Džon Hopkins, procenjuje da međupolci čine četiri posto rođenih hominida (saberite i videćete da oni sami čine stanovništvo jednog kontinenta).

Naučno utemeljeno postojanje te ljudske populacije )o kojoj sam se uverio čitajući te radove u kojima nalazim pre svega erotske interese), na granici normalnosti, i za čije se oslobođenje, priznanje i prihvatanje borim na svoj skroman način (hoću da kažem, iz svog usamljeničkog ugla anarhističkog hedoniste, ljubitelja umetnosti i telesnih užitaka, okovanog u beznačajnom sluzi direktora osiguravajućeg zavoda), grmeći na one koji se, kao vi, upinju da u nepropusne pregrade razdvoje čovečanstvo prema polu: penisi ovde, klitorisi na drugu stranu, vagine nadesno, testisi nalevo. Ovaj ograničeni šematizam ne podudara se s istinitošću. I s obzirom na pol mi ljudi predstavljamo lepezu varijanti, porodica, izuzetaka, originalnosti i nijansi. Da bi se shvatila konačna i neprenosiva realnost onoga što je ljudsko, na ovom području kao i na drugim, treba se odreći nagona krda, pogleda iz perspektive rulje i pribeći individualnom.

Sažimajući, reći ću vam kako mi se svaki pokret koji pokušava da nadvisi (ili potisne u drugi plan) bitku za individualnu suverenost, pretpostavljajući joj interese zajednice – klase, rase, roda, nacije, pola, narodnosti, crkve, poroka ili zanimanja čini urotom da se još više zauzda zlostavljana ljudska sloboda. Ta sloboda doseže svoj puni smisao tek na području individualnog, toj vrućoj i nedeljivoj domovini koju otelotvoravamo vi, sa svojim prodornim klitorisom, i ja, sa svojim obloženim udom (imam kožicu, a ima je i moj sinčić Alfonso i protivim se religijskom obrezivanju novorođenčadi – ne protivim se onome koje izaberu već razumna bića – iz istih razloga zbog kojih osuđujem ablaciju klitorisa i gornjih vaginalnih usana kakvom se služe mnogi afrički islamisti) i trebalo bi da je branimo, ponajpre, od namera onih koji žele da nas razdele u amorfne i uštrojeničke konglomerate kojima manipulišu oni koji su gladni moći. Čini se da sve ukazuje kako vi i vaši sledbenici predstavljate deo ove pastve i stoga mi je dužnost da vas izvestim o svom antagonizmu i neprijateljstvu preko ovog pisma, koje, uostalom, ni ne mislim da pošaljem.

Kako bih malo razvedrio pogrebnu ozbiljnost svoje poslanice i završio sa smeškom, izvestiću vas o slučaju pragmatičnog androgina Eme (trebalo bi, možda, da kažem androgine?) iz izveštaja urologa Huga H. Janga (takođe s Džna Hopkinsa) koji ju je obradio. Ema beše odgajana kao devojčica uprkos tome što je imala klitoris veličine penisa i gostoljubivu vaginu, što joj je dopuštalo seksualne razmene sa ženama i muškarcima. Kao neudata imala ih je najviše s devojkama, ona u ulozi muškarca. Potom se udala za jednog muškarca i vodila ljubav kao žena, a da je ta uloga, međutim, nije oduševljavala toliko kao ona druga; stoga je imala ženske ljubavnice, koje je radosno probadala svojim muškim klitorisom. Kad se s njim posavetovala, doktor Jang joj je objasnio da bi bilo vrlo lako da se hirurški interveniše i pretvori je u muškarca, kad se to već ispoljilo kao njena sklonost. Emin odgovor vredi koliko sve biblioteke ispisane o skučenosti ljudskog univerzuma: „Morali biste da mi uklonite vaginu, zar ne, doktore? Ne verujem da bi mito odgovaralo jer me ona hrani. Ako me operišete, morala bih da se razvedem od svog supruga i potražim posao. Zato mi je draže da i dalje budem kakva jesam.“ Priču citira doktorka Eni Fausto Sterling u Myths of Gender; Biological Theories about Women and Men, knjizi koju vam preporučujem.

Zbogom i prijatno tucanje, prijateljice.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Talidari: ČAROBNO DRVO

Danas sam vidjela dugu i ponovno me podsjetila na tebe, dragi. To je jedan od onih trenutaka kad čovjek zadrži dah kako bi uhvatio ljepotu u njezinoj potpunosti. U tom trenutku sam se osjećala skroz povezana s božanskom silom koja živi, a ponekad se i skriva, u svakome od nas. To je ista sila, ili bolje da kažem svjetlo, koje vidim u tebi, ljubavi moja.

Kako si mi, milo? Prošlo je dosta vremena od kada smo zadnji put razmjenjivali nježne riječi, što me nagnalo da pomislim da nisi možda izgubio onaj osjećaj ljubavi koji smo donedavno dijelili. Ja nisam.
Oboje smo veliki igrači u ovoj igri života, imajući ambicije veće od nas samih. Oboje želimo promijeniti ograničavajuće i sputavajuće granice naših uslova. Znam, potrebno je i vremena i snage kako bi se probili i doprli do zvijezda.

Ono što u stvari želim reći jest da žudim za tvojim pogledom i tvojim zagrljajem, ali budući da sam svjesna kako oboje imamo svatko svoju životnu misiju za izvršiti, ne smijemo se brinuti oko privremenih prepreka kao što su vrijeme i udaljenost koje staju između nas. Da, postoji udaljenost između kontinenata na kojima smo, ali u ovim modernim vremenima udaljeni smo samo jednim telefonskim pozivom. Naravno da ima dana kada se osjećamo prezaokupljeni dnevnim rutinama i nemamo mogućnosti razgovarati, i ima dana kada čak osjećamo da nam ljubav blijedi, ali to nam ništa ne treba biti važno jer su to samo učinci vremena i udaljenosti, a ne naši učinci. Mogao bi me čak i poljubiti kroz tuđe usne jer se možda još uvijek nisi riješio svoje slabosti prema ženama. Ako se to doista i dogodi, ljubavi, znaj da dio mene živi u svakoj ženi koju sretneš. Samo se nadam da to nećeš iskoristiti. Zvučim li budalasto? Voljeći tebe vidim stvari u njihovoj pravoj dimenziji, jer si u moj život unio više dimenzija. Bila sam nemirna, ali zahvaljujući našoj ljubavi, sada sam više u doticaju sa svojom intuicijom. To mi daje novu perspektivu na život i unosi više sreće u njega. Više se ne brinem oko onoga što će biti. Volim te i to mi je dovoljno.

Zato uzmimo si vremena kako bismo ojačali i iskusili ljubav koja je iznad vremena i prostora!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Branka Antić: CARSTVO LOKVANJA

“Da li postoje niže vredne želje?”
Tu valja rščistiti nešto: želja još uvek nije nagon, to je njegov najblaži oblik, možda samo začetak. Želja je prolazni trenutak, često samo privid htenja izazvan višim treperenjem čula, gasi se sama od sebe ili uz posredovanje volje. Ako se želja ponavlja, hranjena maštom, biva uporna, nameće se, zagospodari mislima i podčini ih –pretvara se u nagon. Nagon je stanje tenzije, priliv unutrašnjih ekscitacija koje zahtevaju neodložno i potpuno rasterećenje. Izvor nagona je čitavo čovečije biće. To je sila koja ne može biti savladana nikakvom varkom, nikakvim bekstvom. Jas am svoje želje zatirala pre nego što su krenule u opasnu struju koja se ne može savladati. Niže vredno je za mene bilo sve od čega sam pobegla, čemu sam uspela da umaknem, sve što sam smatrala zamkom za naivne i lakoverne, za slabe i lišene vrednog cilja. Jesu li to bili moji izgovori, moja opravdanja, čak i neka vrsta kukavičluka?
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Adolf Hitler: MOJA BORBA

„Kao mladog junošu ništa me u mojim neobuzdanim godinama nije moglo toliko ozlovoljiti i rastužiti kao činjenica da sam rođen u jednom vremenu koje je svoje hramove slave očigledno podizalo samo ćiftama i državnim činovnicima. Izgledalo je da su se talasi istorijskih događaja već tako slegli da se zaista činilo da budućnost pripada samo ,mirnom takmičenju naroda’, to znači, dakle, jednom spokojnom uzajamnom podvaljivanju uz isključenje metoda snažne odbrane.

Pojedine države počele su sve više da nalikuju preduzećima koja jedna drugima potkopavaju tlo, otimaju mušterije i narudžbine i pokušavaju na svaki način da potisnu druge u svoju korist, a da sve to pak iznesu na scenu uz podjednako veliku koliko i bezopasnu galamu. Ovaj tok i razvoj perspektiva, međutim, ne samo da se nije zaustavljao, već je trebao jednom - prema opštoj preporuci - da preobrazi čitav svet u jednu jedinu veliku robnu kuću, u čijim predvorjima bi onda za besmrtnost bile čuvane biste najprepredenijih prevaranata i najbezazlenijih upravnih činovnika. Trgovci bi tada mogli da budu Englezi, upravni činovnici Nemci, a za vlasnike bi se, međutim, svakako morali da žrtvuju Jevreji, pošto oni, prema sopstvenom priznanju, nikada ništa, zaboga, ne zarađuju, već večno samo plaćaju, a osim toga i govore najveći broj jezika.”
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
aleksey
Globalni moderator
Postovi: 1008
Pridružio se: 08 Dec 2010, 15:28

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od aleksey »

 
Ako ćeš iskreno - ostao sam bez teksta. :shock:

Zbog posta, naravno. Ne zbog teksta.
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Ako ćete takođe iskreno - bilo je već i vreme. :)

Zbog posta, naravno. Ne zbog teksta zaista izvrsnog prevoda Radomira Smiljanića, niti kroz post oživljene zavetne poruke „Profila hrabrosti” pokojnog Džona Ficdžeralda Kenedija.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Embrouz Birs: SENKA NA SUNČANIKU

„Od svih anahronizama i ostataka prošlosti ljubav prema psima je najnerazumnija. Jer kada smo pre mnogo hiljada godina nosili i tuđe kože pored svoje, ustoličavali se na bedrima povijajući krake i kidali zubima sastavke i žile sa sirovih kostiju, pas je služio pri podmirivanju naših primitivnih potreba, a mi smo nastavili da ga gajimo sve do današnjih dana, kada mu je jedini zadatak da se na suncu izležava na kućnom otiraču i dodijava nam dok prolazimo ispunjeni ljubavlju prema njegovoj gojaznoj suvišnosti. Jedan pas u hiljadu zaradi svoj hleb – i jede biftek; ostalih devetstvo devedeset i devet izdržavamo, zakidajući od usta siromašnima, na način koji je u skladu sa njihovim položajem.

Nevolja sa modernim psom je u tome što je on uvek isti stari pas. Nijedan inč ta protuva nije napredovala na putu evolucije. Mi smo prestali da sedimo na svojim nagim bedrima i glođemo sirove kosti, ali taj saputnik detinjstva naše rase, zakržljali trag juventus mundi, žalosni anahronizam, stari kvaritelj poretka stvari, pas, nije smirio ni trunku svoje neopisive sposobnosti negodovanja otkad jutarnje zvezde zajedno pevaju i on ostaje na nogama čitavu noć da izlajava vazduh iz pluća pred tom predstavom. Mogućno je da bi on nekad mogao biti unapređen, a da pri tome ne bude uništen, ali za sada je još na tom ranom stupnju reforme koji nije spojiv s tim da reformator bude ugrizen.

Reč pas služi kao izraz prezira u celom svetu. Pesnici su opevali i prozaisti opisali vrline pojedinačnih pasa, ali niko nije imao odvažnosti da veliča vrstu. Nijedan čovek ne voli Psa; on voli svog psa ili pse i tu staje; snaga izopačene naklonosti nema dalje dejstvo. On voli sopstvenog psa delom zato što je to kućevno stvorenje, koje stalno prosjači kad ne potkrada, ugađa njegovoj sujeti, ulagujući mu se kao vidljivom izvoru odrezaka i kostiju; a delom zato što ta nezgrapna životinja dodijava svima drugima, nanoseći štetu svakome kome sme. Pas je taborište buva i rezervoar grešnih mirisa. Lošem vladanju je sklon koliko i žiška da poleti uvis. On ne pravi nikakve razlike; svoju odanost poklanja osobi koja ga hrani, pa bila ona razbojnik ili majka ubice. Za svog gospodara se bori, ne obazirući se na pravednost spora – u tome nije bolji od rodoljuba ili vojnika plaćenika. Ima muškaraca koji su ponosni na ljubav psa – i psi vole takve muškarce. Ima muškaraca, koji imajući privilegiju da vole žene, vređaju iste svojom ljubavlju prema psima; i ima žena koje opraštaju svojim psećim rivalima i poštuju ih. Žene su, uveravali su me u to, prave poklonice pasa; one ne obožavaju samo pse, već Psa – ne samo svoje užasne životinjice već i tuđe. Ali žene će sve voleti; one vole muškarce koji vole pse. Ponekada se pitam kako to da od svih naših žena među kojima preovlađuje pasija za pse, nijedna nije stekla pasiju za muža ili pasiju za dete. Mogućno je da ima izuzetaka, ali čini se da u ženskom srcu u kojem boravi pas nema drugih stanara. Niko nije, pretpostavljam, vrlo zaneseno i uporno zahtevao da dobije smeštaj.

Što se mene tiče, ne znam šta važi za manje poželjno, stan ili stanar.”
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Herman Hese: NEPOKOLEBLJIVOST

Ima jedna vrlina, koju veoma volim. Jednu jedinu. Zove se nepokolebljivost. Za mnoge vrline o kojima čitamo u knjigama i slušamo od učitelja, ne marim mnogo. Sve te vrline koje je čovek izumeo, mogle bi se obuhvatiti jednim jedinim imenom: poslušnost. Pitanje je samo, koga čovek sluša. Naime, i nepokolebljivost je poslušnost. Međutim, sve druge, tako vrlo omiljene i hvaljene vrline, jesu poslušnost ili slušanje zakona koje su ljudi doneli. Jedino je nepokolebljivost ona, koja ne mari za te zakone. Ko je nepokolebljiv, taj sluša jedan drugi zakon, jedan jedini, apsolutno sveti zakon u sebi samom, ,smisao sopstvenog’”.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Milena Jesenska: PUT DO JEDNOSTAVNOSTI

Mislim da niko ne može da uspe bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lažna, ambiciozna mestašca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati šta se sve nema. Kada se to učini, najteži uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i širok put. Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i lepotu svesno negujemo a svoje loše osobine pustimo da zakržljaju i sakrijemo ih u ćošak, gde neće smetati nikome osim nama samima. Posle od njih ostaje samo mali zavežljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost. Možda će nekome uspeti da ga negde zaboravi, ili što je još hrabrije, baci uzvikujući: Konačno su mi ruke slobodne!
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Antoine de Saint-Exupéry: MALI PRINC

Šta znači to "pripitomiti"?
-To je nešto što se davno zaboravilo, reče lisica. To znači "stvoriti veze..."
-Stvoriti veze?
-Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo mali dečak sličan stotinama hiljada drugih drugih dečaka. I ti mi nisi potreban. A ni ja tebi nisam potrebna. Ja sam za tebe samo lisica slična stotinama hiljada lisica. Ali, ako me pripitomiš bićemo potrebni jedno drugom. Ti ćes za mene biti jedini na svetu. Ja ću za tebe biti jedina na svetu...
-Počinjem da shvatam, reče mali princ. Postoji jedna ruža.... mislim da me je pripitomila..

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
-Čovek poznaje samo one stvari koje pripitomi, reče lisica. Ljudi nemaju više vremena da bilo šta upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako nema trgovaca koji prodaju prijatelje, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja, pripitomi me!
-Šta treba da radim? upita mali princ.
-Treba da si veoma strpljiv, odgovori lisica. Najpre ćeš sesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledaću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakog dana, sešćeš malo bliže...
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Palma »

Fransoa Sagan: ODGOVORI

Ponajčešće ljubav znači rat. Borba u kojoj svako nastoji da ščepa za vrat onog drugog. Sastoji se od ljubomore, posedovanja, pripadanja, čak u odnosima koji izgledaju najširokogrudniji. Kao u svim drugim bitkama i u ovoj padaju žrtve. Uvek postoji jedan koji voli više nego drugi, jedan koji pati, drugi, koji pati zato što nanosi patnju. Na sreću, ne pate uvek jedni te isti, pa odnos može da se preokrene. Ali, postoji i izvesna nežnost koja nam pomaže da prihvatimo onog drugog, a koja se sastoji od poverenja i dostojanstva. No, žalosno je što ljudi uvek nastoje da dobiju na jednoj strani ono što su izgubili na drugoj. Malo ih je koji su zadovoljni položajem i svojim materijalnim stanjem. Oni pokušavaju da to nadoknade na račun drugih u svojim ljubavnim odnosima, jer žele nešto da se ušićari. Dobija se, dok sve ide svojim tokom. Osim toga, u ljubavnim odnosima postoje „smicalice“ kojima se možemo poslužiti, te ostaviti partneru da posumnja da li ga uopšte volimo. Meni je to odvratno. Postoji, takođe, jedan prirodan, razuman odnos koji potvrđuje činjenica da ako neko s vama živi, s vama spava i smeje se s vama, onda vas zacelo i voli, pa onda čemu sumnjati da će prvom prilikom da otprhne.

Sve moje ljubavi trajale su najviše sedam godina: kažu, telo se obnavlja svakih sedam godina. Uvek je predivno u početku. U sredini je još lepše. A na kraju … zavisi od toga ko se prvi zasiti. Uvek je teško na kraju. Nikad nisam nekog volela, a da ga nisam još i "posle" volela. "Posle" ne postoji više ona povezanost glave s telom. Tad funkcioniše samo glava… Ali ipak nešto ostaje… nešto nalik na ožiljak. Ne u tužnom smislu te reči. Ostaje ožiljak koji nam služi na čast.
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Zoran Vidojević: ŽUDNJA ZA POLJIMA I LUGOVIMA

Dugo sam u sebi nosio žudnju za ljudima. To je zapravo bila žudnja za idealom čoveka, kad je reč o onome što me je vodilo k nekim za mene uzvišenim ciljevima. Ne mogu, ipak, reći da su svi oni u meni sagoreli i pretvorili se u zgarište ideala.

Na jednoj, prevashodno ličnoj ravni, žudnja za idealitetom čoveka ispoljavala se kao traganje za toplinom, prisnošću i nesebičnošću. Odavno je u meni sazreo uvid koliko je to retko naći i dobiti. Pa se pitam šta je od te žudnje preostalo. Koliko sâm sve to pružam onima koji su toga vredni? I može li bilo ko neprekidno biti darodavac tih blagodatosti?

Naraslo je u meni saznanje i postalo čvrstim uverenjem da se toplina može postići, i to uz sreću, samo u krugu najbližih, da prisnosti nema bez srodnosti temeljnih životnih načela i prepleta duša. Izvan tog kruga uglavnom su gramzivost, volja za moć, beskrupuloznost i ravnodušnost. Sve suprotno mitu čovekoljublja.

Nije reč samo o belegu „istorijskog trenutka”. Nego prevashodno o egzistencijalnom sabiranju i oduzimanju.

Patio sam od Čoveka, ali ne u ničeovskom smislu. Nikada me nije privlačio „natčovek”. Želeo sam čoveka Pravednosti, Dobrote i prometejstva.

Sada sve više žudim za poljima i lugovima. Možda su i oni varka. I daleko od blagosti. Ali su bar zeleni i suncem obasjani.

Izvor: „Biće, smisao, zvezde”, Beograd : S. Mašić : Institut društvenih nauka, 2002, str. 126-127.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Upravnik »

Pravo značenje reči primitivac je prost, neobrazovan čovek. Ali kod nas najveće primitivce, oličenje primitivizma, nalazimo upravo među onima koji poseduju nekakvo obrazovaje. Jedna od karakterističnih osobina pravih primitivaca jeste njihova sposobnost da dugo i vešto skrivaju svoj primitivizam. U mirnim vremenima ugnjezde se u nekoj sredini i svojim manirima naizled uglađene osobe, pristojnim izgledom i uljudnim ophođenjem, uspevaju da zavaraju okolinu. Suština je zapravo zamaskirana sa nekoliko skupih odela i nekoliko naučenih fraza. Primitivci su tako ušuškani u samoj srži društva poput larvi koje mogu ostati larve čitavog života. Ali ako naiđu za njih povoljne okolnosti, iz tih larvi se razvijaju štetočine koje iznutra nagrizaju i dovode do propasti sve što dotaknu.

Primitivizam se svuda unaokolo širi kao paučina. A kada nema vetra da ga razduva, štošta se uhvati u njegove mreže. Primitivci jedni druge prepoznaju i onda kada su premazani sa hiljadu zaštitnih boja. Postoji prava internacionala primitivaca i njihova međusobna solidarnost. Podržavaju se i pomažu kada se nađu u nevolji. Primitivizam se jako vezuje za prostakluk, a prostaštvo je za mnoge opčinjavajuće.

Prostak veruje da svet postoji samo njega radi. On nema nedoumica, kolebanja, griže savesti, trauma. Svet viđen njegovim očima je pojednostavljen, uprošćen, bez moralnih dilema. „Ili kako ja kažem, ili nikako!“ Udara pesnicom o stol, ili pesnicom u oko kako bi stavio do znanja da mora biti po njegovom. Ima širok osmeh kojim pokazuje zlatne zube. Nosi razdrljenu košulju da bi otkrio maljave, muške, junačke grudi.

U mirnim vremenima primitivci kao oličenje prostakluka katkad služe za podsmeh. Njihova neutoljiva glad i žeđ da sve prilagode i potčine sebi deluje budalasto i megalomanski. A kao odgovor na sredinu koja im se ruga, stvaraju svoju kulturu, svoju državu u državi. Imaju svoju književnost, svoju muziku, svoje idole, svoje zvezde i kraljeve. Primitivizam je zarazan. Kultura primitivaca u mračnim vremenima postaje državna kultura, njihovi idoli – idoli masa. Duh primitivizma oseća se tada na svakom koraku, vlada nad mišljenjem, utisnut je u svaki delić života, nadmoćno se uzdiže kao metafora svega postojećeg.

Primitivac nanjuši drugog primitivca na daljinu. Primitivac uvažava drugog primitivca. U tom drugom vidi sebe, kao u ogledalu. Vidi grubost koja mu imponuje, prostaštvo kome se divi, autentičnu bezobzirnost. Primitivac u politici poštuje i uvažava samo načelo sile, primitivac u društvu ushićava se opštim bezumljem, a intelektualni primitivac, taj contradictio in adjecto, ali itekako postojeći u društvima zarobljenog uma i sužene svesti, kolektivizma i populizma, uništava svako mišljenje, svaki uzlet duha i u prvim je redovima borbe protiv individualizma. Primitivizam je korov kojeg ima posvuda. Poput je rđe koja se svuda hvata, poput kiseline koja sve nagriza. Primitivan čovek veruje da je uvek u pravu, ne priznaje drugačije mišljenje, slep je i gluv za sve razloge i činjenice. Nije u stanju da ima viziju budućnosti, a prošlost svodi u nekoliko stereotipa kojima objašnjava ukupnu istoriju čovečanstva. Primitivizam je toliko žilav, jak, dosledan i uporan da se prenosi kao nasledna bolest sa generacije na generaciju. I tamo gde se čini da je iskorenjen, iznenada se javlja, niče iz pepela svoga uništenja. „Čežnja za primitivnošću je bolest kulture“, napisao je Santajana.

Primitivizam rađa fanatizam, a fanatizam primitivcima daje novu snagu, snagu varvara spremnih da ruše, gaze, uništavaju. Šovinizam, fažizam, staljinizam, objedinjuju u sebi primitivizam i fanatizam. Fanatici slepo hrle ka ostvarenju svoga cilja. Ujedinjeni su u mržnji. Mase zaslepljene fanatizmom, podjarmljene mržnjom, hranjene primitivizmom, pretvaraju se u ljudska krda. Idu i prema sopstvenom uništenju jer slepilo fanatika i glupost primitivaca jedino mogu biti zaustavljeni istom takvom brutalnom silom kojom su krenuli da unište sopstvenu civilizaciju.

Ovdašnji primitivci spojili su fanatizam i akciju. U ime svoje nacije, ideologije i vere, lome kosti, stvaraju masovna groblja, ostvaruju se u nasilju. Buldožderima melju tela žrtava i bacaju ih u rudarska okna. Jedna žrtva za primitivnu pamet i iz nje izraslu moć i silu, nije ništa. Treba da stradaju stotine hiljada, možda milioni, da se zadovolje neumerene primitivne strasti. Obilazeći ratne invalide svoje vojske jedan ovdašnji vođa ih je pozdravio rečima: „Drago mi je što vas vidim u tolikom broju!“ A jedan drugi, na opomenu da njegov narod više nema nijednog prijatelja u svetu, odgovorio je: „Imamo jednog – Isusa Hrista.“

Sve što ovakvi dodirnu, pretvaraju u svoju suprotnost. Vera postaje blasfemična, rodoljubje kompromitirajuće, kultura ponižavajuća, vlast zaštita bezvlašću, visokoučene institucije paravan za gluposti, politika – utočište za primitivizam i primitivce. Ideološki buzdovan u rukama primitivaca vitla i mlati oko sebe sve čega se dotakne. Jednom probuđeni i osokoljeni primitivizam širi se posvuda nezadrživom snagom, pružajući zastrašujuće primere bezobzirnosti, ponižavanja ličnosti i oduzimanja životu osnovnog dostojanstva.

Primitivizam je izrugivanje duhu i istovremeno označava siromaštvo duha. Samoljublje bez ikakvog pokrića, oholost prema nemoćnima, poniznost prema gospodarima. Primitivci pišu istoriju samoobmana, a „samoobmana je“, kako je kazao pesnik, „ubitačna i za ljude i za narode.“

Može se pretpostaviti da će se sa nastupanjem mirnijih vremena primitivci povući sa glavne scene u pozadinu zbivanja, delujući sa rezervnog položaja. Prostakluk će pokriti pokradenim zlatom, obložiti ga dragim kamenjem i svilom. Ukrasiti diplomama i visokim državnim funkcijama. Biće manje glasni, ali jednako uticajni kao i pre. Oni ne sumnjaju da budućnost pripada njima, kao što im pripada i sadašnjost. Svuda će tražiti i nalaziti saveznike. Prostaštvo, fanatizam, lopovluk, beda duha, vrte ovaj svet. Primitivizam je neukrotiv, on je u samoj srži našega sveta, ali i u samome izvorištu najvećih i najstrašnijih zala.


Filip David, Jesmo li čudovišta, Bosanska knjiga, Sarajevo 1997, str. 151-153.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Ginter Anders: ZASTARELOST PRIVATNOSTI

Opisao sam kako se posredstvom radija i televizije događaji i predmeti sveta „isporučuju u kuću”. Isporučuju se u kuću baš kao plin ili voda. Da spoljni svet, budući da nam se, prevaljujući i najveća rastojanja, kroz najmasivnije zidove ubacuje u sobe, gubi karakter nečeg spoljnjeg kao i svoju stvarnost, dakle, da nas više ne susreće kao „svet”. Razume se, ne prosto kao „slika” sveta, već pre kao nešto treće, kao nešto sui generis, kao „svet-fantom”. I da taj fantom sada deluje kao „matrica”, naime, koliko udara svoj pečat nama, stvarnim proizvođačima sveta, toliko i utiče na stvarni aranžman događaja, te tako u pogledu pragmatičke stvarnosti nadmašuje poneki deo takozvanog „sveta”.

Pošto ovo isporučivanje sveta-fantoma čoveku ne predstavlja redak, pojedinačan događaj, nego proces koji je odnos čovek – svet in toto izmenio, ono ima fundamentalan filozofski značaj. Ali time nije rečeno da naše današnje bivstvovanje predstavlja isključivo sistem procesa isporučivanja ili čak jedno jedinstveno ogromno isporučivanje. Jer postoji jedan proces dopunjavanja koji našem bivstvovanju udara isto toliko odlučujući pečat koliko i ovo „isporučivanje”: naime, „izručivanje čoveka svetu”.

Često, razume se, i jedno i drugo nisu samo procesi dopunjavanja, nego su, štaviše, momenti jednog jedinstvenog transferisanja koje sadrži čoveka ili grupu ljudi A kao isporučeno potrošno dobro i grupu ljudi B kao potrošača koji je dobio isporuku. Bilo bi uzaludno u takvim slučajevima otkrivati da li je reč o „dobijanju isporuke” ili o „izručenju”. „Emisije o posetama”, tako omiljene na televiziji, ilustruju to na šta mislimo:

Kao što je poznato u SAD ima takvih TV-shows (na primer, „Person to Person” ili „Strike it Rich”) u kojima se milionima televizijskih mušterija emituje stvarni domaći život stvarnih osoba ili porodica. Dakle, sedimo, na primer, pred apartatom u Njujorku, na ekranu se otvaraju vrata kuće ili stana anonimne porodice X ili prominentnog glumca Y: vođeni njima šetamo kroz stan, članovi domaćinstva se sami predstavljaju ili nam ih drugi predstavljaju: Fido se zaleće na nas kao da smo stari susedi, pred nama se s velikim poverenjem izlažu školski, seksualni, pa čak – začudo! – i finansijski problemi.

Svakako, ni ovo neustručavanje još nije idealno, jer osobe koje tu dobijamo isporučene izručuju same sebe, dakle, one su naše dobrovoljne žrtve. „Optimum” izručenja i dobijanja isporuke postiže se tek kad oni koji su izručeni ne znaju – baš kao ni druge robe – da su izručeni i ništa protiv toga ne mogu da preduzmu. Dakle, kad su (kao što se to redovno događa u emisijama tipa „This is your Life”) pod bilo kojim izgovorom namamljene na neko mesto na kojem se, i ne sluteći, nalaze pod okom aparata za snimanje, zato što je tu za njih (ili zapravo ne za njih, nego za TV mušterije) pripremljen silan, uzbudljiv doživljaj, koji se sada u najsvežijem stanju, uključujući prodornu vrisku, suze i nesvestice, dostavlja mušterijama.

Dok su ranije, u naivnijim vremenima, priče pravljene atraktivno, sa uverenjem da su „true to life”, sad se stvarno – jer napretka mora biti! – pravi „true life”: neglumljeni vrisak, prave suze, efektivna nesvestica, da bi ova udešena stvarnost dala priču i kao takva, dakle, u fantomizovanom stanju, bila ponuđena i trošena. Ukratko: gledalac je pretvoren u fantoma-kanibala koji guta samo slike svoje sabraće namamljene u klopku i koji se unervozi, te čak oseti prevarenim, ako se jednom iz bilo kog razloga dogodi da se taj obrok u uobičajeni čas hranjenja odloži ili izostane. Drugačije izraženo: društvene situacije pretvorene su u proces potrošnje u kojima jedan čovek svagda figurira kao izručen, a drugi kao dobitnik isporuke, jedan kao sredstvo za potrošnju, a drugi kao potrošač.

U dobra koja dobijamo isporučena spadaju, dakle, naša sabraća: svi smo mi samo virtuelni jelci i jelo drugih. Utoliko je ova situacija kanibalska, dok su „integralana besramnost” i „integralna bestidnost” oni korektivi koji su potrebni državi koja teži ka totalitetu kako bi ona ostvarila svoj ideal savršene integrativnosti.

Izvor: „Zastarelost čoveka”, Beograd : NOLIT, 1985. - str. 216-218.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Najlepši odlomci iz knjiga

Post od Bibliotekar »

Gilbert Kit Česterton: SVE IZ MOGA DŽEPA

Stotine knjiga i mudraca neumorno pišu o važnosti samopotvrđivanja; o tome kako svako dete treba da razvija svoju individualnost (pa ma kakva da je); o tome kako svaki poslovan čovek mora težiti uspehu, a svaki uspešan – razvoju svoje magnetične i neodoljive ličnosti; o tome kako svaki čovek može postati Supermen (jednostavnom prijavom na naš Dopisni kurs) i kako super-Supermen (sada već kao junak sofisticirane umetničke književnosti) da gleda s visine na masu običnih Supermena koji su se namnožili širom naše planete.

Rečju, danas se egoizam teorijski prilično podstiče. Ali zbog toga ne treba da se uzbuđujemo. Savremena praksa, u suštini ista kao ona najdrevnija, još uvek ga revnosno obeshrabruje. Čovek snažnog, magnetski privlačnog karaktera, ipak je čovek koga svi ostali žele na pristojan način da udalje iz kluba. Čovek koji je u akutnoj fazi samorealizacije nije ništa više poželjan u klubu negoli u kafani. Supermen može biti „pročitan” čak i u najprosvećenijem naučnom serklu, i smatran običnom budalom. Stvarnost je ta koja demantuje filozofiju gordosti; to se vidi testiranjem moralnih instinkta i tamo gde se okupe tek dvojica ili trojica ljudi, u svoje, a ne u Božje ime; ljudi sami traže leka za ovu modernu jeres.

Zapanjen sam da u savremenom svetu, koji neprestano brblja o psihologiji i sociologiji, o užasima dečje delinkvencije, o alkoholizmu i lečenju psihopata, o stotinu stvari koje su svuda naokolo ali nikada na svom mestu – neverovatno je da ta savremenost ima zaista tako malo da kaže o uzroku i tretiranju ove moralne boljke koja truje gotovo svaku porodicu i svaki krug prijatelja. Teško da postoji psiholog praktičar koji bi mogao išta da doda oveštaloj crkvenoj maksimi: gordost dolazi iz pakla. Jer postoji nešto užasno u vezi sa ovom besomučnošću u njenom najgorem vidu, što čini umesnim pominjanje upravo tih strašnih reči. A zatim, rekao bih, učeni ljudi lako odlutaju u diskusije o piću ili duvanu, o poročnosti vinskih čaša ili o štetnosti kafane...

Verovatno ću biti pogrešno shvaćen; svoju propoved bih, naime, započeo pozivom svojim slušaocima da se okanu samoobožavanja. Posavetovao bih im da uživaju u plesu i pozorištu, u vožnji autom, u šampanjcu i ostrigama; da vole džez i koktele, i noćne klubove, ako već ne umeju da uživaju ni u čemu boljem. Neka uživaju u bigamiji i provalnim krađama, i u svim mogućim zločinima prema sopstvenom izboru. Samo neka nikada ne odaberu tašto samoljublje. Ljudska bića su srećna sve dok su prijemčiva za nešto izvan sebe, dok im je očuvana sposobnost da reaguju na spoljne podsticaje. Sve dok raspolažu tom moći, imaju, kao što su veliki umovi oduvek tvrdili, ono što su imali i u detinjstvu, a što još uvek može da sačuva i osnaži odraslog čoveka.

Izvor: „Sve iz moga džepa : izabrani eseji”, Stari Banovci : Bernar, 2013. - str. 22-23.
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 10 gostiju