Lični stav

Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Vox Populi - Vox Dei

Всесоюзный референдум о сохранении СССР 17. марта 1991. - пример игнорирования воли народа:

Slika

Slika

Slika

Митинг на Манежной площади в Москве за сохранение Советского Союза

Подавляющее большинство жителей СССР однозначно - КВАЛИФИЦИРОВАННЫМ БОЛЬШИНСТВОМ - высказались за сохранение страны, в которой они жили:

Slika

Slika

Ну, Воля Народа была проигнорирована. :(

Slika

П.С.

Slika

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Dr Jovana Stojković - predsednica pokreta „Živim za Sbiju”



:ymapplause:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Pismo "urbanom BeograDŽaninu, Željku Mitroviću"

U političkim manipulacijama i interesnim obračunima sa Boškom Obradovićem, Željko Mitrović je uspeo da uvredi sve "nebeograđane".
Glava boli od raznih prepucavanja, boli i od ovih što vladaju kao da im tata prepisao tapiju i od "Dveri" i Obradovića i od svih koji ljude na ulicama automatski povezuju sa bilo kojom kilavom političkom opcijom.

"Još od vremena Džoa Bageriste,ovi i drugi čačanski djilkoši stalno bi da gaze Beogradjane! Više ne prave pitanje da li je u pitanju bager, buldožer ili kamion. Marš bre seljačine iz našeg grada! SRBIJA FAŠISTIMA NIKADA ULTIMATUME NIJE PRIHVATALA! P.S. Mi Beograd počistismo, Čačani a vi?", piše Mitrović na Twitteru.

Vrlo brzo je dobio odgovor kakav zaslužuje.

"Urbanom BeograDŽaninu, Željku Mitroviću,

U nadi da ćete razumeti jezik nas, seljaka, koji ne samo da smo pogazili već i preorali Vaš Beograd, šaljem duboko izvinjenje. Za sve ste u pravu. Ako se osvrnem u prošlost, major Dragutin Gavrilović, čuvenim govorom nahuškao je vojnike da izginu pri odbrani Vašeg Beograda, a u toj ludosti da udari na daleko jače Austrijske jedinice i sam je teško ranjen. Ne razumem zašto je uzurpirao Vaš grad čak iz tog malenog, seljačkog Čačka. Fašisti sa Zapadne Morave su, da Vas podsetim i Ratko Mitrović, Filip Filipović, Dragiša Mišović, Radenko Mandić, a Miloš Minić se drznuo da stane i na čelo prestonice, kao gradonačelnik. Ne znam koliko volite poeziju, ali obavezno sakrijte od dece dela Branka V.Radičevića i Vladislava Petkovića Disa. Ovaj potonji je takve poput Vas, opevao u poemi "Naši dani". Ne, nemojte se sramiti ukazanom čašću, to je ipak nevešto pisalo jedno neuko seljače pre gotovo 100 godina. Izvinite i za sav primitivizam kojima su Puriša Đorđević i Radmila Bakočević bojili vaš beli grad, a Vama je ipak najviše beo, ako me razumete… Žao mi je što glumci poput Sonje Savić, Miodraga Radovanovića – Mrguda i Dimitrija Ilića nisu ostavili traga u kinematografiji koliko Vaše Kursadžije. Ne znam da li u sijasetu Vašeg medijskog carstva postoji i n-ti kanal Pink sport, ali se kladim da ste čuli o poreklu i neuspelim karijerama Dragana Kićanovića, Radmila Mišovića, Uroša Tripkovića, Željka Obradovića, Vlade Jovanovića… Kao roker, šta ste i mogli naučiti od đilkoša sa Morave, Bore Čorbe. Svakako nije ni dorastao dubokoumnim singlovima čiji ste Vi vlasnik - "Pričaj mi gadosti" i "Majmune" . Kao vrsnog bas gitaristu zašto bi Vas zanimao način na koji neki tamo provincijski, Jimi Hendrix, muzikom virtuzno prenosi emocije. Ipak, valjalo bi se pokloniti njegovom veličanstvu, Radomiru Mihajloviću Točku. Braći Teofilović takođe. Znate, jednom ste nas baš uplašili. Govorili ste da su Vas trovali svastika i zet, mada više sumnjam na Amidžića zbog onih gadosti kojima kažnjava skoro skroz gole goste, ali nikad dovoljno ogoljene za naciju gladnu tuđeg veša. Čistog ili prljavog, svejedno. Nadam se da Vaša familija nije pribegla najsurovijoj metodi – izlaganju reality sadržaju duže od 15 minuta ili pak muzici koju forsirate. Mi smo već kontaminirani ružičastim smećem, jer moguće da kao seljaci i ne razumemo kvalitet kojim nas obasipate i sav taj ušmrkani glamur. Ili nas, pak doživljavate kao familiju, gde se ljubav izražava trovanjem. Kako vidim, Vaša ružičasta deca, visokofrekventnih tonova i tih tako modernih đanizovanih imena su stasala za Arenu, da lavovski brane novi talas urbanizacije Beograda koji su Vam seljani poput Miroslava Ilića, Dobrivoja Topalovića, Milana Babića godinama urušavali. Zaista sam zgranuta činjenicom da se čak i đilkoškinja, Vera Matović, osmelila da kupi višemilionsku vilu u Vašem komšiluku, a sa sobom useli i dela Save Šumanovića, Uroša Predića i Paje Jovanovića. S pravom se ljutite što dišete isti vazduh, Dedinjski!

Biti Beograđanin je stanje uma, a tad mi se nekako uvek prikaže Vaša slika kako veličanstveno, zauvek masne kose, dirigujete Dverima ispred zdanja Pink imperije. Pokojni Trivan se i pomalo ljubomorno, retorički pitao: "Zašto neko misli da je bolji od drugih samo zato što je imao "sreću" da njegovoj majci pukne vodenjak na koordinatama neke od beogradskih opština?”

Ne znam za vodenjak Vaše majke, ali verujem, da se većina Vaših sugrađana ponosi skupinom akademika, intelektualaca i eksperata koje ste okupili u idiličnom sanatorijumu lokaliteta Šimanovci. Tu ste pribavili, njima za ljubav, mnogo umetničkih dela iz čitavog sveta. Nadam se da niste enterijer oskrnavili i slikama Nadežde Petrović, jer ta provincijalka je život izgubila kao dobrovoljna bolničarka na frontu, umesto da se držala četkice i štafelaja…Ni sama ne znam zašto joj je Ivan Meštrović, u znak velike časti i prijateljstva, izlio bistu koja danas krasi plato ispred Gimnazije. Možda se čudite, ali đilkoši imaju i škole, a ova je baš toliko stara, da je čak osnovana i dve godine pre Prve Beogradske.

Pitate nas da li smo očistili naše selo, pa smo zbunjeni da li da izbrišemo i istorijske činjenice. Rođeni brat Stefana Nemanje, Stracimir, još u 12-om veku, podigao je kraljevski manastir, današnju crkvu Sv. Vaznesenja Gospodnjeg. Četvrta u rangu srpskih Bogomolja, podignuta kao vladarska zadužbina još pre Hilandara, Žiče i Studenice, tri puta je kroz istoriju pretvarana u džamiju, ali su je meštani vraćali pravoslavnim korenima. O tom prkosu Vam pričam, sazdanom čak i u najvećem fikusu na Balkanu, nezvaničnom simbolu Čačka koji već 48 godina neustrašivo i hrabro odoleva zubu vremena. Ako ste nekim slučajem religiozni, molite Boga da Patrijarh srpski Irinej ne pomisli da je i on došao da gazi Vaš grad. I jedan prijateljski savet, nemojte se zamerati Šumadiji, jer kao što je Siniša Kovačević negde napisao "Voda kojom se gasi Milanovac, Kragujevac i Čačak, nekim čudom se pretvara u benzin. Pitajte Turke, Austrijance, Nemce.."

Mada, da vam za kraj nešto objasnim. Te nesretne 2000-e, Džo, nije bagerom gazio Beograđane, već sistem u kome ste Vi bili kandidat za poslanika na listi SPS-JUL. Jedan momak, kome ste Vi otac, nije pravio razliku među svetlima na semaforu, niti se pitao da li da zaustavi svoj prebrzi džip, ali jeste pregazio 17-ogodišnju Andreu Bojanić, i zamislite čuda, nije bio u zatvoru. Neka deca ovih dana jesu, jer su odbila da gaze svoj obraz i dostojanstvo. Devetnaest godina kasnije, opet jedan Čačanin, predvodi Beograđane protiv Vaše BeograDŽOVANije.

Gradovi metropole ili oni koji pretenduju da to postanu su unikatni po energiji ljudi koji njima cirkulišu i hendikepu da svoje stanovnike prebrajaju po geografskoj širini pucanja vodenjaka njihovih majki. Beograd je daleko od perfektnog grada, ali ga u toj nesavršenosti savršeno obožavam. Ali, ako ste Beograd Vi, Vaš sistem vrednosti i Vaša televizija, još ponosnije ću isticati da sam seljanka iz Čačka, tvrdog akcenta i još ponosnije udata za Beograđanina, koji ono što nije mogao da bira, ne iznosi kao svoj ljudski kvalitet. Uostalom, ni Vaš sin nije mogao da bira tatu, niti način odgoja. Birao je možda samo model BMW-a."
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Classics, Class, and Cloaca: Topics in Modern Democratic Coprology

Slika

Where’s the Public Good in what you write,
raking it in from all that shameless shite...
:oops:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Paul Joseph Watson: CORONAVIRUS - THANK YOU, OPEN BORDERS!



:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

DDR Grenzkontrolle - die beste Strategie von der Prävalenz der Epidemie-Entwicklung



Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Paul Joseph Watson: How Political Correctness endangered half of the world population



:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Prof. dr Jovan B. Dušanić: DA LI JE COVID-19 UZROK EKONOMSKE KRIZE KOJA PREDSTOJI?

Sasvim je izvesno da će COVID-19 (bez obzira što se pandemiji još ne vidi kraj) imati negativne posledice na sve sfere društvenog života, pa i na ekonomiju s neminovnom globalnom krizom. Pre nego što se ova virusna neman i pojavila stanje svetske privrede je jasno pokazivalo da do krize uskoro dolazi, te da će biti znatno razornija od prethodne iz 2008. godine. Nažalost, COVID-19 biće sada dobar izgovor za ekonomsku krizu. Zbog toga se neće raspravljati o dubljim korenima krize (pre svega, iz sfere duhovnosti i morala), niti o dominantnom neoliberalnom ekonomskom modelu razvijenih zapadnih zemalja koji krizu generiše.

Slika

Modeli zapadnih ekonomija bazirani su na neoliberalizmu - ideologiji koja odražava duh Postmoderne, kao što je liberalizam bio ideologija Moderne. Epoha Moderne počinje nastankom kapitalizma i usponom buržoazije, razvojem industrije i tržišne privrede, konstituisanjem građanskog društva i unapređenjem demokratije. Pristalice Moderne žele da odbace sve zablude predmoderne i postave nove osnove za budući progresivan razvoj. Moderna odbacuje Boga i religiozni pogled na svet, te nastoji da u ime slobode raskine s religijom i tradicijom.

U epohi Moderne mesto Boga koji je davao smisao svemu (u hijerarhijskoj strukturi vrednosti bio iznad Čoveka - subjekta i Prirode - objekta) zauzima čovek kao razumno biće, što vodi jačanju Subjekta (čoveka) u odnosu na Objekt (prirodu) i dubokog verova- nja da čovek razumom može da potčini sile prirode, te da je u stanju da ovlada samim sobom, da sam odlučuje o svojoj sudbini i da je kovač sopstvene sreće.

Epoha Postmoderne vezuje se za prelazak od industrijskog ka postindustrijskom ili informacionom društvu. Pristalice postmoderne smatraju da Moderna proces oslobađanja čoveka nije dovela do kraja i da je kopirala Čoveka po obrascu Boga (koga je odbacila).

Oslobađajući Čoveka od Boga, potčinila ga je Razumu, koji nije ništa drugo nego nova forma porobljavanja čoveka - novi diktator i tiranin. Razum postaje Bog moderne koji uspostavlja istu takvu hijerarhijsku strukturu, koji određuje šta je Dobro, a šta Loše, šta se može, a šta ne može. Postmoderna se zalaže za potpuno odbacivanje tradicionalnih vrednosti kako bi čovek mogao slobodno da čini ono što on smatra potrebnim.

Tako u epohi Moderne, u hijerarhijskoj strukturi vrednosti, mesto Boga zauzima Čovek kao razumno biće, a u epohi Postmoderne na njegovo mesto dolazi čovek kao čulno biće, oslobođen od tradicionalnog poretka stvari - verskog, nacionalnog, državnog, istorijskog, a sada već i biološkog, tj. Bogom date prirode. Čovek sve više gubi hrišćanske vrline (smernost, uzdržljivost, moralna čistota, pravednost, vera, ljubav, nada) i usvaja sistem vrednosti koje u hrišćanstvu predstavljaju smrtne grehove (razvrat, proždrljivost, lenjost, pohlepa, gnev, gordost).

Osnovni princip Postmoderne jeste da univerzalne (opšte) vrednosti ne postoje, pošto se njima ograničava sloboda pojedinca iz čega direktno proističu i njegove karakteristike (relativizam, nedostatak posvećenosti, fragmentarnost...) koje, sa svoje strane, određuju specifičnost postmodernog pogleda na svet.

Postmoderna odbacuje tradiciju i institucije, a moral tretira kao socijalnu uslovljenost. Kao takav on je relativan. Sve ono što predstavlja tradicionalne vrednosti (religija, porodica, moral, istina, pravda) na osnovu kojih mogu da se ocenjuju stvari i pojave u društvu, relativizuje se se ne bi ugrozio nečiji interes. Veruje se kako ništa, osim novca i materijalnih stvari, nema vrednost i da je sve toliko rativno da sve ostalo nije više ni važno.

Sve je vidljivija nespremnost da se čovek ozbiljno posveti bilo čemu, tačnije gubljenje lojalnosti prema porodici, roditeljima, radnom kolektivu narodu, državi, veri. Sve se svodi na novac i konzumerizam. Poremećeni su i osnovnini odnosi čoveka: prema Bogu, prirodi, precima, bližnjima i samom sebi. Sve više ljudi smatra da Bog ne postoji, za očuvanje prirode ne mari, o precima malo šta zna, bližnje zaboravlja, a vremena nema ni za sebe samog. Gubi se svest o vlastitom identitetu, slabi socijalna kohezija, te dolazi do radikalne individualizacije.

Istovremeno, sve je izraženija i fragmentiranost gde se stabilni i čvršći odnosi sve više potiskuju privremenim i la-bavim (kako u emocionalnim, seksualnim, profesionalnim i kulturnim oblastima, tako i u međunarodnim odnosima, te sferi politike i ekonomije).

Dok se Moderna u cilju slabljenja autoriteta crkve zalagala za jačanje države i odvajanje religioznog i političkog života,u Postmoderni (kada je uticaj crkve marginalizovan) postoji trend slabljenja i autoriteta nacionalnih država i sve veći uticaj nadnacionalnih struktura i nevladinih organizacija (kontrolisanih od strane krupnog transnacionalnog kapitala).

U vreme Postmoderne u najrazvijenijim zemljama Zapada stvoren je novi model ekonomskog ustrojstva - model špekulativnog ili kazino kapitalizma u kojem dominira virtuelna nad realnom ekonomijom. Danas faktički postoje dve paralelne ekonomije, jedna - realna koja stvara proizvode i usluge, i druga - virtuelna koja stvara novac berzanskim špekulacijama. Osnovna masa novca ne ulaže se u realnu nego u virtuelnu ekonomiju, u kojoj se ostvaruje profit koji je, po pravilu, mnogo veći od onog u realnoj ekonomiji. Virtuelna ekonomija ne stvara nikakvu novu vrednost, nego isisava vrednost iz realnog sektora.

U isto vreme, sve je prisutnija emancipacija ekonomije od suvereniteta nacionalnih država, odnosno organizaciju ekonomija na nacionalnom (državnom) nivou sve više zamenjuje organizacija po korporativnoj osnovi, te se socijalne funkcije postepeno demontiraju. Distanciranje države od socijalnih obaveza i njihovo prebacivanje na pojedinačne građane vodi ka zaoštravanju socijalnih protivrečnosti i velikoj polarizaciji na uzak sloj superbogataša i masu osiromašenih.

Danas desetak pojedinaca u svetu raspolaže većom imovinom nego polovina čovečan- stva (tri i po milijarde ljudi). Zbog ovakvog ekonomskog modela ljudi u XXI veku, i pored do sada neviđenog tehnološkog progresa i rasta produktivnosti, rade sve više vremena za sve manje novca, pa većina pripadnika nove generacije, čak i u ekonomski najrazvijenijim zemljama, žive lošije od svojih roditelja.

Kada je izbila kriza 2008. godine antikrizne mere koje su preduzele najrazvijenije zemlje (pre svih SAD, odakle se kriza proširila na ceo svet) svele su se na ogromno (nekoliko hiljada milijardi dolara) upumpavanje svežeg novca, kako bi se spasle velike kompanije, pre svega, iz finansijskog sektora. Ogromne količine ovako upumpanog novca ne odlaze na podsticanje privrednog rasta, zapošljavanja i plate, nego se (u potrazi za visokim profitima) ulažu u špekulativne hartije od vrednosti na finansijskim tržištima, kao i na kreditiranje zemalja u razvoju.

Godinama su top-menadžeri velikih finansijskih firmi primali astronomske bonuse i plate, a kada je došlo do globalne krize, ove firme našle su se na ivici bankrotstva i vlasti SAD su za njihovo spasavanje potrošile hiljade milijardi dolara, da bi posle toga oni nastavili da rade po starom - ulazeći i dalje u sve rizičnije mahinacije i isplaćujući sebi ogromne plate i bonuse. Rizik bogatih je učinjen zajedničkim, a profit samo njihovim.

Ostvaruju se ogromni privatni dobici po osnovu javnog gubitka, tj. dobit se privatizuje od strane uskog kruga moćnih i bogatih, a gubici se socijalizuju - prebacuju na mase slabih i siromašnih. Kada su iskazivani visoki profiti krupnih (pre svega, finansijskih) kompanija akcionari i top-menadžeri bili su bogato nagrađeni, a kada su se našle pred bankrotstvom, onda se od države traži da ih spasava jer su kompanije suviše velike da bi se dozvolio nji- hov bankrot.

Teret spasavanja krupnih kompanija razvijenih zemalja delom se prebacuje na poreske obveznike tih zemalja, a delom na poreske obveznike ostalih zemalja zbog povećane otplate inostranih kredita, jer sa svakom novom krizom zemlje u razvoju značajno povećavaju dug prema razvijenim i dovode u sve teže dužničko ropstvo. Istom receptu razvijene zapadne zemlje pribegavaju i u aktuelnoj krizi, a to ne rešava problem ekonomija Zapada nego ga dodatno pogoršava.

Zbog toga će nova globalna kriza ubrzati proces konsolidacije nove geopolitičke i ekonomske moći u kome će težište biti pomereno sa Zapada na Istok, a što će značiti i otklon od zapadnog neoliberalnog modela. Posle dva veka dominacije Zapada primat će preuzeti Istok. Time se i za Srbiju otvara nova (nadajmo se bolja) alternativa. Da li ćemo to znati da iskoristimo, zavisi prvenstveno od nas samih. Za početak učinimo mali ko- rak. Odbacimo ludačku košulju, u kojoj nas drže decenijama, i napustimo mantru da Evropska unija nema alternativu.

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Harrison Smith: 70 Unanswered Questions About The Riots



:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Personal Bravery 1936.

Slika


Personal Bravery 2020.

Slika

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

INTERVJU – RAMBO AMADEUS >

U muzici se laganje ne zamera

zorica kojić i dragan ambrozić


"KAPITAL SE OVDJE JEDVA ZADRŽI U ISTIM RUKAMA DVE GENERACIJE – S OCA NA SINA, UNUK OBAVEZNO OSTANE KRATKIH RUKAVA. TAKOĐE, U ZADNJIH STOTINJAK GODINA, UNUK SE NIKADA NIJE RODIO U ISTOJ DRŽAVI U KOJOJ I DEDA, PA JE TEŠKO OČEKIVATI I DA SE KAPITAL SKRASI KOD NOVE ELITE"

Antonije Pušić spada u jedinstvene pojave na našoj kulturnoj sceni: deluje nam kao da je oduvek tu, do te mere da se i ne sećamo kako je bilo pre njega. To je, verovatno, najbolji dokaz da je njegovo glavno umetničko delo otpočetka bio on sam. Upisavši se tako u našu memoriju kao nepromenljiva činjenica, ispostavilo se da je po visokom stepenu uspešnosti umetničke samomistifikacije lika po imenu Rambo Amadeus, njegova pozicija negde na pola puta između Laibacha i Discipline Kičme.
Pogledajte i sami fakte: popularan je, a nema baš klasičan hit; svi znaju za njega, pa ga čak i vole, a niko ne pamti kad je ta ljubav zapravo počela; odavde je, a nije odavde; savršeno svira gitaru, ali čik da prizovete u sećanje neki njegov solo; mogao je da bira muzičke saradnike jer je uvek bio uspešan u privlačenju publike, mada ona nikad nije dolazila samo zbog muzike na njegove nastupe; otvoreno je zastupao građansku poziciju i u najtežim ratnim vremenima, ali nikad nije koncertno nastupao za bilo koju političku opciju... Rambo Amadeus uvek funkcioniše kao narodna podsvest – sa humorom razmatra ono što je svima na pameti, ali retki su ono koji to i izgovore.
Rambo je skoro vršnjak "Vremena" i pojavio se u sličnom kontekstu – poslednjih dana Jugoslavije. U njegovoj karijeri ostale su upisane mnoge potkulturne mudrosti, dosetke, čojstva i junaštva, koja predstavljaju sećanje na ovu epohu naše istorije. Kao pojavu koja je više od 30 godina bila neka vrsta neočekivanog tribuna propalih klasa sa našeg podneblja, onih bez glasa i prava na istinu, ali željnih da prežive sa ličnim ponosom i u najtežim vremenima, našli smo za shodno da ga upitamo ponešto o tome kako nas je snašlo sve to što se u međuvremenu dogodilo.

"VREME": Antonije, gde si i u kakvom okruženju svojevremeno odrastao? Za koje mesto si najviše vezan i zašto svuda piše da si rođen u Kotoru, a onomad si nas zamalo pregazio u Herceg Novom?
RAMBO AMADEUS: Ne znam kako sam vas to pregazio – žao mi je – mrzim bahate vozače. Osim ako niste bili na moru – daleko od obale, pa sam vas vidio u poslednjem trenutku. Opasno je plivati van obilježenih plaža, ako te udari jedrilica prolaziš sa čvorugom, ali su gliseri i motorni brodovi opasniji.
Da, rođen sam u Kotoru jer je tamo porodilište. U Kotorskoj bolnici su mi spasili dupe kad sam bio beba od godinu dana. U Kotoru sam završio višu školu. Za KotorArt festival napravio sam prvu operu u životu, koja je izvedena prije dve godine tamo.
U Herceg Novom sam odrastao. U Herceg Novom su moji prijatelji sa kojima sam odrastao. Neprocjenjivo je imati prijateljstva koja traju 50 godina. To su ljudi koji vas poznaju bolje nego što poznajete sami sebe.

Šta su tvoji roditelji bili po profesiji i kako ti se činila škola – da li ti je još onda sve postalo jasno? Koji je najvažniji savet koji si dobio od roditelja kao klinac, tinejdžer?
Otac je bio arheolog – Indijana Džons mi je, kad sam ga vidio, odmah djelovao kao amerikanizovana imitacija mog oca. Majka je bila profesor književnosti u školi. Usadili su mi jaku ambiciju da radim ono što volim, bez obzira koliko se to isplati. Da, zaista, frazu "da li se nešto isplati" ili ne nikad nisam čuo u našoj kući.

Kad si počeo prvi put da čitaš novine i gledaš televiziju? Šta si u njima pročitao i video i šta te je najviše zainteresovalo?
Pa, novine nisam čitao, slabo šta me je zanimalo na televiziji, prvo što je nekako izazvalo pažnju bio je strip Alan Ford, kasnije i pornići na talijanskim privatnim TV kanalima, u vlasništvu budućeg premijera Italije Berluskonija. Ugrađivali smo neka pojačala na antene, okrećali antene prema moru, trudili se, zurili noćima u ekran prekriven snijegom, ali nažalost, i pored sve elektronike i truda, pičku nisam uspio da vidim. Tada sam za sva vremena zaključio da od medija ne treba očekivati mnogo.

Koja je bila prva ploča koju si kupio? Zbog čega si uopšte počeo da se baviš muzikom, kako i zašto je do toga došlo? Šta je bio tvoj originalni plan, kako si zamišljao svoju karijeru na početku?
Majka me je prvo upisala u muzičku školu, u kojoj sam se prilično dosađivao. Moj stariji brat kupio je magnetofon – češki trakaš, Unitra ZRK – i od kolege muzičara i diskofila Anta Krstovića presnimavao gomile tada aktuelnih svetskih ploča, pa sam zapravo sve dobio servirano, na gotovo. Andrija je imao gimnazijski bend, a ja sam se borio da prisustvujem njihovim probama. Nije bilo plana, stvari su se događale prije nego što sam ja uspijevao da ih smislim. Kad malo bolje razmislim, samo sam imao ideje koje su se stihijski ostvarivale bez ikakvog plana i odluke.

Kakva je bila Crna Gora u to doba? A kakva su tvoja sećanja na Jugoslaviju sa ove distance?
Ne znam, zaista, nisam iz Herceg Novog nigdje mrdao na kopno, samo po gradovima na moru: Tivat, Kotor, Perast, Baošići, Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Rijeka, Rabac, Rovinj, Koper, išao sam sa klubom kao tinejdžer stalno na regate.
Sjećam se da nas je mama vodila kao dječake od 7 i 10 godina na Bled na zimovanje. Bled i Bohinj su izgledali jednako lijepo kao Herceg Novi i gradovi na primorju.
Nisam imao nikakvih zamjerki, sve dok nisam otišao na odsluženje vojnog roka. To je za mene bio nezamisliv kulturni šok. Tada to nisam mogao da shvatim, ali danas mi je jasno da je to u stvari bila prava slika Jugoslavije, a da sam ja živio u nekoj povlaštenoj staklenoj bašti prije, a i kratko poslije toga.

Da li je društvena klima u toj socijalističkoj zemlji bila stimulativna za umetničko izražavanje ili su postojali ograničavajući faktori koji su ometali umetnika da bude to što jeste? Kakvo je bilo tvoje rano iskustvo?
Pa, nemam pojma. Ja sam bio sportista, jedriličar. Imali smo neki bend u gimnaziji, nije nam niko smetao, malo je direktoru škole bilo neobično da se zovemo Radioaktivni otpad, ali nas tri od pet članova benda bili smo profesorska djeca, pa je ostalo samo na negodovanju. Sjećam se da smo Darko Vlaović i ja pravili neku otkačenu emisiju za TV Titograd, režiser Miodrag Zupanc nas je nekako namirisao, zakucavali smo krepane ribe na vrata od ribarskih kabina… Možda to postoji u arhivu TV Titograd. Imao sam tada 16-17 godina, dakle, 1979–1980. Legendarni Zule je u nekoliko navrata obraćao pažnju na moj rad, sjećam se i da je ispratio koncert sa usisivačima u beogradskom SKC-u, pa je organizovao sličan za potrebe TV snimanja (Rambov prvi poznati javni nastup "Koncert za 28 usisivača" – prim. aut.). Dakle, meni je bilo sasvim cool.

Kako si se snašao u Beogradu, kad si došao 1980-ih? Ko ti je bio najbolji prijatelj? Gde si voleo da izlaziš, šta si voleo da radiš? Na koga si se ugledao? A ko su bili tvoji heroji?
Došao sam 1984. ili 1985, ne znam tačno. Najbolji prijatelj mi je bio prvi komšija Milan, student etnologije iz sela Brezna iznad Gornjeg Milanovca. Nismo se razdvajali, i danas smo u bliskom kontaktu, on je sada kustos u Muzeju rudničko-takovskog kraja.
Svoje heroje našao sam i upoznao u Studentskom kulturnom centru, bili su okupljeni oko mega heroja – Miše Savića.
Miša Savić, Miloš Raičković, Milimir Drašković, Vladimir Papić, Raša Todosijević, Talent, Trša, ozbiljna banda umjetnika se okupljala kod Miše u Kancelariji, čije sam razgovore slušao otvorenih usta, to je ekipa koja me zadojila konceptualizmom. Tu sam se upoznao i sa Kojom, jurio sam ga po hodnicima da mu pustim neke svoje demo snimke.
Nisam iz SKC-a izašao sledećih 20 godina.

Od prvog albuma si se koncentrisao na demistifikaciju svega – od šou-biznisa i estrade do političke scene. Da li se u međuvremenu ispostavilo da je to sve jedno te isto? Zašto je to tako?
Mistifikacija omogućuje hijerarhijsko ustrojstvo. Većina autoriteta oko nas su autoriteti zahvaljujući samomistifikaciji. Oduvijek je tako, u prvobitnim društvima imali ste poglavicu i vrača. Bez vračeve uporne mistifikacije teško bi poglavica zadržao neprikosnovenu vlast, a društvo zadržalo hijerarhijsko ustrojstvo.

Zbog čega ljudi toliko obožavaju da ih lažu, pa još i sami u tome da učestvuju?
Jezik nije izmišljen da bi homo sapijens govorio istinu, nego da bi mogao da manipuliše i lakše dođe do cilja. Laganje je prirodna stvar. Zamislite koliko laže krokodil kad glumi lokvanj, čekajući srnu da mu priđe dovoljno blizu, ili muholovka koja glumi cvijet da bi zarobila pčelu i pojela je.
Čovjek ima maštu, imaginaciju, to je njegovo jedino oružje. Za istinom tragaju samo filozofi i naučnici. Zato se ja bavim muzikom, tu se laganje ne zamjera, već posebno cijeni.

Kako sad komentarišeš sramotu koja nas je zadesila 1990-ih i njene finalne, tragične posledice? Da li se i pod kojim uslovima ovdašnji svet može vratiti u tokove pristojne egzistencije ili je bitka izgubljena i pre nego što je počela, budući da je ovdašnji primitivizam iz generacije u generaciju pažljivo gajen od strane vlasti, kao korisna podloga za svaku vrstu autokratije?
Očigledno da je SFRJ bila kulisa, a da smo mi u socijalističkim kostimima djelovali sami sebi – a i drugima – mnogo bolje, pristojnije i moralnije nego što zapravo jesmo. Ali, kažu doktori, ispravna dijagnoza je pola puta do izliječenja, pa je realna slika nas samih koju sada imamo put ka izliječenju. Dakle, ja sam optimista.

Da li se čoban vratio, ili nikad nije ni odlazio iz duša ovdašnjih ljudi?
Kult ličnosti je i dalje faza koju nismo preležali. Svi balkanski političari bi da budu kao Tito, a mi bismo najradije da im nosimo štafete i ne preuzmemo odgovornost za svoje živote. To je stanje koje treba prihvatiti, i na njega računati. Ispravna dijagnoza je put ka izliječenju, ponavljam.

Svojevremeno su neki demonstrirali u Crnoj Gori uz slogan: "Hoćemo Ruse", pa su Rusi na kraju stvarno došli, kupili mnogobrojne nekretnine i još svašta. Da li se tako nešto desilo širom bivše Jugoslavije? Ko je koga prizivao, taj je posle stvarno došao – ali da ga kupi? Da li je to ono što je bio glavni cilj rata u bivšoj SFRJ?
Nije tu bilo cilja, plana, misije, samo puka fantazija o nacionalnim preporodima. Pijanstvo koje je rezultiralo krvavim pirom, kasnije bolnim mamurlukom. I, naravno, usputnim prelaskom u tvrdi liberalni kapitalizam. Liberalni kapitalizam uspostavlja se uvijek sam, kao pečurke poslije kiše, kad nema jake regulative, jer je prirodan, ogledalo naših najprimitivnijih instikata, pa je logično da se u tom haosu uspostavio. Ali, kapital se ovdje jedva zadrži u istim rukama dve generacije, s oca na sina, unuk obavezno ostane kratkih rukava. Takođe, u zadnjih stotinjak godina unuk se nikada nije rodio u istoj državi u kojoj i deda, pa je teško očekivati i da se kapital skrasi kod nove elite.

Posrnusmo u kapitalizam, stvaraju se bogatstva preko noći na uništenju mnogih drugih ljudi, a pre svega prirodnog blaga. Sećamo se kad si davno pevao ono: "Amerika i Engleska (biće zemlja proleterska)". Jesi li još onda bio svestan da su ljudske i radničke ideje izgubile? Kad je nastupila kataklizma komunizma, kako je uostalom i trebalo da se zove pomenuta pesma sa albuma Hoćemo gusle? Da li je na kraju ispalo tačno ono što si tvrdio, da: "Sudba kleta jednaka je, bio gospodin il’ drug"?
Proizvodne snage diktiraju proizvodne odnose, tako Marks kaže. A on se valjda razumio u radničke ideje. Radnička ideja izgubila se pojavom robota i automatske proizvodnje. Klasična radnička klasa ostala je bez posla, pa je samim tim ideja štrajka – prekida proizvodnje u cilju dobijanja boljih uslova rada – besmislena. A teško je povjerovati da će se roboti boriti za svoja prava. Da traže u fabrikama češće podmazivanje i jaču, trofaznu struju?!
Danas su programeri IT industrije radeća radnička klasa, ali oni su pametniji od svojih poslodavaca pa nemaju potrebe da se bune. Društveno biće određuje društvenu svijest. Opet Marks.

Pod kojim okolnostima će nastupiti kataklizma kapitalizma? Ili je ona već nastupila sa ekološkom kataklizmom, samo se svi prave da je ne vide?
Liberalni kapitalizam oslanja se na zemaljske resurse i višak proizvoda. Kad dođe do nestašice sirovina i manjka proizvoda, i berza će izgubiti smisao. Sa nestašicama pitke vode, hrane, goriva, svega ostalog, opet će doći tačkice kao u komunizmu. Tu nema prostora za berzu, osim crne. Živimo u predmojsijevsko doba, bez ideologije. A nužda zakon mijenja, to jest ideologiju. Čim ugrožena planeta malo ozbiljnije pokaže zube čovjeku, dolazi nam nova ideologija na vrata – ekologija – koju je nemoguće sprovesti bez komandne ekonomije i napuštanje modela liberalnog tržišta.

Kolike su razmere te buduće katastrofe, možemo li uopšte domisliti u šta se naš svet menja?
Zavisi iz koje perspektive gledate. Pretpostavljam da će do 2150. godine broj stanovnika biti tri puta manji nego sad. Oko tri milijarde. Ali, 1900. nas je bilo ukupno oko milijardu na planeti. Dakle, 2150. godine biće nas ipak tri puta više nego 1900. godine. A dvadeseti vijek će se pamtiti kao vijek nekontrolisanog razmnožavanja ljudske vrste, pa ova predviđanja nisu strašna sa aspekta čovječanstva u cjelini, ali strašna su sa aspekta armije nesuđenih roditelja i njihovih nerođenih.

Šta sve može konkretno da se uradi ne bi li se prirodna okolina spasila od nas samih? Šta može pojedinac konkretno da učini? Šta ti radiš?
Pa, trudim se da ne radim mnogo. Ne žurim. Lijeni ne zagađuju, nego ovi mnogo ambiciozni koji žele da postignu svašta u životu. Najbolje je biti skroman, trošiti što manje. Ekonomija rasta koju svi zagovaraju limitirana je resursima, i jednog dana će pući kao mjehur od sapunice.
Treba pripremiti ekonomiju na drastično smanjivanje potrošnje i proizvodnje. Ukidanje luksuza, ali i robe za jednokratnu upotrebu koja najviše zagađuje.

Hajdemo u konkretnu današnjicu – izanaliziraj nam šta se to zapravo u Crnoj Gori tačno zbilo na izborima i kako ti se ova nova budućnost od Mila nadalje sada čini?
Milu možemo zamjerati sve ono što se zamjera kad je neko 30 godina na vlasti, ali obnovio je neupitnu državnost Crne Gore, postavio temelje građanske države. Kad se dugo ne mijenja vlast onda se tu svašta nagomila ispod tepiha, pa nije ni logično da ti se baš dopadne prizor kad napokon izneseš tepih na pranje – šta sve ispada iz njega.
Vjeru u progres mi pružaju mlade građanske partije, koje protagonišu sekularno i proevropsko društvo, volio bih da su brojniji i nadam se da ćemo uskoro u čitavom regionu imati političke snage istog, sekularnog opredjeljenja. A vjerujem i da će se DPS sada reformisati, pročistiti od ljudi koji su tu bili iz pukog interesa. Jaka opozicija je zapravo garant stabilnosti građanske države, a ne jaka vlast.

Gde su u celoj toj političkoj raboti umetnici, pa najzad eto i muzičari? Jesi li se nekad u prošlosti osetio iskorišćenim u političke svrhe od strane ljudi kojima si verovao, mislio da su nosioci ideja što vode zaista napred?
Umjetnici… umjetnost bez stalnog etičkog i estetskog propitivanja i pomjeranja granica je kič. Mnoge proizvođače kiča mi danas smatramo umjetnicima, pa nam je čudno što su oportuni, što su "iznad politike", a u stvari su ispod stola. Mislim da je dužnost svakog nezavisnog i mislećeg čovjeka da ima jasan, otvoren, kritički stav prema stvarnosti i vlasti.
Vlast ima prirodnu potrebu da svojata umjetnike, a umjetnikov zadatak je da se distancira. U suprotnom samo je dvorska luda. Što mu vlast ime učini većim i karijeru grandioznijom, to mu kićanke na kapi bivaju duže.

Ima li muzika danas bilo kakav širi uticaj, je li u stanju da smogne snage i okupi milione? Nedostaje li ti to ponekad ovde?
Nema idola, jer nema ideologije. Ako se zaista ekologija kao ideologija zapati među ljudima, u šta duboko vjerujem, na šta zapravo i računam, opet će biti potrebni nosioci te ideologije među predstavnicima popularne kulture. Kad bude ideologije, biće i idola.

Da li je umetnik igde danas stvarno zaštićen kao čovek i stvaralac? Šta će biti sa našom decom? I njihovom? U kakvom svetu će ona rasti?
A kada je uopšte, od postanka prvog jednoćelijskog organizma do danas, bilo koji oblik života na planeti bio zaštićen? Osim možda pudlica na dvorovima? Postojanje ljudi, inteligentnog života u ovom kutku svemira, treba shvatiti kao nevjerovatnu sreću, incident, kojem permanentno, sa svih strana prijeti opasnost. Mi stalno mislimo kako nam nešto sleduje. Ne sleduje nam ništa. Sleduje nam samo ono za šta smo se izborili i što brižljivo čuvamo, pa i to nije garant da već u sledećem trenutku neće nestati kao mjehur od sapunice.

Brine li te ova korona i šta ti lično o svemu tome misliš? Jesmo li na pragu kataklizme humanizma u svakom pogledu? Ili je sve ovo još jedan civilizacijski vic?
Mrzim teorije zavjere, no one se rađaju kad informacijama više ne možeš vjerovati, a to se nažalost dogodilo. Usred one užasne blokade i izolacije, 1. avgusta, poslali su mi video-snimak iz Herceg Novog. Vrijeme predivno ali nigdje nikog nema, ni po plažama, ni na obali, ni na moru. Potpuni blaženi mir. Raj. Ali neki morbidni raj u kom nema nikog. Samo milijarderski jedrenjak "American Eagle" bešumno klizi kroz Boku, a na njemu, pretpostavljam, Adam i Eva lično, ovaj put milijarderi, kuliraju na palubi.
Napokon ne čuju euforiju i buku običnih smrtnika, koja bi u tom trenutku uobičajeno stizala sa plaža. Uživaju u miru. Taj me prizor užasno uznemirio, naljutio, naročito zbog činjenice što mnogi od nas nisu mogli dolje da dođu do rođenih kuća, dok se neki prebogati stranci baškare ispred njih. Popizdio sam i razumio da je korona iskorištena da se bogati napokon oslobode prisustva sirotinje.
Zašto? Automatizacijom proizvodnje prestala je potreba za radničkom klasom koja od svoje teško stečene nadnice kupuje gluposti. Postali smo višak. Baš kao i konji nakon pojave parne mašine, gdje je jedan motor zamijenio i do 100 konja. Odjednom, preko noći, više nisu bili potrebni ni konji, ni štale, ni sijeno. Populacija konja drastično se smanjila. Nešto malo se gaji za trke, cirkus i tatar biftek.
Koronu ne sporim, umiru ljudi, leže po bolnicama, ali je iskorištena da se bogate države napokon, bez pardona, zaključaju i izoluju od siromašnih, definitivno zabarikadiraju od prodora migranata. Brine me i što smo mi sa ove spoljne strane bodljikave žice, a ona djeluje kao da će da ostane za stalno.
Gledajte brojke koliko ljudi umire od raka, izliva krvi u mozak, infarkta. Kad bi u medijima ovim intenzitetom govorili o tim zaista zastrašujućim brojkama svijet bi kolektivno počeo da se ponaša kao da se priprema za Olimpijadu, svi bi džogirali, pazili šta jedu i piju, niko ne bi pušio, samo bi se radila gimnastika i jela zelena salata. Kao što rekoh, ne volim teorije zavjere, ali zašto nema nijedne riječi o tome kako da podignemo imunitet?
Ovo s preventivnim mjerama vidim kao neki perverzno humani način da se ubrza smanjenje broja stanovnika na svijetu. Ukinutom socijalizacijom, šou biznisom, zabavom, turizmom, ugostiteljstvom, žurkama, festivalima, drastično se smanjuje šansa za ljudskom reprodukcijom. Teže je danas naći partnera, oraspoložiti se, zagrijati, ostvariti nagon za reprodukcijom, za to je potrebna bliskost, a ne vidim kako to uopšte može pod izolacijom, restrikcijama i maskama. Čovjek se ipak razlikuje od majmuna, potrebno mu je raspaliti maštu da bi mu bilo do reprodukcije. U suprotnom, ni mrežaste čarape, ni halteri, ni štikle se ne bi proizvodile, parfemi se ne bi koristili, vino se ne bi pilo, tango se ne bi igrao. Dakle, restriktivnim mjerama smanjuje se broj zaraženih, ali pravo je pitanje da li se smanjuje broj novorođenih?
Naravno, pitali ste me šta mislim, nisam ni sam siguran, oslanjam se na logiku, informacijama se ne može više vjerovati, pa i ovo što ja promišljam prihvatite s rezervom. Popizdeo sam jer je moj osnovni posao dekretom ukinut, postao sam višak kao konj u industrijskoj revoluciji.

Rambo Amadeus je sam za sebe rekao da je kralj i da je legenda. Tačno. Ali to se najbolje meri po tome koliko mladih zna za tebe i sledi tvoj trag. Prepoznaješ li svoj uticaj danas i ovde kod mlađih muzičara i drugih? A šire, koliko se tvoja reč čuje bilo gde na javnoj sceni u ovom novonastalom moru medijskih mogućnosti?
U svim totalitarnim društvima, kult mladih se održava upravo zato da se ne bi poštovali i slijedili stariji. Onda se mladima, koji nemaju nikakav respekt ni znanje o stavovima i djelima starijih, lako manipuliše. Totalitarno društvo prezire svakog ko nije mlad, zategnutog lica. U totalitarnom društvu kozmetička hirurgija cvjeta, svi žele da budu mladi jer se stari tretiraju kao budale.
Svetski mega tzar – titula koju sam stekao samoproklamacijom, djelovala je uvjerljivo dok sam bio mlad. Pa, pogledajte najnoviji film od Stalonea, na šta Rambo liči. Ova duga koncertna pauza mi je pomogla da razumijem protok vremena sa svim njegovim konsekvencama.
Konačno: lakše magarcu bez samara. Još se nisu uši naćulile za novu ideologiju, još se nužda ne osjeća toliko. Čim nužda zavapi za novom ideologijom ekologija će se nametnuti i kao utjeha i kao način života i kao novi moral. A eto ti onda i horde mesija.

Još 1996. pevao si da si zreo za penziju. Gde si danas?
Danas sam slobodan, oslobođen provincijalnog, mesijanskog sindroma, osjećaja da baš sve zavisi od mene. Gledam na društvo sa antropološke distance, pratim pozitivne primere i fokusiram se na njih.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Lični stav

Post od branko »

Duško Vujošević: Nisam se povukao pred Vučićem

Profesionalnu karijeru Duška Vujoševića, pored brojnih sportskih uspeha kojima se upisao u istoriju KK Partizan kao najtrofejniji trener, u znatnoj meri je obeležio i sukob sa Aleksandrom Vučićem, zbog čega je platio veliku sportsku cenu i bio primoran da odstupi sa klupskih pozicija. Iako je, kako sam kaže, često pričao o toj temi, shvata interes javnosti da se neke stvari ne zaborave i da sve ne prekriju "snegovi, ruzmarin i šaš", te da se ne pomisli da je revidirao stavove ili se, ne daj bože, "streknuo".

- Godine 2012. ja sam u JSD Partizan imao dve važne funkcije: bio sam uspešan trener KK Partizan i predsednik JSD. Ta druga funkcija je bila pomalo protokolarna, neka vrsta počasti za sve što sam do tada uradio kao trener, ali i obaveza da na toj funkciji uradim ono što smatram da je neizbežno da se uradi. Pre pet godina dolazi samo do finalizacije, a probleme počinjemo da osećamo 2012. godine, dolaskom Vučića na vlast. Ne kažem da je pre toga bilo idealno, da je teklo med i mleko, međutim, vlast koja je sklonjena 2012. je bila, ipak, neuporedivo bolja od ove koja je sad. Bila je demokratskog karaktera, pravila je i određene greške, ali dotadašnji predsednik, Boris Tadić, je bio čovek, pre svega, urban i nijednim svojim gestom nije ponižavao građane i u osnovi je bio državotvorac. Promenom vlasti, dolaze maskirani radikali, što govori i o određenim slabostima demokratske vlasti. Međutim, govori i o nekoj njihovoj spremnosti da ne zloupotrebljavaju vlast, da ne stavljaju državne resurse u funkciji da budu nesmenjivi.

Vujošević: Vučić od navijača napravio svoje falange

Stupajući na tron, Aleksandar Vučić, odmah pokazuje tendenciju da od sportskog kluba za koji navija, a to je Crvena zvezda, čiji je bio deklarisani navijač, napravi državni projekat i da taj klub dobije status nevezano za sportske rezultate. Partizan je u košarci bio klub koji je u kontinuitetu osvajao titule, uspešno nastupao u Evroligi. Međutim, od prvog momenta, Aleksandar Vučić, kada su u pitanju sponzorisanja Partizana i Crvene zvezde od strane javnih preduzeća, izjednačava dva kluba koji ne igraju isti rang takmičenja. Partizan nastupa u Evroligi, a Crvena zvezda u Evrokupu. Plasira se priča da su to takmičenja istog značaja i istog kvaliteta i da zvanično sponzorisanje od javnih preduzeća i države treba da bude isto. Paralelno sa tim pušta se priča da je kod demokrata Partizan bio favorizovan, a da sada treba da bude favorizovana Crvena zvezda, da bi se ta "nepravda" ispravila.

Ja dobro znam da je KK Crvena zvezda već 2000. godine postao državni projekat "Evropska Zvezda", da je doveden skup i dobar trener, Zmago Sagadin. Da su u upravu ušli Živorad Anđelković, Goran Vesić, Igor Žeželj, tadašnje značajne figure iz vlasti Demokratske stranke, koji su bili specijalizovani za marketinške delatnosti u borbi za vlast. Već tada Crvena zvezda postaje ozbiljan projekat, u najmanju ruku, sa istim parama, a siguran sam i prilično većim od Partizana.

Posle toga to oscilira, ali dovođenjem Svetislava Pešića, uz pomoć Slobodana Vučićevića, bivšeg vlasnika "Grand kafe", pa Dragana Šakote uz pomoć biznismena Beka, opet se pokušavalo da se Crvena zvezda maksimalno osnaži, što je uticalo da bude u boljoj finansijskoj situaciji od Partizana pre dolaska na vlast radikala.

Klubovi JSD Partizan su te 2012. u svim disciplinama bili prvaci Srbije, da bi prošle takmičarske sezone to bio samo kuglaški klub. Metafora šta se dešavalo sa Partizanom je vaterpolo klub, jedan od najuspešnijih sportskih klubova na svetu, košnica talenata koja je doprinosila uspesima reprezentacije. Sigurno da je vođenje tog kluba bilo problematično, što pokazuje akumulirani dug koji je za vaterpolo zaista veliki - 6 miliona evra. Ali taj dug pokazuje da je taj veliki klub u kontinuitetu bio ostavljen bez pomoći države. Treba se setiti šta je počelo da se u tom periodu dešava sa suđenjima na fudbalskim utakmicama (ofsajdi, penali...), pa su navijači prepoznali tendenciju "čoveka sa Severa" i počeli da reaguju parolama "Vučiću, pederu". Vučić je počeo da se ponaša i u sportu kao što se ponaša u svim segmentima političkog života, shvatajući značaj sporta i snagu tih vođa navijača, koji su već upotrebljavani u građanskim ratovima.

Ja kao predsednik JSD sam počeo da reagujem na tu tendenciju favorizovanja Crvene zvezde, koje se, pre svega, ogledalo kroz finansiranje klubova i došli smo do situacije da je bio zakazan jedan sastanak na kojem su bili Ivica Dačić, prvi potpredsednik Vučić, Siniša Mali. Sastanak je imao oštre tonove, ali napravljen je određeni dogovor, za koji sam ja smatrao da ako se realizuje, da će Partizan, iako sa znatno manjim sredstvima od Crvene zvezde, ipak moći da preživi kao klub koji će moći da se takmiči sa Crvenom zvezdom. Međutim, obećanja data na tom sastanku u značajnom delu nisu realizovana i ja sam sa funkcije predsednika JSD Partizan i trenera košarkaškog kluba, sve više iznosio šta se zaista dešava i koje su stvarne tendencije i proizvodio sve više neprijatelja. Pre svih, Aleksandra Vučića i ekipe koju je on formirao oko sebe, a on je nastavio svoj plan kako da osvoji sportske klubove.

U osvajanju klubova mnogo manje problema je imao u Crvenoj zvezdi, gde je već bio ukorenjen u navijačku strukturu. Prvi zvaničan susret sa Partizanom, dok je bio prvi potpredsednik Vlade, nije napravio sa zvaničnicima JSD ili fudbalskim i košarkaškim klubom, već sa navijačima u njihovoj kancelariji. Tu sam shvatio njegovu strategiju da ruši Partizan uz pomoć organizovanog dela njegovih navijača. Uz pomoć Novaka Nedića i Nenada Vučkovića, došao je do vođa navijača Partizana koji su se nametnuli i došli sa drugih tribina onog momenta kada je južna tribina masakrirana zbog ubistva Brisa Tatona, koje i danas najoštrije osuđujem. On je preko tih ljudi zavladao tribinom, i kad je napravljen dil sa navijačima da će krivične prijave protiv njih biti stavljene ad akta, kada im je dozvoljeno da se bave profitabilnim poslovima koji nisu zakonski, da napreduju u karijeri, obostrani interesi bili su zadovoljeni. Kad je osvojio navijače, drugi korak je bio osvajanje fudbalskog kluba i na dobro pripremljenoj i režiranoj skupštini FK Partizan gde imaju pravo učešća i članovi kluba ljubitelja Partizana (a članovi su svi koji su plaćali članarinu duže od šest meseci), sa antidatiranim članskim kartama dosta ljudi iz SNS su postali članovi Partizana, tačnije, Kluba navijača, koji su imali pravo glasa na skupštini. Organizator tog posla bio je Žarko Zečević. Na toj skupštini oborena je stara uprava u kojoj je bio Dragan Đurić, koji je u jednom momentu napravio dil sa SNS i učestvovao u tome da Mile Jovičić, Branko Ružić i ta ekipa, ne ostanu da rukovode Partizanom, već da dođu naprednjaci.

Posle toga, sasvim prirodna stvar je bila da i ja odem. Prvo sam smenjen sa funkcije trenera KK Partizan, a po isteku mandata u JSD, normalno, nije se pričalo o njegovom produženju. Ipak, JSD je to uradilo na civilizovaniji način, sačekali su da dođe do kraja mandata. Ono što moram da naglasim da za takav neki sportski odnos prema meni u JSD, makar sa minimumom respekta i ljudskosti je inicirao Milan Obućina.

U košarkaškom klubu, normalno, nije moglo da ja 2012. budem skinut, ali je klub iz godine u godinu dovođen u sve težu finansijsku situaciju. I kako je jačala moć Aleksandra Vučića to je postajala neizgledna i neravnopravna bitka, iz koje ja nisam hteo da se povučem, jer, prosto, sam znao da će to neko jednog dana ceniti i prepoznati. Smanjivalo se sponzorisanje košarkaškog kluba sve više, a povećavalo sponzorisanje gradskog rivala da bi kulminiralo time da je Saša Danilović, podnoseći ostavku na skupštini, rekao da on više nije u stanju da obezbedi ni dinar od sponzorstva. Zoran Korać i Novak Nedić su mu rekli da se neće dobiti nijedan dinar sponzorstva dok sam ja trener kluba, kao poruku svemogućeg vlasnika naših života i smrti, Aleksandra Vučića.

U tom periodu je odigrana jedna igra gde se Danilović povukao, gde je napravio jedno telo koje je funkcionisalo u interregnumu, gde je Todorić bio zadužen da se izabere novi predsednik i UO. Sa Nikolom Pekovićem je napravljen dil da će država da finansira klub čiji će on biti predsednik. I on je tražio neke svoje uslove, između ostalih, da njegov prijatelj Šarić dobije poseban tretman. Ja sam tu bio predmet trgovine, ali moram da kažem da Pekoviću zameram, ali mnogo manje nego drugima, evo i zašto: Ja sam bio smenjen posle tri godine rada, a da nisam bio isplaćen ni 20 odsto od ugovora koji sam imao, a koji nisu bili obezbeđeni garancijama BAT-a. Ja sam verovao Partizanu, to je bila moja kuća, i zašto bih ja tražio garancije BAT-a?! Ti ugovori su postojali u trenerskoj organizaciji, jer je uslov da se dobije licenca bio deponovani ugovor, ali on ničim nije bio obezbeđen. Postojala je ideja, pravljena u dogovoru sa vlašću, da ja ostanem sam, sa izmučenim timom koji je prošle sezone od 10 plata primio samo dve, a da se predstavi navijačima da sam ja kriv za takvo stanje i da sam podnesem ostavku, jer sam napadao vlast. Kao da sam ja napadao vlast iz svog političkog ubeđenja i ličnog ćefa, a ne što nam ne daje ravnopravne uslove. Međutim, Miško Ražnatović je seo sa Pekovićem da se reguliše dug prema meni, koji je iznosio oko 670 hiljada evra za prethodne tri godine. Napominjem, da nisam uzimao pare pre igrača, uzimao sam samo onoliko koliko je bilo neophodno za funkcionisanje moje porodice i za lekove koji su mi bili potrebni. Od tog duga oduzeli su 94 hiljade evra za kazne koje sam dobijao (skidanje sakoa, izjave protiv Jadranske i domaće lige, dug za telefon). Preostali dug je dogovoreno da se isplati u pet rata. Peković je nazvao Šilobada i rekao mu da to potpiše, na šta je on reagovao rekavši da je ugovor obezbeđen BAT-om. Peković se okrenuo ka Ražnatoviću i rekao: "Pa ovde postoji garancija BAT-a." Onda je Ražnatović pitao: "Imaš li ti nameru da ga platiš? Ja neću da pravim nijedan ugovor bez BAT-a." Peković je odgovorio da ima nameru da me plati i potpisao je ugovor, što ga je u mojim očima donekle amnestiralo. Kasnije su funkcioneri prilikom susreta sa Ražnatovićem mu zamerali što je, navodno, iskoristio slabost Pekovića i progurao garancije BAT-a, što jasno sugeriše da nikada nisu imali nameru da me isplate - započinje Vujošević svoju ispovest za Direktno.rs.

Da li danas osećate gorčinu povodom toga? Kako ste doživeli izdaju od strane kluba kojem ste dali mnogo?

- Teško sam doživeo izdaju od strane ljudi iz kluba, jer su mene, metaforički, ubile produžene ruke vlasti. Oni su me sklonili, upravo na način kojim su sebi obezbedili opstanak i privilegije, kao realizatori faraonove želje. Prosto, kad te sklanjaju iz kluba, gde postaješ žrtva zato što si branio taj klub, naravno, da to nije ni najmanje lako da se podnese. Nije to radio Partizan, već ljudi koji su bili u njemu. Jedan deo navijača je, ne govorim o ovim organizovanim, koji su prvi prešli na Vučićevu stranu, zadržao respekt prema meni. Dobar deo navijača je to prepoznao, možda ne prvog momenta, ali sve više i više, i to jeste neka vrsta satisfakcije, ali skupa je cena. U životu ne vredi ništa što se preskupo plati.

Da li vas pogađaju tavorenje i problemi Partizana, kako u košarci, tako i u fudbalu? Ko su glavni krivci za neuspehe Partizana?

- Politika i ćefovi Aleksandra Vučića. Oni su doveli do toga da se ne izgradi sistem finansiranja vrhunskog sporta, koji ne može da opstane bez pomoći države, a ta pomoć se na jednom slabom tržištu kao što je srpsko, obezbeđuje samo uz naklonost politike. Ovde reklame ni slučajno ne vraćaju svoj efekat. Sport, mimo fudbala, svuda u Evropi spada u nešto što je neprofitabilna delatnost, kao školstvo, kao zdravstvo, kultura, ali za kojim država ima veliku potrebu i zbog kojih upravo u dobroj meri uzima porez da bi se te delatnosti finansirale. Sport treba da dobija sponzorstva i donacije države, ali ne na osnovu nečijeg ćefa, odnosno, ćefa Aleksandra Vučića, nego na osnovu sistema o finansiranju vrhunskog sporta koji treba da bude izgrađen na taj način da 70 posto finansiranja bude od strane države, a zaslužuje se na osnovu rezultata u samoj državi, regionalnim i evropskim takmičenjima, na osnovu broja navijača...ali ne na osnovu nečije političke volje.

Međutim, u celoj situaciji stvar ne može da se posmatra sasvim linearno. Prošle godine je KK Partizan imao uspešnu sezonu sa Trinkijerijem koji je dobar trener i predsedništvom Ostoje Mijailovića koji je član SNS. Znam da Mijailović ima čist odnos prema Partizanu i da ga posmatra kao deo svoje poslovne imperije. On vraća i stare dugove, koji su nastali za titule koje nikada nisu bile jeftinije osvajane, a opet su bile neisplaćene i bori se sa rivalom koji opet ima neuporedivo veću pomoć države. Ne ulazim u to kako je sticao kapital i kako ga održava, ali znam da je u Partizanu u ovim uslovima bilo kome, pa i Mijailoviću teško da radi, ali je on prošle godine uspeo da bude ispred Crvene zvezde i sa velikim izgledima da Partizan bude prvak. Očigledno je da se on, ispod radara, kada je u pitanju košarka, izmigoljio jednog momenta i bio u prilici da osvoji ta prva mesta, ali je to sprečeno izbijanjem epidemije koronavirusa. Kako je prošla izborna godina i čim su sagledali opasnost od rehabilitovanog Partizana, on je ponovo dobio sasvim drugačiji tretman. Ove sezone, okružen lošim savetnicima, napravio je neke kadrovske greške.

Kao trener iz godine u godinu ste radili sa novim igračima. Niste imali kontinuitet jednog košarkaškog sastava. Ipak, uspevali ste da sastavite pobedničku kombinaciju i iznedrite brojne asove. U čemu je Vaša tajna, zašto to danas ne mogu drugi treneri koji su bili na klupi Partizana?

- To je vreme kad je Partizan što se tiče stabilnosti trenera i zahvaljujući rezultatima koje sam ja pravio i politici predsednika Saše Danilovića da se niko meša u stručni deo, imao neki održivi razvoj, vrlo nategnut i vrlo specifičan. On se ogledao u sledećem: osvojili bismo domaće prvenstvo sa timom koji je igrao i Evroligu, u njemu je već bilo nekoliko igrača za narednu sezonu, a najbolje igrače smo morali da prodajemo, neki put i pre kraja sezone koja se igra. Međutim, igrajući Evroligu ili znajući da će dobiti priliku da je igraju, mladi igrači su želeli da dođu u Partizan. Jako smo naporno trenirali, igrači su znali da će posle svakog treninga biti bolji igrači, nego što su bili kada je trening počeo. Mladi igrači su dobro i kvalitetno trenirali i dobijali minutažu u Evroligi. Trčali sa šampionima i postajali šampioni. Naravno, napredujući na takav način oni su lako osvajali domaće prvenstvo. Nikad Partizan nije pravio veće rezulatate sa manjim parama, koje nisu isplaćene. Sa malim parama pravio bi se neki budžet neobezbeđen u startu, pa je dobrim rezultatima dolazilo do toga da se taj budžet nešto i poveća. To je bio način da preživimo na vrhunskom nivou. Partizan nije mogao kao Crvena zvezda tri puta da nađe način da učestvuje u Evroligi neosvajajući to na terenu, što je Crvena zvezda uradila; prvi put u Laktašima, 2013. kada je ABA liga tokom takmičenja promenila kriterijume za plasman u Evroligu; zatim 2014. kada je ispala u polufinalu od Cibone, kupila je pravo nastupa u Evroligi, pa prošle godine zbog kovida... Partizan je imao samo jedan put i to na terenu, otežan. I ja sam na konferenciji za štampu posle utakmice sa Cedevitom izjavio da će taj poraz i izostanak plasmana u Evroligu učiniti da se sruši čitava naša finansijska konstrukcija. Tako je i bilo.

Da li smatrate da je celokupni srpski sport danas stavljen pod kontrolu Aleksandra Vučića?

- Ni predsednik kućnog saveta ne može biti neko ko nije simpatizer ili član SNS ili ko nije po volji i ukusu Aleksandra Vučića. Izbacuje se kapiten fudbalske reprezentacije zbog toga što je rekao da predsednik FSS ne može na treningu sa njima da igra mali fudbal. Što je rekao "Šefe, nije ti ovo Brodarac!". Menjaju se selektori po volji, treneri Crvene zvezde. Imamo državu koja je svesno podeljena na ljude koji imaju veliki interes da Aleksandar Vučić ostane na vlasti, to je dobar deo kriminalaca, to su kadrovi koji su neobrazovani za funkcije koje obavljaju, koje ne bi mogli u nekom drugom sistemu koji nije ovako monstruozan. Oni znaju da moraju da brane njega na vlasti, jer na taj način brane neku svoju poziciju, koju jedino sa njim na vlasti mogu da zadrže. Kako Vučića na kratkom lancu drže njegovi zapadni partneri, tako on na isti način drži ljude oko sebe. Pitam se, da li je moguće da su poginuli svi oni hrabri kroz Prvi i Drugi svetski rat, da li je moguće da su svi oni koji vrede otišli u Toronto i na druga mesta? Da su ovde ostali samo oni koji imaju kvalitet da služe vlasti Vučića, da bi preživeli, da to služenje treba da bude do te mere bez ikakvih moralnih skrupula.

Kako gledate na kolege koji su se stavile u službu režimu?

- Neki vole da budu u centru pažnje, da imaju vlast, ne mogu bez toga. Neke moje kolege su se zbog svojih materijalnih i drugih dubljih interesa stavile u službu ovog režima. Izgubila se esnafska solidarnost i ja sam to davno osetio. I kako ih gledam, kao racionalne i nemoralne ljude, kojima su interesi ispred bilo kakvog morala, koje ja ne volim, jer, prosto, ja nisam takav čovek.

Da li ste zadovoljni opozicijom u Srbiji i šta je potrebno da se uradi da bi se desile promene?

- Jako je teško danas u Srbiji biti prava opozicija. Većina ljudi koji počinju da se bave politikom na nju gledaju kao na biznis i priliku da raznim nelegalnim načinima dođu do velikog kapitala. Što je govorila Zagorka Golubović, na Zapadu su ljudi koji su imali pare dobijali političku moć, a ovde oni koji su dobijali političku moć pravili velike pare. Čovek čije stavove ja ne delim u svemu, ali koji je ušao u politiku, a da je prethodno već zaradio pare, je Dragan Đilas. Upravo to što ga prozivaju i gaze po njemu, po meni je to njegov osnovni kvalitet. To znači da se njega plaše i da nije spreman na političke trgovine. Iz opozicije, čovek kojeg ja poštujem je Boris Tadić, želim mu da se što pre vrati u dobro zdravlje. Njegova naknadna pamet može biti korisna opozicionim snagama. Nikada nisam bio član nijedne stranke, ali sam levičar po opredeljenju po pitanju socijalne pravde. Uvek sam bio sa simpatijama za Demokratsku stranku. Ne mogu da shvatim svoju poznanicu Vidu Ognjenović, Mićunovića i ekipu koja pravi ovakav raskol u stranci koja je već toliko devastirana ponašanjem vlasti i prethodnih vođa, da oni to dovršavaju na ovakav način... Ima jedna kineska poslovica "Samo mali ljudi su uzajamno nezadovoljni jedni drugima". Partizan je teško osvajao titule i kad su imali dva najbolja amaterska igrača na svetu, Kićanovića i Dalipagića, zato što je postojao neki rivalitet između njih ko je najbolji na svetu. Šta je kod vas prioritet, ko je gori, to isto pitam opoziciju, kao što sam pitao i svoje igrače na treninzima. Kako imaju prava da ne budu ujedinjeni, da budu tim? Nije moralno dostojan da bude član opozicije bilo ko ko ne shvata da treba da se napravi širok front i nema iskrenu želju da se bilo kojim putem, u zemlji gde zakoni ne funkcionišu, sruši Aleksandar Vučić. Ne mogu da shvatim koja je to vrsta sujete, koja je to vrsta nesagledavanja većeg zajedničkog cilja. Oni mogu da idu u više kolona, ali da nastupaju zajedno, da to bude strategija. Mora da postoji neko kao što je bio Đinđić nekad davno. Opozicija ako želi bilo šta da ostvari, mora da se stavi u funkciju jednog cilja, da se zaborave lični interesi i lične sujete. A što se tiče nade za promenu, nikad se ne zna koji cvet iznikne iz mraka. Trenutno postoji neko neartikulisano nezadovoljstvo, potuljeno kod većine naroda, mislim da su svi svesni da su daleko od nekog dobrog života i zlatnog doba, da ako se ovako nastavi Srbija ide ka istrebljenju. Ipak, to nezadovoljstvo treba neko da predvodi i artikuliše. Nadam se da narod nije izgubio instinkt samoodržanja.

Aleksandar Vučić ima namere da postane košarkaški trener. Imate li komentar?

- To je jedna od retkih izjava kod njega, govorim iskreno i bez zadrške, koja mi je bila simpatična. Nadam se da bi za taj posao, rada sa klincima, imao daleko više talenta nego za posao koji trenutno radi, a on radi 24 sata, inteligentan je, ali u funkciji nezdravih stvari: sujete, narcizma, želje da ostane u vlasti, da se on i ekipa oko njega učvrste svim sredstvima... Šizofreni raspad nacije na dva dela koji je on proizveo doveo je do ovoga stanja iz kojeg je vrlo teško izaći i čije posledice će da se osećaju jako dugo.

Vaša poruka navijačima Partizana i celokupnoj javnosti?

- Želim im bolju Novu godinu i pameti i hrabrosti da urade ono što je potrebno da godina bude bolja.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Paul Joseph Watson: IT’S OK WHEN BILL DOES IT



:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Paul Joseph Watson: THE TRUTH ABOUT AFGHANISTAN



P.S. I'm sure #canceltaliban will have them shaking in their sandals. :ugeek:

P.P.S. Advertisements of women wearing wedding dresses have been painted over in Kabul

Slika

Slika
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Slika

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Nenad Kulačin: „Žuti ološ” na jednom mestu

Odgledah onaj plagijat pre neko veče na Pinku i videh sveže politički rekonstruisanu Jelenu Trivan.

Slika

Onako perfidno, kako samo Pink to ume, bez ikakve šanse za postojanje druge strane, Trivanka se lepo odbrani od svih napada, ali i sama napadnu sve one koji se protive režimu tako što je deo tih ljudi okarakterisala kao nekoga ko je izgubio privilegije i, eto, sada se bune.

Sreća naša što Trivanka nije izgubila nijednu privilegiju, već ih je još malo više pridodala onog trenutka kada joj je sevnulo u glavi da pljune na sve ono za šta se zalagala kao junoša „Koalicije za Šumadiju”, pa preko ministarskog kabineta Rasima Ljajića, do glasnogovornika „najgoreg žutog ološa koji je ojadio Srbiju”.

Da, dragi moji, Trivanka je bila portparolka DS, internacionalna sekretarka DS i predsednica resornog odbora za ljudska i manjinska prava do njenog pada.

Slika

I onda sam krenuo da, poput ovaca pred spavanje, brojim sve one koji su bili u tom „ološkom žutom režimu”, a onda se napredno pridružili i zaboravili sve zajedničke akcije sa „žutima”. Dovoljno je pogledati sastav Vlade Srbije.

Dva najvažnija šrafa - ne računajući „ljubi ga tetka” ministra policije - Ana Brnabić i Siniša Mali, radili su za taj „žuti ološki režim”.

Čale je maltene ceo „žuti režim” bila angažovana u Nacionalnoj alijansi za lokalni ekonomski razvoj (NALED).

Slika

Taj NALED je bio desna ruka „žutog ološa” kada je reč o lokalnoj samoupravi. Veoma blisko je sarađivala sa, na primer, Nebojšom Zelenovićem u toj organizacji.

Njen gimnazijski, a sada i stranački ortak Siniša Mali, prema podacima Istinomera, u februaru 2001. godine postavljen je za pomoćnika ministra za privatizaciju.

U ovom periodu bio je zadužen za pripremu zakonske regulative u vezi sa novim konceptom privatizacije, kao i pripremnim aktivnostima samih preduzeća za predstojeći proces.

Krajem 2001. prelazi u Agenciju za privatizaciju, gde postaje direktor Centra za privatizaciju. Sa tog mesta vodi tendersku i aukcijsku privatizaciju, restrukturiranje i tržište kapitala.

Nakon ukidanja Centra za privatizaciju, postaje direktor Centra za tendere, a na toj poziciji ostaje do kraja 2003. godine.
Posle toga prelazi u privatni biznis, a politički je „vaskrsao” 2012. godine kada je postao savetnik za ekonomska i privredna pitanja tada prvog potpredsednika Vlade Aleksandra Vučića.

Aktuelni potpredsednik Vlade i ministar poljoprivrede Branislav Nedimović bio je član i DSS i DS.

Zanimljivo je da njega lokalni DS u Sremskoj Mitrovici nije heo da primi u svoje redove, pa je pristupnici „žutima” morao da potpiše u Novom Sadu.

Zorana Mihajlović je takođe unapredila svoje privilegije prelaskom iz „žutog ološa” u SNS.

Ona je, doduše, bila članica G 17+ do 2006, a na konto toga i članica UO EPS-a. Radila je i kao savetnica potpredsednika Vlade Srbije Miroljuba Labusa, a kasnije i u JP Aerodrom Nikola Tesla.

Slika

Maju Gojković, najiskrenije, ne treba mnogo posmatrati kao nekoga ko je pripada „žutom ološu”, jer je ona izvorno radikalna i normalno je da je njoj mesto u SNS.

Promenila je mnogo partija, a pamti se i njena uloga u Ujedinjenim regionima Srbije Mlađana Dinkića.

Ministarka Tatjana Matić je u „žutom režimu” obavljala funkciju pomoćnice šefa kabineta potpredsednika Vlade Republike Srbije i Koordinacionog centra SRJ i RS za Kosovo i Metohiju.

Bila je i direktorka Koordinacionog tela za opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa, kao i sekretarka Ministarstva rada i socijalne politike.

Za režim „žutog ološa” radio je i ministar Nenad Popović.

Obavljao je funkciju potpredsednika Koordinacionog centra Srbije za Kosovo i Metohiju, a onda i potpredsednika Koordinacionog tela Srbije za opštine Preševo, Bujanovac i Medveđa.

Bio je narodni poslanik u redovima DSS u dva saziva, dok je od 2012. bio i potpredsednik Narodne skupštine.

Popović je, između ostalog, tokom „žutih” bio potpredsednik KK Partizan, kao i predsednik FK Partizan.

O Gordani Čomić ne vredi trošiti reči.

Ako na sve ovo dodamo ministre iz SPS i Milana Krkobabića, koji su takođe radili za „žuti ološ”, dolazimo do prostog saznanja da je u aktuelnoj vladi Aleksandra Vučića više ljudi koji su služili taj „žuti ološ” nego koji su se borili protiv njega.

I ovo su podaci samo za Vladu Srbiju. Ne dao Bog da krenemo površinski i dubinski kroz vlast u Srbiji.

Trivanka, Nebojša Krstić,Ivica Kojić, Aleksandar Šapić i mnogi drugi, nisu samo izuzeci već pravilo koje govori o tome da je „žuti ološ” i danas više nego dominantan u ovoj priči.

(Danas)

:ugeek:
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Paul Joseph Watson: „ME? I WAS ALWAYS IN THE FRENCH RESISTANCE!”



8-)
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5510
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Lični stav

Post od Bibliotekar »

Nebojša Vukanović, (Narodna skupština Republike Srpske, Banja Luka, 28. XII 2022.) - A šta ste uradili vi, Srbende i Patriote?




:ymapplause:
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju