Zaboravljanje

Odgovori
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Zaboravljanje

Post od Palma »

Zaboravljanje

Kad pamćenje izda....

Često izgleda neverovatno koliko informacija ljudski mozak može da pohrani. Ponekad, kada shvatimo da se i dalje sećamo nekog događaja iz davne prošlosti, da i dalje možemo da opišemo svoja osećanja, ljude koji su bili prisutni, scene koje su se odigravale, ostanemo zapanjeni pred činjenicom da toliko dugo na to nismo ni pomislili, a sve je i dalje tu, sačuvano u našoj memoriji.

Ipak, činjenica je da ljudski mozak ne pamti sve. Ponekad baš ono što nam je u tom trenutku bitno izgleda potpuno nedostupno. Koliko puta nam se samo desilo da žurimo i znamo da nešto treba da uradimo, a opet nismo u mogućnosti da se setimo šta je to bilo? I koliko se samo puta desilo da zaboravimo nešto što smo rekli da ćemo uraditi pre samo nekoliko sati, a onda se naknadno setimo i sa žaljenjem primetimo da smo „postali zaboravni“? I onda se opet osvrnemo na ono poznato „pametan piše, glup pamti“!

Nekima bi možda i sama činjenica da je u jednom „cugu“ moguće zapaziti i upamtiti najviše 7 +/- 2 informacija. Ovo je stvar koju možete probati i sami da proverite. Na papirićima ispišite slova i pomešajte ih. Onda možete izvući različit broj papirića i pogledati ih sve zajedno samo jednom, a zatim pokušati da reprodukujete slova koja ste videli. U sličnim, iako malo kontrolisanijim istraživanjima došlo se do zaključka da svaki čovek može zapamtiti 7+/-2 slova. Upravo po tome ovaj broj je dobio i ime „čudesan Milerov broj“. Kako onda uspevamo da učimo? Kako uspevamo da u nekim situacijama saznajemo i zadržavamo u sećanju mnogo više informacija? Jednostavno. Možete ponoviti istraživanja od malopre, samo sada umesto svakog slova unesite reči. Ukoliko pokušate da prebrojite koliko ćete reči odjednom zapamiti, videćete da je to opet taj magični broj 7 +/-2. Ipak, ukoliko u ovom slučaju prebrojite slova koja ste upamtili, njih će biti i po pet puta više nego u slučaju kada ste pokušavali da ih pamtite pojedinačno. Iako je kapacitet ljudskog uma u neku ruku ograničen brojem informacija koje može proslediti ka dugoročnoj memoriji u jednom trenutku, njegov kapacitet za obradu informacija predstavlja njegovu najjaču snagu.

Činjenica je da ljudski mozak predstavlja nepresušni izvor otkrića, i da koliko god „čeprkali“ u potrazi za pravilima uvek će se javiti izuzetak. Ipak, u ispitivanju memorije, lljudskog pamćenja i zaboravljanja otkriveno je mnogo. Pronađena su mnoga pravila, koja i ako ne važe za sve ljude, važe za većinu.

Kako je sve počelo?

U psihologiji, istraživanja zaboravljanja započela su sa Ebinghausom koji je uzimajući sebe kao „zamorče“, krajem 19. veka započeo veliki istraživački rad koji je trajao gotovo dve godine. Tokom tog perioda Ebinghaus je učio dugačke liste besmislenih slogova, ponavljajući ih sve dok ne bi uspeo da ih ponovi u potpunosti tačne. Nakon toga bi se posvetio drugim aktivnostima, da bi nakon određenog vremenskog perioda koji je sistematski menjao, tako da je najkraći bio svega 20 minuta a najduži 31 dan, pokušavao bi da se priseti slogova koje je naučio. Naravno, kada god bi pokušao da se priseti besmislenih slogova, primetio bi da uvek ostaje jedan deo onih kojih nije mogao da se seti. Tada bi ponovo uzeo ceo spisak i ponavljao ga sve dok ponovo ne bi bio u stanju da ga ponovi bez greške. Svaki sledeci put trebalo bi mu sve manje vremena da nauči besmislene slogove koje je već znao, a zatim ih zaboravio. Iz toga je Ebinghaus zaključio da je intezitet zaboravljanja moguće izmeriti na osnovu vremena koje je potrebno ponovo naučiti nešto što je od ranije bilo poznato. Ova metoda merenja inteziteta zaboravljanja i danas je poznata kao metoda uštede u vremenu. Drugi važan zaključak koji je Ebinghaus izneo je da je zaboravljanje najintenzivnije u toku prvog sata nakon što je gradivno naučeno (u tom periodu zaboravi se i preko 50% slogova), dok je nakon tog vremena proces zaboravljanja mnogo sporiji.

Kada bi Ebinghausove zaključke primenili u praksi, mogli bi savetovati učenike i studente da 45 minuta do 1 sata nakon što završe sa učenjem obnavljaju naučeno gradivo, jer upravo u tom vremenskom periodu dolazi da najbržeg zaboravljanja.

Međutim, pokazalo se da se Ebinghausovi nalazi ne mogu primeniti na svaki proces zaboravljanja. Za početak, ne sme se zaboraviti da je on učio spiskove besmislenih slogova, a da se ljudi u svom svkodnevnom životu mnogo češće sreću sa stvarima koje za njih imaju smisao, kojima pridaju neko značenje, i za koje vezuju svoje emocije.

Istraživanja koja su sprovedena tek krajem dvadesetog veka ukazuju da se različiti sadržaji na različite načine zaboravljaju. Na primer, kada su naučnici ispitivali koliko dugo će ljudi biti u stanju da zapamte jezik koji su učili tokom školovanja, a koji kasnije nisu koristili, primetili su da je zaboravljanje značajno sporije. Ispitanicima je trebalo gotovo dve godine da zaborave oko 50% onoga što su nekada mogli da reprodukuju, a određen procenat (oko 20-30% naučenog gradiva) ostao je upamćen i nakon 50 godina od kada se naučeni jezik nije više koristio.

Način na koji se zaboravljaju imena i lica ljudi koje smo nekada znali je još interesantniji. Kada su sprovedena istraživanja među bivšim učenicima srednjih škola , primećeno je da se ljudi gotovo 40 godina nakon završetka škole i dalje sećaju, i na slikama mogu da prepoznaju većinu svojih nekadašnjih kolega. Kod ljudi koji su srednju školu završili pre više od 40 godina primećen je nagli pad (većina je mogla da se setim svega 10-20 posto likova na slikama koje su im date). Naravno, ovakav rezultat ne može se brzopleto pripisati samom procesu zaboravljanja, u njemu verovatno veliki uticaj imaju i godine ispitanika i njihovo opšte intelektualno slabije funkcionisanje.

Slično ovome, i kada je u pitanju zaboravljanje naših ličnih doživljaja iz svakodnevnog života, primećuje se da ono ne teče onako kako je to Ebinghaus odredio: u početku veoma brzo, a zatim sve sporije. Naprotiv, zaboravljanje događaja teče postepeno i ujednačenom brzinom.

Svakako je jedan od najzanimljivijih nalaza vezan za gradivo koje najduže ostaje u memoriji čoveka. U pitanju su motoričke veštine. Jednom naučene, one se praktično više nikada, sem u izuzetnim situacijama ne zaboravljaju (vožnja bicikla, skijanje, klizanje...).

Zašto zaboravljamo?

Postoji nekoliko teorija o tome.

Jedna od prvih teorija je teorija propadanja traga, prema kojoj se memorijski tragovi jednostavno troše tokom vremena, spontano nestaju ukoliko se na obnavljaju. Ovo deluje logično, ali pokazalo se da nije primenljivo u svim slučajevima.

Prema drugoj teoriji, teoriji interferencije, ljudi zaboravljaju ono što su ranije znali kada se u taj sadržaj umeša deo novog iskustva koje je sa njime povezan. Ovoj teoriji u prilog ide činjenica (koja je u više navrata i eksperimentalno dokazana) da ljudi koji nakon učenja spavaju (i samim tim eliminišu mogućnost da se sretnu sa novim sadržajima koji bi mogli izmeniti one koji već postoje u njihovoj memoriji) nakon određenog vremena mogu bolje da se sete onoga što su učili od ljudi koji su to vreme proveli u budnom stanju.

Treća teorija, u neku ruku najmanje razrađena, govori o mogućnosti da sadržaji nikada jednostavno ne blede, već obično dolazi do njihovog rasparčavanja, i zaboravljanja pojedinih komponenti dok druge ostaju u sećanju pojedinca.

Činioci koji utiču na pamćenje

Kako se vremenom pokazalo da nijedna teorija ne može pružiti objašnjenje za sve vrste zaboravljanja u svim situacijama i kod svih ljudi, naučnici su pristupili utvrđivanju faktora koji pospešuju učenje, ili sa druge strane ubrzavaju zaboravljanje onoga što je naučeno.

Najviše istraživanja je sprovedeno i najviše nalaza izneseno u oblastima koje su se odnosila na učenje gradiva koje najviše nalikuje školskom.

To su:

1. Pažnja –što je pojedinac spremniji da usmeri svoju pažnju na gradivo koje čita, pre će moći da ponovi zadati tekst i duže će ga zadržati u sećanju. To deluje smisleno. Ipak postoje situacije kada osobe sasvim evidentno zapamte određene sadržaje iako svesno usmeravanje pažnje nije postojalo. Na primer, poznato je da nakon opšte anestezije, u određenim situacijama, neki ljudi mogu vrlo precizno prepričati u celosti razgovore koji su se vodili u prostoriji. Takođe poznata je i činjenica da ljudi pamte neke stvari koje su im izložene u veoma kratkim vremenskim intervalima, nedovoljnim da osoba svesno usmeri pažnju nanjih (po tom principu je moguće stvarati reklame koje deluju na ljude iako oni toga nisu svesni).

2. Motivacija. Iz svakodnevnog iskustva znamo da ćemo lakše zapamtiti neku informaciju koja nas zanima, ili koja je vezana za nas lično nego neku koja se odnosi na dešavanja koja nas se ne dotiču previše. Recimo da ćemo odmah upamtiti ako saznamo koje godine je rođena osoba koju smo upoznali i sa kojom bi želeli da ostanemo u dobrim odnosima, ali da će nam trebati da nekoliko puta ponovimo pre nego što zapamtimo koje godine je rođen neki vojskovođa, ili koje godine je bila neka bitka. Ipak, kako istraživanja pokazuju, iako motivacija u mnogome utiče na to šta će se zapamtiti, ona ima nešto manju ulogu (ukoliko su ostali faktori učenja na istom nivou) kada je u pitanju vreme koje će nam biti potrebno da nešto naiučimo ili količina materijala koju ćemo moći da upamtimo.

3. Namera da se uči. Ovo je poznata stvar. Ukoliko student ili učenik pristupe gradivu sa željom ne da uči, već da nauči, i sam proces učenja će imati određen cilj, čije dostizanje će ukazivati na kraj aktivnosti, i samim tim će izgledati dostižnije i realnije. Na taj način izbegava se automatizovano ponavljanje podataka bez jasnog cilja, koje sa sobom nosi brže zaboravljanje i površnije razumevanje.

4. Vežbanje. Ponavljanjem gradiva, učvršćuje se ono što je naučeno i omogućava se da se određene informacije gotovo automatski izvlače kada je to potrebno. Istraživanja pokazuju da ponavljanje gradiva daje iste rezultate bez obzira na to da li je u pitanju ponovno čitanje onoga što je već naučeno ili preslišavanje bez podsećanja. Ipak, treba imati na umu da se ovi nalazi odnose prvenstveno na učenje besmislenih slogova i nepovezanih sadržaja. Ukoliko se uči sa razumevanjem, i svesnom organizacijom onoga što je pročitano, sa svakim novim preslišavanjem bez podsećanja stečeno znanje će dobijati u smislu bolje organizacije i dostupnosti različitih činjenica.

5. Spoljašnji kontekst. Ova oblast predstavlja jednu od najinteresantnijih kada su istraživanja o procesu učenja i zaboravljanja u pitanju. Kontekst učenja podrazumeva spoljašnje uslove u kojimaje učenje sprovedeno. Već su u prvim istraživanjima na ovu temu dobijene značajne razlike između grupa „učenika“ koje su nakon učenja u određenim prostorijama bile i ispitivane u njima i druge grupe, koja je bila ispitivana u potpuno drugačijem okruženju.

Jedno od nesvakidašnjih istraživanja dodatno je potkrepilo ovu činjenicu. Ispitanici, dobrovoljci ronioci podeljeni su u dve grupe – obe su učile iste spiskove reči, s tim da je jedna to radila na kopnu, a druga 15 stopa ispod površine vode. Nakon što su spiskovi reči naučeni u tolikoj meri da su obe grupe mogle da ih reprodukuju bez greške, i nakon protoka određenog vremena, urađeno je ponovno testiranje, tako da se jedan deo grupe koje je reči učila ispod površine vode, u istom kontekstu i prisećala, dok se drugi deo podvrgao ispitivanju na kopnu. Na isti način podeljena je i grupa koja je učila na kopnu. Pokazalo se da stepen naučenosti reči ne zavisi od okruženje u kome se uči. Ispitanici koji su učili pod vodom i preslišavali se u istom kontekstu znali su podjednako kao i oni koji su učili na kopnu i preslišavali sa na njemu. Međutim, oni koji su učili na kopnu, a preslišavali se ispod vode, isto kao i oni koji su učili pod vodom a preslišavali se na kopnu mogli su da ponove i do 40% manje naučenih reči sa spiska od onih koji su i učili i preslišavali se u istom spoljašnjem okruženju.

Još jedan zanimljiv nalaz: u istraživanju je napravljena podela grupa ista kao i u prethodnom, s tim što je kao „kontekst“ uzeto konzumiranje alkohola. Isti rezultati su ponovo dobijeni. Ukoliko su dve grupe ljudi, jedna koja je bila pijana i druga trezna učile iste sadržaje, i naučila ih po istom kriterijumu (da ih jednom ponove bez greške), njihova mogućnost prisećanja nije se razlikovala ukoliko su ih ponavljali u istovetnom kontekstu u kome su ih i učili (trezni u treznom stanju, pijani u pijanom), i opet se pokazalo da su oni koji su učili u treznom stanju, a preslišavali se u pijanom, kao i oni koji su učili u pijanom a preslišavali se u treznom bili u stanju da reprodukuju mnogo manje tačnog sadržaja.

Na ovim principima mogle bi jednim delom počivati i neke poznate psihološke intervencije. Tako, recimo, pospešivanje sećanja očevidaca različitih dela može se vršiti insistiranjem na prepričavanju što većeg broja detalja kako bi se u svesti vratio kontekst koji je postao tokom odigravanja tog dela. Upravo priča o detaljima, koji su iz nekog razloga ostali upamćeni, iako ne nose nikakvu značajniju informaciju, moglo bi biti put ka kompletnom oživljavanju iskustva i njihovom povezivanju u celinu.

Zanimljivi fenomeni

Zbrke u glavni koje nam pravi naš um često su nedokučive. Pamćenje često postoji čak i kada ga nismo svesni. Sa druge strane, kada smo sigurni da će nam nešto ostati u sećanju, to jednostavno nestane! I pored brojnih saznanja do kojih se došlo tokom više od 100 godina izučavanja ljudskih funkcija pamćenja i za boravljanja, i dalje ostaje nemoguće objasniti veliki deo fenomena koji se javljaju, i koji su ljudima poznati iz svakodnevnog života. Izgleda da učestalost javljanja nije povezana sa mogućnošću objašnjavanja tih fenomena. Ovo je lista top 10 čudnih mentalnih fenomena.

Déjà Vu je verovatno jedan od najpoznatijih takvih pojava. To je osećanje sigurnosti da ste već ranije videli ili iskusili situaciju koja vam se prvi put dešava – osećate da se taj događaj već desio ili da se ponavlja. Ovo iskustvo je često popraćeno osećanjem jake poznatosti i/ili čudnosti. ''Prethodno'' iskustvo se obično pripisuje snu, ali ponekad je prisutan čvrst osećaj da se to zaista desilo već jednom u prošlosti.

Déjà Vécu je ono što većina ljudi prolazi kada misle da doživljavaju Déjà Vu. Déjà Vu je osećaj da ste nešto videli ranije,dok sa druge strane déjà vécu osećaj podrazumeva da ste neki događaj videli ranije ali sa mnogo više detalja kao npr. prepoznavanje mirisa ili zvuka. I ovaj osećaj je obično popraćen jakim osećanjem poznatosti šta će se sledeće desiti. Rečima osobe koja je imala ovakvo iskustvo: “Nisam samo znao šta će se sledeće desiti, već sam bio u mogućnosti i da ljudima u mom okruženju kažem šta će se sledeće desiti – i bio sam u pravu.”

Déjà visité je manje poznato iskustvo i uključuje tajanstveno znanje o mestu na kome niste nikada ranije bili. Na primer, bez problema se snalaziti u potpuno nepoznatom gradu ili prirodnom okruženju uprkos činjenici da nikada niste bili tamo, i prema tome nije moguće da imate neko predznanje o nepoznatom predelu. Kod déjà visité se radi o prostornim i geografskim vezama, dok je déjà vécu vezan za događaje privremenog karaktera.

Déjà senti je fenomen da ste nešto ‘već osećali’. Ovo je isključivo mentalni fenomen i retko ostaje zadržan u vašem pamćenju. Rečima osobe koja je imala ovakvo iskustvo: “ono što zaokuplja pažnju je isto što ju je zaokupljalo i ranije, i zaista je bilo poznato, ali tokom vremena je bilo zaboravljeno, a sada se vratilo sa blagim osećanjem zadovoljstva, kao da je to zadovoljstvo bilo traženo. Prisećanje uvek počinje sa glasom neke osobe, ili nekom mojom verbalnom mišlju ili onime o čemu trenutno čitam i mentalno izgovaram; mislim da tokom abnormalnog stanja generalno izgovaram neke fraze vrlo jednostavne za prepoznati, ali minut-dva kasnije ne mogu da se setim nijedne reči ili izgovorene misli koje su u stvari i počele prisećanje. Jedino mogu da tvrdim da liče na ono što sam osećao ranije pod sličnim abnormalnim okolnostima.’’
Može se o tome misliti i kao o osećaju da ste nešto govorili a u stvarnosti, niste izustili ni reč.

Jamais vu (nikad viđeno) opisuje poznatu situaciju koja nije prepoznata. Često se smatra da je ovo suprotno od déjŕ vu i uključuje osećaj tajanstvenosti. Posmatrač ne prepoznaje situaciju uprkos racionalnom znanju da je tu već bio ranije. Obično se objašnjava kao slučaj kada osoba momentalno ne prepoznaje drugu osobu, reč ili mjesto koje poznaju. U jednom istraživanju traženo je od 92 dobrovoljca da napišu reč ‘vrata’ 30 puta u 60 sekundi. Nakon toga, u izveštaju je stajalo da je 68% dobrovoljaca pokazalo jamais vu simptome, kao što su dovođenje u pitanje da su ‘vrata’ uopšte reč. Ovo ga je navelo na verovanje da jamais vu može biti i simptom zamora mozga.

Presque vu je veoma slično ‘na vrh jezika’ osećaju – to je jak osećaj da ćete iskusiti ‘pojavljivanje’ – iako se pojavljivanje retko dešava. Izraz ‘presque vu’ znači ‘skoro viđeno’. Osećaj presque vu može biti vrlo dezorjentišući i zbunjujući.

L’esprit de l’escalier (stepenice mudrosti) je osećaj kada imate pametan odgovor ali je već prekasno. Ova fraza može biti upotrebljena da opiše odgovor na uvredu, mudru ili pametnu primedbu koja do mozga dođe prekasno da bi bila korisna jer, onaj kome je odgovor namenjen je već na ‘stepenicama’ i napušta scenu. Nemačka riječ treppenwitz se koristi za opisivanje istog osećaja. Ovaj fenomen je obično praćen osećanjem žaljenja što odgovor nije smišljen i izgovoren kada je bilo potrebno ili prikladno.

Capgras delusion je fenomen tokom kog osoba veruje da je blizak prijatelj ili član porodice zamenjen nekim identičnog izgleda. Ovo bi se moglo povezati sa starim verovanjem da bebe mogu biti ukradene i zamenjene sa drugima u srednjem vjeku, kao i savremena verovanja da vanzemaljci uzimaju tela ljudi na zemlji da bi mogli živeti među nama bez poznatih razloga. Ova zabluda je najčešća kod ljudi koji imaju šizofreniju, ali može se pojaviti i kod drugih poremećaja.

Fregolidelusion je redak fenomen mozga tokom kog osoba veruje da su različiti ljudi, u stvari, jedna osoba prerušena na puno različitie načine. Često se pojavljuje sa paranojom i verovanjem da prerušena osoba pokušava joj dosađuje ili je opseda. Ovo stanje je nazvano po Italijanskom glumcu Leopoldo Fragoli-ju i njegovoj poznatoj sposobnosti da brzo menja svoj izgled tokom glume na sceni. Prvi put je zabeleženo 1927. godine u slučaju kada je 27-godišnja žena verovala da joj dosađuju dva glumca koje je često gledala u pozorištu. Ona je verovala da je ovi ljudi ‘blisko prate, uzimajući oblike ljudi koje poznaje i sreće’.

Prosopagnosia je fenomen tokom kog osoba ne može da prepozna lica, ljude ili predmete koje bi trebalo da zna. Ljudi koji imaju ovaj poremećaj obično koriste druga čula da prepoznaju osobe – kao što su parfem koji osoba nosi, oblik ili način kako kosa izgleda, po glasu ili čak po načinu hoda. Klasičan slučaj ovog poremećaja predstavljen je 1998g u knjizi ‘The man who mistook his wife for a hat’.

Neki od ovih fenomena sreću se samo u slučajevima patologija, pa ih je jednim delom moguće objasniti i kao posledicu opadanja intelektualnih funkcija u celini. Ipak, i dalje ostaje veliki procenat neobjašnjenih pojava, do čijeg razumevaja danas izgleda gotovo nemoguće doći.

Efekat rasejanog profesora

Svi smo sigurno u više navrata čuli šaljive priče na račun velikih naučnika, poznatih po svojim dostignućima za koje se ispostavilo da su recimo, zaboravljali da jedu. Ili nisu mogli da upamte imena svoje dece. Ili su stalno mešali koji je dan u nedelji.

Jedno istraživanje je sprovedeno sa ciljem da proveri da li se zaista može uočiti ova pravilnost. Kod grupe ispitanika proverena je intelektualna efikasnost tako što je merena njihova uspešnost u učenju spiskova reči. Oni koji su se izdvojili kao superiorniji izdvojeni su u posebnu grupu. Obe grupe dobile su isti zadatak: da četiri puta dnevno, u tačno određeno vreme uzimaju po jednu pilulu iz kutije koja im je data. Na poklopcu kutije nalazilo se dugme koje se moralo pritisnuti da bi se ona otvorila, sa dodatim uređejem koji je beležio tačno vreme svakog otvaranja. Na taj način bilo je moguće pratiti obavljanje zadatka u prirodnim uslovima i bez ometanja ispitanika.

Nalazi su pokazali da šale koje čujemo u svakodnevnom životu, u najmanju ruku, imaju realnu osnovu. Grupa ispitanika koja se pokazala najuspešnijom prilikom testiranja uspeha u memorisanju podataka, pokazala se kao značajno manje uspešna kada je trebalo upamtiti i pridržavati se jednostavnih instrukcija u svakodnevnom životu.
Ovaj fenomen nazvan je „Efekat rasejanog profesora“.

Fenomen „Na vrh jezika“

U pitanju je svakako jedan od najčešćih fenomena u svačijem svakodnevnom korišćenju sopstvenih kapaciteta memorisanja i izvlačenja jednom pohranjen informacija. Nema osobe koja se nije našla u situaciji da je svesna da nešto zna, ali da to nje u stanju da saopšti. Istraživanja koja su rađena sa ciljem da potvrde i ispitaju ovaj fenomen brojna su. U okviru jednog od njih studentima su čitane definicije relativno retkih reči, i ukoliko oni ne bi uspeli da imenuju tu reč, od njih je traženo da je opišu što je bolje mguće. Većina njih je bila u mnogućnosti da vrlo precizno opišu reč koju su znali i koja im je bila „na vrh jezika“.

Pokušavajući da uđu u trag poreklu ovog fenomena istraživači su od ispitanika tražili vrlo detaljne opise onoga što im je prolazilo kroz glavu dok su pokušavali da se sete zadate reči. Ispitanici su najčešće iznosili da im se u glavi motala jedna ili dve reči koje su po nečemu nalik na onu koju je trebalo da izgovore, ali da su oni zapravo sve vreme bili vrlo svesni da to nije prava reč. Tragajući dalje za uzrocima ovakvih problema otkriveno je da se reči koje se javljaju u mislima i koje ometaju prisećanje prave reči (a koje su nazvane ironično „ružne sestre“) zapravo reči koje su osobe iz nekog razloga u svojoj memoriji povezale sa traženim rečima, ali se od njih razlikuju po tome što su frekventnije u svakodnevnom razgovoru (tj. Mogu se češće čuti od reči kojih ispitanici nisu mogli da se sete, koje su im bile „ne vrh jezika“)

Da li emocije utiču na zaboravljanje?

Ideja da ćemo neke događaje koji su kod nas probudili velike emocije pamtiti ceo život prilično je stara. Većina stvari koja nas je nekada dovela do velike radosti, ushićenja, ili sa druge strane, koja nam je nanela bol ili patnju ostaje negde urezano u sećanju, ponekad neočekivano oživljavajući i ponovo budeći ista osećanja. Misaoni tok, memorija, sećanja i emocije čvrsto su povezani. Ipak, neretko se dešava da veoma intenzivne emocije praktično indukuju amneziju, pa osobe ne mogu da se sete nekih svojih traumatičnih iskustava, ili mogu da ožive samo pojedine slike, ali su nemoćni kada je u pitanju njihovo povezivanje u jedan „film“ – realni sled događaja.

Istraživanja koja su sprovedena sa ciljem da provere koliko su ljudi skloni da zaboravljaju neka svoja iskustva iz života pokazala su da kako vreme odmiče, tako, u skladu sa očekivanjima opada i broj događaja koji oni mogu da opišu iz jednog perioda. Zanimljiviji od ovog je svakako nalaz da ljudi u većoj meri zaboravljaju ružne događaje, one koje su samo okarakterisali kao „neprijatne“, dok se oni koji su opisani kao „prijatni“ zadržavaju mnogo duže u sećanju. U neku ruku, ovi nalazi idu u prilog psihoanalitičkom shvatanju zaboravljanju po kome ono zavisi prvenstveno od emocija koje su za događaje vezane. Prema njima, dešavanja koja su u našoj svesti obojena negativnim osećanjima pre će se potisnuti, jer je to u skladu sa čovekovom hedonističkom prirodom, koja teži stalnom osećanju zadovoljstva.

Sa druge strane, postoje neka stanja u kojima ljudi nisu u mogućnosti da prizovu prijatna sećanja, ili barem većinu njih. To se, recimo dešava kod depresije. Tada svet izgleda crno, jedine uspomene vezane su za tužne događaje, a u skladu sa time i očekivanja od budućnosti su nepovoljna i pesimistička. Ovakav pogled na svet i selektivno pamćenje u ovim slučajevima nejčešće se pripisuje uticaju emocija.

Na sličan način uticaj emocija se primećuje i kod ljudi sa povišenom anksioznošću. Na primer, osoba koja ima fobiju od letenja avionom u periodu neposredno pred let koji nije moglada izbegne, imaće neverovatno živa prisećanja svih situacija u kojima je saznala da je došlo da neke avionske nesreće, terorističkog napada. Ona će verovatno moći i da se seti i broja putnika o kojima je čitala da su nestali, njihovih godina i životnih priča – informacija kojih verovatno velikim delom nije bila ni svesna kada ih je saznavala.

Amnezija

Problemi sa pamćenjem prate gotovo svako oštaćenje mozga. Bilo da je u pitanju fizička povreda, virusno ili bakterijsko oboljenje ili jednostavno starenje, jedna od prvih stvari na koju se ljudi žale su teškoće u pamćenju stvari. Ovakvi problemi mogu biti veoma blagi, tako da gotovo i ne ometaju čovekovo funkcionisanje u svakodnevnom životu, dok su nekada izraženi u velikoj meri. Problemi koji se javljaju mogu biti najrazličitije vrste: od teškoća u pamćenju novih informacija (kada osoba i dalje ima očuvano sećanje na događaje od pre traume) pa do potpunog gubitka sećanja na događaje iz celokupnog života. Da je ova tema veoma zanimljiva svedoče i brojni filmovi koji privlače veliku pažnju gledalaca čija priča se velikim delom zasniva na posledicama različitih oblika gubitaka pamćenja. Činjenica je da i ljudi koji sebe doživljavaju samo kao „zaboravne“ kada je u pitanju svakodnevno funkcionisanje i obavljanje različitih obaveza doživljavaju to kao neprijatno iskustvo koje im remeti uspešno funkcionisanje u životu. Onda možemo samo pretpostaviti kakvu zbrku u emotivnom životu prave stvarna oštećenja ove vrste intelektualnih funkcija.

Amnezija predstavlja širok pojam u okviru koga se javljaju najrazličitiji oblici poremećaja. Neke od najčešće navedenih su:

1. Posttraumatska. Vezuje se obično za teže povrede glave nakon kojih osoba ostaje bez svesti neko vreme. Nakon vraćanja u svest, izraženo je osećanje zbunjenosti, teškoća u pamćenju novih stvari i praćenju trenutnih aktivnosti. Ovo trajanje konfuzije može potrajati i duže vreme, a u većini slučajeva upravo dužina trajanja ovakvog stanja može ukazivati na stepen u kome će se izgubljene sposobnosti vratiti.

2. Retrogradna. Za nju je karakterističan fenomen sužavanja. Nakon neke nesreće ili druge vrste traume dešava se da osoba ne može da se seti ničega iz poslednjeg perioda svog života, ponekad zaboravljajući poslednjih deset godina u celosti! Ovo stanje se sa vremenom popravlja, ali uvek tako se bolje seća starijih događaja dok se onih novijih seća kao kroz maglu, ili kao da je neko drugi to doživeo a on samo na neki čudan način prisustvovao. Pri tome nije obavezno da se javljaju značajnije teškoće u učenju novih stvari, izuzev problema sa pažnjom, anksioznošću i nesigurnošću. Postepeno, sećanja se obično vraćaju u svest.

3. Anterogradna amnezija. Ona je gotovo uvek pratioc svih problema sa pamćenjem. Za razliku od retrogradne kod nje ne postoje teškoće da se osoba priseti onoga što se nekada dešavalo, ali zato postoje teškoće ili, čak nemogućnost da se upamte nove stvari (nove sadržaje, ljude, informacije....). Stanje potpune anterogradne amnezije kada je potpuno onemogućeno sticanje bilo kakvog novog znanja naziva se sindrom amnezije. On može nastati na različite načine: može biti posledica virusne infekcije, ili se može javiti u okviru tzv. Korsakovljevog sindroma (koji nastaje kod preteranog konzumiranja alkohola). Ovakvo stanje najčešće je praćeno jakim emotivnim reakcijama pacijenata.

Zašto ne možemo da se setimo ranog detinjstva?

Infantilna amnezija. Ovo je takođe jedan od zanimljivijih fenomena u psihologiji. Činjenica je da nema puno ljudi koji mogu da sete više od nekoliko slika iz svojih najranijih dana, a i za njih se ponekad zapitaju da li su one samo posledice priča koje su slušali, da li su ih oni sami toko godina iskonstruisali ili one zaista predstavljaju autentično sećanje, prve zabeležene tragove u memoriji?

Jedno od objašnjenja koje se navodi je da u najranijem detinjstvu mozak čoveka nije još u potpunosti razvijen, što decu, na neki način onemoguićava u zapamćivanju sadržaja. Međutim, novija istraživanja pokazuju da neke vrste pamćenja sigurno postoje i u tom uzrastu (pa i u prenatalnom). Recimo, poznati su nalazi više vrlo preciznih istraživanja o tome da deca pozitivnije reaguju na muziku koju su slušala još pre, ili odmah nakon rođenja.

Drugo objašnjenje ukazuje na to da je odsustvo jezika to što onemogućuje decu da u sećanju zadrže najranija iskustva. U nemogućnosti da pretoče u reči dešavanja, slike, osećanja, oni ih ne mogu upamtiti, jer je unutrašnje mišljenje, a posebno sposobnost baratanja apstraktnim pojmovima kao što su osećanja zasniva upravo na govoru.

Treće objašnjenje pretpostavlja da u načinu na koji odrasli i beba opažaju svet postoje suviše velike razlike da bi osoba kada poraste dovoljno i usvoji način mišljanja kulture kojoj pripada i svog okruženja mogla da stvori adekvatan pristup tim sećanjima koja ipak postoje tokom celog života, ali su nedostupna.

Još jedno od poznatijih objašnjenja je svakako i psihoanalitičko. Ono se zasniva na ideji da su iskustva iz prvih meseci života potisnuta, pre svega zbog emotivnig razloga i normalnih procesa razvoja i sazrevanja ličnosti, pa je stoga pristup samim sadržajima sećanja nemoguć, iako opstaju osećanja koja se održavaju, iako u starijem dobu često deluju nelogična i nerazumljiva. (Autor teksta: Bojana Đurić)
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Korisnikov avatar
Palma
Postovi: 3582
Pridružio se: 07 Jan 2011, 00:48

Re: Zaboravljanje

Post od Palma »

Trikovi za bolje pamćenje

Pozitivna poruka mnogo jače ostaje u pamćenju, zato sebi uvek recite „seti se“, a nikada ne izgovarajte pretnju tipa „nemoj slučajno da zaboraviš, ne smeš da zaboraviš“

Slika

Ako brzo zaboravite ime osobe koju ste tek upoznali, ponovite ga tiho, sebi u bradu tri puta, preporučuju stručnjaci. A ukoliko vas često muči gde ste ostavili ključeve nakon što ste zaključali vrata od stana, verovatno imate problema sa koncentracijom.

Evo nekoliko načina koji vam mogu pomoći da bolje pamtite i tako budete odgovorniji.

Izgovorite „seti se“ umesto „ne zaboravi“

Pozitivna poruka mnogo jače ostaje u pamćenju, zato sebi uvek recite „seti se“, a nikada ne izgovarajte pretnju tipa „nemoj slučajno da zaboraviš, ne smeš da zaboraviš“.

Lozinke su dosadne

Ne brinite ako stalno zaboravljate mejl adrese, PIN-ove ili lozinke, jer mozak nije predodređen da pamti takve podatke, tvrde stručnjaci. Takve informacije kratko ostaju u memoriji jer su suvoparne. Automatizovanost i zamišljenost okidači su za zaboravnost, a najbolji saveznik mozga je grupisanje.

- Ako se ne potrudite da zapamtite PIN ili lozinku, mozak to neće sam da učini. „Dosadnoj“ informaciji trebalo bi da dodate nešto bitno što će vam pomoći da se setite.

Ako je, na primer, vašem prijatelju rođendan 31. januara, zapamtite da je to na dan Nove godine i nikad neće zaboraviti da mu čestitate - savetuje stručnjak za pamćenje Zaldi S. Tan.

Vizuelizujte predmete u mislima

U prodavnici ne možete da se setite šta vam je potrebno, a znate da je nešto vrlo bitno? Ako ujutru dok pijete kafu pomislite da morate da kupite mleko, kada se budete vraćali kući, nekoliko sekundi zamislite mleko u čaši ili pakovanju, odnosno kako ga pijete ili sipate u šolju, tako sigurno nećete zaboraviti da ga kupite.

Kako starimo, češće zaboravljamo

Dok deca i tinejdžeri sve pamte, već u trećoj deceniji života ova sposobnost značajno opada. To nije zato što se mozak „umorio“, već zato što imamo sve više uspomena, memorišemo nove ljude, događaje, podatke, a imamo i mnogo više obaveza nego u detinjstvu i mladosti.

- Ako ne možete da se setite imena i prezimena starih prijatelja, to ne treba da vas brine jer se događa svima kako godine prolaze - ističu američki stručnjaci.

Neka ključevi i novčanik uvek imaju svoje mesto

Ukoliko zaboravljate gde ste ostavili ključeve, novčanik ili kartu za autobus, uzrok tome je što ih „sejete“ svuda po kući. Ako biste im odredili mesto, znali biste gde da ih potražite i ne biste gubili vreme prilikom izlaska iz kuće.

Psiholozi su napravili spisak obaveza koje najčešće zaboravljamo i nerviramo se zbog toga...

* Uzvraćanje propuštenog poziva
* Odgovaranje na imejl
* Imena ljudi
* Čestitanje rođendana
* Punjenje mobilnog telefona
* Zalivanje cveća
* Uzimanje odštampanih papira
* Ključ od stana
* Godišnjica braka ili veze
Svemu mogu da odolim osim izazovu!
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju