Šteta što ste u prethodno prezentovanom i faktografski dokazanom slučaju odsecanja glave sekirom ratnom zarobljeniku to već učinili, poštovani g. Timke. No ako odustajanje od arbitriranja Dobra i Zla predstavlja Vaš vrednosni ideal, u tom slučaju, poštovani gospodine, Vi namerno odustajete i od spoznaje stvarnosti i egzistirate isključivo u kontemplativnoj sferi, odustajući od ublažavanja patnji kojima su eventualno izložena bića u Vašoj okolini. Komforno jeste, ali zahteva potpuno odsustvo empatije, budući da tada Zlo može da se odigrava pred Vašim očima a da Vi i nadalje osećate puni unutrašnji mir što niste ni prstom mrdnuli. Legitimno jeste, ali je otelotvorenje Greha propusta i dugoročno socijalno neodrživo. Aušvic tada predstavlja samo periodične slučajeve varijeteta neminovne konsekvence odustajanja od činjenja.Nemam nikakve pretenzije da arbitriram šta je dobro a šta zlo.
Zaista? Pa kako to onda npr. ljudi (i zvezde takođe!) umiru? Ako vreme nije realni entitet, kako to da ima svoj smer?Pa ni sama konstatacija da je vreme realno je samo po sebi nonsens.
Niko ga nije video niti ga može meriti.
Ni entropiju niko nije video, ali se ona, baš kao i vreme, savršeno može meriti.
Ni slučajno, gospodine. Prostor ima svoja svojstva, npr. dimenzije. Ima li to Vaše ništa svojstvo? Ako ga ima ono je matematički entitet, ako ga nema onda poseduje odsustvo svojstva pa je negativni entitet, budući da je njegovo entitetsko svojstvo matematički opisivo kao negativna vrednost. Skup svojstava Vašega Ništa prema tome nije prazan skup. Taj Vaš stari problem Platonove brade rešen je u matematičkoj ontologiji još 1948. od strane Vilarda van Ormana Kvajna (O onome što jeste – „On what there is”) koji je dokazao da ono što nije mora u nekom smislu biti, jer je pitanje šta jeste to što nije.za ovo moje prozaično pitanje da li postoji NIŠTA usledio bi očigledan odgovor - PROSTOR, PRAZNINA
Ako ste pak istinski poklonik više matematike, ja Vam toplo preporučujem rad Davida Hilberta u revolucionarnom članku O beskonačnom („Über das Unendliche”, Mathematische Annalen - B. 95/1926), u kojem je dao sledeće rešenje za Vaše Ništa: Ono glasi:
„Postoji jedna funkicja ε koja svakom svojstvu A dodeljuje jedan objekt εA, tako da ako neki objekat ima svojstvo A, objekat εA imaće takođe to svojstvo. Označimo, za neprazan skup E, sa A svojstvo jerdnog skupa da bude element skupa E. Pošto je E neprazan skup, svojstvo A postoji za bilo koji njegov element, pa je ispunjen uslov da neki objekat (ništa) ima svojstvo A. Začkoljica je u tome što svaki objekt εA (objekat dodeljen svojstvu A funkcijom ε) takođe ima svojstvo A.”
Ako Vam je pređašnje nerazumljivo, evo i nešto jednostavnijeg objašnjenja, koje će sigurno obradovati Branka, jer uključuje bića iz prelepe grčke mitologije. Uzmimo, dakle, primer krilatoga konja Pegaza. Da Pegaz nije (da je Ništa) mi o njemu ne bismo govorili upotrebljavajući tu reč. Bilo bi besmisleno kazati čak i to da je Pegaz Ništa. Ne postoji mogućnost smislenog poricanja Pegaza, pa je tako Pegaz Nešto.
Naravno, nemamo ni jedan jedini dokaz da naš prostorno-vremenski kontinuum sadrži egzemplar krilatog vazduhoplovnog konja od krvi i mesa kojega nazivamo Pegazom. Ali Pegaz nalazi svoj matematički (te saobrazno tome i logički) bitak kao neaktuelizirana mogućnost, kao potencijalni entitet. Pegaz je entitet bez atributa aktuelnosti, odnosno Pegaz je entitet čiji bitak nije upitan već samo njegova egzistencija.
Za sve koje intersuje ova i slična materija neka pogledaju izvrsnu knjigu Zvonimira Šikića „Novija filozofija matematike” (Nolit, Beograd. – 1987.). Iskreno će uživati.
A sada da se mi, ako je ikako moguće, lepo vratimo na osnovni tematski niz – problem Dobra i Zla.