Neka druga istina

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Neka druga istina

Post od branko »

Miniranje brane u Obrenovcu?

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »



Iako ga baš ne mirišem, ovo ima smisla.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Neka druga istina

Post od Bibliotekar »

Ima. No možda ponajviše smisla ima u završnim rečima g. Milenka Mijalkovića, negdašnjeg direktora obrenovačkog vodovoda, koje je on izrekao na kraju jedne izuzetno edukativne emisije u kojoj sam istinski uživao i zahvaljujući kojoj sam zaista mnogo toga saznao. Toplo vam preporučujem da je pogledate - ona to svojim kvalitetom zaista zavređuje.

Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »

Како је Обреновац жртвован за провизију

Градоначелник Обреновца, онај несрећни Ћућко је заиста минирао насипе или долме како их тамо зову повише Обреновца на Колубари по наређењу неког из Београда како би наводно био спашен ТЕНТ (термо централа) који је на самом ушћу Колубаре у Саву. Ћућко је смс-ом добио наређење од некога из Београда да то уради. Оно што нису знали била је количина воде у Колубари која је ишла у том моменту према Обреновцу јер је био мркли мрак и негде око пет ујутру.

Тако ти они дигну насипе у ваздух и вода јурне у Обреновац. Пола људи у насељима Бело поље и Шљивице у Обреновцу се подавило. Колики је талас и којом брзином ишао илуструје чињеница да је човек који се возио кући колима кад је кренула вода једва спасио живу главу разбивши ветробранско стакло на колима јер врата није могао да отвори од силине воде. Мртви су се скупљали и скупљају у једну напуштену касарну одакле се камионима и хладњачама развозе по београдским гробљима.

Извор из жандармерије каже да је било између 1300 и 1700 жртви укључујући и цигане. Воде у центру Обреновца више нема, град је готово комплетно сув, нема ни муља. Кретање је дозвољено и то само уз пратњу службеног лица. Нема сликања, снимања и сл. Е, сад око ТЕНТ-а. Каже инжењер из ТЕНТ-а да уопште није било потребе да се насипи дижу у ваздух да је тај дан подигнут бедем око ТЕНТ-а. Тај дан око тента и централе као и у остатку Обреновца није било нигде никога осим људи који су тамо радили?!

Већ други дан по поплави су стигли Немци са десетак огромних пумпи да би за пар сати сву воду испумпали из ТЕНТА. Значи ови у врху власти су директно одговорни за ове јаде у Обреновцу јер прво нису заштитли ТЕНТ на време а после да би га заштитли удавили су читав Обреновац. Значи тотално и комплетно лудило. Радимо на томе да провалимо ко је Ћућку послао СМС са наредбом да се насипи минирају.

Сад ће ТЕНТ да продају Немцима као стратешком партнеру као и потопљену Колубару што значи да је неко удавио Обреновац да би узео дебелу провизију на том послу. Тако стоје ствари. Иначе Вучићев кум, онај Никола Петровић о коме нико ништа не сме да напише је у врху ЕПС-а и тамо је од скора инсталиран. Његова фирма прави оне силне мини хидроцнетрале по Србији о којој онај идиот Михајловићка кења. Удавили су Обреновац за провизију од продаје Колубаре и ТЕНТ-а Немцима.

http://www.srbijadanas.net/
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »

Kako sam herojski volontirao u svinjcu hrabrog koordinatora

Posted on May 20, 2014 by Duško Domanović

Sinoć, nešto pre ponoći, a usred ove vodurine koja po vasceloj Srbiji davi sve živo i neživo, naleteh na informaciju sa “Južnih vesti”, u kojoj se veli kako “Vranje zove dobrovoljce za odbranu Kraljeva” (http://www.juznevesti.com/Drushtvo/Vran ... va.sr.html). Budući da i sam poslednje mesece provodim u tom (rodnom) gradiću u centralnoj Srbiji, dakle u Kraljevu, tačnije u (rodnom) selu Adrani neposredno uz njega, pokušah da nekako iščačkam gde i šta treba raditi, pa da i ja, ko svaki pošten pesnik-stokilaš, lopatu do’vatim, ne bih li kako pomogao da mi detinjstvo i mladost râna niz Moravu u Stalać i Rumuniju ne otplivaju. Za “dobru organizovanost” Kriznog štaba u Kraljevu znao sam još od onih smehotresnih dana, kad mi je, u istom ovom selu, 3. novembra 2010, zemljotres nabio guzicu u frižider, oduvao dimnjak dva’es metara niz livadu, a sestri i zetu, te još desetinama komšija i meštana okolnih sela, kuće maltene do temelja sravnio. Velim, za “dobru organizovanost” sam znao, ali nisam znao za njihovu još bolju sakrivenost, valjda zbog tajnosti zadatka koji obavljaju, da ne čuju pakosni Mađari da se Srbendama opet smrklo. Sakrivenost, kažem, zbog koje sam nešto više od pola sata pokušavao da dođem do broja telefona narečenog Štaba kriznog. Naposletku, zahvaljujući još neizvetrelom instinktu novinarčića-čeprkala, uspeh nekako i do top-secret broja da dođem, a, da iznenađenje bude veće, na isti broj mi se javi dežurni muški glas.

“Kamo i kome pomoći treba?”, pitam.

“Nemam pojma”, veli glas.

“Kako nemaš pojma, * E B E M mu mušmulu, mislio sam da je debelo dogorelo, čim Vranjance neuhranjene zovete u pomoć gradu od stotinu i kusur hiljada naočite čeljadi, od koje je bar svaki peti nezaposlen muškarac moje konstitucije?!

“Ne znam”, veli glas, “dođi sutra u Opštinu, pa će ti portir reći.”

Dobro, de, mislim, aj’ doći ću, da me portir zapiše, i on, mukica, dnevnicu mora opravdati. Navijem ja tako sat za jutros, prvi put posle petnaestak godina kliznog radnog vremena, te rekoh da još jednom, ipak, telefonom probam, da ne idem do centra, ako baš ne moram, no da direkt otpedalam do unesrećenog mesta, te da zapnem onoliko koliko zapeti mogu i umem. A ima me, velim, bar zapeti mogu. Opet mi se javi dežurni glas, kolega onog noćašnjeg, ja mu kažem “taj i taj, iz tog i tog sela, hteo bih da pomognem koliko mogu”. “Odlično”, veli glas, “taman skupljamo dobrovoljce za Adrane, treba hitno nekom narodu nesrećnom kuće raščistiti, da ima gde prespavati.” Mašala, mislim ja, znam da je nesreća i da ništa lepo nije, ali je ipak bar malo lepo što se prvi put u životu mogu naći na raspolaganju selu svom, od Pariza lepšem. Izdiktira mi glas broj “organizatora akcije”, a organizator mi kaže da dođem do zbornog mesta ispred jedne kafane na drugom kraju sela, gde će me čekati “koordinator akcije”. Napravim sendvič, natočim flašu vode sumnjivog kvaliteta, spakujem u kesu i malo duvana, nabodem čizme na noge, pa krenem da pedalam, osećajući se ko kakav Bycicle Man moravski, super-heroj u najavi. Šta je sedam-osam kilometara pedalanja, za ovako plemenitu nameru?! Pih! Petnaest minuta, i stigoh do kafane zborne, a tamo stoje dve devojčice od oko šesnaest godina i jedna baba što čeka autobus za grad. Nakon manje od cigare i po, eto i koordinatora, negdanjeg poštara seoskog, a danas uglednog građanina i, verovatno, uspešnog aktiviste neke od naprednih stranaka koje su mu ukazale čast da živalj od Morave brani. Al’, ne lezi vraže, ni koordinator nema pojma gde bi trebalo da me transportuje, on je, veli, znao za one dve devojčice što treba da “čiste kujnu jednoj ženi”. Najzad se smilovao nad mojim molećivim pogledom, te pristao da vozi ispred mene, dok ja za njim pedalam, ne bismo li našli nekog ko bi se obradovao mojoj snazi. Elem, piči koordinator, ja za njim, već me podno muda malo žiga od silnog motanja, al’ se ne dam. “Ne budi pizda”, govorim sebi, “valja ljudima pomoći”. A koordinator pred svakom kućom zastaje i kroz prozor hrabro pita: “Treba li vam pomoćnik?” Odgovori variraju, od “ne treba, hvala” do “jebo te pomoćnik”. A ja, šta ću, kad sam već tu, verglam i dalje za njim, a sve se više (iako to sebi ne smem da priznam) osećam ko rumunski nadničar što veselih devedesetih za makroom svojim potrčkuje. Najzad, nakon nepunih pet-šest kilometara, stigosmo i do table sa imenom susednog sela. Tu koordinator stade, prosto čoveku neprijatno. “Izgleda da ne treba nikome”, zaključi mudro, a bez ijedne logički upotrebljive premise, ko što i dolikuje ljudima koji umeju da rade i donose zaključke u dinamičnom okruženju i pod stresom. Ja ga pitam “je l’ to mene neko zajebava?”, a on kaže “jok, majke mi, mislili smo da treba”. Onda, valjda opet videvši moj tugaljiv pogled, dodade: “Ako hoćeš, možeš kod mene, i meni su dve kuće pod vodom, ljudi mi pomažu, a ja, eto, idem da pomažem drugima.” Nešto kao onaj sa silikonskim ustima, kad se žali na sudbinu što mu je podvalila da diktator bude. Da me sad neko pita, ne bih imao pojma zašto, valjda zbog tradicionalne zbunjenosti i tupavosti svoje, ali rekoh mu: “Dobro, aj’ kod tebe, ako već ima šta da se radi i ako pomoći treba.” Opet ja otpedalam za njim, on mi, sa ulaza u jedan sokak, pokaže na svoju kuću, kaže mi da “slobodno kažem da me je on poslao”, te nastavi čovek da juri i koordinira, kako bi ostale volontere rasporedio tamo gde je najneophodnije.

Dođem ja pred njegovo dvorište, unutra predsednik Mesne zajednice i njegov pomoćnik sa fasciklom pod miškom razgovaraju sa komšijom, koji još od kapije na džibru miriše. Raspravljaju ozbiljno o nečemu, prosto mi neprijatno da ih prekidam. Naposletku se ohrabrih, te rekoh da su me iz “Kriznog štaba ovde rasporedili”, a opet me malo sramota, i opet to sebi priznati ne smem, jer bih se, znam, ako priznam, ko kreten osećao. Rukujem se ja s ljudima (i sa PREDSEDNIKOM, JEBOTE!), a džibromirišljavi mi reče da sačekam, “sa’ će gazda, pa da mi kaže šta treba da radim”. Usput mi kaže i da se “opustim”, da je “lepo” što sam došao, te da se niko na mene “ne ljuti”. (Sreće mi moje grbave, baš tako mi kaže.) Ispušim ja još jednu cigaru, kad gazda-koordinator upravo pristiže, te uparkira svoju muku pred dvorište. Upotrebivši sve svoje organizacione sposobnosti, za manje od dva minuta me je odveo iza kuće, do svog brata i sinovca, koji će mi, kaže, reći šta treba raditi. I ja, opet, ko tele, kažem “dobro, aj’ da radimo, kad sam već tu i kad već pomoći treba”. Dođem ja do brata i sinovca, a oni u štali, nešto se zajebavaju i usput lopataju slamu i balegu. “Aj’ ti ostani ovde, a nas dvojica ćemo”, tu pokaže na mene, “svinjac da očistimo”. I sad, opet (ovo je već previše “opet” za jedan ovako kratak period u životu), velim OPET, ja mislim “dobro, kad sam već tu, tralala…” A, iskreno, malo me i sramota odmah kući da se vratim, jerbo sam najavio da me celog dana neće biti, čak i jaknu poneo, “ako uveče zahladni”. Usput, doduše, pitam “zar je moguće da me jebete ovako, sad kad krš ljudi ne može u kuću da uđe i kad sam nekome bar sobu za spavanje očistiti mogao?”, a “nadređeni” mi mirno odgovaraju da je to “stvar organizacije” i da oni s tim ništa nemaju. Da ne dužim više, očistim ja svinjac koordinatoru, te najzad eksplodiram i odlučim da se kući vratim. Zapalim cigaru, te prošetam da malo vode potegnem iz one kese što sam je “za ceo dan” poneo, čisto da je ne vraćam nenačetu. A u kesi stoji flaša s vodom i duvan, sendvič ni da zamiriše. I TO oćutim. Tada. Sednem na bicikl, otpedalam svojih petnaest minuta u rikverc, te pomislim kakva sam kretenčina i kako je trebalo onu govnjivu lopatu svakome od mojih malopređašnjih “nadređenih” o glavu da polomim. Rekoh, tada oćutah, ali sad ne mogu, koliko god kasno bilo, no… Elem:

* E B E M VAM MATER PRLJAVU, GADNU, POLITIKANTSKU, UGOVNJENU, NEPISMENU, ORGANIZATORSKU, KOORDINATORSKU, USVINJENU, RUŽNU, GRBAVU, SIFILIČARSKU, ZARAŽENU, ONU MATER NA DNEVNICAMA, ONU MATER U KRIZNIM ŠTABOVIMA, ONU MATER NA BUDŽETIMA, ONU MATER ŠTO ZAJEBAVA KOG STIGNE KAKO BI OPRAVDALA SVOJU PLATU, ONU MATER ŠTO SE BRKATA SMEJE U LICE ONIMA KOJI ŽELE KAKO-TAKO DA POMOGNU, ONU MATER KURATU KOJU BOLI *urac ŠTO SAM ZA DVA SATA U SVINJCU KOORDINATORA MOGAO DA BUDEM OD KORISTI NEKOME KOME JE POMOĆ UISTINU POTREBNA, ONU MATER ŠTO SE U SUVIM CIPELAMA VOZA PO KROVOVIMA SAHRANJENIH GRADOVA, ONU MATER ŠTO IZDAJE SAOPŠTENJA, ONU MATER ŠTO SE NE JAVLJA NA DEŽURNE TELEFONE, ONU MATER KOJA JE OPET CELU ZEMLJU U CRNO ZAVILA, ONU MATER ČIJI JE NAJMANJI GREH TO ŠTO JE DANAS OD MENE BUDALETINU NAPRAVILA…

ONU MATER KOJA VAS NI POSLE SVEGA OVOGA NEĆE SMENITI, ONU MATER ČIJOM ĆE SISOM ZADOJENI SRBIJOM I DALJE VLADATI POŠTARI, I GROBARI, I KOORDINATORI, I ORGANIZATORI. I ČAMDŽIJE U PLITKIM CIPELAMA. ONU MATER KOJA UME SAMO MRTVE DA BROJI I DA RAČUNA KOLIKO IH JE DO JUČE NA NJENOJ STRANI BILO I ZA KOLIKO GLASOVA ĆE NA SLEDEĆIM IZBORIMA TANJA BITI. ONU MATER ŠTO SE, AKO NIJE KURVA KO I VI, U GROBU PREVRĆE ŠTO VAS JE RODILA.

* E B E M VAM MATER!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Neka druga istina

Post od Bibliotekar »








:roll:



:!:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »

Na beogradskim pijacama se preprodaje humanitarna pomoć

Gradonačelnik Beograda Siniša Mali naredio je danas vanrednu kontrolu svih gradskih pijaca zbog informacije da se na nekim od njih prodaje roba iz humanitarne pomoći.

"Oni koji zloupotrebljavaju humanitarnu pomoć i pokušavju da se okoriste na taj način, biće procesuirani", ukazao je Mali na sednici Štaba za vanredne situacije Beograda.

Mali je naložio komunalnoj policiji, inspekciji i direktoru Javnog komunalnog preduzeća "Gradske pijace" da sprovedu kontrolu.
Na sednici gradskog štaba analizirani su stanje u svim gradskim opštinama i opasnost od pojave klizišta, kao i zaprašivanje protiv komaraca.
Direktor javnog preduzeća "Beogradvode" Miloš Milovanović izjavio je da je da je glavni grad "potpuno bezbedan na svim odbrambenim linijama" jer vodostaj Dunava stagnira na 630 santimetara, a u nedelju će dostići najviše 635 santimetara.
Šef Koordinacionog tima za praćenje stanja na klizištima i zamenik gradonačelnika Andreja Mladenović kazao je da će danas biti doneto uputstvo za koordinaciju rada policije, Elektrodistribucije i javnih komunalnih preduzeća u slučaju pojave klizišta. Mladenović je istakao da će gradjani klizista moći da prijave "Beokom servisu".
Gradski sekretar za zaštitu životne sredine Goran Trivan izjavio je na sastanku da će zaprašivanje iz vazduha protiv komaraca početi sutra, u subotu, dok je zaprašivanje sa zemlje već u toku.

http://www.alo.rs/vesti/aktuelno/na-beo ... omoc/56002
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Neka druga istina

Post od Bibliotekar »





Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Neka druga istina

Post od branko »

Noam Čomski: Nije bilo protesta 1999. kada je ubijeno 16 novinara u zgradi RTS-a

Američki profesor Noam Čomski uporedio je teroristički napad na francuski satirični nedeljnik "Šarli ebdo" s bombardovanjem RTS 1999. godine, primetivši da napad NATO na srpsku televiziju nije izazvao masovne proteste u svetu niti zgražanje javnosti.

Čuveni svetski antiglobalista je, u komentaru za televiziju Si-En-En, podsetio kako je dopisnik "Njujork tajmsa" Stiven Erlanger opisao poprište napada u Parizu: "Neverovatno je podsećalo na ono s polomljenim staklom, porušenim zidovima, slomljenim nameštajem, izgorelom farbom, uz emocionalno razaranje".

Ta rečenica, navodi Čomski, nije iz januara 2015, već iz Erlangerovog izveštaja o bombardovanju RTS 24. aprila 1999. godine, u kojem je ubijeno 16 novinara i koji je privukao daleko manje pažnje.

"NATO i američki zvaničnici branili su taj napad kao napor da se podrije režim predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića", preneo je Erlanger.

Portparol Pentagona Kenet Bejkon rekao je u Vašingtonu, kako navodi Čomski, da je "srpska televizija deo Miloševićeve ubilačke mašinerije isto kao i vojska", što ju je, prema tom tumačenju, činilo legitimnom metom napada.

Čomski napominje da povodom vazdušnog udara na RTS nije bilo protesta niti izraza zgražavanja, nije bilo parola "Mi smo RTS" niti istrage o korenima napada u hrišćanskoj kulturi i istoriji.

"Naprotiv, napad na novinare je pozdravljen. Istaknuti američki diplomata Ričard Holbruk, tadašnji izaslanik za Jugoslaviju, opisao je napad na RTS kao 'izuzetno značajan i pozitivan razvoj', sa čim su se i drugi složili", piše Čomski.

Profesor Masačusetskog instituta za tehnologiju navodi da je zbog tog napada NATO kažnjena samo jedna osoba - Dragoljub Milanović, tadašnji direktor televizije, koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog toga što nije evakuisao zgradu, a da je Haški tribunal zaključio da napad nije bio zločin, uprkos civilnim žrtvama.

"Njihovi zločini protiv nas", zaključuje Čomski, nisu isto što i "naši zločini protiv njih, pošto potonji nisu zločini već plemenita odbrana najviših vrednosti, ponekad s nenamernim propustima".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju