Da li?

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Da li?

Post od branko »

Kod Turaka po srpsku istoriju

Srbi već izvesno vreme sa raznih adresa dobijaju preporuku da menjaju svoju svest. Neki to čitaju kao savet za radne navike i širenje vidika, drugi strahuju da se radi o pokušaju menjanja nacionalnog identiteta. Na svoj način tom pozivu se priključio i poznati glumac Miki Manojlović.

On je na tribini koja se bavila sudbinom Balkana, između ostalog i srpsko-albanskim odnosima, konstatovao da se srpska istorija piše na osnovu pevanja slepog guslara Filipa Višnjića!

- Kako je moguće da mi učimo istoriju u Srbiji putem Filipa Višnjića, jednog slepog čoveka? Zar mislite da Turska, kao napredna, ozbiljna imperija, nije beležila svaku i najmanju stvar? Pitam se koliko vekova treba da prođe da neko odavde nauči turski jezik, ode u arhive i kaže nam šta se dogodilo - rekao je glumac koji svojom pozorišnom predstavom "Romeo i Julija" na srpskom i albanskom pokušava da doprinese zbližavanju dva naroda.

Istoričari kažu da ne žele da učestvuju u dnevno političkoj zloupotrebi istorijske nauke, dodajući da prošlost pod Osmanlijama ne tumače na osnovu epskih pesama i da su u arhive nekadašnjeg turskog carstva odlazili prema potrebi svog istraživanja. Jedan od njih je i Aleksandar Fotić koji za RTS kaže da u carigradskim arhivima još uvek nije otkrio nijedan dokument koji bi nešto naročito preokrenuo u dosadašnjem viđenju prošlosti.

Snoviđenja budućeg ministra kulture
Miki Manojlović smatra da je Osmansko carstvo bilo "napredna i ozbiljna imperija". Javnost uzvraća: otkud onda dahije koje su se odmetnule od Carigrada?
Manojlovićevo provodadžisanje stranog arhiva i kritika domaće istoriografije dovodi se i u kontekst njegove podrške premijeru Vučiću i spekulacija da bi mogao biti novi ministar kulture.
Na pitanje da li će biti ministar, Manojlović je u intervjuu za "Nedeljnik" kratko odgovorio: "Sačekajmo izbore".
Pisac Vule Žurić, međutim, nije okolišao koliko mu je zasmetalo Manojlovićevo poricanje važnosti epskih pesama slepog guslara i bespogovorno verovanje u istinoljubivosti sultanovih zapisničara.

- Ako se čak i manemo tog vrištećeg ciguliganja o guslama kao o nepotrebnom prtljagu na našem putu u svetliju budućnost, pa ako i prihvatimo cenu da je kod dahija sve bilo pod konac a ne na kolac, opet nam ostaje to bezobzirno tužakanje i jadanje nad tobožnjom neukošću i još tobožnjoj genetskoj nezainteresovanosti za istinu. Ako bismo prihvatili i tu tvrdnju, onda iz onog prtljaga moramo da i izbacimo i delo našega nobelovca - napisao je Žurić u "Politici".

Na njegovu kritiku glumčevog promišljanja, žacnuo se urednik "Novog magazina", ekonomski novinar Mijat Lakićević, koji se pita šta je pogrešno u Manojlovićevoj opaski?

Dostupno i već korišćeno
Prošle godine je potpisan Protokol o međuarhivskoj saradnji između Srbije i Turske, ali to ne znači da turska dokumenta iz vremena Otomanske imperije srpski istoričari do sada nisu koristili. Dovoljno je baciti pogled na veliko delo akademika Radovana Samardžića koji je turske arhive koristio i kada je istraživao o Mehmed paši Sokoloviću i o Sulejmanu Veličanstvenom i njegovoj velikoj ljubavi, ruskoj robinji Rokselani, a budućoj sultaniji Hurem.
- Ako hoćemo da steknemo neko saznanje o prošlosti, kako našoj, tako i svačijoj drugoj, ali našoj naročito - zar ne bi bilo prirodno da idemo za činjenicama - kaže Lakićević, ali nije jasno s kim je u sporu, jer srpska istoriografija se ne bazira na ciklusu epskih pesama što ih je odguslao slepi guslar.

Tvrdnju Manojlovića istoričari smatraju neozbiljnom, pa profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu Smilja Marjanović Dušanić kaže da ne vidi potrebu za polemikama.- I "Ilijadu" je spevao slepac, pa jel treba i "Ilijadu" smatrati retrogradnom literaturom? Drugim, rečima, sve to nema težinu, što ne znači da se u društvu razne devijantne pojave i oko toga neće rasplesti.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Da li?

Post od branko »

Da li bi Gavrilo Princip i danas pucao?

Geneza Velikog rata najviše govori o nesavršenstvu ljudske prirode. Čudovišni rat se rodio iz apsurdnog niza događaja, iz pobede iracionalnosti nad razumom, piše za DW ruski pisac Viktor Jerofejev.

Da li bi mladi Srbin Gavrilo Princip prezao da u Sarajevu ubije naslednika austrougarskog prestola da je znao da će ishod njegovog dela biti svetski rat u kojem je poginulo više od deset miliona vojnika i petnaest miliona civila?

Teško.

Naposletku, 19-godišnji nacionalista koji kao da je izašao iz literarne laboratorije Dostojevskog, ostvario je svoj cilj. Na kraju Prvog svetskog rata Srbija je imala državnost, a austrougarska imperija prestala je da postoji zajedno sa tri druge - ruskom, nemačkom i osmanskom. Sa tako velikim ciljem bi student teško odustao od svog čina, premda nije stigao da vidi trijumf Srbije - umro je u zatvoru u proleće 1918.

Jesen te godine donela je pobedu članica Antante. Potpisivanje primirja sa nemačkim saveznicima počelo je u septembru i završilo se u novembru nemačkom kapitulacijom. Pri tome je, iz istorijske retrospektive, besmisleno reći da je pobeda donela trajni mir. Divlji oganj rata postao je prigušena vatra nemačke želje za osvetom.

Razlog je, kao što je poznato, Versajski ugovor iz 1919. Nemačka je bačena na kolena. Ionako razrušena zemlja, dodatno je udarana aneksijama, reparacijama i raznovrsnim rezanjem vojne moći.

Previše je užasa bilo u tom ratu, potpuno različitom od prethodnih. Tenkovi umesto juriša konjica, mitraljezi, vojna avijacija, podmornice, mine, bojni otrovi - sve to je od rata načinilo nečovečnu mašinu za mlevenje mesa apokaliptičnih dimenzija.

Glavni rezultat Prvog svetskog rata bilo je rođenje i agresivni razvitak dva paralelna totalitarna režima, blizanaca po represivnoj okrutnosti. Režime nacističke Nemačke i staljinističke utopije neki su čekali kao san, a bili su đavolski košmar sa epilogom u krvavom bezumlju.

Formalno je piroman rata bio srpski terorista, ali su stvarni vinovnici svetske klanice zapravo bila tri rođaka - evropske monarhije Rusija, Nemačka i Velika Britanija. Oni nisu ni tragali za mirnim rešenjem konflikta, barem ne u međusobnim pismima i telegramima garniranim laskanjem.

Iskustvo Prvog svetskog rata uči nas da je rat - pa i tako velik, svetski - uvek bliži nama nego što se čini. On može početi tek tako, tragičnim slučajnostima, ali postaje stvarnost tek kada rukovodioci država zazveckaju oružjem.

Verujem da bi se danas čak i očajni student Gavrilo Princip zamislio nad ciljem, sredstvom i, iznad svega, nad ishodom, zaključuje Viktor Jerofejev.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Da li?

Post od Bibliotekar »

Nažalost, poštovani g. Jerofejev, Vaše pitanje je u potpunosti ukronijsko, koje obesmišljava osnovni fundament istorijske nauke - istorijski kauzalitet. Istoričari se kao naučnici načelno uvek odupiru svakom pokušaju da se on razotkrije, pošto je neminovno da u slučaju izdvajanja određenog kauzalnog činioca nastaje implicitna tvrdnja da se u njegovom odsustvu događaj koji istražujemo ne bi zbio, ili bi se zbio drugačije. Ukratko: jedan segment istorije zamenio bi se drugim.

No Istorija je kao nauka, avaj, nesposobna da naučno, neporcivo i nedvosmisleno, definiše kauzalne odnose. I to iz prostog razloga što ona nije eksperimentalna nauka. Ne postoji, naime, mogućnost da istorijski proces obnavljamo koliko god puta da je potrebno , menjajući ovaj ili onaj element u istorijskom amalagamu kako bismo mogli da opserviramo posledice. Mi ne možemo, na prime, isključiti Napoleona iz Istorije, da bismo otkrili šta bi se dogodilo da njega nije bilo i na taj način tačno i egzaktno procenili i ocenili njegov personalni istorijski udeo.

Takve izmene možemo vršiti samo u imaginaciji i tako pukom personalnom mentalnom aktivnošću rekonstruisati ono što mislimo da bi se moglo dogoditi - no osnovni problem je u tome što pomenuta istorijska evaluacija počiva na nivou perosnalnih predstava, a ne realnosti. Drugim rečima, poštovani gospodine, dešifrovanje istorijskog mehanizma spada uvek u domen intelektualne spekulacije koja, čak i kada nam se čini savršeno ubedljivom, nema mogućnosti za pružanje konkludentnog dokaza kao neporecivog jemstva istinitosti.

Želite li dobar primer. Nema problema. Šta mislite, g. Jerofejev, da li bi bilo I svetskog rata da je kojim slučajem uspela operacija „Smederevski nameštaj”?

Naime, kao što vam je to verovatno poznato, na srpskog kralja Milana Obrenovića je tokom istorije izvršeno nekoliko atentata - podmetana mu je bomba, pucano je na njega iz pištolja, ali je svakako najbizarniji slučaj onaj koji se desio u Smederevu 6. oktobra 1871.

Knez Milan Obrenović toga je dana boravio u svojoj smederevskoj rezidenciji Jugovo, te je jednom trenutku, kasno uveče, uskled sticaja neponovljivih fizioloških okolnosti otišao u poljski klozet koji se nalazio u dvorištu u dvorištu. Nakon njegovog ulaska i akomodacije daske u klozetu su pod težinom njegovoga tela iznenada popustile, pa je knez namah propao u septičku jamu i umalo se nije udavio u fekalijama. Nakon bezuspešnih doziva u pomoć koje niko od članova njegove pratnje i dežurnog osoblja nije čuo, Milan Obrenović se iz životne opasnosti spasao samo zahvaljujući tome što je sa sobom u nužnik poneo i revolver, te je pucnjevima u pomoć konačno dozvao dvorjane, koji su u prvi mah čak pomislili da je knez u klozetu izvršio samoubistvo.

Istoričar Slobodan Jovanović smatra da je ovaj događaj najverovatnije bio potpuno slučajni splet okolnosti. S druge strane pak g. Leontije Pavlović u svojoj knjizi Smederevo u XIX veku, a pozivajući se na policijske izveštaje (koji su u međuvremenu volšebno iz arhiva nestali!), smatra da su daske u klozetu (za koji se unapred znalo da će ga koristiti samo vladar) bile premazane vodenim rastvorom azotne kiseline, koja je nagrizla strukturu drvene konstrukcije bez narušavanja njenog spoljnjeg izgleda, te su daske koje su na prvi pogled izgledale cele popustile pod težinom gojaznog kneza.

Rezimirano, poštovani g. Jerofejev: potonji vladar Srbije, Milan Obrenović, spasao je svoj život tako što je na njegovu sreću u nužnik otišao naoružan. No šta bi, po Vašem mišljenju, bilo sa srpskom i svetskom istorijom da se tom prilikom Milan Obrenović u sengrupu udavio?

Činjenica je da je Namesništvo 1869. donelo Ustav koji je predviđao da srpski presto, u slučaju da se ugasi zakonita muška linija Obrenovića, mogu da naslede potomci kneza Miloša po ženskoj liniji. Miloš Obrenović je imao dve kćeri - Petriju i Savku - koje su poživele do udaje i do rađanja dece. Prvi sin starije Petrije bio je Miloš Bajić od Varadije, a mlađe, Savke, Teodor Nikolić od Rudne. Obojica su bili ugarski baroni. Jednome od njih, dakle, sledovao je presto. No u oba slučaja Kraljevinom Srbijom nesporno bi vladao Ugarski baron kojemu je austrijski car Franja Josif dodelio plemićku titulu. A koji se pod stare dane istinski nosio mišlju da Dualnu monarhiju transformiše u Trijalnu:

Slika

Predložena struktura slovenskim entitetom reformisane Austro-ugarske monarhije

Šta mislite, g. Jerofejev: da li se na osnovu iznetog I svetski rat zaista morao dogoditi? Znate, postoji savršeno dovoljno natuknica o tome da je Istorija u potpunosti mogla izbeći Prvi svetski rat, a imlicitno i Drugi, koji je neposredna posledica Prvog.

Gavrilo Princip bi u tom slučaju ostao puki trgovački kalfa. Eventualno srećno oženjen i sa dve objavljene zbirke pesama u „Slovenskoj vili”. :ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Da li?

Post od branko »

:ymapplause:
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju