Đorđe Balašević

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

O, Bože

Upalim radio da čujem gde su drugovi cenjeni,
koji su bednici na kojoj sednici večeras smenjeni.
Ugasim radio, prelistam novine da vidim šta se odjutros obećava.
Članovi, klanovi, Gobelsi, Ždanovi, magla i mećava.

O Bože, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, majstore,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
al’ zapelo je negde, treba nam tip sa iskustvom.

Postoje opravdane sumnje da sam pravi genije
samo što više nemam pojma šta bih s tim.
O, zakaj nisam vanzemaljac iz SR Slovenije?
Lepo mi dođe da se odcepim.

U TV dnevniku istočni Nemci ruše zid. ‘Leba ti?!’
Ne minirati, već razmontirati – nama će trebati.
Sve ću rasprodati, jedino neću gramofon, ostali “zbogom”.
Znam, mogu mediji biti i bedniji – ali ne mnogo.

O Bože, ti valjda znaš šta radiš,
ti imaš bolji pregled, legendo,
ali iz našeg tupog ugla izgleda gusto.
O Bože, nije da kukam da nas vadiš,
Zapelo je negde, treba nam tip sa iskustvom.


O, kako tužnih ljubavi ima

Profesor Lukić sa četvrtog sprata, je živeo prilično sam.
A decu je učio ljubavne pesme, sonete i šta ti ja znam.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam:
njegova žena, Lukić Milena, s drugim je otišla.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

A gospođa Ruža je radila goblen i subotom igrala tač.
Od muža joj ostalo par žutih slika, oficirska kapa i mač.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam:
poručnik Bata, iz prvog rata, nije se vratio.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

Pišu romane, pesme, novele, o tome kako ljubav uvek nađe put.
Znam neke sive, tužne hotele i neke prazne sobe gde je uvek onaj strašni mir.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam,
Dal’ je i naša tu, među njima, brinem se ponekad
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

Anđelija Prokić je čekala princa i njegovu čarobnu moć,
da joj otplati kredit, da joj napravi klinca, da je voli do kasno u noć.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam:
njen suprug Bane, noći i dane, nije se treznio.
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

Al kad se jednom, u dva i deset, vratio kući željan ljubavi i sna,
našao pismo, pao u nesvest, žena mu s Lukićem iz prve strofe pobegla u noć.

O kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam,
Dal’ je i naša tu, među njima, brinem se ponekad
O kako tužnih ljubavi ima, ovaj svet je ispunjen njima,
sve više sumnjam da neko sretno i voli još.

Sve više sumnjam da neko sretno i voli još…


Odlazi cirkus

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
Širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin, a ko je bio gost

Nestaje cirkus u širokoj ravnici
U kišnoj noći za njim se srebri trag
Odlazi fakir i artisti na žici
I tužni pajac što bio mi je drag

Dal’ je sve bilo samo fol
Dal’ je sve samo jeftin trik
Il’ sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Pričaće deca o svetlima arene
Vežbaće krišom kod kuće neki štos
Ali već sutra čim prođe neko vreme
Samo će retko pomišljati na to

Ostaće okrugli trag na mestu šatre
Tu gde se hrvao s tigrom hrabri Grk
I par plakata, na njima gutač vatre
Kome će klinci već nacrtati brk

Dal’ je sve bilo samo fol
Dal’ je sve samo jeftin trik
Il’ sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik

Laku noć, dame i gospodo
Eto i ova predstava je završena
Nadam se da ste uživali u njoj
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas
Sve ove godine
Nadam se da ćemo se još videti
U nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi
U nekom drugom cirkusu

Odlazi cirkus iz našeg malog grada
širokim drumom što izlazi na most
Odlazi cirkus i ja se pitam sada
Ko je domaćin, a ko je bio gost

Odlazi cirkus, za sve je bolje tako
Mnogi su predstavu shvatili do sad
Nove pajace će masa naći lako
Jer drugi cirkus će doći u naš grad

Ma sve je bilo samo fol
Sve je to samo jeftin trik
I sve te maske kriju bol
I neki sasvim drugi lik
Pa ipak… laku noć, prijatno…


Ognjena

Mesec je mlad zaljuljao grad
Na lahoru mrak prosušio lak
Po baštama su prve Noćne Frajle nikle
Večeras dodaj malo kremena u štikle
I odigraj cool… Potpuno cool

Obrati pažnju na bas… U ritmu je spas
I kad nađeš svoj gruv i na kiši si suv
Načini svaki korak ovom istom strašću
I pregazićeš more na tom hodočašću
Ako ostaneš cool… Sasvim cool

Sve ima svoje… I vatra i led
U kap se spoje… I čemer i med
Sve ima svoje… Vrlina i greh
Tuge postoje da bi prizvale smeh

Malecka… Ponoć zvecka
A tvoja bajka i dalje sja
Malecka… Suza pecka
Al’ šta bi s gunđalom ko ja?
Ti samo odigraj cool

Noć je ko neki druid smućkala fluid
I vazduh sladunja k’o mošorinska dunja
U tebi noćas uzbuđeno srndać dršće
Nemir čerge koja stigne na raskršće
Odradi to cool… Strogo cool

Sve ima svoje… Kad mrzne i vri
Kad menja boje… Kad vene i zri
Sve ima svoje… Početak i kraj
Tame postoje da bi prizvale sjaj


Ole Lole

Ole Lole, pišem ti pesmu devet dana,
brusim filigranske detalje,
nižem, al’ ništa od đerdana – lepo neće dalje.

Ole Lole, nameću neki ritam marša,
lude se klanjaju k’o đeram.
Pevaju pesme s puno falša, ja po svome teram.

Lole, valja mi tamburu spaliti, k’o one vikinške ladje,
pustiti rekom pa žaliti, nek je djavo nađe.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Lole, imaš li ikoga na svetu,
ili bi samnom na put mogla?
Hajde da menjamo planetu, sutra dajem oglas.

Ole Lole, pogledaj samo šta nam rade,
na karti neba mi smo tačka.
Stavi pred krevet barikade i mirna Bačka.

Lole, taman se ludilo rasčisti, taman smo nadomak smisla,
evo ih sledeći fašisti dok si rek’o “piksla”.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu, ajde…

Ole Lole, cakli se mesec k’o medaljon,
al’ nešto goropadno motri.
Postroji zvezdani bataljon, fališ na toj smotri.

Ole Lole, baš tebe briga, slušaš jastuk,
stiskaš tu svilu kao klešta,
misliš na neki bezobrazluk. O, Bože, baš koješta.

Ole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Lole, valja mi tamburu spaliti, k’o one vikinške lađe,
pustiti rekom pa žaliti, nek je đavo nađe.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju dušu.

Lole, danas sam pun neke Španije, triput sam živeo tamo.
Sumnjaš u živote ranije? Ako, smej se samo.
Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu,
pa pusti ponovo Gypsy-je, za moju crnu dušu, Lole moj!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Olivera

Na pragu svojih dvadesetih
bio sam laka roba,
bile su moderne barabe onih dana.

Ne želim svega ni da se setim,
hteo sam, eto, sve da probam,
zvalo me zabranjeno voće s raznih grana.

Sad žalim, da,
al’ šta sam znao ja?
Ti si bila još devojčica.
Leteo je kao leptir tvoj čuperak.

Drugi bi sve
imalo smisao,
drukčije bih život disao
da sam znao da postojiš Olivera.

Možda sam a da nisam znao
pred isti izlog s tobom stao,
možda smo zajedno iz voza negde sišli?

Možda si sasvim blizu bila,
ulicom mojom prolazila
i možda smo se na trenutak mimoišli?

Sad žalim, da,
al’ šta sam znao ja?
Ti si bila još devojčica,
daleko od oga oka i mog pera.

Drugi bi sve
imalo smisao,
ne bih svakoj pesme pisao
da sam znao da postojiš Olivera.

Drugi bi sve
imalo smisao,
ja bih iz te gužve zbrisao
i nikom ne bi bilo jasno šta ja to smeram.

Znao bih gde
da sebi nađem mir,
skrio se u tajni manastir
i čekao da ti odrasteš Olivera.


Oni

Oni su dojahali tačno u podne,
vozilom strane proizvodnje.
Šofer bi dig’o pare za svoje memoare,
ali Žan je lojalan.

Oni su prošli firmom da se sve praši,
pa napred naši gubitaši.
Uz rabljene citate i priče koje znate,
‘ajde, slabe vajde za sve nas.

Gde to, kume, dižu bune navodne?
Šta to viču, žalosne im majke?
Da bi čuli prave reči narodne,
drugovi su krenuli u hajke na izvesne pjevaljke…

Za našu stvar će oni i u izgnanstvo
mandat u pusto inostranstvo.
Rođenu decu, tate, u mračne konzulate,
uf, al’ je ovo surovo…

Oni će smelo poći u šumu crnu,
sami na krvoločnu srnu.
I posle kraće bitke, čim prebroje gubitke:
pili, jeli – živeli…

Baza hoda oko našeg zavoda.
Nek im neko kaže dve-tri bajke…
Da bi čuli prave reči narodne,
drugovi su krenuli u hajke na tiražne pjevaljke…

Obori!

I opet…


Oprosti mi, Katrin

(Ekspresni vlak za Pariz: Pula, Trst, Milano, Torino, Grenoble, Pariz, polazi sa četrnaestog kolosjeka, drugi peron lijevo. Ponavljamo – ekspresni vlak za Pariz: Pula, Trst, Milano, Torino, Grenoble, Pariz, polazi sa četrnaestog kolosjeka, drugi peron lijevo.)

Na stanici u Puli pod vrelim suncem leta
Sam čekao autobus i svirao gitaru
Tad sela je kraj mene i pitala dal smeta
I znam li dobar hotel u Rovinju il Vrsaru

Oprosti mi Katrin možda nisam bio fin
Mada si mi bila draga
Oprosti mi Katrin sve je sada samo dim
Našoj ljubavi ni traga

I reče da je stigla tog jutra iz Dijona
Odvedoh je u mali restoran s dobrom klopom
Uz sendviče i kafu, onako iz fazona
Predložih joj da dalje krene sa mnom auto-stopom

Oprosti mi Katrin možda nisam bio fin
Mada si mi bila draga
Oprosti mi Katrin sve je sada samo dim
Našoj ljubavi ni traga

I sutra sve je bilo kao da se dugo znamo
Na plaži joj na poklon izronih morskog puža
I nije rekla ništa, nasmešila se samo
I pružila mi ruke kao sebe da mi pruža

Oprosti mi Katrin možda nisam bio fin
Mada si mi bila draga
Oprosti mi Katrin sve je sada samo dim
Našoj ljubavi ni traga

I mahala mi dugo sa prozora vagona
I pisala mi posle da pamti sunce juga
I zvala me u jesen da dođem do Dijona
Al tamo ne bi bila ista nego neka druga

Oprosti mi Katrin možda nisam bio fin
Mada si mi bila draga
Oprosti mi Katrin sve je sada samo dim
Našoj ljubavi ni traga

Našoj ljubavi ni traga

Našoj ljubavi ni traga

Našoj ljubavi ni traga…


Ostaje mi to što se volimo

Moj drug iz detinjstva živi sretno na selu,
k’o u ruskom romanu, tačno tako.
Ima ženu i sina, ima podrum pun vina
i sve mu je ravno.

U poslednje vreme ja ga viđam sve ređe,
samo onda, uglavnom, kad nešto slavi.
On se ne ljuti zbog tog, pruži ruku i kaže:
“Nisi bio odavno”.

I sećamo se dana kad smo još bili divlji k’o jeleni hitri,
i sve smo bliži istini i tuzi što smo bliži sledećoj litri.

Pitam ga dal’ zna da si otišla, da si otišla.
“Ma nije strašno”, kaže on, “Imala je drugog, to znaš”.
Pitam ga dal’ zna da se volimo, da se još volimo.
“Ma baš si smešan”, kaže on, “ponekad si klinac baš”.

Moj drug iz detinjstva život posmatra škrto,
vidi nebo i zemlju, ma ima pravo.
Ja sam prokleti pesnik koji stoji na kiši,
koji laže i voli.

Mada smo učili istu grubu životnu školu,
mi smo nekad daleki, pa to je ljudski.
Svako nosi u sebi nekog svog malog boga
kom se potajno moli.

I zato vraćam priču na vremena kad smo bili jeleni hitri,
i sve smo bliži istini i tuzi što smo bliži sledećoj litri.

Pitam ga šta sad, kad si otišla, kad si otišla.
“Ma budi mangup”, kaže on, “ima mnogo sličnih njoj”.
Pitam ga dal’ zna da se volimo, da se još volimo.
“Ma koješta”, gunđa on, “dodaj bokal stari moj”.

Moj drug iz detinjstva se oženio zelen,
al’ je imao sreće, ja vidiš nisam.
Ja sam ljubio razne, neke potpuno prazne,
neke potpuno strane.

I sve mi se čini da ne postoji način
da mu objasnim tebe, jedinu pravu.
Zato topim u vinu čitav svet jer u čašu
može svašta da stane.

I sećamo se dana kad smo još bili divlji k’o jeleni hitri,
i sve smo bliži istini i tuzi što smo bliži sledećoj litri.

Pitam ga dal’ zna da je nevažno što si otišla.
“Avantura”, kaže on, “šta ti sada ostaje?”
Ostaje mi to što se volimo, što se volimo.
“Dal’ zbog vina”, kaže on, “al’ ovo smešno postaje”.


Otilija

Jedva da se sećam dvanaest zvončića na njenoj bluzici
Sam je crni đavo poturio note muzici
Vrtela prstić oko dugmeta
Starija je sestra bdila kao ukleta
Obećale, kući, da će doći i pre ponoći

Jedva da se sećam prvih pet-šest slova njenog imena
Mesec nešto flekav, ko stara trumpeta limena
Vitlao Božić jata zvezdana
Mrznuo je Dunav nizvodno od Bezdana
A u našem kraju, lepih seka iznad proseka

I baš lakonoga…
Za drugoga zaručena, a za mene naručena kod Boga.
Moja lepotuška…
Nedopijen gutljaj vina, dah karmina na krajičku opuška
Ko reči par u spomenar…

Jedva da se sećam da je ribnjak bio srmom okovan
Tad i nikad više miris’o je sneg na jorgovan
O, mati joj njena skrila papuče
Od mraza ringlov pred kućom napuče
U ocove čizme pa do čarde preko verande

Moja lakonoga…
Za drugoga zaručena, a za mene naručena kod Boga
Moja lepotuška…
Nedopijen gutljaj vina, dah karmina na krajičku opuška
I teški lom u srcu mom…

Ajmo deco…

I baš lakonoga…
Za drugoga zaručena, a za mene naručena kod Boga.
Moja lepotuška…
Nedopijen gutljaj vina, dah karmina na krajičku opuška
Ko reči par u spomenar…

Moja lakonoga…
Za drugoga zaručena, a za mene naručena kod Boga
Moja lepotuška…
Nedopijen gutljaj vina, dah karmina na krajičku opuška
I teški lom u srcu mom…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 11 gostiju