Otvoreno pismo papi Benediktu XVI.
Objavljeno: June 13th, 2011
Dragi Papa!
Ne bih Vas gnjavila da nisam dobila otkaz. Bilo je ovako. U petak u 21.30 zazvonio mi je mobitel. Urednik Nacionala. ?! Smrzla sam se. Znala sam što me čeka ali zašto ovaj put? Nije bio precizan, rekao je da mi se zahvaljuje na suradnji, da je većinski vlasnik Nacionala gospodin Harald von Seefried “konzervativan”, nešto o “vrijeđanju vjerskih osjećaja” ili tome slično, njemu je žao, pa me lijepo pozdravio.
Danas je ponedjeljak. Tri dana i tri noći ne spavam, ne jedem, vrtim u glavi svoje tekstove, a onda skužim, gospodin Harald von Seefried je gospodar moga života vrlo kratko…Jes! Zadnji tekst. Tu leži problem. Vi ne čitate Nacional zato moram citirati samu sebe. “Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko.” I još sam dodala da bi Vas trebalo strpati u Haag.
Doduše, za Index sam bila preciznija, rekla sam da biste tamo trebali odsjesti u lošijoj ćeliji od one u kojoj je Mladić jer su i Vaši zločini veći. Mislila sam na zapovjednu odgovornost, nisam čula da ste nekoga osobno ubili, opljačkali hrvatski budžet ili silovali dječačića u Bostonu. To su činili i čine Vaši dečki.
Di sam pogrišila? Da li Katolička crkva krade, vara, laže, manipulira, obmanjuje… Imate milijune koje ne namjeravate udijeliti sirotinji kojoj obećajete plaću, socijalno i zdravstveno tek kad krepa od gladi. Sveti Oče, na nogama nosite crvene prada cipele kakve sam i ja namjeravala sebi kupiti ako poživim i ostanem raditi u Nacionalu.
A vidite me danas! I mene cipele na nebu čekaju. Sveti Oče, što je moj grijeh moj preveliki grijeh? Sjetite se koliko su Vaši velečasni diljem svijeta potucali nevine dječice, koliko je ljudi pobijeno u križarskim ratovima, koliko su neke pape imale dječurlije… A naši popovi, to možda ne znate, u ovoj sirotoj zemlji u kojoj stotine tisuća ljudi ostaje bez posla, grade dvere od oniksa, na Trsatu ne izdaju račun kad prodaju gipsanu Majku Božju…
Da tako nešto učini ženica koja radi u trafici držala bi glavu u kontejneru čitav dan a ne samo kad odradi smjenu. A to što sam napisala da biste morali u Haag, ako mislite da sam pretjerala sjetite se da ste Vi osobno, Vaša Milosti, tako pišu svi svjetski mediji, štitili pedofile u svojim redovima, selili ih iz župe u župu kao da silovanje djece nije zločin, po meni za u Haag, nego otkačeni način opuštanja neprihvatljiv zlobnim nevjernicima.
Sveti Oče! Ovo me ne može opravdati ali ću Vam ipak napisati. Najprije je moja izjava glede Vaše Svetosti izašla na Indexu. Nećete vjerovati, 841 ljudi je napisalo da im se moje teze sviđaju. Provjerila sam. Nitko od njih nije dobio otkaz. Mislite da je to fer?
Doduše, jedno dvije stotine ljudi je u komentarima napisalo da sam kurvetina, da me treba j….., spaliti, raskomadati, ali to su katolici pa im opraštam. I na mom fejsu su me mnogi pohvalili. Ne, nemam ja toliko rodbine. Vaša Čistosti! Ovako bez posla, osjećam se k’o peder na Splitskoj rivi. U pooomooooć!
Čitam ovih dana kako ste jednu ciganku koju je Berlusconi namjeravao potjerati u p….m……., neka Vam prevedu, pogladili po licu pa je zato Berlusconi neće dati umlatiti. Suze su mi na oči došle. Zato Vam, Vaša Premilosti, i pišem. Moj gospodar Harald von Seefried, naši mediji pišu, “po nacionalnosti Nijemac”, kao da je to bitno, dao mi je otkaz čim je postao vlasnik Nacionala i moje sudbine.
Ja Vas molim da Vi, naravno uz Božju pomoć, učinite nešto da mi gore spomenuti gospodin istom brzinom i plati ono što mi je ostao dužan. Nadam se da ne očekujem previše od Vas, Sveti Oče.
Hvaljen Isus i Marija, Vedrana Rudan
P.S. Duguju mi 11.000 kuna.
http://www.rudan.info/otvoreno-pismo-pa ... diktu-xvi/
Tekstovi Vedrane Rudan
Tekstovi Vedrane Rudan
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Pismo Vedrane Rudan papi Benediktu XVI
Uf! Za ovo treba imati hrabrosti! 
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Pismo Vedrane Rudan papi Benediktu XVI
Mala ima "bele bubrege" za respect i duboki naklon.
Svaka joj čast na njima.
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Re: Pismo Vedrane Rudan papi Benediktu XVI
Svaka joj čast! 
Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog...
-
Maja Radonjić
- Postovi: 156
- Pridružio se: 11 Dec 2010, 15:36
Re: Pismo Vedrane Rudan papi Benediktu XVI
Živa bila!!!!!
Što se mrči kada kovat' nećeš, što zbor kupiš kad zborit' ne smiješ...
Re: Pismo Vedrane Rudan papi Benediktu XVI
Oluja nad Kosovom
Objavljeno: September 29th, 2011
Od starta sam bila protiv da Kosovo postane “republika” jer nisam mogla shvatiti kako bilo koji komad nečije zemlje može postati “republika” samo zato jer Amerima treba još jedna baza. Kako Amere nije bilo briga za moje mišljenje Kosovo je postalo republika, nisam sigurna, čini mi se da ju je i ”Hrvatska” priznala.
”Hrvatsku” sam stavila pod navodnike jer želim naglasiti da “Hrvatska” koja priznaje Kosovo kao Republiku i podržava stavove “naših saveznika” u odnosu na traženje Palestinaca da dobiju svoju zemlju sa mnom, građankom zemlje koja se zove Hrvatska, nema nikakve veze. Možda se to moglo i vještije napisati?
Elem, Kosovo su Ameri oteli Srbiji da bi se tamo obučavali sirotani i sirotice za jedan od ratova koji će neku daleku ili blisku zemlju koja ima naftu osloboditi od ljudi i nekretnina. Ovu krajnje jednostavnu priču Srbi koji žive na Kosovu nikako da shvate a Srbi koji žive u Srbiji nikako da im objasne.
Tadić, osim nevjerojatne ljepote, ima kvocijent inteligencije bar sto, zašto Srbima sa Kosova ne kaže istinu? Građani i građanke Republike Kosovo, živite svoji na tuđem, budite dobri, NATO osim gumenih metaka ima i one druge, Amerika nije zadovoljna “srpskim divljacima”, ja vam pomoći ne mogu, i Srbija će uskoro, ako Bog da zdravlje, u NATO pa ćemo onda opet, sa Hrvatima i Albancima biti braća rođena.
Tadić šuti, Srbi slažu balvane, kako ljudi slabo pamte? Kad su nekad, davno, davno, davno, Srbi slagali balvan na balvan u dijelu Hrvatske koga su zvali “Krajinom” dogovoriše se Ameri i Milošević kako igra sa balvanima treba prestati, kako “Krajina” nikad neće postati dio Srbije i otjeraše Srbe. Hrvati su u toj priči bili uglavnom piromani iako u udžbenicima drugačije piše.
Povijest bi onim balvanašima sa Kosova morala biti učiteljica života ako žele sačuvati glavu. Zašto nisu mudriji? Ne bacati kamenje na NATO koji se tamo zove KFOR ili tako nekako, primiriti se i čekati bolje sutra. Ameri znaju zahvaliti svojim saveznicima. Evo vam, Srbi sa Kosova, dirljive priče iz života.
Bila tako jednom jedna Bosančica, još je ima, zove se Zehra Hodžić. Ima dvadeset i tri godine, u SAD je emigrirala prije sedam godina. Danas je pripadnica Američke ratne mornarice, plovi na veeeelikom brodu, zove se “Mount Whitney”. Mala Hodžić je ovih dana na brodu promovirana u, čini mi se, nekakvog “skupnika”, nemojte me pitati što to znači.
Taj veeeeeliki brod je na remontu u brodogradilištu “Viktor Lenac”, brodogradilište se nalazi nekoliko kilometara daleko od mog rodnog grada, svaki američki brod u bilo čijoj luci je Amerika, želim reći, Rijeka je Amerika. Zašto Kosovo ne bi bilo?
A ona priča o maloj Zehri Hodžić, u Hrvatskoj su je objavila sva glasila, trebala bi Srbima na Kosovu pokazati da nije uvijek sve crno kako izgleda. U onom ratu Hodžić je izgubila oca jer je mislio da pravda postoji, što jest za Zehru gubitak, ali je postala pripadnica Američke mornarice što se može nazvati samo dobitkom.
Želim reći, u životu uvijek postoji ravnoteža. Srbi sa Kosova su izgubili rodnu grudu, što jest gubitak, ali će za godinu ili dvije moći ratovati za Amere, plaća 5000 kuna, dnevnica 100 eura, što jest dobitak.
Ovo sam zaboravila. U novinama je pisalo da svaku treću američku vojnikinju siluju kolege što jest gubitak, ali sva djeca rođena u Americi dobiju američko državljanstvo što jest…
Objavljeno: September 29th, 2011
Od starta sam bila protiv da Kosovo postane “republika” jer nisam mogla shvatiti kako bilo koji komad nečije zemlje može postati “republika” samo zato jer Amerima treba još jedna baza. Kako Amere nije bilo briga za moje mišljenje Kosovo je postalo republika, nisam sigurna, čini mi se da ju je i ”Hrvatska” priznala.
”Hrvatsku” sam stavila pod navodnike jer želim naglasiti da “Hrvatska” koja priznaje Kosovo kao Republiku i podržava stavove “naših saveznika” u odnosu na traženje Palestinaca da dobiju svoju zemlju sa mnom, građankom zemlje koja se zove Hrvatska, nema nikakve veze. Možda se to moglo i vještije napisati?
Elem, Kosovo su Ameri oteli Srbiji da bi se tamo obučavali sirotani i sirotice za jedan od ratova koji će neku daleku ili blisku zemlju koja ima naftu osloboditi od ljudi i nekretnina. Ovu krajnje jednostavnu priču Srbi koji žive na Kosovu nikako da shvate a Srbi koji žive u Srbiji nikako da im objasne.
Tadić, osim nevjerojatne ljepote, ima kvocijent inteligencije bar sto, zašto Srbima sa Kosova ne kaže istinu? Građani i građanke Republike Kosovo, živite svoji na tuđem, budite dobri, NATO osim gumenih metaka ima i one druge, Amerika nije zadovoljna “srpskim divljacima”, ja vam pomoći ne mogu, i Srbija će uskoro, ako Bog da zdravlje, u NATO pa ćemo onda opet, sa Hrvatima i Albancima biti braća rođena.
Tadić šuti, Srbi slažu balvane, kako ljudi slabo pamte? Kad su nekad, davno, davno, davno, Srbi slagali balvan na balvan u dijelu Hrvatske koga su zvali “Krajinom” dogovoriše se Ameri i Milošević kako igra sa balvanima treba prestati, kako “Krajina” nikad neće postati dio Srbije i otjeraše Srbe. Hrvati su u toj priči bili uglavnom piromani iako u udžbenicima drugačije piše.
Povijest bi onim balvanašima sa Kosova morala biti učiteljica života ako žele sačuvati glavu. Zašto nisu mudriji? Ne bacati kamenje na NATO koji se tamo zove KFOR ili tako nekako, primiriti se i čekati bolje sutra. Ameri znaju zahvaliti svojim saveznicima. Evo vam, Srbi sa Kosova, dirljive priče iz života.
Bila tako jednom jedna Bosančica, još je ima, zove se Zehra Hodžić. Ima dvadeset i tri godine, u SAD je emigrirala prije sedam godina. Danas je pripadnica Američke ratne mornarice, plovi na veeeelikom brodu, zove se “Mount Whitney”. Mala Hodžić je ovih dana na brodu promovirana u, čini mi se, nekakvog “skupnika”, nemojte me pitati što to znači.
Taj veeeeeliki brod je na remontu u brodogradilištu “Viktor Lenac”, brodogradilište se nalazi nekoliko kilometara daleko od mog rodnog grada, svaki američki brod u bilo čijoj luci je Amerika, želim reći, Rijeka je Amerika. Zašto Kosovo ne bi bilo?
A ona priča o maloj Zehri Hodžić, u Hrvatskoj su je objavila sva glasila, trebala bi Srbima na Kosovu pokazati da nije uvijek sve crno kako izgleda. U onom ratu Hodžić je izgubila oca jer je mislio da pravda postoji, što jest za Zehru gubitak, ali je postala pripadnica Američke mornarice što se može nazvati samo dobitkom.
Želim reći, u životu uvijek postoji ravnoteža. Srbi sa Kosova su izgubili rodnu grudu, što jest gubitak, ali će za godinu ili dvije moći ratovati za Amere, plaća 5000 kuna, dnevnica 100 eura, što jest dobitak.
Ovo sam zaboravila. U novinama je pisalo da svaku treću američku vojnikinju siluju kolege što jest gubitak, ali sva djeca rođena u Americi dobiju američko državljanstvo što jest…
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
PEDERI U BEOGRADU I PEDERI U VAŠINGTONU
Subota, 15 oktobar 2011 13:14
Nedavno se u zemlji Srbiji dogodilo nešto strašno. Srpski homoseksualci su poželjeli ono na što u civiliziranim zemljama svi homoseksualci imaju pravo, organizirati paradu ponosa. Pretpostavljam da su već bili pripremili zastave u duginim bojama, kostime, izabrali istospolne partnere koje će javno ljubiti i grliti na užas normalnih Srba i Srpkinja…
Kad tamo? Odjebite! Država Srbija zabranila je okupljanje pederčina i tako spriječila razvaljivanje Beograda i obustavljanje prometa. Odlučila je sačuvati javni red i mir ma što o tome mislili mnogobrojni srpski intelektualci i novinari kojima je borba za ljudska prava i slobode postala profesija.
Što želim reći? Da bi sve srpske pedere i pederke trebalo zatući jer se samo tako u glavnom gradu te divlje, balkanske zemljice može slobodno odvijati gradski promet? Tražiti od Srba civilizirano ponašanje jednako je kao tražiti od pape da prdne na Božić dok se direktno iz Rima prenosi misa koju preko tevea gleda sto milijardi katolika?
Zato, srpski pederi i pederke, umjesto da kukate, budite sretni da imate glavu na ramenu. Priznajem, pogodilo me to što su zabranili paradu. Volim šarenilo, veselje i dečke obučene u kožnate hlačice, uostalom, samo pederi imaju savršena tijela. Nažalost, nemoćna sam.
Očekivala sam, Bog mi je svjedok, da će u znak prosvjeda protiv srpskog divljaštva u Beogradu osvanuti leteća Majka Tereza dvadeset i prvog vijeka, bivša narkomanka i trenutna anoreksičarka Angelina Jolie. Ta heroina koja, sigurna sam, pojma nema koliko ima djece i koje su boje nije stigla u Beograd iako je često na ovim prostorima.
Otišla je u Libiju da bi tamo kao UN veleposlanica dobre volje sa predstavnicima UNHCR-a, Liječnicima bez granica i naravno lokalnim nevladinim udrugama razmotrila katastrofalno stanje u Tripoliju i Misrati. Nitko na svijetu nije postavio pitanje kako to da veleposlanica UN Jolie pomaže libijskim bijednicima koji to ne bi bili da ne postoji UN.
Kakve veze imaju Srbi sa Libijom? Veće nego misle ali nije na meni da im to objašnjavam. Drugo želim reći. U Srbiji je zabranjeno okupljanje homoseksualaca i Srbija je zbog toga preko noći proglašena Divljim Kurdistanom. Da li netko od novinara koji Tamo Daleko rigaju vatru na svoju vlast jednakom žestinom napadaju američke vlasti?
One, na pravdi boga, u Bostonu dave skupinu “Okupirajmo Boston” , u Washingtonu “Okupirajmo Washington” . Horde obespravljenih Amera koje misle da imaju pravo na slobodu, mir, posao, krov nad glavom, zdravlje, teku ulicama najvećih američkih gradova u jalovoj nadi da im policija neće razvaliti američke glave. Hoće. I razvaljuje ih.
Bostonski gradonačelnik Thomas Menino izjavio je da su njegovi građani uhićeni “jer su prijetili zaustavljanjem prometa”. Pa neka još netko kaže da Srbija nije postala svet. Želim reći, vlast je moć i pendrek i šmrk i suzavac i zabrane ma gdje bila.
Srećom, imamo Angelinu Jolie koja je uvijek tamo gdje je najteže. Ovih dana ima sreću. Neće morati sjesti u avion i putovati na kraj svijeta. Prošetat će do Wall Street-a i tamo se sastati sa predstavnicima UNHCR-a, Liječnicima bez granica i lokalnim nevladinim udrugama.
Izvor Blog Vedrane Rudan, 12. 10. 2011.
Subota, 15 oktobar 2011 13:14
Nedavno se u zemlji Srbiji dogodilo nešto strašno. Srpski homoseksualci su poželjeli ono na što u civiliziranim zemljama svi homoseksualci imaju pravo, organizirati paradu ponosa. Pretpostavljam da su već bili pripremili zastave u duginim bojama, kostime, izabrali istospolne partnere koje će javno ljubiti i grliti na užas normalnih Srba i Srpkinja…
Kad tamo? Odjebite! Država Srbija zabranila je okupljanje pederčina i tako spriječila razvaljivanje Beograda i obustavljanje prometa. Odlučila je sačuvati javni red i mir ma što o tome mislili mnogobrojni srpski intelektualci i novinari kojima je borba za ljudska prava i slobode postala profesija.
Što želim reći? Da bi sve srpske pedere i pederke trebalo zatući jer se samo tako u glavnom gradu te divlje, balkanske zemljice može slobodno odvijati gradski promet? Tražiti od Srba civilizirano ponašanje jednako je kao tražiti od pape da prdne na Božić dok se direktno iz Rima prenosi misa koju preko tevea gleda sto milijardi katolika?
Zato, srpski pederi i pederke, umjesto da kukate, budite sretni da imate glavu na ramenu. Priznajem, pogodilo me to što su zabranili paradu. Volim šarenilo, veselje i dečke obučene u kožnate hlačice, uostalom, samo pederi imaju savršena tijela. Nažalost, nemoćna sam.
Očekivala sam, Bog mi je svjedok, da će u znak prosvjeda protiv srpskog divljaštva u Beogradu osvanuti leteća Majka Tereza dvadeset i prvog vijeka, bivša narkomanka i trenutna anoreksičarka Angelina Jolie. Ta heroina koja, sigurna sam, pojma nema koliko ima djece i koje su boje nije stigla u Beograd iako je često na ovim prostorima.
Otišla je u Libiju da bi tamo kao UN veleposlanica dobre volje sa predstavnicima UNHCR-a, Liječnicima bez granica i naravno lokalnim nevladinim udrugama razmotrila katastrofalno stanje u Tripoliju i Misrati. Nitko na svijetu nije postavio pitanje kako to da veleposlanica UN Jolie pomaže libijskim bijednicima koji to ne bi bili da ne postoji UN.
Kakve veze imaju Srbi sa Libijom? Veće nego misle ali nije na meni da im to objašnjavam. Drugo želim reći. U Srbiji je zabranjeno okupljanje homoseksualaca i Srbija je zbog toga preko noći proglašena Divljim Kurdistanom. Da li netko od novinara koji Tamo Daleko rigaju vatru na svoju vlast jednakom žestinom napadaju američke vlasti?
One, na pravdi boga, u Bostonu dave skupinu “Okupirajmo Boston” , u Washingtonu “Okupirajmo Washington” . Horde obespravljenih Amera koje misle da imaju pravo na slobodu, mir, posao, krov nad glavom, zdravlje, teku ulicama najvećih američkih gradova u jalovoj nadi da im policija neće razvaliti američke glave. Hoće. I razvaljuje ih.
Bostonski gradonačelnik Thomas Menino izjavio je da su njegovi građani uhićeni “jer su prijetili zaustavljanjem prometa”. Pa neka još netko kaže da Srbija nije postala svet. Želim reći, vlast je moć i pendrek i šmrk i suzavac i zabrane ma gdje bila.
Srećom, imamo Angelinu Jolie koja je uvijek tamo gdje je najteže. Ovih dana ima sreću. Neće morati sjesti u avion i putovati na kraj svijeta. Prošetat će do Wall Street-a i tamo se sastati sa predstavnicima UNHCR-a, Liječnicima bez granica i lokalnim nevladinim udrugama.
Izvor Blog Vedrane Rudan, 12. 10. 2011.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
EU, jebi se!
Objavljeno: January 7th, 2012
Uskoro će referendum, od nas se bedaka očekuje da izađemo iz kuće i, ako smo normalni, glasamo za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Često sam u Evropi, bar dva puta mjesečno.
U Sloveniji, u francuskom megamarketu kupujem francuske sireve, vina i šampanjac. U Italiji kupujem kilogram pena za devedeset centi, u Beč idem na izložbu Botera i Magrittea, u Nantu sam bila na skupu evropskih književnika.
Bila sam u Bilbau, Berlinu, Firenci… U godini koja je iza mene. Sve su to meni moje knjige dale. Razgovarala sam sa tamošnjim ljudima, to su bili “mali ljudi” poput mene, kukali su mi na sve teme.
Visokoobrazovana djeca im nemaju i nikad neće imati stalni posao, najčešće nemaju nikakav. Ako ga imaju, arhitekti, profesori, inžinjeri, liječnici, ni u teoriji ne mogu živjeti od svojih primanja.
Ili žive sa roditeljima ili od roditelja. Moj znanac u Londonu na kontrolni pregled kod kardiologa mora čekati dulje nego moj sugrađanin Riječanin. Državne škole su u rasulu, ljudi se dijele na suludo bogate koji žive u svojim elitnim, čuvanim kvartovima i bijednike koji ne znaju da li će iduću godinu dočekati u rupi u kojoj trenutno žive.
Beskućnici i prosjaci na svakom uglu. Javne bolnice su pravi horor a starce u Italiji u takozvanim državnim domovima jedu štakori. No to više i nije vijest. Privatne domove za svoje roditelje mogu plaćati samo najbogatiji a oni manje bogati plaćaju jeftine Ukrajinke da im starcima mijenjaju usrane pelene i uvaljuju papicu u usta.
Gotovo sve one rade na crno, dvadeset i četiri sata, za nikakvu lovu. O evropskim političarima znam više nego me zanima. Berlusconi je kriminalac, pedofil i rasist. Sarkozy je zločinac skompan s Amerima i nikakav mu nije bio problem poslati francuske avione da u Libiji “uvedu red” a francuski kriminalci iz nje izvuku naftu.
Njegovo tjeranje rumunjskih “cigana” tamo odakle su došli mediji nisu popratili velikom galamom. Tamošnji novinari nemaju vremena za teme iz života i analizu ličnosti nacića Sarkozya jer moraju “istražiti”, po bilo koju cijenu, da li je princ Charles peder.
Ne tako davno čitali smo što se već godinama dešava “Evropljanima” Poljacima koji su došli u London tražiti posao. Tretirani su poput robova, goli i bosi živjeli su u šatorima, crkavali od gladi i beznađa jer nisu mogli skupiti lovu za povratak u domovinu. Pomagali su im jednako gladni Londončani.
Većina ih je krepala pokraj kontejnera, oni koji su preživjeli i ostali rade kod nekog lopine u jalovoj nadi da će doći dan kad će moći doma poslati ili sebe ili pedeset funti.
I o seksualnom životu evropskih političara mnogo znamo. Berlusconi gol pokraj svoga bazena, Topolanek, bivši predsjednik Češke, sa *urcem u punoj erekciji gol pokraj istog bazena gleda kako se maloljetne kurvice praćakaju u vodi dok ih nonići ne pozovu na suho.
Sudovi. Samo Talijani znaju koliko se u njihovoj evropskoj zemlji čeka na pravdu. Korupcija u Evropskoj uniji ne samo da buja, ona je okovala čitavu Uniju. Banke rade što ih je volja, preko noći se urušavaju čitave zemlje, treba li ih nabrajati?
Grčka, Irska, Portugal, Španija, Italija…Države servisiraju mafijaše a optužuju narod za lijenost i obećavaju mu “stezanje pojasa” jer je on kriv za sve što mu se dešava. Lijeno smeće koje želi posao, liječnika, školovanje djeteta i pravo na život dostojan ljudskog bića.
I, eto, u takvu bih Evropu ja trebala veselo krenuti jer bez nje mi života nema. Ali ta i takva Evropa mi još od rata, naravno i prije ovog rata, određuje svaki trenutak u životu. Nisam zadovoljna “Evropom” u mom dvorištu. Nimalo.
Moja djeca već žive “evropskim životom”, ja ću skončati u domu u kakvom će i moji evropski vršnjaci. Ako mi bog da zdravlje i mene će gristi pantigane. Zašto ne bi bile hrvatske onoliko koliko bilo što danas u Hrvatskoj može biti “hrvatsko”?
Da li će njihovi ugrizi biti blaži ako budu “evropski”? Ne, ja neću glasati za ulazak u tu vašu Evropu. Razumijem Pusićku i ostale pusiće i pusićke koji žele u Evropski parlament. Tamo će i preko mojih leđa mlatiti petnaestak tisuća eura mjesečno plus šoferi, beskrajno blebetanje, ugodna putovanja, cerekanja na evropskim ekranima, analiziranje “naroda” koji ne kuži “tešku situaciju”…
Kako bilo, dragi ljudi, kurva Hrvatska ući će u evropski bordel bez moga blagoslova.
http://www.rudan.info/eu-jebi-se/
Objavljeno: January 7th, 2012
Uskoro će referendum, od nas se bedaka očekuje da izađemo iz kuće i, ako smo normalni, glasamo za ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Često sam u Evropi, bar dva puta mjesečno.
U Sloveniji, u francuskom megamarketu kupujem francuske sireve, vina i šampanjac. U Italiji kupujem kilogram pena za devedeset centi, u Beč idem na izložbu Botera i Magrittea, u Nantu sam bila na skupu evropskih književnika.
Bila sam u Bilbau, Berlinu, Firenci… U godini koja je iza mene. Sve su to meni moje knjige dale. Razgovarala sam sa tamošnjim ljudima, to su bili “mali ljudi” poput mene, kukali su mi na sve teme.
Visokoobrazovana djeca im nemaju i nikad neće imati stalni posao, najčešće nemaju nikakav. Ako ga imaju, arhitekti, profesori, inžinjeri, liječnici, ni u teoriji ne mogu živjeti od svojih primanja.
Ili žive sa roditeljima ili od roditelja. Moj znanac u Londonu na kontrolni pregled kod kardiologa mora čekati dulje nego moj sugrađanin Riječanin. Državne škole su u rasulu, ljudi se dijele na suludo bogate koji žive u svojim elitnim, čuvanim kvartovima i bijednike koji ne znaju da li će iduću godinu dočekati u rupi u kojoj trenutno žive.
Beskućnici i prosjaci na svakom uglu. Javne bolnice su pravi horor a starce u Italiji u takozvanim državnim domovima jedu štakori. No to više i nije vijest. Privatne domove za svoje roditelje mogu plaćati samo najbogatiji a oni manje bogati plaćaju jeftine Ukrajinke da im starcima mijenjaju usrane pelene i uvaljuju papicu u usta.
Gotovo sve one rade na crno, dvadeset i četiri sata, za nikakvu lovu. O evropskim političarima znam više nego me zanima. Berlusconi je kriminalac, pedofil i rasist. Sarkozy je zločinac skompan s Amerima i nikakav mu nije bio problem poslati francuske avione da u Libiji “uvedu red” a francuski kriminalci iz nje izvuku naftu.
Njegovo tjeranje rumunjskih “cigana” tamo odakle su došli mediji nisu popratili velikom galamom. Tamošnji novinari nemaju vremena za teme iz života i analizu ličnosti nacića Sarkozya jer moraju “istražiti”, po bilo koju cijenu, da li je princ Charles peder.
Ne tako davno čitali smo što se već godinama dešava “Evropljanima” Poljacima koji su došli u London tražiti posao. Tretirani su poput robova, goli i bosi živjeli su u šatorima, crkavali od gladi i beznađa jer nisu mogli skupiti lovu za povratak u domovinu. Pomagali su im jednako gladni Londončani.
Većina ih je krepala pokraj kontejnera, oni koji su preživjeli i ostali rade kod nekog lopine u jalovoj nadi da će doći dan kad će moći doma poslati ili sebe ili pedeset funti.
I o seksualnom životu evropskih političara mnogo znamo. Berlusconi gol pokraj svoga bazena, Topolanek, bivši predsjednik Češke, sa *urcem u punoj erekciji gol pokraj istog bazena gleda kako se maloljetne kurvice praćakaju u vodi dok ih nonići ne pozovu na suho.
Sudovi. Samo Talijani znaju koliko se u njihovoj evropskoj zemlji čeka na pravdu. Korupcija u Evropskoj uniji ne samo da buja, ona je okovala čitavu Uniju. Banke rade što ih je volja, preko noći se urušavaju čitave zemlje, treba li ih nabrajati?
Grčka, Irska, Portugal, Španija, Italija…Države servisiraju mafijaše a optužuju narod za lijenost i obećavaju mu “stezanje pojasa” jer je on kriv za sve što mu se dešava. Lijeno smeće koje želi posao, liječnika, školovanje djeteta i pravo na život dostojan ljudskog bića.
I, eto, u takvu bih Evropu ja trebala veselo krenuti jer bez nje mi života nema. Ali ta i takva Evropa mi još od rata, naravno i prije ovog rata, određuje svaki trenutak u životu. Nisam zadovoljna “Evropom” u mom dvorištu. Nimalo.
Moja djeca već žive “evropskim životom”, ja ću skončati u domu u kakvom će i moji evropski vršnjaci. Ako mi bog da zdravlje i mene će gristi pantigane. Zašto ne bi bile hrvatske onoliko koliko bilo što danas u Hrvatskoj može biti “hrvatsko”?
Da li će njihovi ugrizi biti blaži ako budu “evropski”? Ne, ja neću glasati za ulazak u tu vašu Evropu. Razumijem Pusićku i ostale pusiće i pusićke koji žele u Evropski parlament. Tamo će i preko mojih leđa mlatiti petnaestak tisuća eura mjesečno plus šoferi, beskrajno blebetanje, ugodna putovanja, cerekanja na evropskim ekranima, analiziranje “naroda” koji ne kuži “tešku situaciju”…
Kako bilo, dragi ljudi, kurva Hrvatska ući će u evropski bordel bez moga blagoslova.
http://www.rudan.info/eu-jebi-se/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
U Zemlji Krvi I Idiota
Logor Gvantanamo
Aleluja, Aleluja! I na prostoru “Regiona” ukazala se Velika Majka Angelina Jolie. Nije došla sa svojom mnogobrojnom djecom i stotinu dadilja jer su u Sarajevu sige padale sa krovova.
Žao mi je što anoreksična bivša drogerašica baš nikad nije osjetila potrebu da uz egzotično dijete iz neke divlje Kambodže usvoji i neko siromašno crno ili bijelo dijete, svejedno, iz Amerike.
Svi znamo da i u Americi žive milijuni gladnih mališana samo…To se jednostavno ne nosi. Kakva bi to bila poruka, vući za ručicu mršavo, prebolesno, gladno njujorško dijete?
Smije li Big Mama roniti suze iz očiju premazanih šminkom otpornom na tekućinu nad sudbinom vlastite zemlje? Malo morgen, rekao bi pokojni Milošević.
Smije li Angeline Jolie snimiti ljubavni film o Libijki kojoj su Ameri zatrli svu rodbinu i Amera koji je to učinio? Smjela bi jedino kad bi u filmu pokojni Libijci puni ljubavi silovali Amera.
Ali doći u Region i prodavati nam priču o “lošim momcima” i “srpskom narodu koji je dobar” mnogo je lakše. Preciznije, poželjno. Krajnje precizno, Jolie je jednostavno dobila zadatak i logistiku.
Tko normalan može povjerovati da je Jolie “režiserka”, “scenaristica”…Smije li se tako vrijeđati ozbiljna profesija?
Naravno da mi Indijanci sa ovih prostora koji smo od Amera dobili šarena stakalca u obliku filma “o ljubavi” ne možemo iz svoje kože.
U Zetri je plakalo nekoliko milijuna Bosanaca uvjerenih da su ih silovali i da ih siluju i da će ih silovati “Srbi”. Odavde do vječnosti.
Mi ćemo sutra gledati Jolie u Zagrebu i skupa s njom liti gorke suze nad silovanim Bosancima i s užitkom u sebi *ebati mater “Srbima”. U sebi, jer je glasno *ebanje “Srba” u Hrvatskoj u međuvremenu postalo politički nekorektno.
Koju i kakvu je ulogu u klanju u našoj bivšoj zemlji igrala i igra domovina Suzane Jolie nikad nećemo saznati. A i koga briga. Ako budemo dobri Angelina će usvojiti neko Bosanče bez ruku i nogu da svijet podsjeti na divljake sa Balkanu.
Priznajem. *ebe mi se i za Jolie, njene suze i frku koja se digla oko “njenog” filma.Ja i dalje čekam film u kome ću vidjeti kako kršni Amer *ebe čitav svijet.
Neću dočekati film ali da osjećam američki *urac u guzici iz dana u dan, iz godine u godinu, da će me šarafiti dok sam živa, to osjećam. To će osjećati i splitska dječica koja će umirati od raka kad se u Lori budu prali američki ratni brodovi.
Film Angeline Jolie o silovanju sigurno je potresan, baš, ono, potresan. Naravno.Tko o silovanju može napraviti bolji film od silovatelja?
Logor Gvantanamo
Aleluja, Aleluja! I na prostoru “Regiona” ukazala se Velika Majka Angelina Jolie. Nije došla sa svojom mnogobrojnom djecom i stotinu dadilja jer su u Sarajevu sige padale sa krovova.
Žao mi je što anoreksična bivša drogerašica baš nikad nije osjetila potrebu da uz egzotično dijete iz neke divlje Kambodže usvoji i neko siromašno crno ili bijelo dijete, svejedno, iz Amerike.
Svi znamo da i u Americi žive milijuni gladnih mališana samo…To se jednostavno ne nosi. Kakva bi to bila poruka, vući za ručicu mršavo, prebolesno, gladno njujorško dijete?
Smije li Big Mama roniti suze iz očiju premazanih šminkom otpornom na tekućinu nad sudbinom vlastite zemlje? Malo morgen, rekao bi pokojni Milošević.
Smije li Angeline Jolie snimiti ljubavni film o Libijki kojoj su Ameri zatrli svu rodbinu i Amera koji je to učinio? Smjela bi jedino kad bi u filmu pokojni Libijci puni ljubavi silovali Amera.
Ali doći u Region i prodavati nam priču o “lošim momcima” i “srpskom narodu koji je dobar” mnogo je lakše. Preciznije, poželjno. Krajnje precizno, Jolie je jednostavno dobila zadatak i logistiku.
Tko normalan može povjerovati da je Jolie “režiserka”, “scenaristica”…Smije li se tako vrijeđati ozbiljna profesija?
Naravno da mi Indijanci sa ovih prostora koji smo od Amera dobili šarena stakalca u obliku filma “o ljubavi” ne možemo iz svoje kože.
U Zetri je plakalo nekoliko milijuna Bosanaca uvjerenih da su ih silovali i da ih siluju i da će ih silovati “Srbi”. Odavde do vječnosti.
Mi ćemo sutra gledati Jolie u Zagrebu i skupa s njom liti gorke suze nad silovanim Bosancima i s užitkom u sebi *ebati mater “Srbima”. U sebi, jer je glasno *ebanje “Srba” u Hrvatskoj u međuvremenu postalo politički nekorektno.
Koju i kakvu je ulogu u klanju u našoj bivšoj zemlji igrala i igra domovina Suzane Jolie nikad nećemo saznati. A i koga briga. Ako budemo dobri Angelina će usvojiti neko Bosanče bez ruku i nogu da svijet podsjeti na divljake sa Balkanu.
Priznajem. *ebe mi se i za Jolie, njene suze i frku koja se digla oko “njenog” filma.Ja i dalje čekam film u kome ću vidjeti kako kršni Amer *ebe čitav svijet.
Neću dočekati film ali da osjećam američki *urac u guzici iz dana u dan, iz godine u godinu, da će me šarafiti dok sam živa, to osjećam. To će osjećati i splitska dječica koja će umirati od raka kad se u Lori budu prali američki ratni brodovi.
Film Angeline Jolie o silovanju sigurno je potresan, baš, ono, potresan. Naravno.Tko o silovanju može napraviti bolji film od silovatelja?
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Tomo i Tomislav
Objavljeno: May 22nd, 2012 |
Očajni su. Moji srpski prijatelji. Četnik im je postao predsjednik države. Nikako ih ne mogu utješiti. Govore mi kako Srbi ovim izborom šalju svijetu poruku da se vraćaju u pećinu.Ne kuže, moji srpski prijatelji, da bi na ovim izborima pobijedio Četnik i da mu je konkurent bio Sveti Sava.
“Srbi”? Za četnika Nikolića su glasali “Srbi”? Svaki put kad mi netko od prijatelja kaže kako se osjeća neugodno zbog odluka koje je donio “njegov narod” pomislim kako sam okružena glupanima.
Otkad to “narodi” donose odluke? Nikolića je izabrao “narod”? Ako zanemarimo broj Srba koji nisu izašli na izbore i tako pokazali žestoko gađanje prema svojim političarima, ne smijemo zanemariti činjenicu da su Četniku na pobjedi tri sata prije zatvaranja birališta čestitati čelnici EU.
Kampanju mu je vodio Wiliam Montgomery Amer koji je zanat davno ispekao ubijajući Vijetnamce. Ubijanje Vijetnamaca? Kakve ono veze ima sa srpskim izborima?
Ima. Odabirom četnika za predsjednika Srbije evropske zemlje i Ameri ubili su u Srbima svaku nadu da će idućih sto godina imati pravo na normalan razvoj.
Što je to “normalan razvoj”? Ukidanje korupcije. Otvaranje mogućnosti mladima da se zaposle i dobivaju plaću. Dostojanstvena starost. Bolnice koje neće biti u raspadu. Onkolozi koji će znati liječiti oboljele od trovanja američkim osiromašenim uranom. Gradnja dječjih vrtića, škola, fakulteta…
Suosjećam sa svojim srpskim prijateljima iako je meni teže nego njima. Četnici su, htjeli to oni priznati ili ne, ipak njihovi. Tomo Grobar je srpske gore list. Tomi Grobaru je do jučer najdraža pjesma bila, “Biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate”.
Kako se tek ja i moji hrvatski prijatelji osjećamo kad naš Josipović četniku šalje telegram i čestita mu na izboru? Nije li naša trauma ipak tisuću puta veća?
Da nam je netko pred dvadeset godina rekao da će naš predsjednik kolegi četniku telegramom slati tople pozdrave mislili bismo da takvo jedno siroče treba smjestiti u ludnicu.
Kad tamo? Što se dešava? Ništa. Hrvati su u međuvremenu postali “civilizirani”, posjekli su sve vrbe, ne pada im na pamet da se zgroze nad Josipovićevim činom jer je i Josipović “civiliziran”.
U Hrvatskoj su danas građani tako tolerantni da im je i četnik čovjek. Ne bi me čudilo da za godinu ili pet, nakon neke teške bitke kojom će Srbi i Hrvati Irancima u raskomadana tjela zabiti američku demokraciju, naš Josipović uruči Tomi Grobaru najviši hrvatski orden za ratne zasluge, Orden kralja Tomislava.
Tomo Tomi? Tomi Tomo? Ima smisla. Kad je Obama mogao dobiti Nobelovu nagradu za mir…
http://www.rudan.info/tomo-tomislav/
Objavljeno: May 22nd, 2012 |
Očajni su. Moji srpski prijatelji. Četnik im je postao predsjednik države. Nikako ih ne mogu utješiti. Govore mi kako Srbi ovim izborom šalju svijetu poruku da se vraćaju u pećinu.Ne kuže, moji srpski prijatelji, da bi na ovim izborima pobijedio Četnik i da mu je konkurent bio Sveti Sava.
“Srbi”? Za četnika Nikolića su glasali “Srbi”? Svaki put kad mi netko od prijatelja kaže kako se osjeća neugodno zbog odluka koje je donio “njegov narod” pomislim kako sam okružena glupanima.
Otkad to “narodi” donose odluke? Nikolića je izabrao “narod”? Ako zanemarimo broj Srba koji nisu izašli na izbore i tako pokazali žestoko gađanje prema svojim političarima, ne smijemo zanemariti činjenicu da su Četniku na pobjedi tri sata prije zatvaranja birališta čestitati čelnici EU.
Kampanju mu je vodio Wiliam Montgomery Amer koji je zanat davno ispekao ubijajući Vijetnamce. Ubijanje Vijetnamaca? Kakve ono veze ima sa srpskim izborima?
Ima. Odabirom četnika za predsjednika Srbije evropske zemlje i Ameri ubili su u Srbima svaku nadu da će idućih sto godina imati pravo na normalan razvoj.
Što je to “normalan razvoj”? Ukidanje korupcije. Otvaranje mogućnosti mladima da se zaposle i dobivaju plaću. Dostojanstvena starost. Bolnice koje neće biti u raspadu. Onkolozi koji će znati liječiti oboljele od trovanja američkim osiromašenim uranom. Gradnja dječjih vrtića, škola, fakulteta…
Suosjećam sa svojim srpskim prijateljima iako je meni teže nego njima. Četnici su, htjeli to oni priznati ili ne, ipak njihovi. Tomo Grobar je srpske gore list. Tomi Grobaru je do jučer najdraža pjesma bila, “Biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate”.
Kako se tek ja i moji hrvatski prijatelji osjećamo kad naš Josipović četniku šalje telegram i čestita mu na izboru? Nije li naša trauma ipak tisuću puta veća?
Da nam je netko pred dvadeset godina rekao da će naš predsjednik kolegi četniku telegramom slati tople pozdrave mislili bismo da takvo jedno siroče treba smjestiti u ludnicu.
Kad tamo? Što se dešava? Ništa. Hrvati su u međuvremenu postali “civilizirani”, posjekli su sve vrbe, ne pada im na pamet da se zgroze nad Josipovićevim činom jer je i Josipović “civiliziran”.
U Hrvatskoj su danas građani tako tolerantni da im je i četnik čovjek. Ne bi me čudilo da za godinu ili pet, nakon neke teške bitke kojom će Srbi i Hrvati Irancima u raskomadana tjela zabiti američku demokraciju, naš Josipović uruči Tomi Grobaru najviši hrvatski orden za ratne zasluge, Orden kralja Tomislava.
Tomo Tomi? Tomi Tomo? Ima smisla. Kad je Obama mogao dobiti Nobelovu nagradu za mir…
http://www.rudan.info/tomo-tomislav/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Nedostaje mi Hitler
Objavljeno: August 18th, 2012
Sve češće mi pada na pamet kako je nekad život bio lijep. Naši su roditelji znali da se partizani i saveznici bore za slobodu. Mi smo godinama kasnije učili koga je dana Hitler ušao u Poljsku, Čehoslovačku, Francusku… Sve se zna o vremenu prije šezdeset i nešto godina.
Ameri su bili dobri momci koji su nakon rata mene i moje vršnjake hranili žutim sirom i marmeladom, rezala se poput putra. Slali su nam šećer u vrećama. Kad bismo pojeli šećer naše su bake od vreća šile plahte.
Talijani su bili fašisti koji su nam oteli komad zemlje, mi smo onda neke digiće pobacali u jame. Oni koji su imali više sreće napustili su svoje kuće i stanove i pobjegli u Italiju. Ona je tada bila fašistička tvorevina, ni slična zemlji u kojoj ja danas kupujem kilogram špageta za osamdeset centi.
Što reći o Engleskoj? Dok ju je Hitler zasipao bombama Kraljica Majka i njena kći Elizabeta ostale su u Londonu i tako pokazale da im je draža borba za slobodu, čak i smrt, nego pušenje Hitleru.
Taj mali Austrijanac bio je i ostao oličenje zla. Da nije učinio samoubistvo saveznici bi mu sigurno napravili carski rez onako kako je to nedavno netko učinio Gadafiju. Tko? Tko je napao Libiju bez najave? Datum? Godina?
Kad sam već u mračnim vremenima sjetimo se holokausta. Može li se ikad zaboraviti holokaust? Milijuni Židova pretvoreni su u dim, i neki Cigani doduše, ali Cigani u međuvremenu nisu dobili državu i stvorili atomsku bombu. Zato o njihovoj tragediji ne govore tete u vrtićima u zemljama koje drže do sebe.
Da, bilo je krasno živjeti pred šezdesetak godina. Naši očevi i majke i mi dječica nismo imali dovoljno hrane ali smo veselo pjevali jer je veliki rat bio iza nas a Hitler je izgorio sa kurvom Evom i još nekima iz svoje ekipe.
Mora da je to bio dobar osjećaj. Probuditi se, nakon toliko patnji, u svijetu bez Hitlera. Ljubomorna sam na sve koji su bacali cvijeće na partizane, čak i na žene koje su diljem Evrope silovali Rusi. Oslobodioce počastiti pičkom? To je najmanje što jedna žena može učiniti za slobodu.
Danas? Ja sam u problemu. Mogu guglati i saznati kad je Hitler ušao u Poljsku, Austriju, Čehoslovačku, Pariz…Sve je tako jasno. Nijemci su bili zločinci. Svi koji su živjeli u osvojenim zemljama žrtve. To bi bilo to.
Danas? Gdje ću naći kako se zove današnji Hitler? Zaguglat ću. Naravno. “Današnji Hitler je”, prema Večernjaku “u tijelu žene Hilary Clinton”.
Da li je moguće? Kakvu moć ima žena koja je ušla u povijest kao supruga predsjednika Amerike koji se ištrcao na plavu haljinu svoje obožavateljice? Ona? Hitler?
Tko je onda Obama koji svakoga utorka, dok doručkuje, odlučuje na koga će “teroristu” bilo gdje u svijetu uputiti bespilotnu letjelicu. Nema veze ako toga utorka i “terorist” doručkuje, možda, u društvu šestero dječice.
A tko je i koga dana i koje godine ušao u Egipat? Kako se zove taj Hitler? Kako se zove Hitler koji je ušao u Tunis? Dan? Godina? Kako je ime Hitleru koji komada Siriju?
Čitav svijet zna tko upravlja koncentracijskim logorom u Gazi ali se ne smije spomenuti ime toga… Hitlera?
Kako se zove Hitler koji će ubiti Juliana Assangea kojemu je najveći grijeh što je u Švedskoj kresnuo dvije ženske. Jednu bez kondoma, drugu dok je spavala?
Za sada se skriva u ekvadorskoj ambasadi u Londonu ali netko mu je već zaprijetio da će tenkovima krenuti na njegovu utvrdu. Ime? Hoću ime tog Hitlera!
U Moskvi su curice koje se zovu Pussy Riot osuđene na robiju jer su u crkvi zazivale Putinov odlazak. Putin je Hitler?
Kad za koji tjedan neki krenu na Iran nakon što Siriju pretvore u prašinu kako će se zvati vođa koji će razoriti tu zemlju?
Neću više nabrajati. Valjda kužite moju frustraciju. Kad su moji roditelji bili mladi znali su da je krhki pajac ono što treba smaknuti da bi svijetom zavladao mir.
Danas? Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera… Nigdje Hitlera Svih Hitlera.
A meni za sreću treba samo jedan.
http://www.rudan.info/nedostaje-mi-hitler/
Objavljeno: August 18th, 2012
Sve češće mi pada na pamet kako je nekad život bio lijep. Naši su roditelji znali da se partizani i saveznici bore za slobodu. Mi smo godinama kasnije učili koga je dana Hitler ušao u Poljsku, Čehoslovačku, Francusku… Sve se zna o vremenu prije šezdeset i nešto godina.
Ameri su bili dobri momci koji su nakon rata mene i moje vršnjake hranili žutim sirom i marmeladom, rezala se poput putra. Slali su nam šećer u vrećama. Kad bismo pojeli šećer naše su bake od vreća šile plahte.
Talijani su bili fašisti koji su nam oteli komad zemlje, mi smo onda neke digiće pobacali u jame. Oni koji su imali više sreće napustili su svoje kuće i stanove i pobjegli u Italiju. Ona je tada bila fašistička tvorevina, ni slična zemlji u kojoj ja danas kupujem kilogram špageta za osamdeset centi.
Što reći o Engleskoj? Dok ju je Hitler zasipao bombama Kraljica Majka i njena kći Elizabeta ostale su u Londonu i tako pokazale da im je draža borba za slobodu, čak i smrt, nego pušenje Hitleru.
Taj mali Austrijanac bio je i ostao oličenje zla. Da nije učinio samoubistvo saveznici bi mu sigurno napravili carski rez onako kako je to nedavno netko učinio Gadafiju. Tko? Tko je napao Libiju bez najave? Datum? Godina?
Kad sam već u mračnim vremenima sjetimo se holokausta. Može li se ikad zaboraviti holokaust? Milijuni Židova pretvoreni su u dim, i neki Cigani doduše, ali Cigani u međuvremenu nisu dobili državu i stvorili atomsku bombu. Zato o njihovoj tragediji ne govore tete u vrtićima u zemljama koje drže do sebe.
Da, bilo je krasno živjeti pred šezdesetak godina. Naši očevi i majke i mi dječica nismo imali dovoljno hrane ali smo veselo pjevali jer je veliki rat bio iza nas a Hitler je izgorio sa kurvom Evom i još nekima iz svoje ekipe.
Mora da je to bio dobar osjećaj. Probuditi se, nakon toliko patnji, u svijetu bez Hitlera. Ljubomorna sam na sve koji su bacali cvijeće na partizane, čak i na žene koje su diljem Evrope silovali Rusi. Oslobodioce počastiti pičkom? To je najmanje što jedna žena može učiniti za slobodu.
Danas? Ja sam u problemu. Mogu guglati i saznati kad je Hitler ušao u Poljsku, Austriju, Čehoslovačku, Pariz…Sve je tako jasno. Nijemci su bili zločinci. Svi koji su živjeli u osvojenim zemljama žrtve. To bi bilo to.
Danas? Gdje ću naći kako se zove današnji Hitler? Zaguglat ću. Naravno. “Današnji Hitler je”, prema Večernjaku “u tijelu žene Hilary Clinton”.
Da li je moguće? Kakvu moć ima žena koja je ušla u povijest kao supruga predsjednika Amerike koji se ištrcao na plavu haljinu svoje obožavateljice? Ona? Hitler?
Tko je onda Obama koji svakoga utorka, dok doručkuje, odlučuje na koga će “teroristu” bilo gdje u svijetu uputiti bespilotnu letjelicu. Nema veze ako toga utorka i “terorist” doručkuje, možda, u društvu šestero dječice.
A tko je i koga dana i koje godine ušao u Egipat? Kako se zove taj Hitler? Kako se zove Hitler koji je ušao u Tunis? Dan? Godina? Kako je ime Hitleru koji komada Siriju?
Čitav svijet zna tko upravlja koncentracijskim logorom u Gazi ali se ne smije spomenuti ime toga… Hitlera?
Kako se zove Hitler koji će ubiti Juliana Assangea kojemu je najveći grijeh što je u Švedskoj kresnuo dvije ženske. Jednu bez kondoma, drugu dok je spavala?
Za sada se skriva u ekvadorskoj ambasadi u Londonu ali netko mu je već zaprijetio da će tenkovima krenuti na njegovu utvrdu. Ime? Hoću ime tog Hitlera!
U Moskvi su curice koje se zovu Pussy Riot osuđene na robiju jer su u crkvi zazivale Putinov odlazak. Putin je Hitler?
Kad za koji tjedan neki krenu na Iran nakon što Siriju pretvore u prašinu kako će se zvati vođa koji će razoriti tu zemlju?
Neću više nabrajati. Valjda kužite moju frustraciju. Kad su moji roditelji bili mladi znali su da je krhki pajac ono što treba smaknuti da bi svijetom zavladao mir.
Danas? Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera, Hitler do Hitlera… Nigdje Hitlera Svih Hitlera.
A meni za sreću treba samo jedan.
http://www.rudan.info/nedostaje-mi-hitler/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Otvoreno pismo predsjedniku RH Ivi Josipoviću
Objavljeno: August 19th, 2012
Predsjedniče!
Ovih dana otvaram novine, uključujem komp, teve, radio. Vaš me pogled prati k’o Gospin u muzeju. Ne mogu vjerovati. Ubijte me, ne mogu vjerovati. Što vas, čovječe, opsjeda? Lik i djelo vođe Srba u Hrvatskoj. Objasnite mi zašto?
Trenutno u mojoj zemlji, bilo bi mi drago da je i vaša, ljudi gladuju. Umiru od raka, citostatika nema. Bolnice se ruše pacijentima na glavu. Bolesni ljudi ulaze u njih naoružani plahtama, sapunom, toaletnim papirom, vatom, lijekovima…U tim bijednim zgradama baš ničega nema osim entuzijazma sirotica i sirotana koji tamo rade.
Radnici koji mjesecima nisu vidjeli plaću blokiraju ulice i mostove. Seljaci užasnuto gledaju u spaljene njive. Učiteljima, oduvijek bijedno plaćenima, do kraja su oderali kožu.
Istrijani i Primorci danas umiru od raka poput muha. Da li zaista naša Vlada u izgradnji Plomina III na ugljen vidi za Istru i Primorje konačno rješenje?
Cijene hrane lete u nebo. Struja. Voda. Plin. Benzin. Od penzija se ne može dostojanstveno crknuti. Banke su švicarcima uništile budućnost stotina tisuća mladih građana, da li i vaše zemlje, Predsjedniče?
Kako to, Predsjedniče, da vas uopće ne brine sramotno privilegiran status Katoličke crkve u Hrvata? Rigaju sa oltara mržnju i bijes, siluju dječicu, deru budžet propale nam, da li i vaše zemlje, Predsjedniče?
Slijepi ste zato jer ste agnostik? Vi niste agnostik, vi ste predsjednik države. U ovoj tužnoj zemlji gladi, bijede i sirotinje ni jednom vam nije palo na pamet objasniti građanima, da li i vaše zemlje, kako ste stekli svoje ogromno bogatstvo.
Recite nam! Kratko, jasno i jezgrovito. Tako smo mi nekad u školi morali odgovarati na jednostavna pitanja. Ali ne. Vi temom od državne važnosti proglašavate pisanje novinara glasila Srba u Hrvatskoj. Naravno da vas razumijem. Oni jedini pitaju, odakle vam pare, Predsjedniče?
Kako se usuđuju, a Država ih plaća? Država od koje vi tražite da im zavrne vratom. To je ona vaša slavna nova pravednost kojom ste nam punili uši za vrijeme predizborne kampanje? Ako je to pravednost mora joj se priznati da je zaista nova.
Jedna sam od građanki ove jezive, da li i vaše zemlje, koja ima djecu bez budućnosti. Unuku staru tri godine a već dužnu tko zna koliko tisuća eura. I bolesna sam. Neću se moći liječiti jer živim gdje živim.
A vas, Predsjedniče, ubija samo jedna tema, lik i djelo vođe hrvatskih Srba?! Pisanje hrabrih i poštenih novinara u listu hrvatskih Srba???????!!!!! Srbi, Srbi, Srbi! Zašto vam netko ne kaže da u ovoj zemlji žive i Hrvati?
Stidite se, Predsjedniče!
http://www.rudan.info/otvoreno-pismo-pr ... osipovicu/
Objavljeno: August 19th, 2012
Predsjedniče!
Ovih dana otvaram novine, uključujem komp, teve, radio. Vaš me pogled prati k’o Gospin u muzeju. Ne mogu vjerovati. Ubijte me, ne mogu vjerovati. Što vas, čovječe, opsjeda? Lik i djelo vođe Srba u Hrvatskoj. Objasnite mi zašto?
Trenutno u mojoj zemlji, bilo bi mi drago da je i vaša, ljudi gladuju. Umiru od raka, citostatika nema. Bolnice se ruše pacijentima na glavu. Bolesni ljudi ulaze u njih naoružani plahtama, sapunom, toaletnim papirom, vatom, lijekovima…U tim bijednim zgradama baš ničega nema osim entuzijazma sirotica i sirotana koji tamo rade.
Radnici koji mjesecima nisu vidjeli plaću blokiraju ulice i mostove. Seljaci užasnuto gledaju u spaljene njive. Učiteljima, oduvijek bijedno plaćenima, do kraja su oderali kožu.
Istrijani i Primorci danas umiru od raka poput muha. Da li zaista naša Vlada u izgradnji Plomina III na ugljen vidi za Istru i Primorje konačno rješenje?
Cijene hrane lete u nebo. Struja. Voda. Plin. Benzin. Od penzija se ne može dostojanstveno crknuti. Banke su švicarcima uništile budućnost stotina tisuća mladih građana, da li i vaše zemlje, Predsjedniče?
Kako to, Predsjedniče, da vas uopće ne brine sramotno privilegiran status Katoličke crkve u Hrvata? Rigaju sa oltara mržnju i bijes, siluju dječicu, deru budžet propale nam, da li i vaše zemlje, Predsjedniče?
Slijepi ste zato jer ste agnostik? Vi niste agnostik, vi ste predsjednik države. U ovoj tužnoj zemlji gladi, bijede i sirotinje ni jednom vam nije palo na pamet objasniti građanima, da li i vaše zemlje, kako ste stekli svoje ogromno bogatstvo.
Recite nam! Kratko, jasno i jezgrovito. Tako smo mi nekad u školi morali odgovarati na jednostavna pitanja. Ali ne. Vi temom od državne važnosti proglašavate pisanje novinara glasila Srba u Hrvatskoj. Naravno da vas razumijem. Oni jedini pitaju, odakle vam pare, Predsjedniče?
Kako se usuđuju, a Država ih plaća? Država od koje vi tražite da im zavrne vratom. To je ona vaša slavna nova pravednost kojom ste nam punili uši za vrijeme predizborne kampanje? Ako je to pravednost mora joj se priznati da je zaista nova.
Jedna sam od građanki ove jezive, da li i vaše zemlje, koja ima djecu bez budućnosti. Unuku staru tri godine a već dužnu tko zna koliko tisuća eura. I bolesna sam. Neću se moći liječiti jer živim gdje živim.
A vas, Predsjedniče, ubija samo jedna tema, lik i djelo vođe hrvatskih Srba?! Pisanje hrabrih i poštenih novinara u listu hrvatskih Srba???????!!!!! Srbi, Srbi, Srbi! Zašto vam netko ne kaže da u ovoj zemlji žive i Hrvati?
Stidite se, Predsjedniče!
http://www.rudan.info/otvoreno-pismo-pr ... osipovicu/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Zašto nismo Srbi?
Objavljeno: October 10th, 2012
Trenutno je u Srbiji veeeeelikaaaa frka. Gledala sam na Tijanićevoj teve emisiju o “niklovanju Srbije.” Priča je jednostavna.
Neka njihova lopina namjerava razrovati Šumadiju, srce Srbije, u potrazi za niklom. Srpska firma je već našla i stranog partnera čije ime ne otkriva jer je to “poslovna tajna.”
Ne bi to bila velika priča da se zbog nje čitava Srbija nije digla na noge. Najprije se oglasio Emir Kusturica i postavio pitanje koliko ima smisla razoriti kraj stvoren za razvoj turizma i poljoprivrede. Pokrenuo je lavinu.
U Srbiji trenutno nema običnog čovjeka koji nije digao glas protiv ideje da mu se komad zemlje pretvori u izvor ogromnih prihoda za domaće i strane razbojnike.
Ne žele otrovanu vodu, zrak, zemlju, prozivaju ministre a novinari su na prvoj crti bojišnice. Emisija koju sam gledala ni u ludom ludilu nikad ne bi mogla osvanuti na Hrvatskoj teve.
U studiju je bio predstavnik investitora, političar kome ništa sveto nije, predstavnici ogorčenih građana, u anketama su obični ljudi glasno i jasno rekli što misle o još jednom zločinu koji prijeti njihovoj zemlji.
Ja, građanka Hrvatske, nisam mogla vjerovati ni očima ni ušima. Mi koji smo, je li, u posljednje vrijeme turbo civilizirani, da nismo ne bi nas primili u Evropu, mi…
Mi nikad, nikad i nikad nećemo na Hrvatskoj teve vidjeti emisiju o gradnji Plomina 3. U studiju nećemo vidjeti Čačića, ekologe, predstavnike građana Istre, suvislu voditeljicu, nećemo čuti vapaj stanovnika istarskih sela čije će živote Plomin 3 pretvoriti u umiranje na rate.
Nikad nećemo čuti što će Plomin 3 učiniti Hrvatskoj, istarskoj zemlji, njenom zraku, plućima stanovnika, istarskoj vodi, turizmu, poljoprivredi…
Već se godinama pitam zašto smo mi građani Hrvatske krotki poput ovaca? Da smo “divljaci” poput Srba, da se borimo za čist zrak, vodu, zemlju, zdraviju budućnost naše djece, da sve to tražimo urlajući i lupajući šakom po stolu ne bismo vidjeli Evropu?
Traženje pravde i prozivanje razbojnika je znak divljaštva? Bolje je pristojno crknuti nego urlajući poslati strane i domaće ubojice u krasni *urac?
Zašto nismo Srbi? Da smo Srbi Plomin 3 nikad ne bi rak izrigao na istarska sela, gradove, brda, doline, rijeke i more. Da smo Srbi Hrvatska teve dala bi priliku i običnim ljudima da kažu što misle o razaranju njihovog zavičaja. Da smo Srbi smjeli bismo na teve reći što mislimo o domaćim i stranim kriminalcima koji će nam podaviti djecu.
Zašto, zašto, zašto je to tako? Zašto šutimo poput Židova ispred krematorija u Aušvicu? Hrvatska je nama koji na računima nemamo milijarde ukradenih kuna jedino mjesto za život.
Pa ipak, kad nam ga žele pretvoriti u pakao, ostajemo bez teksta? Zato jer nemamo svoga Emira Kusturicu? Ili ipak zato jer smo oduvijek bili i ostali hrvati?
Hrvati malim slovom? Biti hrvat je prije svega karakterna osobina. Naravno da je ovo objašnjenje suvišno. Znamo mi nas. Znaju i oni nas. Nas kukavice koje će dovijeka tiho crkavati u maloj zemlji za veliki rak.
http://www.rudan.info/zasto-nismo-srbi/
Objavljeno: October 10th, 2012
Trenutno je u Srbiji veeeeelikaaaa frka. Gledala sam na Tijanićevoj teve emisiju o “niklovanju Srbije.” Priča je jednostavna.
Neka njihova lopina namjerava razrovati Šumadiju, srce Srbije, u potrazi za niklom. Srpska firma je već našla i stranog partnera čije ime ne otkriva jer je to “poslovna tajna.”
Ne bi to bila velika priča da se zbog nje čitava Srbija nije digla na noge. Najprije se oglasio Emir Kusturica i postavio pitanje koliko ima smisla razoriti kraj stvoren za razvoj turizma i poljoprivrede. Pokrenuo je lavinu.
U Srbiji trenutno nema običnog čovjeka koji nije digao glas protiv ideje da mu se komad zemlje pretvori u izvor ogromnih prihoda za domaće i strane razbojnike.
Ne žele otrovanu vodu, zrak, zemlju, prozivaju ministre a novinari su na prvoj crti bojišnice. Emisija koju sam gledala ni u ludom ludilu nikad ne bi mogla osvanuti na Hrvatskoj teve.
U studiju je bio predstavnik investitora, političar kome ništa sveto nije, predstavnici ogorčenih građana, u anketama su obični ljudi glasno i jasno rekli što misle o još jednom zločinu koji prijeti njihovoj zemlji.
Ja, građanka Hrvatske, nisam mogla vjerovati ni očima ni ušima. Mi koji smo, je li, u posljednje vrijeme turbo civilizirani, da nismo ne bi nas primili u Evropu, mi…
Mi nikad, nikad i nikad nećemo na Hrvatskoj teve vidjeti emisiju o gradnji Plomina 3. U studiju nećemo vidjeti Čačića, ekologe, predstavnike građana Istre, suvislu voditeljicu, nećemo čuti vapaj stanovnika istarskih sela čije će živote Plomin 3 pretvoriti u umiranje na rate.
Nikad nećemo čuti što će Plomin 3 učiniti Hrvatskoj, istarskoj zemlji, njenom zraku, plućima stanovnika, istarskoj vodi, turizmu, poljoprivredi…
Već se godinama pitam zašto smo mi građani Hrvatske krotki poput ovaca? Da smo “divljaci” poput Srba, da se borimo za čist zrak, vodu, zemlju, zdraviju budućnost naše djece, da sve to tražimo urlajući i lupajući šakom po stolu ne bismo vidjeli Evropu?
Traženje pravde i prozivanje razbojnika je znak divljaštva? Bolje je pristojno crknuti nego urlajući poslati strane i domaće ubojice u krasni *urac?
Zašto nismo Srbi? Da smo Srbi Plomin 3 nikad ne bi rak izrigao na istarska sela, gradove, brda, doline, rijeke i more. Da smo Srbi Hrvatska teve dala bi priliku i običnim ljudima da kažu što misle o razaranju njihovog zavičaja. Da smo Srbi smjeli bismo na teve reći što mislimo o domaćim i stranim kriminalcima koji će nam podaviti djecu.
Zašto, zašto, zašto je to tako? Zašto šutimo poput Židova ispred krematorija u Aušvicu? Hrvatska je nama koji na računima nemamo milijarde ukradenih kuna jedino mjesto za život.
Pa ipak, kad nam ga žele pretvoriti u pakao, ostajemo bez teksta? Zato jer nemamo svoga Emira Kusturicu? Ili ipak zato jer smo oduvijek bili i ostali hrvati?
Hrvati malim slovom? Biti hrvat je prije svega karakterna osobina. Naravno da je ovo objašnjenje suvišno. Znamo mi nas. Znaju i oni nas. Nas kukavice koje će dovijeka tiho crkavati u maloj zemlji za veliki rak.
http://www.rudan.info/zasto-nismo-srbi/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Tko je rekao da mrzim Katoličku crkvu?
Objavljeno: December 19th, 2012.
http://youtu.be/_5koRYLKUbk
http://www.rudan.info/tko-je-rekao-da-m ... cku-crkvu/
Objavljeno: December 19th, 2012.
http://youtu.be/_5koRYLKUbk
http://www.rudan.info/tko-je-rekao-da-m ... cku-crkvu/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Vedrana Rudan o bombama u Bostonu:
JEBENO GROZNO
DA S vremena na vrijeme u Americi ne eksplodira neka bomba, što bi danas bila globalna breaking news? Što je danas uopće news? Svjetska glad I bijeda? Koga za to briga?
Ali kad ljudi u Bostonu trče maraton pa netko od očevidaca kaže: "Horor, a tijela su letjela zrakom." A onda drugi u mikrofon izgovori: "Bilo je stravično. Krv je bila posvuda." Pa se javi Ben Affleck: “Kakav besmislen I tragičan dan." Izjava američkog komičara Pattona Oswalta odjeknula je jače nego bostonske bombe: "Boston. Jebeno grozno."
Naravno da čitavo to krvavo dešavanje ne bi bilo turbo ali ono baš turbo potresno da nismo saznali da je "ovaj mladić planirao zaprositi djevojku nakon što bi prošla cilj." Na ekranu moga kompa vidjela sam mladića kako kleči pokraj mrtve djevojke koju je htio "zaprositi nakon što prođe cilj." Jebote! Stvarno tragedija. Trčiš, planiraš prošnju, pa vjenčanje a onda, "horror, a tijela su letjela zrakom".
"Smislen dan" u kome "zrakom lete tijela" je svaki dan u Afganistanu
Jebote i još jedanput jebote. Čovjek danas nije siguran da će na kraju maratona u Bostonu moći zaprositi djevojku. Gdje je danas sigurno mjesto za prošnju? Super mi je i ona Affleckova, kakav besmislen i tragičan dan.
Postoji li neki "smislen dan" u kome "zrakom lete tijela"? Ma, naravno. To je svaki dan u Afganistanu. Šestoga travnja, preciznije rečeno devet dana prije nego što je Boston osvanuo na svim ekranima i naslovnicama, NATO zračne trupe pobile su dvanaestero djece i jednu ženu. Provincija Kunar na granici sa Pakistanom.
Da li je ta žena toga dana planirala vjeridbu? Jesu li ta dječica toga dana planirala nešto pojesti? Da li su njihove mame planirale tu djecu poljubiti istoga dana u deset uvečer? Ni onaj se Patton nije javio. Zato nikad nećemo saznati da li je u Afganistanu šestoga travnja bilo "jebeno grozno."
Tekst preuzet sA: http://www.rudan.info
Don't cry because it is over, smile because it happened.
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Vedrana Rudan: Pred nama su novi ratovi
Evo nas, ponosnih Hrvata i ponosnih Srba, koji će ubiti i vlastitu mater, noseći evropsku zastavu jer će tako sebi i drugima dokazati da više nisu „Balkanci”.
Tekst je originalno objavljen u dnevnom listu Politika 19. marta 2012. godine
Poznata hrvatska spisateljica i novinarka Vedrana Rudan svojim kolumnama, blogom i knjigama i dalje intrigira, zabavlja ili nervira javnost. U intervjuu za Politiku, rađenim putem mejla, govori o Evropskoj uniji, referendumu u Hrvatskoj, svojoj novoj knjizi…
Kao poznatom evroskeptiku, kako vam izgleda nedavna izjava vašeg predsednika da će Hrvatska od male države postati velika sila, upravo pomoću EU i NATO-a?
Naš predsednik Josipović i ovog puta ima pravo. Kad kao članica EU, već jesmo u NATO-u, krenemo ubijati majke i decu u Avganistanu, doduše tamo već jesmo, Iraku, Iranu, Gazi... zaista ćemo moći opet s ponosom pevati: „Kud narodna vojska kreće, sretna, sretna će se zemlja zvati“.
S obzirom na dobijenu srpsku kandidaturu za EU (ne)radujete li se što je čeka ista sudbina kao i vašu zemlju – „moderno ropstvo u koloniji velikih sila”?
Nikad mi neće biti jasno zašto „Srbi” misle kako „Hrvati” razbijaju glavu šta će, bre, da se desi Srbima. Ako pod „Srbi” zamislimo vas a pod „Hrvati” mene, onda ja vama „Srbima” poručujem da nijednu sekundu svoga dana, meseca ili godine ne trošim na analizu vaše sudbine. Imam troje dece koja, za sada, imaju bedan posao, imam unučicu koja je, za sada, sita a ima i cipelice na nogama, neće dugo, imam stambeni kredit u „švajcarcima“, pijem brdo lekova koji su sve skuplji, plaćam privatno zdravstveno osiguranje da bih uopšte mogla doći do doktora, muža, mene i našu decu jedna plata deli od bankrota – i sad zamislite situaciju. Skupi se tako moja porodica na nedeljnom ručku pa krene analizirati što će se dogoditi Srbima kad krenu, a krenuće, u EU. Ne morate mi verovati, ali i mene i moju porodicu više brine koliko će dugo moja unučica kašljati ili imati proliv nego šta će se dogoditi Srbiji.
Šta je bilo gore za Hrvatsku: napuštanje Jugoslavije ili ulazak u EU?
Šta je „Hrvatska”? Po meni to je uvek skupina kriminalaca koji služe moćnijim kriminalcima od sebe pa onda odluče šta će se dogoditi nekoj „Hrvatskoj” ma gde ona bila i kako se zvala. Obični ljudi nisu odlučivali o sudbini „Hrvatske” ni kad je izašla iz Jugoslavije a ni o ulasku u EU. Ko ih šta pita? Građani koji danas žive na prostoru koji se zove Hrvatska ušli su u rat jer nisu imali izbora. Oni koji jesu pobegli su iz zemlje i od rata. Danas smo ušli u EU da bi stranci bez većih prepreka mogli pokrasti ono što je još od „Hrvatske” ostalo i da bi došli do jeftine radne snage i jeftinih vojnika. Danas naš vojnik u Avganistanu drži glavu u torbi za 800 evra. Zaista je pravo pitanje, zašto smo, mi Hrvati, branili Hrvatsku od „četnika”? Da smo se predali možda bi naša bivša braća bila prema nama milostivija od multinacionalki? A i nekako je normalnije gladan krepati doma nego tamo daleko, ali zaista daleko. Naravno da se z... Jugoslavija nije imala nikakvu šansu. Nismo mi koji smo ovde živeli odlučivali o njenoj sudbini ili jesmo koliko i Libija, Irak, uskoro Iran, o svojoj. Zato bismo se i mi „ustaše” i vi „četnici” najzad trebali opustiti i zakopati ratne sekire. Pred nama su novi ratovi u dalekim zemljama koje pojma nemaju šta je demokratija. Pomirimo se, hvala bogu, govorimo više-manje istim jezikom, u nekoj pustinji svakom će ustaši ili četniku puno značiti da ga u crnu vreću uvali neko ko će moći razumeti njegove poslednje reči upućene voljenoj ženi ili voljenoj deci, robovima u Hrvatskoj i Srbiji.
Da li ste iznenađeni rezultatima referenduma u Hrvatskoj?
Ne. Ne verujem u referendume. Naša je vlast dobila zadatak da narod otera u Evropu. To je i učinila. Ni dragi bog ne zna koliko je građana Hrvatske glasalo za ulazak u EU. Preciznije, samo On zna. Kad zemlja poput Hrvatske od gospodara izvan nje dobije naređenje da nekuda uđe, onda je referendum tehnika koja će pomoći da se naredbi da demokratski okvir. Naime, na zadnje noge dižu se Francuzi, Britanci, Nemci, Amerikanci, obični ljudi koji žive sve lošije i koji stvaraju probleme. Traže pravo na školovanje, siguran posao, ne žele crknuti u Iranu. A onda, evo nas, ponosnih Hrvata i ponosnih Srba, koji će ubiti i vlastitu mater noseći evropsku zastavu jer će tako sebi i drugima dokazati da više nisu „Balkanci”, divljaci kojima ništa nije sveto. Ni susedova kuća, ni g.. stogodišnje bake, ni grkljan deteta. E, kad uđemo u Evropu, svako klanje koje napravimo dobiće civilizovan, preciznije, demokratski predznak. Tako će j... deteta u Iranu ili Avganistanu biti herojski čin onoliko koliko je klanje deteta u Vukovaru bilo zločin. Zlobna sam, je li, Srbi? A što smo mi ustaše vama u Krajini radili? Slažem se. Spalili smo vam kuće, pobacali nekoliko bakica u bunar, zabranili vam povratak na vekovna ognjišta, ali ko je prvi počeo? Vidite. Takvih diskusija više neće biti. Zaboraviće se četnici i ustaše, stupaćemo pod zajedničkim zvezdicama i raditi ono što muškarci u ratu uvek rade: silovati, klati, paliti, žariti u ime slobode i otadžbine. Ili EU. Nismo napredovali, mi ljudi, od kamenog doba. Sve je stalno isto samo su sredstva ubijanja sve maštovitija.
Često predstavljate knjige u inostranstvu. Kakav ste uvid stekli u njihov standard, socijalnu brigu…?
Tamo se uvek družim sa sebi sličnima, dakle običnim ljudima koji nisu ukrali milione dolara i preko noći se pretvorili iz nekakvog socijalističkog referenta u tajkuna. Verovali vi to ili ne, njima nije mnogo bolje nego nama. Možda im je gore jer im je bilo mnogo bolje. Iza nas je krvavi rat pa nam je ova naša muka ipak nekako podnošljiva. I njih banke deru i izbacuju iz kuća, njihova deca nikad neće dobiti stalni posao, diplomirani arhitekti sretni su ako nađu mesto konobara. Svet je zaista postao globalni pakao, a naši i vaši vlastodršci dobro su zaštićeni od „rulje” koja im baš ne može prići na puškomet. Prošlo je vreme kad se moglo doći do Đinđića i ostalih „đinđića” i skratiti ih za glavu pa krenuti u bolje sutra. Uostalom, ni Đinđića nije ubila „kritična masa”. Ko je ubio Đinđića? Verovatno je on u jednom trenutku postao „kritična masa” a njegov nam je leš poslao poruku: ako su smaknuli Đinđića koji se oteo kontroli, šta će se tek dogoditi mlekarima kad kravama krenu na Trg bana Jelačića.
Silno vas je zabavila prašina oko filma Andželine Džoli...
Super mi je kad je vi zovete Anđa... Ne znam zašto je moj tekst na tu temu u jednom danu pročitalo 76.000 ljudi? Ženska je napravila sranje od filma, ni prva ni poslednja. Čitava me priča ne bi toliko uznemirila da se ne hvatam za pištolj kad negde vidim film u kome se junakinja zaljubi u silovatelja. Ta teza ne drži vodu, to zna svaka žena. Samo u filmu, setimo se i „Grbavice”, žena ili poludi za komadom koji ju je silovao ili puna ženske nežnosti brine o „čedu” rođenom nakon redaljke. Čak je i Krleža jednom rekao da je čuo „kako žena najsnažnije svrši kad je siluju”. Svi su silovatelji, daj im priliku. Nema žene na svetu kojoj bi u ratu bio draži k... od noža ili metka u glavu. Samo zato sam se uznemirila jer nam Holivud objašnjava koliko se mi zapravo „volimo”, posebno nakon silovanja, ali to još ne znamo. Ne verujem u „ljubav” među narodima na tlu bivše Jugoslavije. Nije je bilo ni pre rata. Čovek može voleti ženu, dete, majku, psa, ali nikako „domovinu”. Mrzela bih svoju domovinu iz dubine duše da postoji. Nema je. Postoje samo banke, nemačke, francuske, švedske, postoji NATO, EU. Svega oko mene ima samo srećnih ljudi nema.
O čemu sada pišete?
Napisala sam ljubavni roman „Kosturi okruga Madison”. Seks, seks i samo seks. Nema u njemu ni rata, ni Srba, ni Hrvata. Moji junaci znaju da su im životi sjebani pa se opuštaju j... se. Blago njima.
Da li su Dubrovčani posebni puritanci kad ne žele da gledaju Dragojevićevu „Paradu”?
Ne znam mnogo o tome. Ne mogu hrvatski popovi dozvoliti da se u njihovom prostoru prikazuje film koji govori o njihovoj braći. Oni se drže teze da „pedere” treba u samostanima i njihovim mnogobrojnim kućama bacati pod jaja a ne gledati filmove o njima. Još ako „peder” ima deset godina. Kud ćeš veće sreće!
Evo nas, ponosnih Hrvata i ponosnih Srba, koji će ubiti i vlastitu mater, noseći evropsku zastavu jer će tako sebi i drugima dokazati da više nisu „Balkanci”.
Tekst je originalno objavljen u dnevnom listu Politika 19. marta 2012. godine
Poznata hrvatska spisateljica i novinarka Vedrana Rudan svojim kolumnama, blogom i knjigama i dalje intrigira, zabavlja ili nervira javnost. U intervjuu za Politiku, rađenim putem mejla, govori o Evropskoj uniji, referendumu u Hrvatskoj, svojoj novoj knjizi…
Kao poznatom evroskeptiku, kako vam izgleda nedavna izjava vašeg predsednika da će Hrvatska od male države postati velika sila, upravo pomoću EU i NATO-a?
Naš predsednik Josipović i ovog puta ima pravo. Kad kao članica EU, već jesmo u NATO-u, krenemo ubijati majke i decu u Avganistanu, doduše tamo već jesmo, Iraku, Iranu, Gazi... zaista ćemo moći opet s ponosom pevati: „Kud narodna vojska kreće, sretna, sretna će se zemlja zvati“.
S obzirom na dobijenu srpsku kandidaturu za EU (ne)radujete li se što je čeka ista sudbina kao i vašu zemlju – „moderno ropstvo u koloniji velikih sila”?
Nikad mi neće biti jasno zašto „Srbi” misle kako „Hrvati” razbijaju glavu šta će, bre, da se desi Srbima. Ako pod „Srbi” zamislimo vas a pod „Hrvati” mene, onda ja vama „Srbima” poručujem da nijednu sekundu svoga dana, meseca ili godine ne trošim na analizu vaše sudbine. Imam troje dece koja, za sada, imaju bedan posao, imam unučicu koja je, za sada, sita a ima i cipelice na nogama, neće dugo, imam stambeni kredit u „švajcarcima“, pijem brdo lekova koji su sve skuplji, plaćam privatno zdravstveno osiguranje da bih uopšte mogla doći do doktora, muža, mene i našu decu jedna plata deli od bankrota – i sad zamislite situaciju. Skupi se tako moja porodica na nedeljnom ručku pa krene analizirati što će se dogoditi Srbima kad krenu, a krenuće, u EU. Ne morate mi verovati, ali i mene i moju porodicu više brine koliko će dugo moja unučica kašljati ili imati proliv nego šta će se dogoditi Srbiji.
Šta je bilo gore za Hrvatsku: napuštanje Jugoslavije ili ulazak u EU?
Šta je „Hrvatska”? Po meni to je uvek skupina kriminalaca koji služe moćnijim kriminalcima od sebe pa onda odluče šta će se dogoditi nekoj „Hrvatskoj” ma gde ona bila i kako se zvala. Obični ljudi nisu odlučivali o sudbini „Hrvatske” ni kad je izašla iz Jugoslavije a ni o ulasku u EU. Ko ih šta pita? Građani koji danas žive na prostoru koji se zove Hrvatska ušli su u rat jer nisu imali izbora. Oni koji jesu pobegli su iz zemlje i od rata. Danas smo ušli u EU da bi stranci bez većih prepreka mogli pokrasti ono što je još od „Hrvatske” ostalo i da bi došli do jeftine radne snage i jeftinih vojnika. Danas naš vojnik u Avganistanu drži glavu u torbi za 800 evra. Zaista je pravo pitanje, zašto smo, mi Hrvati, branili Hrvatsku od „četnika”? Da smo se predali možda bi naša bivša braća bila prema nama milostivija od multinacionalki? A i nekako je normalnije gladan krepati doma nego tamo daleko, ali zaista daleko. Naravno da se z... Jugoslavija nije imala nikakvu šansu. Nismo mi koji smo ovde živeli odlučivali o njenoj sudbini ili jesmo koliko i Libija, Irak, uskoro Iran, o svojoj. Zato bismo se i mi „ustaše” i vi „četnici” najzad trebali opustiti i zakopati ratne sekire. Pred nama su novi ratovi u dalekim zemljama koje pojma nemaju šta je demokratija. Pomirimo se, hvala bogu, govorimo više-manje istim jezikom, u nekoj pustinji svakom će ustaši ili četniku puno značiti da ga u crnu vreću uvali neko ko će moći razumeti njegove poslednje reči upućene voljenoj ženi ili voljenoj deci, robovima u Hrvatskoj i Srbiji.
Da li ste iznenađeni rezultatima referenduma u Hrvatskoj?
Ne. Ne verujem u referendume. Naša je vlast dobila zadatak da narod otera u Evropu. To je i učinila. Ni dragi bog ne zna koliko je građana Hrvatske glasalo za ulazak u EU. Preciznije, samo On zna. Kad zemlja poput Hrvatske od gospodara izvan nje dobije naređenje da nekuda uđe, onda je referendum tehnika koja će pomoći da se naredbi da demokratski okvir. Naime, na zadnje noge dižu se Francuzi, Britanci, Nemci, Amerikanci, obični ljudi koji žive sve lošije i koji stvaraju probleme. Traže pravo na školovanje, siguran posao, ne žele crknuti u Iranu. A onda, evo nas, ponosnih Hrvata i ponosnih Srba, koji će ubiti i vlastitu mater noseći evropsku zastavu jer će tako sebi i drugima dokazati da više nisu „Balkanci”, divljaci kojima ništa nije sveto. Ni susedova kuća, ni g.. stogodišnje bake, ni grkljan deteta. E, kad uđemo u Evropu, svako klanje koje napravimo dobiće civilizovan, preciznije, demokratski predznak. Tako će j... deteta u Iranu ili Avganistanu biti herojski čin onoliko koliko je klanje deteta u Vukovaru bilo zločin. Zlobna sam, je li, Srbi? A što smo mi ustaše vama u Krajini radili? Slažem se. Spalili smo vam kuće, pobacali nekoliko bakica u bunar, zabranili vam povratak na vekovna ognjišta, ali ko je prvi počeo? Vidite. Takvih diskusija više neće biti. Zaboraviće se četnici i ustaše, stupaćemo pod zajedničkim zvezdicama i raditi ono što muškarci u ratu uvek rade: silovati, klati, paliti, žariti u ime slobode i otadžbine. Ili EU. Nismo napredovali, mi ljudi, od kamenog doba. Sve je stalno isto samo su sredstva ubijanja sve maštovitija.
Često predstavljate knjige u inostranstvu. Kakav ste uvid stekli u njihov standard, socijalnu brigu…?
Tamo se uvek družim sa sebi sličnima, dakle običnim ljudima koji nisu ukrali milione dolara i preko noći se pretvorili iz nekakvog socijalističkog referenta u tajkuna. Verovali vi to ili ne, njima nije mnogo bolje nego nama. Možda im je gore jer im je bilo mnogo bolje. Iza nas je krvavi rat pa nam je ova naša muka ipak nekako podnošljiva. I njih banke deru i izbacuju iz kuća, njihova deca nikad neće dobiti stalni posao, diplomirani arhitekti sretni su ako nađu mesto konobara. Svet je zaista postao globalni pakao, a naši i vaši vlastodršci dobro su zaštićeni od „rulje” koja im baš ne može prići na puškomet. Prošlo je vreme kad se moglo doći do Đinđića i ostalih „đinđića” i skratiti ih za glavu pa krenuti u bolje sutra. Uostalom, ni Đinđića nije ubila „kritična masa”. Ko je ubio Đinđića? Verovatno je on u jednom trenutku postao „kritična masa” a njegov nam je leš poslao poruku: ako su smaknuli Đinđića koji se oteo kontroli, šta će se tek dogoditi mlekarima kad kravama krenu na Trg bana Jelačića.
Silno vas je zabavila prašina oko filma Andželine Džoli...
Super mi je kad je vi zovete Anđa... Ne znam zašto je moj tekst na tu temu u jednom danu pročitalo 76.000 ljudi? Ženska je napravila sranje od filma, ni prva ni poslednja. Čitava me priča ne bi toliko uznemirila da se ne hvatam za pištolj kad negde vidim film u kome se junakinja zaljubi u silovatelja. Ta teza ne drži vodu, to zna svaka žena. Samo u filmu, setimo se i „Grbavice”, žena ili poludi za komadom koji ju je silovao ili puna ženske nežnosti brine o „čedu” rođenom nakon redaljke. Čak je i Krleža jednom rekao da je čuo „kako žena najsnažnije svrši kad je siluju”. Svi su silovatelji, daj im priliku. Nema žene na svetu kojoj bi u ratu bio draži k... od noža ili metka u glavu. Samo zato sam se uznemirila jer nam Holivud objašnjava koliko se mi zapravo „volimo”, posebno nakon silovanja, ali to još ne znamo. Ne verujem u „ljubav” među narodima na tlu bivše Jugoslavije. Nije je bilo ni pre rata. Čovek može voleti ženu, dete, majku, psa, ali nikako „domovinu”. Mrzela bih svoju domovinu iz dubine duše da postoji. Nema je. Postoje samo banke, nemačke, francuske, švedske, postoji NATO, EU. Svega oko mene ima samo srećnih ljudi nema.
O čemu sada pišete?
Napisala sam ljubavni roman „Kosturi okruga Madison”. Seks, seks i samo seks. Nema u njemu ni rata, ni Srba, ni Hrvata. Moji junaci znaju da su im životi sjebani pa se opuštaju j... se. Blago njima.
Da li su Dubrovčani posebni puritanci kad ne žele da gledaju Dragojevićevu „Paradu”?
Ne znam mnogo o tome. Ne mogu hrvatski popovi dozvoliti da se u njihovom prostoru prikazuje film koji govori o njihovoj braći. Oni se drže teze da „pedere” treba u samostanima i njihovim mnogobrojnim kućama bacati pod jaja a ne gledati filmove o njima. Još ako „peder” ima deset godina. Kud ćeš veće sreće!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Za Hrvatsku, seri!
Olakšavala sam se u mnogim evropskim zemljama i u onima iz Regije. Srbi ženu koja čisti zahode zovu “babasera”. Ne sviđa mi se to pa onda uvijek kad sam u Beogradu simpatičnoj “babaseri” platim duplo. U Zagrebu se “babesera” zove “klozetfrau”. Žena maše metlom ili čisti kabinu, na stoliću stoji tanjurić, ti baciš koliko “frau” kaže i ni na kraj pameti ti nije da u tim trenucima misliš na Domovinu.
Ni izvan Regiona nije mnogo drugačije. U Njemačkoj, Austriji i Italiji u zahodima u kojima moraš “seri” ili “frau” dati pola eura nitko od tebe ne traži da pišaš ili sereš u slavu zemlje u kojoj čučiš. Sve je izvan Hrvatske nekako divlje opušteno, onako kako je to do pred neki dan bilo i kod nas. Nema više. Prošo voz!
Postali smo civilizirana zemlja. U Hrvatskoj se mora registrirati svako sranje i pišanje. “Klozetfrauen” diljem Lijepe Naše svim seratorima, seratoricama, pišačicama i pišadorima uručuju račun koga ovi moraju sačuvati. Pozdravljam akciju ministra Linića ali zašto ne učini nešto da oni koji seru dobiju specifikaciju usluge koju su platili?
Na računu ne piše koju je “vrstu usluge” mušterija platila. Da li je korisnik pustio iz sebe zlatni mlaz ili hrpu dreka? Nije vidljiva ni “količina” koju su on ili ona izručili u školjku da bi Hrvatskoj bilo bolje. Tko će odgovarati za to? Da se neki mafijaš na tržnici usudi izdati račun na kome piše “banane” a mušterija od njega kupi jagode zatvorili bi mu butigu i platio bi bar trideset tisuća kuna globe.
Ne smijem ni pomislit kako bi prošao izdajnik koji bi u rubriku “količina” ukucao pola kilograma a od nas tražio da mu platimo kilogram. Mušterija bi istoga trena nazvala Linića jer svako varanje Domovovine znači “manje penzije”, “manje vrtića”, “manje socijalne pomoći”. On bi odmah prekinuo godišnji i u udarnom terminu Haertea imenom i prezimenom prozvao zločinca i prokleo mu rod i porod.
Zato je krajnje vrijeme da žene koje izdaju račune u hrvatskim javnim zahodima dobiju vage. Zašto bi one jedine u zemlji bile van kontrole? Cijene usluga morale bi se pod hitno uskladiti sa količinom isporučene robe. Nije isto kad netko posere kilogram tople vage a drugi iz sebe jedva istisne kozji brabonjak. Možda je to pravi recept kako da Hrvatska izađe iz krize. Svatko bi trebao platiti onoliko koliko je zasrao.
http://www.rudan.info/za-hrvatsku-seri/
Olakšavala sam se u mnogim evropskim zemljama i u onima iz Regije. Srbi ženu koja čisti zahode zovu “babasera”. Ne sviđa mi se to pa onda uvijek kad sam u Beogradu simpatičnoj “babaseri” platim duplo. U Zagrebu se “babesera” zove “klozetfrau”. Žena maše metlom ili čisti kabinu, na stoliću stoji tanjurić, ti baciš koliko “frau” kaže i ni na kraj pameti ti nije da u tim trenucima misliš na Domovinu.
Ni izvan Regiona nije mnogo drugačije. U Njemačkoj, Austriji i Italiji u zahodima u kojima moraš “seri” ili “frau” dati pola eura nitko od tebe ne traži da pišaš ili sereš u slavu zemlje u kojoj čučiš. Sve je izvan Hrvatske nekako divlje opušteno, onako kako je to do pred neki dan bilo i kod nas. Nema više. Prošo voz!
Postali smo civilizirana zemlja. U Hrvatskoj se mora registrirati svako sranje i pišanje. “Klozetfrauen” diljem Lijepe Naše svim seratorima, seratoricama, pišačicama i pišadorima uručuju račun koga ovi moraju sačuvati. Pozdravljam akciju ministra Linića ali zašto ne učini nešto da oni koji seru dobiju specifikaciju usluge koju su platili?
Na računu ne piše koju je “vrstu usluge” mušterija platila. Da li je korisnik pustio iz sebe zlatni mlaz ili hrpu dreka? Nije vidljiva ni “količina” koju su on ili ona izručili u školjku da bi Hrvatskoj bilo bolje. Tko će odgovarati za to? Da se neki mafijaš na tržnici usudi izdati račun na kome piše “banane” a mušterija od njega kupi jagode zatvorili bi mu butigu i platio bi bar trideset tisuća kuna globe.
Ne smijem ni pomislit kako bi prošao izdajnik koji bi u rubriku “količina” ukucao pola kilograma a od nas tražio da mu platimo kilogram. Mušterija bi istoga trena nazvala Linića jer svako varanje Domovovine znači “manje penzije”, “manje vrtića”, “manje socijalne pomoći”. On bi odmah prekinuo godišnji i u udarnom terminu Haertea imenom i prezimenom prozvao zločinca i prokleo mu rod i porod.
Zato je krajnje vrijeme da žene koje izdaju račune u hrvatskim javnim zahodima dobiju vage. Zašto bi one jedine u zemlji bile van kontrole? Cijene usluga morale bi se pod hitno uskladiti sa količinom isporučene robe. Nije isto kad netko posere kilogram tople vage a drugi iz sebe jedva istisne kozji brabonjak. Možda je to pravi recept kako da Hrvatska izađe iz krize. Svatko bi trebao platiti onoliko koliko je zasrao.
http://www.rudan.info/za-hrvatsku-seri/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
NISAM HRVATICA!
Nov. 28, 2013.
Voljela bih da negdje postoji knjižica, pedesetak stranica, mali smo narod, u kojoj bi pisalo tko su hrvati. Za sve one koji žive u ovoj zemlji a ništa ne znaju o hrvatima. Hrvati su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali “svoj na svome”.
“Svoj na svome” bili su i za vrijeme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, židovske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler osobno zamolio Pavelića da oladi svoje dečke. Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dječji koncentracijski logor u Evropi. Da li su hrvati slučajno pred šezdesetak godina bili zločinci? Takvo je vrijeme bilo? Da je to istina ne bi danas nogometaš neandertalac kome je kvocijent inteligencije manji od broja cipela pozivao na klanje. Neandertalac? Prejaka riječ. Nije jedini urlao. Tisuće ljudi razdragano je odgovaralo na ustaški poklič.
Što su hrvati činili kad su krvave njuške izvukli iz jugoslavenske guzice? Sjeća li se itko? Da li nam je to problem? Norac je i danas heroj iako je nevinoj ženi sprašio metak u glavu. Dok je služio robiju uspio se vjenčati, dobiti djecu i izgraditi kuću. Jučer sam na ekranu vidjela Antuna Vrdoljaka. Čovjek Za Sva Vremena urlao je na nekog sirotana ispunjen hrvatstvom toliko da su mu gotovo oči iskočile iz glave.
Antun Vrdoljak, mrzitelj svake kože koja nije bijela poput “kockice” na hrvatskoj zastavi, Vrdoljak koji je devedeset i prve HRT očistio od svega što je smrdilo na srpsko i sve krivomisleće hrvatsko još uvijek nam je heroj a ne zločinac. Hrvati vjeruju u boga a ne vide što im rade popovi lopovi, hrvati su lizali cipele Tuđmanu, Titovom generalu koji je po Hrvatskoj sadio vrbe ali je pazio da se njegovi unuci na njima ne zanjišu, hrvati se tresu pred svakim tko bi im mogao razbiti zube a pjena im navre iz bijesnih usta kad pred sobom nanjuše nemoćne.
Smrt pederima! Ajmo na referendum! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Da kojim slučajem u Hrvatskoj žive samo pederi Amerikanci hrvati bi istim bolesnim žarom glasali PROTIV. Doduše, u tom slučaju referenduma ne bi bilo.
Možda, možda su hrvati poput ostalih ljudskih bića, Nijemaca, Mađara, Francuza… Možda samo opet živimo u vremenu kad fašizam guta zemlju po zemlju, čovjeka po čovjeka. Možda nema genetskih zločinaca. Možda. Ipak, kad bacim oko na povijest svoga naroda koje se ogromna većina građana ove zemlje ne stidi poželim svojoj unuci poslati poruku.
Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi.
http://www.rudan.info/nisam-hrvatica/
Nov. 28, 2013.
Voljela bih da negdje postoji knjižica, pedesetak stranica, mali smo narod, u kojoj bi pisalo tko su hrvati. Za sve one koji žive u ovoj zemlji a ništa ne znaju o hrvatima. Hrvati su bića koja su se u svojoj povijesti uvijek najugodnije osjećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, talijanskoj, mađarskoj, njemačkoj, američkoj a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslavenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali “svoj na svome”.
“Svoj na svome” bili su i za vrijeme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, židovske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler osobno zamolio Pavelića da oladi svoje dečke. Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dječji koncentracijski logor u Evropi. Da li su hrvati slučajno pred šezdesetak godina bili zločinci? Takvo je vrijeme bilo? Da je to istina ne bi danas nogometaš neandertalac kome je kvocijent inteligencije manji od broja cipela pozivao na klanje. Neandertalac? Prejaka riječ. Nije jedini urlao. Tisuće ljudi razdragano je odgovaralo na ustaški poklič.
Što su hrvati činili kad su krvave njuške izvukli iz jugoslavenske guzice? Sjeća li se itko? Da li nam je to problem? Norac je i danas heroj iako je nevinoj ženi sprašio metak u glavu. Dok je služio robiju uspio se vjenčati, dobiti djecu i izgraditi kuću. Jučer sam na ekranu vidjela Antuna Vrdoljaka. Čovjek Za Sva Vremena urlao je na nekog sirotana ispunjen hrvatstvom toliko da su mu gotovo oči iskočile iz glave.
Antun Vrdoljak, mrzitelj svake kože koja nije bijela poput “kockice” na hrvatskoj zastavi, Vrdoljak koji je devedeset i prve HRT očistio od svega što je smrdilo na srpsko i sve krivomisleće hrvatsko još uvijek nam je heroj a ne zločinac. Hrvati vjeruju u boga a ne vide što im rade popovi lopovi, hrvati su lizali cipele Tuđmanu, Titovom generalu koji je po Hrvatskoj sadio vrbe ali je pazio da se njegovi unuci na njima ne zanjišu, hrvati se tresu pred svakim tko bi im mogao razbiti zube a pjena im navre iz bijesnih usta kad pred sobom nanjuše nemoćne.
Smrt pederima! Ajmo na referendum! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Glasajmo ZA! Da kojim slučajem u Hrvatskoj žive samo pederi Amerikanci hrvati bi istim bolesnim žarom glasali PROTIV. Doduše, u tom slučaju referenduma ne bi bilo.
Možda, možda su hrvati poput ostalih ljudskih bića, Nijemaca, Mađara, Francuza… Možda samo opet živimo u vremenu kad fašizam guta zemlju po zemlju, čovjeka po čovjeka. Možda nema genetskih zločinaca. Možda. Ipak, kad bacim oko na povijest svoga naroda koje se ogromna većina građana ove zemlje ne stidi poželim svojoj unuci poslati poruku.
Mala, tvoja nona NIJE HRVATICA. I time se ponosi.
http://www.rudan.info/nisam-hrvatica/
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Rudan: Neka opet gori cijela Hrvatska! Bili bismo ono što smo danas, ali ipak na dobitku
Piše: Vedrana Rudan,
IZA MENE je najodvratnija godina otkako imaju Hrvatsku. Za vrat su me udruženim snagama zgrabili mafijaši i mantijaši. Kako se iskobeljati iz klinča. Revolucijom? Što je revolucija?
To je kad narod kukom i motikom, kalašnjikovima i “koktelima”, kamenjem, noževima, motkama i bijesom krene na… Koga? Na koga bih ja krenula da sam revolucionarka? Koga bih zapalila, zaklala, utopila u žlici vode? Ne znam odakle da krenem? Na njemačku telefonsku kompaniju koja mi svaki pogled na telefonski aparat naplaćuje u zlatu?
Na poslodavce koji našu djecu za bijednu lovu drže na poslu trinaest sati dnevno, svaki dan u tjednu, pa ih otpuste zbog učinjene “greške” a na njihovo mjesto zaposle svježe meso? Na banke? Krenula bih na banke. Zašto plaćam trinaest posto kamatu kad u marketu plaćam račun?
Na kompanije koje distribuiraju struju? Sada spuštaju cijene a kad unište državnu kompaniju svanut će proizvođačima svijeća.
Na trgovca cvijećem koji je pred dvadeset godina pred grobljima dilao karanfile a danas ima Hrvatsku? Na političare koji su Hrvatsku pretvorili u raščupanu, raščerečenu kurvetinu? Na Crkvu koja propovijeda skromnost i ćudoređe a živi u raskoši i bludu? Na…
Bože, s kakvom nostalgijom gledam na dobra stara vremena kad je gorjela Hrvatska. Vukovar. Četnici i ona JNA krenuli su na grad a mi smo se doma tresli od užasa i bijesa. Kako će skončati naša braća i sestre? Da li će patiti dječica dok im se bude približavao četnik ili će ga, prije smrti, razdragano čupnuti za prljavu bradu?
Dubrovnik, jedan od najljepših gradova na svijetu, nestajao je pod crnogorskim bombama. Kako me to pogodilo. Pred očima čitavog svijeta raspadala se prekrasna zemlja a baš nam nitko nije htio pomoći.
Kako sam željela mir. Mir, mir, mir, željela sam samo mir.
Eto mi mira. Moja djeca koja su za vrijeme rata bila premala da bi se borila za slobodu svoje zemlje danas se bore kako platiti lihvarske kredite u zemlji koja nikad neće biti njihova. U Vukovaru je za vrijeme najtežih razaranja stanovala nada, danas tamo raste očaj. Dubrovnik, prodan, u hrvatskom miru blista a sjat će još žešće kad ga opašu golf tereni i okuju rezervati u kojima će živjeti belosvetski gospodari i dubrovačke sluge.
Umorni smo?
Naši nas političari ovih dana uvjeravaju da će nam biti bolje tek kad dotučemo liječnike i učitelje, ostali ionako polucrknuti bauljaju u lovu na poslić plaćen 1600 kuna. Jedini kojima je zaista svanulo u ovoj sekularnoj takozvanoj državi su svećenici. Hrvatska je davno sklopila pakt sa vatikanskim vragom pa zato u svim institucijama imamo dobro plaćene Božje namjesnike.
U bolnicama bolesnike oslobađaju od depresije i nekretnina. U školama djecu uče da će ih drkanje doći glave. Mlade Hrvatice, u crkvi udane, već su naučile da se posebno žestoko moraju kresati kad imaju plodne dane, bez kotracepcije, osim ako pilule ne dila Crkva.
Ponekad sanjam: kako bi bilo krasno da u Hrvatskoj opet počne rat. Neka nas napadne tko god hoće. Neka opet gori od Vukovara do Dubrovnika. Neka sve izgori! Brisnuli bi naši mafijaši i mantijaši. I neprijatelj bi nas napustio. Kome treba spaljena zemlja?
Bili bismo gladni, goli, bosi, bolesni. Bili bismo ono što smo danas ali ipak na dobitku. Našu nesreću ne bi škropili cinični popovi, političari nam ne bi govorili da moramo stisnuti kaiš jer u čitavoj zemlji ne bi bilo ni jednog jedinog kaiša. Rat. Baš mi nedostaje.
Zašto se ne bunimo? “To se zove sindrom stečene bespomoćnosti. Njime se objašnjava zašto su zatočenici koncentracijskih logora krotko dopuštali da ih odvedu u plinsku komoru, poput janjadi na klanje a da nisu pružili posljednji otpor, unatoč tomu što su svi znali da ne idu pod tuš. Ionako bi umrli, pa zašto u posljednjem času ne zaurlati? Zašto ne izaći iz reda i dati da ih pokosi metak, što je ipak dostojanstvenija smrt. Zbog tjelesnog i duhovnog umora.”*
U meni još ima nade. Možda ćemo u idućoj 2014. ipak “izaći iz reda”?
Piše: Vedrana Rudan,
IZA MENE je najodvratnija godina otkako imaju Hrvatsku. Za vrat su me udruženim snagama zgrabili mafijaši i mantijaši. Kako se iskobeljati iz klinča. Revolucijom? Što je revolucija?
To je kad narod kukom i motikom, kalašnjikovima i “koktelima”, kamenjem, noževima, motkama i bijesom krene na… Koga? Na koga bih ja krenula da sam revolucionarka? Koga bih zapalila, zaklala, utopila u žlici vode? Ne znam odakle da krenem? Na njemačku telefonsku kompaniju koja mi svaki pogled na telefonski aparat naplaćuje u zlatu?
Na poslodavce koji našu djecu za bijednu lovu drže na poslu trinaest sati dnevno, svaki dan u tjednu, pa ih otpuste zbog učinjene “greške” a na njihovo mjesto zaposle svježe meso? Na banke? Krenula bih na banke. Zašto plaćam trinaest posto kamatu kad u marketu plaćam račun?
Na kompanije koje distribuiraju struju? Sada spuštaju cijene a kad unište državnu kompaniju svanut će proizvođačima svijeća.
Na trgovca cvijećem koji je pred dvadeset godina pred grobljima dilao karanfile a danas ima Hrvatsku? Na političare koji su Hrvatsku pretvorili u raščupanu, raščerečenu kurvetinu? Na Crkvu koja propovijeda skromnost i ćudoređe a živi u raskoši i bludu? Na…
Bože, s kakvom nostalgijom gledam na dobra stara vremena kad je gorjela Hrvatska. Vukovar. Četnici i ona JNA krenuli su na grad a mi smo se doma tresli od užasa i bijesa. Kako će skončati naša braća i sestre? Da li će patiti dječica dok im se bude približavao četnik ili će ga, prije smrti, razdragano čupnuti za prljavu bradu?
Dubrovnik, jedan od najljepših gradova na svijetu, nestajao je pod crnogorskim bombama. Kako me to pogodilo. Pred očima čitavog svijeta raspadala se prekrasna zemlja a baš nam nitko nije htio pomoći.
Kako sam željela mir. Mir, mir, mir, željela sam samo mir.
Eto mi mira. Moja djeca koja su za vrijeme rata bila premala da bi se borila za slobodu svoje zemlje danas se bore kako platiti lihvarske kredite u zemlji koja nikad neće biti njihova. U Vukovaru je za vrijeme najtežih razaranja stanovala nada, danas tamo raste očaj. Dubrovnik, prodan, u hrvatskom miru blista a sjat će još žešće kad ga opašu golf tereni i okuju rezervati u kojima će živjeti belosvetski gospodari i dubrovačke sluge.
Umorni smo?
Naši nas političari ovih dana uvjeravaju da će nam biti bolje tek kad dotučemo liječnike i učitelje, ostali ionako polucrknuti bauljaju u lovu na poslić plaćen 1600 kuna. Jedini kojima je zaista svanulo u ovoj sekularnoj takozvanoj državi su svećenici. Hrvatska je davno sklopila pakt sa vatikanskim vragom pa zato u svim institucijama imamo dobro plaćene Božje namjesnike.
U bolnicama bolesnike oslobađaju od depresije i nekretnina. U školama djecu uče da će ih drkanje doći glave. Mlade Hrvatice, u crkvi udane, već su naučile da se posebno žestoko moraju kresati kad imaju plodne dane, bez kotracepcije, osim ako pilule ne dila Crkva.
Ponekad sanjam: kako bi bilo krasno da u Hrvatskoj opet počne rat. Neka nas napadne tko god hoće. Neka opet gori od Vukovara do Dubrovnika. Neka sve izgori! Brisnuli bi naši mafijaši i mantijaši. I neprijatelj bi nas napustio. Kome treba spaljena zemlja?
Bili bismo gladni, goli, bosi, bolesni. Bili bismo ono što smo danas ali ipak na dobitku. Našu nesreću ne bi škropili cinični popovi, političari nam ne bi govorili da moramo stisnuti kaiš jer u čitavoj zemlji ne bi bilo ni jednog jedinog kaiša. Rat. Baš mi nedostaje.
Zašto se ne bunimo? “To se zove sindrom stečene bespomoćnosti. Njime se objašnjava zašto su zatočenici koncentracijskih logora krotko dopuštali da ih odvedu u plinsku komoru, poput janjadi na klanje a da nisu pružili posljednji otpor, unatoč tomu što su svi znali da ne idu pod tuš. Ionako bi umrli, pa zašto u posljednjem času ne zaurlati? Zašto ne izaći iz reda i dati da ih pokosi metak, što je ipak dostojanstvenija smrt. Zbog tjelesnog i duhovnog umora.”*
U meni još ima nade. Možda ćemo u idućoj 2014. ipak “izaći iz reda”?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Re: Tekstovi Vedrane Rudan
Tko to tamo genocidira?
Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.
Pravda uvijek pobjeđuje na kraju pa će oni iz Haga pravedno presuditi pa će Srbi biti proglašeni genocidistima a Hrvati svecima. Hrvatski će odvjetnici nakon okončanja spora u našu korist svojim kurvama kupiti još jednu ogrlicu.
Zaboravila sam naglasiti, iako je svakom Hrvatu i Hrvatici jasno da naš narod nikad ne može biti agresor jer je uvijek u povijesti bio žrtva, to nije jasno ni jednom Srbinu ni jednoj Srpkinji. Zato su Srbi, o, drskosti, tužili nas Hrvate, također zbog genocida. Mi genocidni? Mi smo palili, silovali, selili… Bože koji jesi na nebesi, čuješ li ti ovo?
Nije vrag da si skrenuo pogled sa Haga i sve prepustio korumpiranim sucima kojima zna biti potpuno svejedno tko je prvi počeo, tko se branio a tko napao? Ako, kojom strahotom, a sve je moguće u ovom svijetu koji mrzi sve što je hrvatsko, osvane presuda da su Hrvati genocisti onda će srpski odvjetnici svojim kurvama kupiti zlatne lance optočene dijamantima.
Postoje visokokvalificirani analitičari koje novinari pitaju kako će završiti ovaj srpsko-hrvatski “prijepor”. “Prijepor”? Da li je to prava riječ? Meni baš zvuči nekako stručno. Kad netko “analitičara” upita za mišljenje o toj temi onda neki od njih veliju da su genocisti Hrvati, drugi da su Srbi, treći da su pola-pola. Pola-pola? Kako netko može biti poluzločinac?
U ratu u kome se zna tko je prvi počeo, Srbi, tko se samo branio, Hrvati, tko je silovao, klao, palio, selio, i jedni i drugi, samo što smo mi to, je li, činili u samoobrani a oni su napali. Dakle, sve je jasno! Ne postoji zločin u samoobrani, svaki takav “zločin” iznuđen je potez. Iznuđeno silovanje nije silovanje, iznuđeno preseljenje nije preseljenje, zbog napada izgrađeni hrvatski koncentracijski logori su zgrade podignute u afektu a afekat je i u zločinu i u “zločinu” uvijek olakotna okolnost…
Kužite? Naravno, kad ste pametni. Sad ću vam reći nešto što će vas zaprepastiti. Nakon svega što sam vidjela ovdje gdje živim boli me *urac koji nemam tko je ovdje genocidan narod. Godinama govorim i pišem koliko je osiromašenog urana bačeno na bivšu Jugoslaviju. Godinama ja i jako malo drugih u gluhe uši urlamo da je NATO i Srbe i Hrvate i Albance i Bosdance i…, toliko obogatio osiromašenim uranom da je nebitno sve ostalo što je na ovim prostorima učinjeno ognjem, mačem, kolcem ili *urcem.
Najzad, ovih dana, “službeno” doznajemo da su Ameri na Kosovo istresli 10.000 tona osiromašenog urana. Deset tisuća tona? A ne trideset? I to sam negdje pročitala. Koliko su urana istresli na Beograd? U Jadransko more… A Ameri se uopće u YU priči ne spominju kao “genocidni”. Zato jer kad te napraše uranom to nije ni silovanje ni seljenje, to je konačno rješenje.
Da skratim. *ebe mi se tko je u onom ratu bio genocidan. Vrijeme je da mi lokalni kreteni zakopamo ratne sjekire i krenemo pokapati od raka poginule drage nam i najdraže. To je jedini posao koji će na ovim prostorima cvasti idućih nekoliko desetaka tisuća godina.
Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.
Pravda uvijek pobjeđuje na kraju pa će oni iz Haga pravedno presuditi pa će Srbi biti proglašeni genocidistima a Hrvati svecima. Hrvatski će odvjetnici nakon okončanja spora u našu korist svojim kurvama kupiti još jednu ogrlicu.
Zaboravila sam naglasiti, iako je svakom Hrvatu i Hrvatici jasno da naš narod nikad ne može biti agresor jer je uvijek u povijesti bio žrtva, to nije jasno ni jednom Srbinu ni jednoj Srpkinji. Zato su Srbi, o, drskosti, tužili nas Hrvate, također zbog genocida. Mi genocidni? Mi smo palili, silovali, selili… Bože koji jesi na nebesi, čuješ li ti ovo?
Nije vrag da si skrenuo pogled sa Haga i sve prepustio korumpiranim sucima kojima zna biti potpuno svejedno tko je prvi počeo, tko se branio a tko napao? Ako, kojom strahotom, a sve je moguće u ovom svijetu koji mrzi sve što je hrvatsko, osvane presuda da su Hrvati genocisti onda će srpski odvjetnici svojim kurvama kupiti zlatne lance optočene dijamantima.
Postoje visokokvalificirani analitičari koje novinari pitaju kako će završiti ovaj srpsko-hrvatski “prijepor”. “Prijepor”? Da li je to prava riječ? Meni baš zvuči nekako stručno. Kad netko “analitičara” upita za mišljenje o toj temi onda neki od njih veliju da su genocisti Hrvati, drugi da su Srbi, treći da su pola-pola. Pola-pola? Kako netko može biti poluzločinac?
U ratu u kome se zna tko je prvi počeo, Srbi, tko se samo branio, Hrvati, tko je silovao, klao, palio, selio, i jedni i drugi, samo što smo mi to, je li, činili u samoobrani a oni su napali. Dakle, sve je jasno! Ne postoji zločin u samoobrani, svaki takav “zločin” iznuđen je potez. Iznuđeno silovanje nije silovanje, iznuđeno preseljenje nije preseljenje, zbog napada izgrađeni hrvatski koncentracijski logori su zgrade podignute u afektu a afekat je i u zločinu i u “zločinu” uvijek olakotna okolnost…
Kužite? Naravno, kad ste pametni. Sad ću vam reći nešto što će vas zaprepastiti. Nakon svega što sam vidjela ovdje gdje živim boli me *urac koji nemam tko je ovdje genocidan narod. Godinama govorim i pišem koliko je osiromašenog urana bačeno na bivšu Jugoslaviju. Godinama ja i jako malo drugih u gluhe uši urlamo da je NATO i Srbe i Hrvate i Albance i Bosdance i…, toliko obogatio osiromašenim uranom da je nebitno sve ostalo što je na ovim prostorima učinjeno ognjem, mačem, kolcem ili *urcem.
Najzad, ovih dana, “službeno” doznajemo da su Ameri na Kosovo istresli 10.000 tona osiromašenog urana. Deset tisuća tona? A ne trideset? I to sam negdje pročitala. Koliko su urana istresli na Beograd? U Jadransko more… A Ameri se uopće u YU priči ne spominju kao “genocidni”. Zato jer kad te napraše uranom to nije ni silovanje ni seljenje, to je konačno rješenje.
Da skratim. *ebe mi se tko je u onom ratu bio genocidan. Vrijeme je da mi lokalni kreteni zakopamo ratne sjekire i krenemo pokapati od raka poginule drage nam i najdraže. To je jedini posao koji će na ovim prostorima cvasti idućih nekoliko desetaka tisuća godina.
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Ko je OnLine
Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 0 gostiju