Grupa autora - Džinomanija

[branko]

Jonesko/ Breht/Harms/Hanibal/Kovačević/Nikoletić/ Radović

Džinomanija

KRALJ
KRALJICA
SAVJETNIK
DŽIN
VRAČ
LUDA
GLASNIK
PRINCEZA
SLIKAR
TRUBADUR
PAŽ
MAJORDOM
PERJANIK
VOJVODA
VITEZ
VITEZ

I ČIN (Kralj umire)


1.Slika (Muve)

(Neki čovjek provjerava spuštenu pozorišnu zavjesu nekoliko puta. Izvlači jedno dijete ispod zavjese, pa se vrati da opet nešto provjeri na zavjesi, i još po nekoliko djece izvuče, slaže ih kao sardine na rampu. Jednom tutne klofer, taj kreće da udara po zavjesi, ostali kašljucaju. Zavjesa se diže. Djete prelazi na ostale zavjese koje okviruju praznu scenu. Ostala djeca ustaju i odlaze preko scene. )
LUDA: Vaše Veličanstvo! Vaše Veličanstvo! Muva je pootvarala sve
prozore! Muva se muva i pootvarala je sve prozore! Vaše Veličanstvo! Da pogledamo kroz prozor! Ništa ne možemo da vidimo kroz prozor. Možete li Vi nešto da vidite, Veličanstvo? Možete li vi nešto da vidite? Gle! Boborov! Boborove! Boborove! Boborove! Vaše Veličanstvo! Vaše Veličanstvo: Boborov ide ulicom i razmišlja! Boborov ide ulicom i razmišlja zašto supa postaje neukusna kad se u nju sipa pjesak? Boborov razmišlja! Vaše Veličanstvo! Boborov ide ulicom i razmišlja! Zašto supa postaje neukusna kad se u nju sipa pjesak!? Zašto postaje neukusna? Zašto? Zašto? Zašto? Vaše Veličanstvo! Zašto?
(Odlazi. Uzuje djeca kao jato muva, muvaju se. Luda ih bezvoljno usput tjera. Još prozuje i odlijeću. Ulazi čovjek i provjerava pod sa macom, bubnjari donose burad i pripremaju se, čovijek se udari po prstu i gutajući psovke odlazi.)


2.Slika (Kralj je nikakav)

(Bubnjari sviraju tango. Ulazi princeza zaneseno plešući.)
PRINCEZA: Tatice! Tatice! Sve je čudesno. Tatice! Sve je čudesno! Tatice! Sve
je čudesno! Tatice! (Onesvijesti se. Bubnjevi za ulazak Kralja, Kralja unosi sluga, za njima svita unosi dugački bijeli plašt. Princeza pritrčava ocu, pada na koljena. Svita viri iza kraja kraljevskog plašta. Čuju se povremeno muve.) Svaki trenutak života me očarava. Kralju! Tatice! Nešto si zabrinut...
KRALJ: Kćeri moja! Za mene je svaki trenutak pretežak i prazan. Sve je
odvratno. Dosađujem se u mučnini. Dosadno mi je, dosadno!
PRINCEZA: Kako je moguće dosađivati se? Da li se drveće dosađuje? Drumovi
se ne dosađuju. More odražava nebesa i utapa se u njima.
KRALJ: Prijesto se dosađuje. Zidovi sipe dosadu.
PRINCEZA: Kamenje se smije (smije se, svi se smiju), ono pjeva. (pjeva)
KRALJ: Sve je uvenulo. Ja sam uvenuo. Imam dvjesta godina. Sve vrijeme
sam čekao da počnem da živim. Više, nažalost ne čekam.
PRINCEZA: Tatice! Sve je čudesno. Svaki trenutak života me očarava. Tatice!
KRALJ: Život više nije čudo nego košmar. Nema više ničeg što bi se
očekivalo osim samog ništavila.
PRINCEZA: Tatice! Jedina tamnina u mom srcu je tvoja tuga: to mi je jedina
rana. Kako možeš da ne budeš srećan kad sam pored tebe? Meni je
tvoje prisutstvo dovoljno, uokviruje mi univerzum. Kažem sebi da
ti postojiš i zahvaljujem ti.
KRALJ: Kuku... (Svi zakukaju. Princeza se onesvijesti. Iskrsne Kraljica.)
KRALJICA: Ne očajavaj, mužiću moj, imaš mene.
KRALJ: Kukuuuu, draga, tako se plašim... Kuku, jadan ja.
KRALJICA: Ja sam mislila da sam se udala za muškarca, a ono...
KRALJ: Za koga?
KRALJICA: (Sjedne na drugog slugu koji tada izpuzi na njen znak.) Šišmiša!
KRALJ: Kuku, jadan ja. Ovo je propast. (Svi zakukaju. Sluga spušta Kralja na zemlju.) Kako sada starost da dočekam? Kako!? Za mesara nisam...
KRALJICA: Nisi. (Svita sve odobrava pokretima glave.)
KRALJ: Za kovača preslab...
KRALJICA: Pravi mekušac!
KRALJ: Za konjušara najmanje.
KRALJICA: Nizašta nisi!
KRALJ: Eeee, Kralju, Kralju, bio si čovijek a sada si jadan, čemeran i glup.
KRALJICA: Jesi.
KRALJ: I nikad veće budale svijet nije vidio...
KRALJICA: Da.
KRALJ: I neće vidjeti...
KRALJICA: Neće.
KRALJ: I najbolj bi bilo da si oduvijek lajao, jer nisi i nema izgleda da budeš čovijek.
KRALJICA: Vala nema!
KRALJ: I ljepše je čuti za kugu nego za tebe!
KRALJICA: Kudikamo!
KRALJ: Eeee, Kralju, Kralju, niko te nije mogao bolje upropastiti, nego što si ti sam sebe...
KRALJICA: Baš niko!
KRALJ: Ništa ne umijem osim da vladam i da brojim novac, a kako da vladam i da brojim novac kad ga nemam. Zlato, gdje je moje zlato?!
PRINCEZA: Ovdije sam tatice!
KRALJ: Načisto sam upropašđen, kuku!
KRALJICA: Ne očajavaj, mužiću moj. Imaš mene.
KRALJ: (još plačnije) Kukuuuuuuuuuuuuuuu! (Svi kukaju. Luda utrčava, svita muva šmugne ispod plašta, Luda ih lovi, bubnjevi za let i lov. Luda uleće ispod plašta. Sve se uskomeša, Kralj sa Princezom i Kraljicom okamenjeni.)

3.Slika (Kralj umire prvi put)

(Bubnjevi naglo staju. Sve stane.)
KRALJ: Šta vam je svima, šta me tako gledate? Ima li nečeg čudnog? A!?
KRALJICA: (Pauza. Zujanje.) Veličanstvo, treba da vam jave da ćete da umrete.
(Svita cikne i poskoči.)
KRALJ: Pa ja to znam, naravno. (Smije se, svi se smiju.) Otkud vam ta
nastranost, draga, da mi govorite neprijatne stvari već od rane
zore? Umrijeću, da, umrijeću. (Smije se, svi se smiju.) Kroz
četrdeset, kroz pedeset godina, kroz trista godina. (Smije se, svi
se smiju.) Kasnije. Kada budem htio, kada budem imao vremena,
kada to budem odlučio. Zaista, pređimo na poslove kraljevstva.
(Bubnjevi, Kralj se pretvara u džina.)
Postao je prelično tvrd ovaj prijesto.
KRALJICA: Dragi, umrijećeš kroz sat i po, umrijećeš na kraju komada.
KRALJ: Šta kažete, draga moja? To baš nije duhovito.
KRALJICA: Umrijećeš na kraju komada, na kraju predstave.
PRINCEZA: Bože! Tatice!
KRALJ: Ko je to mogao da izda takva naređenja bez mog odobrenja?
(Kraljici) Ti si uvijek željela moju smrt. (Princezi) Ona je uvek
željela moju smrt. (Princeza se onesvjesti. Svita proviri.)
Rugate se. To su laži. Ja se dobro osijećam. Ha ha ha ha ha!!!
PERJANIK: Živio kralj!
SVI: Živio! (Svita poskoči. Kralj pada, bubnjevi.)
PERJANIK: Kralj umire. (Svita pada. Kralj ustaje.) Živio kralj!
SVI: Živio! (Svita poskoči. Kralj pada, bubnjevi.)
PERJANIK: Kralj umire. (Svita pada. Kralj ustaje.) Živio kralj!
SVI: Živio! (Svita poskoči. Kralj pada, bubnjevi.)
PERJANIK: Kralj je mrtav. (Posmrtni bubnjevi, Svita muva mili sa plaštom
u dubinu i izvlači se.)
SAVJETNIK:(Skida Krunu i isprobava presto dok Kralj leži mrtav, svita zuji
u dubini.) Ah! Neka učenici i naučnici nemaju drugog predmeta
proučavanja nego mene, moje kraljevstvo, moje podvige. Neka se moj
spomenik postavi na sve javne trgove. Moja slika u svim
ministarstvima, kancelarijama, u bolnicama, na natkasnama. Neka
se moje ime nadjene svim avionima, svim brodovima, svim ručnim
kolicima i onima na paru. Neka svi ostali kraljevi, ratnici,
pjesneci, frizeri, tenori, filozofi budu zaboravljeni i neka
samo ostanem ja u svim svjestima. Jedno jedino ime, jedno jedino
prezime za cio svijet. Neka svi osvjetljeni prozori imaju boju i
oblik mojih očiju, neka rijeke ocrtaju u ravnicama profil moga
lica! Neka me vječno prizivaju, neka me mole, neka me preklinju.
(Posmrtni bubnjevi. Svita lagano donosi džinovsku krunu,
poklope Kralja, povuku se malo, padnu na koljena. Muzika staje.)
Neka me vječno prizivaju, neka me mole, neka me preklinju!
4.Slika (Sve umire)

(Svi zuje. Kralj se pridiže u kavezu. Svi streknu.)
SVI: Živio kralj! Živio!
KRALJICA: Kakva lakrdija.
PRINCEZA: Eto vidite, bolje mu je.
KRALJ: Prosto naprosto, okliznuo sam se. To može da se desi. To se
dešava. (Hvata se za glavu, bubnjevi,) Moja kruna! To je rđav znak!!!
SAVJETNIK: To je naišlo iznenada, vi više ne gospodarite sobom.
KRALJICA: Nemaš više vlast nad samim sobom. Nisi više u stanju da
upravljaš kraljevstvom. (Savjetnik stavlja Krunu Kraljici.
Bubnjevi.) Nemaš više vlast nad nama.
KRALJ: Shvatam. To je zavjera. Hoćete da abdiciram.
KRALJICA: To bi bilo bolje. Sam se odreci prijestola, svojom voljom.
KRALJ: Vi ste podvaldžije. Zavjerenici, boljševici! Vi lažete.
Umrijeću kada to budem htio, ja sam Kralj, ja odlučujem.
Naređujem da bude zemljotres. Naređujem da bude kiše. Šta?
Ništa? Naređujem da nestane svjetla. Šta ? Ništa? Naređujem
da tu ostanete. (Svi izlaze. Bubnjari sviraju u prazno.)
Naređujem da se čuju trube. Naređujem da zvone zvona. Naređujem
da se ispali sto dvadeset i jedan topovski plotun u moju čast.
(Osluškuje) Ništa!... A ipak! Nešto čujem.
SAVJETNIK: To vam samo zuji u ušima, Veličanstvo. (Svita se malo ušunja.)
KRALJICA: Više ništa ne pokušavaj. Postaješ smiješan. Umrijećeš kroz
sat i pet minuta.
SAVJETNIK: Hoćete, Veličanstvo. Kroz jedan sat četiri minuta i pedeset
sekundi.
KRALJICA: Kroz jedan sat četiri minuta četrdeset i jednu sekundu, na
kraju komada, na kraju predstave.
KRALJ: Hladno mi je, strah me je, plačem! (Svita pjeva pjesmicu.)
KRALJ: Ne! Ne! Hoću da urlam. Ja hoću da urlam. (Grakće.)
GLASNIK: NJegovo Veličanstvo Kralj urla! (Svi grakću iz dubine.)
KRALJ: Ne trebaju mi te vaše riječi. Plaše me. Više neću da čujem da
se govori. Hoću da bježim. Ne. Zašto sam rođen ako to nije bilo
zauvijek? Prokleti roditelji! Kakva smiješna zamisao, kakva
lakrdija! Došao sam na svijet prije pet minuta, oženio sam
prije tri minuta. Nisam imao vremena da upoznam život.
GLASNIK: NJegovo Veličanstvo Kralj bunca!
KRALJ: Umrijeti nije prirodna stvar, čim čovijek to ne želi. Ja hoću
da postojim. Ne, neka sa mnom sve umre.
GLASNIK: NJegovo Veličanstvo Kralj hoće da sve umre! (Svi umiru.)
KRALJ: Ne, neka ostane poslje mene. Ne, neka sve umre. Ne, neka sve
ostane, Ne, neka sve umre, neka sve ostane, neka sve umre.
(Bubnjevi. Svi padaju/umiru i skaču/kliču, sve sporije i sve slabije. Mrtvi su, padaju i bubnjari svirajući.)
5.Slika (Kralj je mrtav)

(Svita je mrtva, leži. Sve je u polumraku i polutonu.)
KRALJ: Umrijeti nije prirodna stvar, čim čovijek to ne želi. Ja hoću
da postojim.
SVI: Kralju! Kralju! Vilingrad ne postoji više. Prosto je zbrisan sa lica zemlje. Ni mi nismo ništa bolje, svi smo poodavno mrtvi. Svi! Ona neman! Ona strašna neman! Ta paklena mašina! DŽin Ko Mlin je oživio! Dolazi da poruši i vašu kraljevinu. Vidjećemo se na onom svijetu. Umiremo. (Leševi se gomilaju. Kukaju.)
Ku-ku! Ku-ku! Ku-ku! Ku-ku! Kralju, kralju, stigao je glasnik iz Vilingrada! (Glasnik ječi i tetura preko leševa. Oni se preturaju i komešaju.)
KRALJICA: Da čujem, kakvo nam dobro donosiš, glasniče?
GLASNIK: Da je dobro, nije dobro, dobri moj Kralju. Crni oblaci su se nadvili nad naše crno Kraljevstvo, crne ptice su poletjele crnim nebom. Crne majke predu crnu vunu, crne žabe krekeću crnu pjesmu, crne rode donose crnu djecu, crne mačke prelaze crnu cestu, crne ruže cvatu u crnom srcu...
KRALJ: Uh, al ga ti ucrni! Ima li išta bijelo u tebi?
GLASNIK: Bijelo? Pa... naravno. Jutros sam popio šolju mljeka i pojeo
komad sira.
KRALJ: Posirila ti se ta glava, praznoglavče! Odrubiću ti tu tintaru, koju zoveš glavom... (Kavez kreće sam da klizi. Leševi se talasaju i razmiču.)
LUDA: Jupiiiiii! Dolazi DŽin Ko Mlin, sve će nas samljeti u prašak za
pecivo.
SVI: U pomoć! Bježimo! Spasavaj se, kidaj!
(Svi skoče. Nastaje jurnjava. Bubnjari se penju na burad. Prati je muzika koja se povremeno prekida, tada sve stane, pa se nastavi. Lagano sve gasne i čili.)
LUDA: Sakrivajte se junaci!



Kraj I čina









II ČIN (Miting podrške)


1.Slika (Pričest)

(Ratni bubnjevi.
Montira se transparent. Pojavljuje se svita skandirajući. Svi pjevaju himnu. Istupi Vrač, svi kleknu. Poklone se do poda Vraču.)
VRAČ: Doista, u mračnim vremenima živimo! Bezazlena riječ je glupa.
Vedro čelo znak je bezosjećajnosti. Taj, koji se smije, samo još
nije primio poraznu vijest. Kakva su to vremena, kad je razgovor o
drveću gotovo zločin, jer uključuje ćutanje o tolikim nedjelima?
Kažu mi: Čuj, ti! Pij, jedi, budi srećan da imaš! No kako da jedem i pijem kad što pojedem, otimam gladnima. A ipak jedem i pijem.
Želio bih da budem mudar. U starim knjigama piše šta je mudro: Ostati izvan sukoba u svijetu, i kratki svoj vijek provesti bez straha. Urediti svoj život bez nasilja. Zlo uzvraćati dobrim, smatralo se mudrošću. No, ja to sve ne umijem.
SVI: Ni ja! Ni ja! Ni ja! (Uspravljaju se u sjed i otvaraju usta.)
VRAČ: (Pričešćuje ih. Bubnjevi.) Doista, živimo u mračnim vremenima!


2.Slika (Ekspoze)

KRALJ: (Bubnjevi za Kralja, Kralj ulazi sam, svi se razmiču i prate ga
pogledom.) Poštovani moji podanici. (Kliču mu) Dugo
dugo sam razmišljao i odlučio... (aplauz) da razmislim, da dugo
dugo dugo razmislim.... (aplauz) i onda sam odlučio da dugo dugo
odlučim... (aplauz) a onda sam razmislio i dugo dugo dugo dugo
dugo dugo dugo dugo dugo dugo dugo dugo.... (aplauz) odlučio da...
LUDA: A šta to? Šta ste to odlučili? Da ste digli porez.
KRALJ: Još gore! (aplauz)
LUDA: A šta to ima još gore od poreza?
VRAČ: Ima, ima. Smrt! (aplauz)
KRALJ: Gdje sam ono stao?
LUDA: Stali ste na smrt, poštovani Kralju.
KRALJ: Nažalost, ovo je propast. (aplauz) DŽin Ko Mlin dolazi da mi poruši kraljevinu. (aplauz) Kako sada starost da dočekam? Kako!? Zlato!? Gdje je moje zlato?!
PRINCEZA: Ovdije sam Tatice! (aplauz)




3.Slika (Diskusije)

KRALJICA: (Bubnjevi za Kraljicu) Dragi moji podanici! (Kliču joj) Dvorac
nam je u razvalinama. Imanja su napuštena. Sada je kraljevstvo
puno rupa kao neki ogromni švajcarski ementaler. A da ne
govorimo o svim onim katostrofalnim ratovima. (Svi kriknu.)
Rezultate smo vidjeli: vrtoglavi ambisi, sravnjene varoši,
spaljeni bazeni, napušteni bistroi, opustošene natkasne. Mladi
napuštaju masovno zemlju. (Svi mašu.) Na početku naše
vladavine, bilo je devet triliona stanovnika. Sad je samo ostalo
hiljadu staraca. Još i manje.
GLASNIK: Narode! (Kliču mu.) Mars i Saturn su se sudarili. Pada snijeg na
Sjevernom polu sunca. Kometa je premorena, ostarala je, štiti se
svojim repom, uvija se u njega kao pas koji crkava. (Svi zavijaju.)
Izvan granica, krave se tele dvaputa dnevno. (Svi muču.) Dvadeset
pet stanovnika su prešli u tečno stanje. Dvanaestoreca su
izgubili glave. (Svi izgube glave.)
VRAČ: Zaista, u mračnim vremenima živimo!
SAVJETNIK:Narode! (Kliču mu.) Ja bih rekao da mira ima i u ratu, rat ima
svoje mirne trenutke. U ratu možeš da kakiš kao i u
najspokojnijem miru (Svi kake.), između dvije bitke ima piva, a
čak i u maršu možeš malčice da dremneš, na laktu, u nekom jarku
kraj druma. Može ti se desit da ti otkinu nogu, tada najprije
počneš da se užasno dernjaš, kao da se desilo bogznašta, a onda
se smiriš ili dobiješ rakije, i na kraju opet nekako skakućeš.
(Svi skakuću.) Rat zadovoljava sve potrebe, čak i potrebu za mirom.
SVI: Tako je!


4.Slika (Telegrami podrške)

(Bubnjevi, špica za telegrame-vijesti.)
MAJORDOM:Iz svih krajeva naše opustošene domovine stižu telegrami
podrške NJegovom Plemenitom Veličanstvu! (aplauz)
PERJANIK: Telegram podrške nezavisnog udruženja penzionisanih
bubašintera iza šporeta i lavaboa! (aplauz)
MAJORDOM:Telegram podrške multinacionalne korporacije učenika u
naukama podobnosti i njihove kuće nauke! (aplauz)
PERJANIK: Telegram podrške asocijacije udruženja neformalnih
vanbračnih supruga i njihovih supruga! (aplauz)
MAJORDOM:Telegram podrške kluba ljubitelja predaha i oduška iz kauča!
(aplauz)
PERJANIK: Telegram podrške društva novorođenih liječenih alkoholičara,
sakupljača pivskih čepova! (aplauz)
MAJORDOM:Telegram podrške asocijacije društva vatrogasaca i društva
piromana iz Mrtvog Dubokog! (aplauz)
PERJANIK: I, Telegram podrške nacionalne korporacije tovilišta trutova
i lezilebovića iz svih ćoškova naše opustošene domovine!
(aplauz) (Svečani bubnjevi)
MAJORDOM: Proljeće stiže. Snijezi se tope.
Mrtvaci tonu u san svoj.
A što još nije mrtvo, opet
Sprema se u nov pohod, u boj.


5.Slika (Glas naroda)

VOJVODA: Podanici! Ništa nama ne funkcioniše, sve je stalo ili se samo
još po inerciji kreće. Svega smo svjesni, ali smo kao paralisani
i ništa mi ne možemo da učinimo. Zato, drugovi, ostaje da se
nadmećemo - kome je - više - žao - što je tako.
SVI: Tako je!
PAŽ: Prijatelji, predlažem da se već danas formira odbor za
proslavu pobjede nad sadašnjim teškoćama. To bi davalo nade,
djelovalo bi ohrabrujuće. Tako bismo mogli zaposliti izvjestan
broj radnika koji ne znaju što da rade.
SVI: Tako je!
TRUBADUR: Narode! Ove teškoće su privremene, kao i mi, i nešto mora proći
- ili mi ili teškoće.
SVI: Tako je!
VITEZ: Mi činimo sve, da ne uradimo, ništa!
SVI: Tako je!
VITEZ: Ništa - nama - neprijatelj - ne može! Sve što bi on htio, možemo
i mi sami!
SVI: Tako je!
SLIKAR: Drugovi! Gledanje u lavor s vodom je uvijek korisno! Čak i kad se
ništa ne vidi, ipak je lijepo! (Tako je! ) Gledali smo u vodu, i
ništa nismo vidjeli u njoj i ubrzo nam je postalo dosadno. Ali
smo se tješili da smo uradili pravu stvar. Podizali smo prste
i računali. A šta smo računali, nismo imali pojma, jer šta
uopšte ima da se izračuna iz vode!?
SVI: Tako je!
KRALJICA: Drugovi i drugarice, dame i gospodo! Ako moramo ginuti, onda
ćemo to učiniti kako dolikuje našoj tradiciji, viteški!
SVI: Viteški! (Bubnjevi. Svi vade mačeve i bore se.)
LUDA: VITEČKI! (Isprobada ih)




6.Slika (Poklič)

SAVJETNIK:Dragi sugrađani i sugrađanke, dame i gospodo, djeco i
penzioneri, plemići i seljaci, ratnici i kukavice, poštari i kerovi! (lavež) U strahoti koja nas je snašla treba misliti na budućnost. (Tako je!)Treba misliti na preživjele. Nisu preživjeli obavezno neki drugi. Možda smo i mi ti preživjeli. (Tako je!) Svaki pojedinac među nama je potencijalni preživjeli... (Tako je!) Najvažnije je da spasimo zlato i ostale dragocijenosti. Jer, šta će ti život ako si siromašan.
SVI: Tako je!
KRALJ: Zlato!? Gdje je moje zlato?!
PRINCEZA: Ovdije sam Tatice!
LUDA: Ovdije sam tatice! Ovdije sam tatice!
(Bubnjevi najratničkiji)
KRALJICA: Drugovi!
Nebo mi obećava pobijedu. Ne nama, nego džinu se valja bojati! Pogledajte na bojno polje. Tamo nema mjesta za kukavice! Svi do jednog ćemo izginuti ako ne pobijedimo. Što nam može pouzdanije obezbjediti pobijedu do takav zavjet?! Što li od takvog zavjeta može čvršće u nama usaditi vjeru da nas nebo zaštićuje?!
Drugovi! Bogovi nas postaviše između pobijede i smrti!
SVI: Pobijeda! Pobijeda! Pobijeda! (Odlaze razulareni i ukipe se.)
LUDA: SVE SAMI JUNACI, JADAN DŽIN KO MLIN.
KRALJ: Zlato, gdje je MOJE zlato! (Tužno)
PRINCEZA. Ovdije sam tatice! (Tužno)


7.Slika (Bitka)
KRALJ: Tiše! Nešto je šušnulo, neko dolazi!
Pazite dobro, kad dam znak, tek tada napadamo.
Je li jasno? A sada neću muvu da čujem.
DŽIN: Dobro veče! Eheheeeej! Ima li koga? Eheheeej! Ima li živih?
Dobro vam veče želim. (Tajac.) Zar su u ovom gradu svi nijemi?
Zar niko ne zna otpozdraviti?
KRALJ: Ko si ti, mladiću? Koga tražiš ovako kasno?
DŽIN: Da se predstavim, poštovana Kraljice, Kralju: DŽin Ko Mlin.
SVI: DŽin Ko Mlin!!!?
KRALJ: Mladiću, nije vrijeme za šalu.
DŽIN: Ne šalim se, cijenjeni Kralju, moje ime je DŽin Ko Mlin.
PRINCEZA: Tako mali...
DŽIN: Poštovani Kralju, Kraljice, objasniću vam. Nemojte se čuditi
što se tako zovem. To neobično ime, otac mi je dao baš zato što sam sitan. Moj otac, mlinar, dugo nije imao djece. Svako djete
koje mu se rađalo, brzo je umiralo.Opaka vještica
je učarala mlin. Jedini način da mu preživi bar jedno dijete, bio je da mi nadjene najneobičnije ime. I tako, meni je pripala čast da dobijem ime DŽin Ko Mlin. Nedugo zatim, majka je umrla, ostali smo samo otac i ja. Iako mali, za oca sam bio velik kao kuća, kao najveće drvo, kao nebo i kao džin.
KRALJ: Znači ti si DŽin Ko Mlin!
DŽIN: Da, Kralju.
KRALJICA: Ali šta se dogodilo sa Vilingradom? Zar nije porušen?
DŽIN: Kralju, imam za vas malo iznenađenje. Hajde varalico! Savjetnik će vam sve objasniti. Sve je to dijelo njegovih prljavih ruku i zle mašte. Poruka koju je donio glasnik bila je lažna.
Poigrao se mojim neobičnim imenom.
(Ulaze policajci i odvode sve krivce.)
KRALJ: Zlato, gde je MOJE zlato!
PRINCEZA. Ovdje sam tatice.