Naučna fantastika

Odgovori
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Naučna fantastika

Post od Bibliotekar »

Isak Asimov: ZAISTA SPECIJALNA GUSKA!

Čak i da hoću (a to mi u ovim okolnostima nije ni na kraj pameti!), ne bih vam mogao odati svoje prezime i adresu, jer mi to ONI ne bi dopustili. S druge strane moram priznati i to da baš nisam vešt peru. Zbog toga sam zamolio Isaka Asimova da to on umesto mene napiše. Izabrao sam upravo njega zbog toga što je po struci biohemičar i što zbog toga razume o čemu se radi, a osim toga on je ujedno i pisac naučno-fantastične literature, što u ovom slučaju igra takođe važnu ulogu.

Ponajpre vam moram naglasiti da nisam prva osoba koja je imala čast da se upozna sa Guskom: ta čast pripada teksaškom farmeru i uzgajivaču pamuka Janu Angusu Makgregoru. On je bio vlasnik te guske pre nego što je postala državno vlasništvo.

U leto 1957. on je Ministarstvu poljoprivrede poslao barem desetak pisama u kojima je tražio uputstva o tome kako se u inkubatorima legu guščja jaja. Ministarstvo mu je poslalo dva-tri pisma s uputstvima, ali farmer time nije bio zadovoljan - tražio je da mu se pošalje još. Budući da radim u Ministarstvu poljoprivrede i da sam u julu 1957. trebao da prisustvujem jednoj konferenciji poljoprivrednika u San Antoniju, moj šef me je zamolio da svratim do Makgregora i da mu na licu mesta dam potrebna uputstva.

I tako se, eto, dogodilo da sam 17. jula 1957. upoznao Gusku.

Makgregor bejaše čovek pedesetih godina. Kada me je ugledao i kada sam mu kazao ko sam, na njegovom se licu pojavio izraz duboke sumnjičavosti, koji se još više pojačao kad sam ga zamolio da vidim te njegove guske.

- Ne radi se o guskama već o guski! - kazao mi je.

„Pa zašto ste onda tako zabrinuti? Ako se radi samo o jednoj guski, vi je lepo zakoljite i pojedite, umesto da se s njom toliko gnjavite!” Rekavši to ustao sam i posegnuo za šeširom kao da ću otići. On je poluglasno kazao: „Stanite! Samo časak!”, a onda je opet zaćutao. Po izrazu njegovog lica bilo je očito da se bori sam sa sobom i da ne zna šta bi uradio. Konačno je poraženo slegnuo ramenima i doviknuo mi: „Pođite sa mnom!”

Pošao sam sa njim do peradarnika, koji se nalazio odmah pokraj kuće. Bio je opasan visokom ogradom od bodljikave žice („Kao kakav koncentracioni logor!” pomislih), a u njemu se nalazila jedna jedina guska. Izgledala je kao i sve druge guske: debela, samozadovoljna i čangrizava. Makgregor reče: „A ovo je jedno od njenih jaja!” Rekavši to izvuče iz džepa svog radničkog kombinezona jedno jaje. Bilo je manje i okruglije od normalnih guščjih jaja. Uzeo sam ga u ruku, tačnije rečeno posegnuo za njim (jer mi je odmah ispalo iz ruke i završilo opet na Makgregorovom dlanu): Bilo je teško najmanje kilogram, pa me je upravo zato onako „prevarilo” kad sam pokušao da ga uzmem. Kad mi se napokon našlo na dlanu, Makgregor reče: „Hajde! Ispustite ga na zemlju!” A kada to nisam uradio, on sam uzme jaje i baci ga na zemlju. Iako ga je bacio svom snagom, ono se nije razbilo, već se samo udubilo, poput kakve limenke. Opet sam ga uzeo u ruku. Na mestu udarca bela se ljuska bila razbila, odnosno napukla, pa se tako moglo videti u unutrašnjost jajeta. Ono što sam tada ugledao upravo me je zaprepastilo: unutrašnjost jajeta bila je žuta poput metala.

U tom su mi času zadrhtale ruke od silnog uzbuđenja. Grozničavo sam proširio rupu u ljusci da bolje vidim unutrašnjost. Nisu mi bile potrebne nikakve specijalne laboratorijske analize da ustanovim šta je u jajetu. Spoznao sam da je Makgregorova guska „Guska koja nosi zlatna jaja”!

Naravno, sad se preda mnom našao problem kako da nagovorim Makgregora da mi prepusti to jaje, to zlatno jaje. Neko se vreme opirao, govoreći da ne želi da se „vlada u to petlja”, ali je na kraju ipak pristao.

Sutradan sam ušao u sobu svog šefa, stavio sam mu zlatno jaje na sto i rekao: „Jaje je od metala. Na prvi bi se pogled moglo pomisliti da je taj metal mesing, ali to nije slučaj. Pokazao mi je to, između ostalog, test izvršen pomoću koncentrisane azotne kiseline: ona nije ama baš ni najmanje oštetila metal. Radi se, naprosto, o zlatu!” Bronštajn (tako se zove moj šef) je odmahnuo glavom i kazao: „To je nekakva neslana šala ili podvala!”

Neslana šala? A ko bi se, molim vas, neslano šalio upotrebivši pravo zlato? Osim toga, kada sam prvi put video ovo jaje, bilo je u originalnoj i nepatvorenoj, potpuno čitavoj ljusci. Analizirao sam komadić te ljuske i ustanovio sam da je sazdana od kalcijumovog karbonata.

I tako je počeo naučni poduhvat, koji će ući u istoriju pod nazivom „Projekat Guska”. Bilo je to 20. jula 1957.

Dakle, prvo smo izmerili jaje. Ustanovili smo da mu prosečni radijus iznosi 35 milimetara. Takođe smo ustanovili da ono zlato predstavlja zapravo drugu, unutrašnju ljusku, i da joj debljina iznosi oko dva i po milimetra. U unutrašnjosti te ljuske nalazilo se pravo jaje, a analiza njegove sadržine pokazala nam je da nema ni govora o neslanoj šali. Jaje je sadržavalo sve one belančevine, masnoće, vitamine i pigmente koje sadrži i normalno jaje, samo u srazmerno manjim količinama (jer je bilo nešto manje od normalnog jajeta).

Jedini važniji abnormalitet (osim one zlatne donje ljuske) došao je do izražaja kad smo jaje izložili delovanju toplote. Naime, jedan se njegov mali deo smesta skuvao utvrdo.

Boris Finli, profesor Templ univerziteta i jedan od savetnika naše ekipe, ovako je to protumačio: „Po svemu sudeći molekule belančevina nisu onakve kakve bi trebalo da budu. Kriva je za to prisutnost zlata. Naime, dovoljne su i posve male količine bilo kakvog metala da se razbiju molekule belančevina.” Zato smo izvršili analizu žumanceta da ustanovimo ima li u njemu zlata. Pokazalo se da ga ima, i to u posve maloj količini: na svaki gram žumanceta dolazila je po jedna trećina stotnine grama zlata i to u jednoj rastvorivoj otopini, poznatoj pod stručnim nazivom hloroaurat. Što se pak tiče one unutrašnje ljuske, ona je bila od suvoga zlata. Jedina strana primesa koju smo u njoj otkrili bilo je gvožđe, ali u neznatnoj količini.

Slika

Nedelju dana nakon početka „Projekta Guska” pošla je u Teksas prva ekspedicija naše ekipe. Na put je krenulo sedmoro biohemičara, opremljenih sa tri puna kamiona tehničke opreme, a u svojstvu pratnje je pošao i jedan vod naoružanih vojnika. Čim smo stigli na svoj cilj, odrezali smo jadnoga Makgregora od svakog kontakta sa spoljnim svetom, a onda smo mu kazali da je njegova Guska postala državno vlasništvo, ali da će on dobiti veoma visoku novčanu odštetu. Isprva je mrmljao, ali se kasnije s tim pomirio, pošto mu ništa drugo nije ni preostalo.

Tada smo stali proučavati samu Gusku. Neke joj se stvari nisu ni najmanje dopadale, na primer kad bismo joj uzimali krv za analizu. (Tada su je morala držati dva vojnika, dok bi dva naučnika baratala špricevima.) Krv Guske podvrgli smo svim analizama koje se uopšte mogu zamisliti, Otkrili smo da u njoj ima otprilike dva hiljadita dela jednog postotka već pomenutog hloroaurata. Gusku smo dakako i rentgenizirali. Oni delovi njenog tela u kojima je bilo zlata zaustavljali bi rentgenske zrake i na ekranu i fotografiji bi se pojavili u obliku belih mrlja. Pokazalo se da na tim rentgenskim negativima Guskina jetra ima sivkastu boju, a da su njeni organi za stvaranje i nošenje jaja ostavili posve bele mrlje.

Finli je tada rekao: „Hloroaurat prelazi u krv kroz jetru. To je otrovna supstanca, pa je zato krv otprema u reproduktivne organe odnosno organe za nošenje jaja. Tako se, naime, ubacivši zlato u jaje i stvorivši od njega zlatnu ljusku, telo Guske najbrže oslobađa te supstance.” Zastao je, slegnuo ramenima, a onda kazao: „Međutim, sad se pred nas postavlja jedno kudikamo teže pitanje.”

Nije kazao o kakvom se pitanju radi. Nije to bilo ni potrebno, jer smo svi znali o čemu je reč. Radilo se o pitanju, koje se upravo nametalo: „A odakle dolazi zlato u jetru naše Guske?”

Dugo je trajalo dok smo pronašli odgovor na to pitanje. Dakako, brzo smo otkrili da u hrani kojom se Guska hranila nema ni traga zlatu. Takođe smo otkrili da zlata nema ni u najmanjim količinama u zemlji peradarnika. Šesnaestog avgusta 1957. Albert Nevis sa Perdju univerziteta je naišao na prvi trag puta koji će nas dovesti do tog odgovora. Nevisov je zadatak bio da redovno proučava sadržaj Guskinog želuca, služeći se specijalnim sondama, koje bi joj gurao kroz grlo (naravno, uz pomoć dvaju snažnih vojnika). Toga je dana dojurio k nama sav uzbuđen, vičući: „U pogledu pigmenta žuči Guska je ravna nuli!”

Dopustite mi da vam protumačim tu konstataciju, koja je za svakog laika itekako enigmatična. Pigmenti žuči su neke obojene supstance, kojih ima u sokovima što ih jetra izlučuje u organizam. Ti pigmenti nastaju rastvaranjem hemoglobina, a to je crvena supstanca, koja daje krvi njenu boju i vrši mnoge važne zadatke, od kojih je najbitiniji dotur kiseonika ćelijama organizma.

Finlijeve su oči uzbuđeno zasjale, jer je to bio prvi podatak koji je ukazivao da nešto ipak nije u redu sa metabolizmom Guske (osim što ona stvara zlatna jaja). Zato je sada kazao nešto što je svima nama bilo posve očito i bez te njegove izjave: „Po svoj prilici nešto nije u redu s Guskinim hemoglobinom ili sa sposobnošću njene jetre da prerađuje hemoglobin.”

Opet smo jadnoj Guski izvadili izvesne količine krvi, a onda smo iz te količine izdvojili hemoglobin u obliku uobičajenih crvenih kristala. Međutim, kad smo krenuli da analiziramo taj hemoglobin, pojavila se nekakva jarko narandžasta supstanca. Pokazalo se da je ta supstanca nalik na hemoglobin, ali da nije hemoglobin. Normalni hemoglobin sadrži u svakoj svojoj molekuli po jedan atom gvožđa. A ova je supstanca u svakoj svojoj molekuli sadržavala umesto gvožđa po jedan atom zlata. Po svemu sudeći, zaključili smo, Guskina jetra ne rastvara i ne pretvara hemoglobin u one žučne pigmente, već jedan njegov deo pretvara u taj „zlatni hemoglobin” (da tako kažemo), koji onda izlučuje iz organizma na opisani način.

Tada smo stali Guski ubrizgavati neke rastvore u kojima se nalazilo radioaktivno zlato. Hteli smo na taj način da saznamo kojim se putem kreću atomi zlata kroz njen organizam. No taj nam eksperiment nije uspeo.

Tako još uvek nismo imali odgovor na osnovno pitanje: „Odakle zlato u Guski?” U trag odgovoru prvi je ušao Nevis. Na sastanku što smo ga održali 25. avgusta, on je kazao: „Možda Guska pretvara gvožđe u zlato procesom transmutacije.” Bila je to naprosto čudovišna pretpostavka, ali mi smo bili u takvom škripcu da nam nije preostalo ništa drugo nego da je (privremeno) prihvatimo i usmerimo daljnja istraživanja u tom smjeru.

Petog septembra stigao je k nama dr Džon Billings, profesor Berkli univerziteta, i jedan od najboljih američkih atomista. Sa sobom je dopremio nekoliko kamiona punih kojekakvih instrumenata i uređaja. Finli ga je obavestio o dosadašnjim rezultatima istraživanja, a završio je ovom izjavom: „Hipoteza o pretvaranju gvožđa u zlato ima tu lošu stranu što ukupna količina gvožđa u telu Guske ne iznosi više od pola grama, a ona ipak svakoga dana ,proizvede’ prosečno četrdeset grama zlata.” Bilings ga mirno pogleda, a onda reče: „Ima tu jedan još teži i zakučastiji problem, dragi kolega. Naime, jezgro atoma zlata sadrži kudikamo više energije od jezgra atoma gvožđa. Da bi Guska proizvela svu tu količinu zlata o kojoj vi govorite, trebala bi joj energija ravna energiji jedne atomske bombe, i to za svako jaje ponaosob!”

Pa ipak, uprkos tom tako jasno izraženom skepticizmu, Bilings se dao na posao. Najpre je izolovao izvesnu količinu gvožđa iz Guskinog hemoglobina i onda ga izložio radioizotopskoj analizi, t. j. testu kojemu je svrha da se ustanovi kakvih izotopa nekoga elementa ima u izvesnoj supstanci. Rezultat ga je toliko zaprepastio da se upravo zagrcnuo od zapanjenosti.

„Zamislite: nema ni traga gvožđu 56!”- stao je da viče.

Dopustite mi da se opet umešam s malim objašnjenjem. Većina elemenata sastoji se od veoma sličnih atoma nazvanih izotopi. Tako gotovo svaki „normalan” komad gvožđa zapravo nije ništa drugo negoli smesa od četiri različita izotopa gvožđa, od kojih najviše ima gvožđa 56. Bilingsov je test pokazao da u onom hemoglobinskom gvožđu Guske postoje tri izotopa, ali ne i četvrti, i to upravo gvožđe 56.

Bilingsa nismo videli puna dva dana. Čak su mu se ručak i večera morali nositi u laboratoriju, iz koje naprosto nije ni izlazio.

A kada se napokon vratio među nas, kazao je: „Dakle, stvar stoji ovako. U prvoj fazi procesa jedan se od jednostavnijih izotopa konvertuje u gvožđe 56. To je takva reakcija odnosno takav atomski proces u toku kojega se energija stvara, t. j. oslobađa. Tako stvorena energija odmah se upotrebi na to da se gvožđe 56 pretvori u — zlato. To je slično slučaju kada se sankate, pa spuštajući se niz jednu padinu pomoću stečene brzine savladate sledeći uspon, i tako daljje. A u Guskinom telu ima dovoljno kiseonika koji je za to potreban. Radi se, dakako, o kiseoniku 18.”

To smo lako proverili. Stali smo, naime, pojiti Gusku vodom u kojoj je bilo naročito mnogo kiseonika 18 umjesto kiseonika 16. Eksperiment je trajao nedelju dana i u tom se razdoblju proizvodnja zlata znatno povećala.

„Tako je, kolege: nema više nikakve sumnje o tome da je ova guska živi nuklearni reaktor!” - izjavio je tada Bilings.

Bilo je očito da je Guska nekakav mutant, odnosno plod nekakve mutacije, te da zbog toga poseduje taj abnormalan metabolizam. Ali kako je došlo do toga, odnosno zbog čega je nastala ta mutacija? Odgovor na ta pitanja mogao je biti samo hipotetički, ali ipak veoma verovatan. Naime, godine 1954. i 1955. bili su u Arizoni i Nevadi izvršeni eksperimenti sa atomskim bombama, a radioaktivna prašina pala je na ogromno područje, između ostalog i na Mekgregorovu farmu. Guska se izlegla nedugo nakon toga.

„Pa to je stvarno fantastično” - govorio je Bilings. „To znači da Guska može svaki radioaktivni izotop pretvoriti u stabilni. Ona je, drugim rečima, stvorila u sebi upravo savršenu odbranu od radioaktivne bolesti, jer sama izlučuje, bez štetnih posledica, radioaktivne supstance.”

Proverili smo i tu tvrdnju, i to tako što smo Gusku obasuli radioaktivnim gama-zračenjima. Dobila je malu groznicu, postala je još zloćudnija i prgavija negoli inače, ali to je ujedno bilo sve. (Svaka bi druga životinja bila uginula!) Finli je tada kazao: „To je biće budućnosti. Kada bi i ljudi mogli da se domognu takve odbrane, nuklearni rat bi izgubio veliki deo svoje strahote.”A Bilings je dodao: „I ne samo to. Kada bismo razotkrili proces kojim Guska to postiže, i kada bismo ga onda reprodukovali u industrijskim razmerama, imali bismo upravo savršen postupak za odstranjivanje neželjenih i opasnih radioaktivnih otpadaka u atomskoj industriji.”

Sedeli smo ćuteći, utonuli u vlastite misli o Guski i tajni njene jetre.

Dakako, nije moglo biti ni govora o tome da joj izvadimo jetru, jer bi ona onda uginula, a to se nije smelo dopustiti, tim više što bi se takva tajna mogla razotkriti samo na živoj jetri. Možda bi se taj problem mogao rešiti tako da izazovemo inkubaciju zlatnih jaja, jer tada bismo umesto jedne imali možda nekoliko takvih gusaka. Medutim, kako da to postignemo? Već dugo razmišljamo o tome, ali rešenje problema još nismo našli.

Pre petnaestak dana ja sam kazao: „A kako bi bilo da čitav ovaj slučaj serviramo javnosti kao tobožnju naučno-fantastičnu priču i da zatražimo od čitalaca (kao da se radi o nekakvom zabavnom takmičenju) da nam svojim predlozima pomognu da rešimo taj problem? Možda bi se koji čitalac i dosetio kako bismo mogli proučiti Guskinu jetru, a da nju ne ubijemo, ili pak kako bismo mogli da postignemo to da se njena jaja izlegnu.”

Zato, dragi čitaoci, ako imate kakvu ideju, pošaljite nam je. Možda će nam dobro doći.
Acriter et Fideliter!
Slika
Korisnikov avatar
Bibliotekar
Globalni moderator
Postovi: 5511
Pridružio se: 09 Dec 2010, 04:41
Lokacija: Senta

Re: Naučna fantastika

Post od Bibliotekar »

Šiniči Hoši: EMISARI PRIJATELJSTVA

- Zemlji se približava nepoznat leteći objekat - dojaviše iz opservatorije.
- Šta li to može biti?
- Ne znamo još sigurno, ali izgleda kao svemirski brod sa neke planete.
- Ako ide ka Zemlji, za koliko će stići?
- Nastavi li ovom brzinom, otprilike za tri dana.
Već istog dana čitav svet je samo o tome govorio.
- Dolaze da nas porobe. Sta ćemo da radimo? - svi su vodili takve razgovore. Međutim, niti su imali kuda da pobegnu, niti su znali kako da se odbrane. Nije im ostajalo ništa osim da očajanje izražavaju glasno se žaleći ili, pak, šapatom. U tome je prošao prvi dan.

Na početku drugog dana vrhunac uzburkanosti je prošao i ljudi su se donekle smirili.
- Ne vredi da se koprcamo. Ako su došli da nas porobe, biće dovoljno jednom da nas gađaju. Sve i da pružimo otpor, vidi kakav brod imaju, mi im ne možemo ništa.
- Jeste. Ali pre nego što bilo šta počnu, moraju prvo da slete. Tada ćemo mi da se sagnemo do zemlje i da im priredimo dobro došlicu! I malo-pomalo beše smišljena taktika.
- Da, nemamo izbora. U borbi prsa u prsa ne možemo da ih pobedimo, ali mi, Zemljani, imamo veštine koje smo kultivisali hiljadama godina. Ima da ih prevedemo žedne preko vode.

Ovo je bila dobra ideja, i, uostalom, jedina ideja. Izabraše grupu od diplomata-veterana da, kao odbor za doček, prenese nade svih Zemljana.
- Uvaženi članovi Odbora za doček, vi na svojim plećima treba da iznesete sudbinu čitavog ljudskog roda. Kao predstavnici Zemljana, vi ćete kontaktirati sa Vanzemaljcima. Ko zna kakvih čudaka ima među njima i za šta su sve oni kadri. Ali vi ni u kom slučaju ne smete da besnite, da gubite kontrolu nad sobom, da ih prezirete, da se ponašate nepromišljeno. Dočekajte ih ljubazno, pristojno i dostojanstveno.

Na to glava odbora za doček reče:
- Naravno. Upravo diplomatija predstavlja vrhunac zemaljske civilizacije. Uz to, moja je porodica već generacijama u diplomatiji. Ja sam tome obučavan od detinjstva. Nemojte da brinete i prepustite nam posao.

I tako behu završene sve pripreme. Sa kosmodroma svemirskom brodu poslaše signal gde da sleti.

Treći dan. Ogromni svemirski brod tiho se spremao da aterira. Na kosmodrom je doveden velik broj policajaca, no oni nisu bili tu zbog vanzemaljaca, već da one što vole da dobacuju spreče da kažu nešto uvredljivo. Naravno, ljudi su taj događaj mogli da prate i putem televizije.

Pred paradno odevenim, dostojanstvenim Odborom za doček, svemirski brod slete, vrata se bešumno otvoriše i otuda se pojaviše Vanzemaljci.

Ti vanzemaljci su imali jednu glavu i stajali su na dve noge, pa se moglo reći da liče na nas, Zemljane. Ali između glave i nogu imali su duguljast trup i sa obe strane trupa bio je poređan velik broj ruku. Kakva grozota! Nisu stonoge, nego odvratne storuke. Da ti se smuči! Samo da sto pre odu - mislili su u sebi članovi Odbora za doček. Ali oni su bili predstavnici ljudskog roda. Ne menjajući izraz lica, već naprotiv, sa maskom najljubaznijeg osmeha, sa najprefinjenijim manirima, pozdraviše odvratne storuke.

- Dobro došli, dragi naši gosti. Za nas nema veće radosti nego da vidimo vaša razdragana lica. Nadamo se dugotrajnim i plodnim uzajamnim odnosima.

Pošto odslušaše ovaj pozdravni govor, Vanzemaljci se povukoše u svoj brod. A onda se, na svom jeziku, ovako posavetovaše:
- Je li neko shvatio šta su oni tipovi pričali? Izgleda mi kao da je u pitanju dobrodošlica.
Na ovo je vanzemaljac, koji je u jednom uglu broda opsluživao aparat za prevođenje, rekao:
- Naravno da sam shvatio. Sa ovim aparatom nema jezika koji ne možemo da dešifrujemo. Oni su nam ljubazno izrazili svoju dobrodošlicu.
Ali tada još jedan Vanzemaljac, za drugim aparatom, reče:
- Stanite malo! Kakva crna dobrodošlica! Ja sam analizirao misli onih tipova uz pomoć ovog detektora duše. Kako ovaj aparat ceni, oni prema nama nisu ni najmanje prijateljski raspoloženi. Aparat kaže da oni prema nama osećaju odbojnost i prezir.

Vanzemaljci veoma komplikovano prekrstiše na grudima svoje brojne ruke i nakloniše glave na stranu.
- Eh, a prevalili smo toliki put da uspostavimo prijateljske odnose sa ovom planetom... Šta sada da radimo? Još ni na jednoj planeti nije se desilo da su rezultati ova dva aparata dijametralno suprotni. Ovako ne znam kako da im prenesemo da smo došli s prijateljskim namerama.

Malo posle toga Vanzemaljci donesoše odluku:
- Ovo je jedino što možemo da uradimo. Nema sumnje da stanovnici ove planete imaju kratak spoj u psihi. Zato su im osećanja i način na koji ih izražavaju sasvim drugačiji nego kod nas. Na taj stav ostali Vanzemaljci u znak slaganja zapljeskaše svim svojim rukama.
- Da, šta da se radi... Svemir je ogroman, ima i takvih bića.
- Onda će biti da se bića sa ove planete zbvog svog čudnog mentalnog ustrojstva smeju onda kada se mi ljutimo i da ih samo golica onda kad nas boli.
Izvukavši zaključak, Vanzemaljci živnuše.
- E, onda moramo brzo da im se obratimo. Sta da im kažemo? Ako krenemo ljubazno, oni će pomisliti da izražavamo neprijateljstvo...
- To je bar lako, pa već smo zaključili. Pošto je kod njih sve obrnuto spojeno, treba im reći suprotno od onog što mislimo i to će oni shvatiti kako izraz prijateljstva.
- Dobro. Napravite koncept obraćanja.
Onaj vanzemaljac uključi aparat za prevođenje i smesta poče da pravi koncept.

Slika

Na kosmodromu, odbor za doček je učtivo čekao. Vanzemaljci se ponovo pojaviše pred njima. Odbornici, od treme što će dobiti odgovor, još više ispraviše leđa. Istovremeno im suptilno približiše mikrofon da bi ceo ljudski rod mogao da prati šta se događa.

Vanzemaljac se okrenu prema mikrofonu i zvonkim glasom pročita poruku prijateljstva stanovnicima Zemlje:
- Ej, bre, vi, ružni majmuni! Sta je bilo, ne sviđa vam se što smo došli? Poređali ste se tu sa svojim namunjenim njuškama. Je 1’ vi mislite da nam se sviđa da vas gledamo? More, nosite se!
Acriter et Fideliter!
Slika
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 12 gostiju