Đorđe Balašević

Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

D-moll

Odlutaš ponekad i sanjam sam
Priznajem, ne ide,
Ali pokušavam, i uvek dođe d-mol
Spusti se ko lopov po žicama
Ruke mi napuni tvojim sitnicama
I teško prođe sve to

Jedan d-mol me dobije kako odeš ti
U sobi je glupi d-mol
Uvek sazna kad je to
Uhvati me čvrsto i ne popušta
Lud je za tišinom, to ne propušta
Vodi me u svoj plavičasti dom

Jedan d-mol me razvali
Neki bi to prosto tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za d-mol

Ponekad te nema i sasvim sam
Izmišljam način da molu smuvam dan
Ali je lukav d-mol
Pusti da se svetla svud priguše
Sačeka poslednje zvezde namiguše
Vuče mi rukav, idemo

Plaši me on, gde si ti
Hiljadu se stvari moglo desiti
Glupi d-mol, za kim tuguje svu noć
Uzme me u svoju tamnu kočiju
Nebo primi boju tvojih očiju
Znam taj put, to je prečica za bol

Jedan d-mol me razvali
Neki bi to prosto tugom nazvali
Nije to, šta je tuga za d-mol

Ostala je knjiga sa par nepročitanih strana
I neke stvarčice od herendi porcelana
Jedan pulover, u kom si bila
I ostala je ploča, “Best of Ray Cooder”
I fina mala plava kutijica za puder
I ja sam te ostao željan dok me bude
Moja mila


Dan posle ponedeljka

Pogledom je dala punomoć da joj utučem dosadu.
Bio sam negde vizavi planete, sam u dubokom ofsajdu.
O slatkom vinu mladosti začas smo priču sklopili,
ispade da smo prosuli daleko više neg’ što smo popili.

Vrtela je isti stari film, samo u svojoj režiji.
Eh, gde si bila prethodnih aprila, dok sam još bio svežiji?
Udavila me Indijom, klepetala k’o nanula.
Ma, sve je bilo legalno dok nije zora kroz prozor banula.

Još jedan utorak, ne, to ne mogu da podnesem.
Taj dan je baksuzan, zar nije dosta što je jesen?
Utorke mrzim – i tačka.

Još jedan utorak koji se ljulja kao ljiljan.
Rekla je, formalno: “Kako ću s tobom kad si pijan
i ne baš sveže obrijan?”

Birala je tanku haljinu, kakve se nose nedeljom.
Špricnula trezor na svoj kombinezon, al’ nije puno vredelo.
Kiša je rondala svu noć i dodje konac laganju –
i nigde šeik ni playboy, nikog sem mene na raspolaganju.

Još jedan utorak koji me zatiče na delu.
Barut na jastuku i otisci na stranom telu.
Gorki su utorki, al’ uvek:

Još jedan utorak, što ja ne bežim, zar sam vezan?
Rekoh joj: “Normalno, kako bih s tobom da sam trezan?
Trezan sam tako bezvezan!”

La, la, la…


Devedesete

Mi smo bar imali stare gitare… poneki bedž na reverima…
Glupo bi zvučalo >Je-Je!< uz sve ove dileje s revolverima
Al zastavu šezdesetih vezle su gramofonske igle
I put od žute cigle prostro se pred nas

Mi smo bar imali razne Če Gevare… o-o, i veće prevare…
To mladost spiri u dahu kao šećer u prahu sa bundevare
Protesti sedamdesetih više su bili odraz mode
Jer bokal pun slobode točen je za nas

Mi smo bar imali putovanja… Perone, suze, cmakanja…
Crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja
Dnevnici osamdesetih švrljani su na jarke razglednice
Svet je lice šminkao zbog nas

Mi smo bar imali one snove koji se teško ostvare
A snovi najčešće vrede tek kad s tobom osede… kad s tobom ostare…
Nije baš sve na kantaru… čitavo čudo kupi lova
Ali snova nema piratiranih

Onda su došle devedesete, tužne i nesretne… opake…
Gospod je barut primirisao pa ladno zbrisao za oblake
E, kad već puknu ustave nema nam spasa dok se reke ne zaustave
No, i taj dan će svanuti

Onda su došle devedesete, tužne i nesretne… fobične…
U udžbenike i u čitanke ušle su bitange… obične…
Kasno je da se paniči… Dali smo šansu da se ludilo ozvaniči…
A sad smo prosto zgranuti?

Mi smo bar imali neke veze s planetom i sa ljudima
Znalo se ko togu nosi a ko cvetić u kosi… o, blago ludima…
Danas se laž odvažila… a zadnja bagra kroji moral…
Pa je OK koral dignut oko nas

Ma, jebite se, Devedesete, vas mogu jedino psovati
Za vama niko nece žaliti niti vam stihove kovati
Jednu ste mladost sludele, budite sretne ako vam i strofu udele
Pred crkvom pravih vrednosti

Ma, jebite se, Devedesete, i vaša priča je gotova
I dabogda se nikad ne sete svih ovih protuva i skotova
Kad zakon metlom zamane… ili ih pusti da se medusobno tamane…
Što ima svojih prednosti


Devojka sa “čardaš” nogama

Nosila je jelek svileni kao u pesmi narodnoj
I krstić, znak na lančiću, da nekog čeka navodno
O, to su bili svatovi, sve kićeni i zlaćeni
A mi smo bolje svirali neg što smo bili plaćeni
Al dobro sad

Nosio sam šal od kašmira
I prsluk protkan tajnama
Baš od takvih su je čuvale
Tetke sa ladnim trajnama

Ko srna me je gledala
Žalosnom pesmom sluđena
Čije si, pile pirgavo
Što nisi meni suđena, eee

Hej, pusti kose pune polena
Ajde, baš u inat babarogama
Opla, digni suknju iznad kolena
Znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama

Rekoh joj beži, mani se
I traži bolje partije
Premala je moja tambura
Da te od kiše sakrije

Rekoh joj : Ja sam samo tu
Da vreme brže proleti
Ja nosim čizme skitaljke
Mene je teško voleti…badava

Hej, pusti kose pune polena
Ajde, baš u inat babarogama
Opla, digni suknju iznad kolena
Znam da kriješ čardaš u tim lepim nogama

Hej, doleti mala senice
Tu, na moje zlatne čivije
Vatra šara moje zenice
Razbij nešto i zaigraj ludo, divlje
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Divlji badem

Vrteli se točkovi mog bicikla.
Gde god je stao taj rulet beše premija.
Smakla se o stepenik njena štikla.
Nekad su pogledi bili čista hemija.

Dobro je počela nedelja,
poslednje pripreme za maturu.
Virili smo u daljine
puni nade…

Preko gimnazijskog bedema,
k’o pravi dekor za avanturu
prosuo je nežni purpur
divlji badem.

Poneli nas vetrovi k’o maslačke.
Jedni su leteli lako, drugi padali.
I curice su postale prve mačke
a loši đaci odjednom svetom vladali.

Sve mi je odlično zvučalo.
Dobro sam stajao tih sezona.
Ljuljale mo oči širom
promenade.

A nju sam sretao slučajno,
uvek je s pogrešnim bila ona,
ali znao sam da sanja
onaj badem.

Stane sve u strofu-dve u baladi:
pustinja prošlih minuta i ova zrna sad.
I pred treći refren već nismo mladi.
Ušla je nedavno sama u kafe “Petrograd”.

Suviše tajni u očima,
u zlatni okov joj prstić pao.
Molio me dugi pogled
da je kradem.

Dovraga, kafa je gorčila,
al’ taj sam ukus odnekud znao:
probao sam jednom davno
divlji badem.


Dođoška

Njenog brata znao sam tako… iz čuvernja…
Nisam puno mario za te Dođoše
Vukla se ko kornjača jedna jesen lenja
Spori dani davno prođoše
Pretio je da će on na put da mi stane
I da mu se sestre okanem.

A mi smo samo šetali… i pomalo kisli…
Dobro sam se nagled’o njenih koraka
Druge su mi devojke pobegle iz misli
Prhnule… k’o jato čvoraka…
Tih je dana zvonilo u čast Malog Princa
I odvažnog Bilbo Baginsa

Na svim mojim crkvama satovi su stali
Kazaljke se, srećom, baš tada sklopiše
Sto hiljada reči znam… al’ jedna mi fali…
Da nju kako treba opišem
I sram ga bilo, gospodo, ko pomisli loše
Al’… ni nalik na druge Dođoše…

Otad baš ne uzimam svaku što se pruža
Srce se odupire… pa se privikne…
Al’ zumbuli su zumbuli, a Ruža je Ruža
Pa da na kraj sveta iznikne…
Ma, da se redom postroje odavde do ćoška
Nijedna ko moja Dođoška…

Ta, idi…
Nijedna k’o moja Dođoška…


Dok gori nebo nad Novim Sadom

Da se ne lažemo, nije to bio neki most
Od onih podignutih da bi se na njih gledalo
Ne… pre je bio od onih podignutih da bi se sa njih gledalo
I pod njima prvi put poljubilo
Ali… ponekad ga je Ona prelazila svojim uobraženim kadetskim korakom
A mesečina se kao deverika lovila u mrežu njene kose
Po tome ću ga, eto, pamtiti

Rat je kao pijan svat prošao poljem… šenlučio celu noć…
Kaleći bes na ranom žitu i tek niklom bostanu
Zašto? Ne pitaj se, jer… tako je bolje… i Bog je pristao na to…
Ratovi prolaze, a ljudi, eto, ipak ostanu

Za zlo sam teški laik… no, to je stara priča…
Znaš već: Bila jednom dva brata… i to…
Kad sklopim taj mozaik… ostane mi kamičak…
I… to smo izgleda mi?

Ma, hitni papuče u vis, žalosna Panonska Vilo
Za tvoje dugme sedefno ja noćas kraljevstvo dajem
I lupni daire o bok… ramena pospi aprilom…
Pa ponizi ovaj mrak tim svojim lucidnim sjajem
Zaigraj… bosa i prkosna…
Dok iznad Novog Sada Đavo pali svoja kandila

Žad na reci tamni čim se sumrak zgusne
Dunav je pred zoru prek
Plaše te aveti što maglom brode teškim skelama?
Ne, strah nije pravi ruž za tvoje usne
Reši ga se jednom zauvek
I veruj zvezdi koja zraku tvog zivota prelama

Nije to prva neman što preti dahom vatre… ne…
Ali ljubav je vitez
Arhanđel s mačem, spreman da i tu alu satre
Da… i samo čeka tvoj znak…


Drago mi je zbog mog starog

Drago mi je zbog mog starog,
što sam bez škole,
krenuo od dole i post’o car.

Dobro se sećam,
posle zvuka poslednjeg zvona,
trk od škole do stadiona.

Bio sam sretan.
Tačno pamtim dan, trening prvi,
i: “Mali ima fudbal u krvi”.

I onda: “Trči” , i onda: “Lezi”,
nekad po kiši, nekad po žezi.

To su bili teški dani, al’ sve je prošlo,
vreme je došlo da vladam ja!

Moj stari veruje, možda preteruje,
kad kaže da sam bolji od svih.
Drago mi je zbog mog starog,
što sam od trnja stig’o do zvezda za tili čas.

Kad pružim dobar meč, on vodi glavnu reč
i pita: “Dal’ je selektor slep?”
Drago mi je zbog mog starog,
on sada ima moć da pred svima podigne glas.

U ime sporta
ja sam glavi rekao zbogom,
pa sam slavu stekao nogom.

Takva smo sorta,
brdo love kvari nas lako
i onda đonom startuje svako.

I nema “Driblaj”,
i nema “Dodaj!”
već samo ima:
“Dobro se prodaj”.

Zbogom davni ideali. Manje mi smeta
prvenstvo sveta neg’ prazan džep.

Moj stari veruje, možda preteruje,
kad kaže da sam bolji od svih.
Drago mi je zbog mog starog,
što sam od trnja stigo do zvezda za tili čas.

Kad slabo zaigram, on pije sasvim sam
i kaže: “Trener kriv je za sve”.
Drago mi je zbog mog starog,
on sada ima moć da pred svima podigne glas.


Drvena pesma

Snio sam noćas nikad prežaljenu stvar
Mog drvenog konjića
Kanap i zvuk točkića
Vrbice zvon
Za mnom verni Sančo moj
U pohodu na Nespokoj

Snio sam još i svoju prvu tamburu
Kako ko noćna dama
Iz južnog Amsterdama
Iz izloga… mene klinca zavodi
Na smrtne grehe navodi

Di je to drvo raslo, od kog je tesana?
Dal se pod njime neko nekada ljubio?
Otkud u njemu izvor svih mojih pesama?
Dal je to znao onaj ko ga je dubio?

Di je to drvo raslo, vrh kojih bregova?
Dal nas je ista kiša mlađane zalila?
Ko mu je grane kreso, mati ga njegova?
Čija je ruka lišće s jeseni palila… da znam?

Snio sam, onda, krevet, sav u čipkama
Obesnu igru vatre
Sklopljene šalukatre
Na uzglavlju… ruža u intarziji
Pod kojom smo se mazili

Snio sam sanduk, crni, srebrom okovan
Novembar… izmaglica…
I kvartet dragih lica
Maleni čun… nasred luke pokisle
Da me u večnost otisne

Di je to drvo raslo, spram kojih vetrova?
Dal je pod njime neko za nekim žalio?
Što ga je grom obišo, mati ga Petrova?
Ko je u šake pljuno, pa ga strovalio?

Jedina moja mila… što si me budila?
Bio sam tako blizu naličja vremena
Taji se jedno drvo u mojim grudima
Gde li će nešto nići iz toga semena… da znam?
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Ringišpil

Curi od jutros od četri- pet,
rešilo nebo da potopi svet.
Nad gradom danima vise iste kulise.

Poliva kiša al’ to joj je zanat,
ma sve mi je ravno k’o severni Banat,
manje više, i sa kišom i bez kiše.

Vreme se vuče k’o teretni voz,
gde li večeras da pomolim nos?
Klasika: “Konobar, un cafe’ macchiatto”. Pa da.

Prolazi vreme, al’ to mu je manir,
i sve je to plitko k’o plekani tanjir.
Izeš sliku, nigde jedra na vidiku.

O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.

Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, čudo moje.

Veče se klati k’o prezreli klip,
teška vremena, a ja težak tip
gravitacija začas uzima svoje.

Slab sam ja igrač za subotnje gužve,
al’ shvatam pomalo te pokretne spužve:
neko pijan lakše život odrobija.

O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.

Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o, čudo moje.

Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla.
Javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla.
Nekad si me čudila, o, danas bi mi tako legla.
Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla.

(O, daj okreni taj ringišpil u mojoj glavi.
To ne zna niko, samo ti.
Bez tebe drveni konjići tužno stoje.

Dođi, iz plave boce se pojavi,
bar jednu želju ispuni
i dodaj svetu malo boje, o, čudo moje.)

Sustajem, odustajem, pritiska me kao pegla.
Javi se, pojavi se, dodaj svetu malo vergla.
Nekad si me čudila, o, danas bi mi tako legla.
Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla…


Requiem

Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom
Pomislim na onu pesmu
Već je godinama ne pevam
Stari refren nikom ne treba
A ljudi pesme kratko pamte
Komandante

Ostat će u knjigama i priča o nama
Balkan krajem jednog veka
Svako pleme crta granicu
Svi bi hteli svoju stranicu
Tope se snovi kao sante
Hej komandante

Na barikadama su opet zastave
Svet ide ko na praznike
I decu izvode s jutarnje nastave
Da vide gladne radnike
A gde smo mi naivni
Što smo se dizali na ‘Hej Slaveni’
Kao da smo uz tu priču izmišljeni

Vremena su nezgodna za momka kao ja
Koji gleda svoja posla
Jer nisam lutak da me naviju
Imam samo Jugoslaviju
Sve druge baklje bez mene plamte
Ej, komandante

Na barikadama su opet zastave
Svet ide ko na praznike
I decu izvode s jutarnje nastave
Da vide gladne radnike
I svi su tu da dobiju
Na toj lutriji

Na barikadama su uvek najbrži,
Al nikad i najmudriji
A gde smo mi naivni
Što smo se dizali na ‘Hej Slaveni’
Kao da smo uz tu priču izmišljeni
I prevareni

Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom
Pomislim na panta rei
Bacit će se tako neki lik
Kamenom i na tvoj spomenik
Jer sve se menja
I sve teče
Čoveče…


Remorker

Dolaze snegovi, ne vredi
Sve više i više mi smetaju studeni
U kosu me nežno ko sedefnu šnalicu udeni
To mi treba, moj mali zaklon ispod neba

Otkači šlepove, nanišani jutro i
Pusti tu lađu da klizi
Pronašli su Ameri šifru za to: Take it easy,
Lutko lepa, zrela se breskva nebom cepa

Spusti svetla, oduzmi gas
Smešnih stvari se bojimo
Misliš da neko pita za nas
Kao da ne postojimo

Stavi misli u prazan hod
Stresi zvezde ko dudove
I polako nasuči brod
Na te plišane sprudove
I sanjaj…

Odlaze selice, lepršaju malena jedra po nebeskoj pučini
Taj odlazak gusaka uvek me starijim učini
Put do raja, o zar je uzvodno do kraja

Spusti svetla, oduzmi gas
Smešnih stvari se bojimo
Misliš da neko pita za nas
Kao da ne postojimo

Stavi misli u prazan hod
Stresi zvezde ko dudove
I polako nasuči brod
Na te plišane sprudove
I sanjaj…



Regruteska

Sine moj…
Ti se majke sećaš nejasno
Dobre senke iznad kolevke
Poč’o si da pamtiš prekasno
Osluškujem lepet anđela
Znaću valjda da je nađem ja?

Eh, mani me…
Naš sam dom k’o čergu selio
Tepanja na vino mirišu
Njene stvari sam razdelio
Svaki praznik minu ćuteći
Sebi nisam mog’o uteći…

Stade sve… samo život prođe…
Sine moj, oči njene plave…
Stiže dan da u vojsku pođeš
Čudni se ovde sveci slave

Ej! Sine moj, kako da te pustim?
Ti si sve što mi od nje osta’
Di ćeš s tim trepuškama gustim?
Život baš ne zna šta je dosta…

Slušaj njih
Što uz bojni poklič legaju
Pevaju u slavu noževa
Pevaju pa onda begaju
Pošlo vreme s goreg na gore
Razigralo one najgore

Sine moj…
Gajde će ti baba kupiti
Tamburu sa ticom sedefnom
Cure će pred kućom pupiti
Nek se šorom digne prašina
Kad bataljon suknji maršira

Stade sve… samo život prođe…
Sine moj, oči njene plave…
Stiže dan da u vojsku pođeš
Lumpuju – usijane glave

Sine moj, sve su to barabe
Ne dam ja mog spomenka bokor
Derane, drž’ se tvoga babe
Nisi ti za taj jad i pokor, ej…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Eleonora

Na bogojavljensku noć…
Peku se kesteni, lome se pogače, a venac smokava i praporci se pokače
U prednjoj sobi moga baće… To je već navike moć
Bez slova poziva, društvo se sastalo pod istom ikonom,
Za crnim švapskim astalom što pamti svadbe i daće
Redak sam gost u starom kraju…
Al’ znam šta misle, i u snu
I oni mene kanda znaju… Jer čak ni pripiti ni da mi pomenu nju
Čudna je zverčica strast…
Od one ljubavi, zbog glupe svađice…
U buri ćutanja potonule su lađice
I minus na kraju salda?
Dal’ grom odabira hrast?
Ili se to pak hrsat munjama nametne?
Za to baš nemam reči bog zna kako pametne…
To je ta sudbina, valjda?
Bila je moja zlatna šansa… A tek sam načeo svoj krug
Moj mali Sančo Pansa… Moja ljubavnica…
Saborac… I moj najbolji drug…
Oni ne pričaju o njoj… A ja se ne raspitkivam
Ukrstim politru i noć… I tu i tamo na taj krst se prikivam
Već me i Dunav pretiče… Moja me senka spotiče
Al’ ništa mi se ne tiče… I malo šta me pomera i dotiče
Sem, možda, nje?
Kad đavo precepi špil…
Sve krene naopaka, svale se vanglice, zadrema kum,
I nešto nisu ove “london štanglice”
Ko kadgod, u doba slavna?
Pogrešno uklopljen stil…
Kinesko posuđe, salvete heklane,
Model iz izloga a cipele od preklane
No, rizling sve to poravna
Već me Dunav pretiče… Već me senka spotiče
Ništa me se ne tiče… Ništa me se ne dotiče


Galicija

Pred zoru je sa njine strane obično muk…
Pod velom magle zvecka osmi kozački puk…
I svu noć mi inje kamuflira šinjel uz polegli brest…
U inat ću i ovo pismo poslati… Znam: “ime i adresa nisu poznati”…
Dok tikvan-poštar ne skonta ko to čeka sa fronta… Kakvu dobru vest…

I tek da znaš… Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije…
Al mira ni čas… Sve živo pali na nas…
Fotograf jedini metkove špara…
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa…
Na nadošloj Visli se soldati stisli… I svima su nam pomisli… Daleko…

U sumrak je sa njine strane obično žal…
Zatuži ađinokaja ko ranjeni ždral…
Al postane krotka kad drmne je votka… Onako “na belo”…
Pod mojom šapkom lavovi se baškare…
U snu mi pleteš beli šal za maškare…
Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa… Kao violončelo…

I tek da znaš… Mesec u žici je… Zvone na večernje zvona Galicije…
I neka mi to ne uzme nebo za zlo…
Al ti si jedino čemu se molim…
Brinuću već ja… Nemoj ti brinuti… Ma, da sam ‘teo već sam stoput mogo ginuti…
Dok otiče Visla… Natraške, van smisla… I kreću jata pokisla… Daleko…


Hej, haj, baš nas briga

U mog babe para mlogo, hej!
Da izbrojiš ne bi mogo sve.
Pa se selom pripoveda da smo prave lole,
ma, zavidi nam neki sitan svet.
Ume život biti tmuran kad gledaš od dole,
Ma budi zato sivi soko, pa se vini u visoko… hej, hej, hej, hej, heej!

Hej, haj baš nas briga,
vozamo se na taljiga’
Zorom, ili mrakom, šorom il sokakom,
noću kad selo drema,
kad nigde nikog nema,
mi jurimo kroz noć…

Jedared je baba bio kum, svirci su nas čekali uz drum.
Red bi bio da smo konje upregli u čeze, al taljige vole baba moj.
Još kad sitno iz šaraga tambura zaveze,
ondak život nema mana, brži smo od aeroplana, hej, hej, hej, hej, heej!

Hej, haj baš nas briga,
vozamo se na taljiga’
Zorom, ili mrakom, šorom il sokakom,
noću kad selo drema,
kad nigde nikog nema,
mi jurimo kroz noć…


Ilona

Jednog leta, s kraja sveta,
vozio sam putem sivim.
ja sam putnik, od tog živim.

Samo je podigla taj prstić svoj
i ja sam stao, otvorio njoj.
Ona je anđeo bila, sa greškom – bez krila, moj san, moja

Ilona, još se sećam tvog imena,
sretna i sama, sva u bajkama,
gde li je sada Petar Pan, i svi oni momci?

Ilona, tvoja je slika moja ikona.
I čim se dignem ja joj namignem
i uvek tako počne dan.

Dobro guram, kroz život buran
i mada živim dosta sretno,
ja nemam nikoga konkretno,

uz kog bi bio i sretan i lud
i tako miran i siguran svud,
ja nemam nikog da mašta i priča mi svašta svu noć kao moja:

Ilona, još se sećam tvog imena,
sretna i sama, sva u bajkama,
gde li je sada Petar Pan, i kapetan Kuka?

Ilona, tvoja je slika neka moja mala ikona.
I čim se dignem ja joj namignem
i uvek tako počne dan.

Slabo pričam, baš nisam vičan,
al’ sad reči idu same.
O, život piše ljute drame:

Ja znam detalje, sitnice o njoj,
al’ ne znam adresu, telefonski broj,
il’ nešto slično po čemu bih saznao gde li je sad izvesna

Ilona, još se sećam tvog imena,
sretna i sama, sva u bajkama,
gde li je sada Petar Pan, i svi oni momci?

Ilona, tvoja je slika neka moja mala ikona.
I čim se dignem ja joj namignem
i uvek tako počne dan.

Lutko lepa, dobar dan…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Ja luzer?

Rođen pod sretnom zvezdom magičnom,
ali nad ovom zemljom generalno tragičnom,
čemu sam bliži – triput pogadjaj.
Neko nad nama vrši oglede.
Hajde, usudi se i pogledaj u poglede,
ovde je osmeh – događaj.

U šupak kosmosa smo upali.
Mnogi su domobranci zauvek prolupali.
Caruje virus apatije.
Al’ ti na mene stavi upitnik,
pa rekni: dal’ ti bata deluje k’o gubitnik?
Ma nema šanse, šta ti je?

Ja nisam luzer, o naprotiv, meni je osmeh lajt-motiv.
Ja nisam luzer, ja imam nas, a za svet – ko te pita?
Ja nisam čedo proseka, mene ne vuče oseka.
S tobom je tretman poseban, svaki je dan dolce vita,
i svud je Hollywood…

Namlatim mesečno šest maraka,
bude za cipolku i frtalj kile čvaraka.
Ološ mi veze ometa.
Ali kad dođem kući, tu si ti.
E, tu će tvrđavicu malo teže srušiti
to im je izvan dometa.

Ja nisam luzer, o naprotiv, meni je osmeh lajt-motiv.
Ja nisam luzer, ja imam nas, a za svet – ko te pita?
Ja nisam čedo proseka, mene ne vuče oseka.
S tobom je tretman poseban, svaki je dan dolce vita,
i svud je Hollywood…


Ja Vas, kanda, znam?

Ja Vas kanda znam sa reke pravili ste kerefeke… Sram vas bilo…
Skakali ste onaj “šraub” ko kad bucov čini raub… (Taman tako) Sve je vrilo…
Nosili ste ciklam kostim na tufnice…
A u kosi džidža-midže i pufnice…
Gledale vas opirače… Podgrejane krompirače…
S balonima pod njedrima i s faltama na bedrima…
Ko ste da ste najlepša ste, ej!
Kad krenete mokra s tuša… Uspravna ko majoruša…
Cigarom se muški guše a ženske se redom roguše…

Znam vas kanda iz plićaka, prešli ste u šes’ koraka pesak vreli?
Dokasko bi Dunav do Vas, iz ruke vam zob’o ovas… Da ste ‘teli…
Pesak vreo, voda ‘ladna… Srce lupka…
Najgore je kad zapljusne ispod pupka…
Ja sam ipak, đak Iriški, poštivam kad dama piški…
Cvikere sam crne metno, da ne bude indiskretno…
Ko ste da ste najlepša ste, ej!
Lociran sam bio zgodno, malo odstrag i uzvodno…
Taman da Vam šacnem strukić… Oblo rame… Obli kukić…
Štrčala je samo punđa… Šta se pod tom punđom munđa?

Ja Vas, kanda, znam sa Štranda? Il od nekud pre? Tak’e nema dve…
Mi smo, kanda, ista banda? Tiha voda što odranja bregove…
Sad nas dvoje moram spojiti… Vas osvojiti… Il usvojiti…
Nemojte mi šta prkositi da Vas ne bi’ mor’o prositi…

Znam Vas kanda i sa splava, slamen šešir lokna plava… Izvanredno…
Neki Vas je dzindzov pogan požurivo niz tobogan… Đubre jedno…
Imali ste formu sasvim vitke kruške… Feš u struku…
A duduške ko pupuške…
Vaša mi koleginica reče da ste knjeginjica…
Što sve ruglu izvrdava… Svojeglava i prgava…
Ko ste da ste najlepša ste, ej!
Jako malo fali leti da se čovek poremeti…
Nit se kerim nit važniram… Ne bi da Vas deranžiram…
Moro sam Vam ovo kasti… Ili kasti il popasti…

Što se tiče mog života, sama bruka i sramota… Bogo blagi…
Prodaćemo s krsta safir da bude za sekin štafir… Kobojagi…
Naš Vam salaš dođe kao grofovija…
Čorda konja u galop se tu povija…
Hrastov krevet kao šajka… Jastuke mi vezla majka…
U šifonjer sve složeni dok se deran ne oženi…
Ko ste da ste najlepša ste, ej!
Gledam se u oku Vašem… I ko da Vam pasent pašem?
Andrak me je neki spop’o… Uz vas bi se sebi dop’o…
Sad je to već došlo dotle da pomišljam da vas otmem…


Jaroslava

Umesto molitve rekla si “O tom ću misliti sutra…”
Sa šminkom od gara, ko Skarlet O’Hara… Tvoj preslikan lik
I dugo plutala ko brodolomnik ka obali jutra
Nekad tišina zna prepasti džina, kad ispusti krik
Još jednu noć si izgurala sama… Čehov je zaspao blaženim snom
Ni ne zna da je igrala tama… Pod prozorom
Vetar je vežbao violončelo.. Čežnjive skale u nedogled
Zora ti brižljivo pipnula čelo… Negde u tebi je goreo led

Princezo, javi se… Još imam džep u kom se hladni prsti zgreju
Pošalji poruku… Da vidim jednom to pisamce na displeju
Sve mi nedostaje… Čuvam u damastu još kalup tvoga vrata
Princezo, dosta je… Dve i po godine smo taoci inata… šta ti je?

Plima banalnosti tvos svet zapljuskuje k’o Atlantidu
Dok šmrka bioskop, fali ti neko da napravi geg
Da ti za rođendan ispiše sonet na komšijskom zidu
I s bandom cigana pod tvojim prozorom utaba sneg?
Na podmetaču još crtam tvoj profil
Suvišna pitanja izbegnuta fintom
Ime ti ispišem u svakoj strofi… Nevidljivom tintom
Pod mojom jelkom do proleća stoji…
Jedino dar tebi namenjen
Zauvek fosil tvog struka postoji…
Na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se… neke se pobede dobijaju na juriš
Ne tvrdoglavi se.. Priznajem javno da se genijalno duriš
Opasno postaje… Na durske akorde se paučina hvata
Princezo, dosta je… Dve i po godine smo taoci inata…
Princezo, dosta je…


Jebite se devedesete

Ma, jebite se devedesete… vas mogu jedino psovati
Za vama niko neće žaliti, niti vam stihove kovati
Jednu ste mladost sludele.
Budite sretne ako vam i strofu udele pred crkvom pravih vrednosti

Ma, jebite se devedesete i vaša priča je gotova
I da bog da se nikad ne sete svih onih protuva i skotova
kad zakon metlom zamane ili ih pusti da se međusobno tamane
što ima svojih prednosti
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Ratnik paorskog srca

Kada se Braca devetneste vrn’o,
s dalekog fronta ‘di soldat je bivo,
prič’o nam kako ga trefilo zrno,
pa zavrt’o rukav i to pokaziv’o.

A mi, a mi smo bili derani.

Prič’o nam Braca o mirisu mora
i o patroli od koje je bež’o,
pa kako je opsov’o nekog majora
i zbog tog posle na robiji lež’o.

A mi, a mi smo bili derani.
A mi, mi smo bili derani.

Prič’o nam kako je preš’o Karpate,
zujali meci k’o rojevi pčela.
Rek’o je: “Rat vam je krvav, da znate,
al’ nije mi žao ni ljudi, ni sela.
Ej, žao mi konja…”

Kada se Braca devetneste vrn’o,
svake je večeri prič’o na šoru
kol’ko je curica usput prevrn’o
i kako topovi livade oru.

A mi, a mi smo bili derani.
A mi, mi smo bili derani.

Čim Braca korak iz avlije kroči
skupi se društvo iz našeg sokaka.
A svi smo imali velike oči,
prepuna srca i maštu dečaka.

Pa da, jer tad smo bili derani.
Pa da, jer tad smo bili derani.

Psov’o je Braca i krivce i žrtve,
puške i vaške i rov prepun blata.
Rek’o je: “Ne možeš prebrojati mrtve
jer su se carevi igrali rata.
Ej, žao mi konja…”

Negde u Braci je paorski koren
i može rata i rata da bude.
Kad nije paor za soldata stvoren,
volije konje i zemlju neg’ ljude.

A mi, a mi smo bili derani
i sve još je vredelo za nas.

Hej, hej, konji beli nebom terani,
kroz san i kroz oblake u kas.


Računajte na nas

U ime svih nas iz pedeset i neke
Za zakletvu Titu ja spevo sam stih
Ne spominjem prošlost ni bitke daleke
Jer rođen sam tek posle njih

Al život pred nama još bitaka skriva
I preti nam preti ko duboki vir
Ja znam da nas čeka još sto ofenziva
Jer moramo čuvati mir

Računajte na nas

Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok
Jer slušamo ploče i sviramo Rock
Al’ negde u nama je bitaka plam
I kažem vam šta dobro znam:

Računajte na nas

U nama je sudbina budućih dana
I neki se možda i plaše za nju
Kroz vene nam protiče krv partizana
I znamo zašto smo tu

Računajte na nas…


Jedan Saša iz voza

Juli je mesec vruć
kada putuje pola nacije.
U vozu ni za lek
nema mesta bez rezervacije.

A ja sam gledala
kako promiču neki pejzaži.
I tad sam videla
jedan pogled koji me traži.

Jedan Saša iz voza mi slomio srce,
i otiš’o negde u daleki svet.
I rek’o mi kako je voleti lako,
jer ljudi su pčele, a ljubav je cvet…

O što je pričao,
divno pričao o nekim stvarima,
o trci “Tour de France”
i o zelenim bulevarima.

O nekom Zokiju
s kojim je davno delio klupu,
o tom kako je slušao
samo Indexe i Korni grupu.

Jedan Saša iz voza mi slomio srce,
i otiš’o negde u daleki svet.
I rek’o mi kako je voleti lako,
jer ljudi su pčele, a ljubav je cvet…

On mi je pružio
čitav beli svet na svom dlanu.
Al’ već je svitalo,
voz je stigao u Ljubljanu.

I kad je sišao,
samo mahnuo, rekao: “Ćao!”.
Ja sam ponavljala:
“Nije mi žao. Nije mi žao!!!”

Jedan Saša iz voza mi slomio srce,
i otiš’o negde u daleki svet.
I rek’o mi kako je voleti lako,
jer ljudi su pčele, a ljubav je cvet…


Jednom…

Jednom su sadili lipu stari Nestorov, gos’n Čeda i još jedan
Bio sam novi u tom stripu komšijin mali kog su pustili da gleda
Stari Nestorov potpalivši korov tad reče mi “Ti si mlad,
Ti ćeš dospeti za taj hlad”

Jednom sam voleo zbilja mislim na ljubav pravu šašavu i silnu
Vozio hiljadu milja ko onaj ružni Francuz u prelepom filmu
Vukle me šine pod točak mašine, al’ ona me spasila
Sve je druge ugasila

Hej, sve to dođe na svoje,
Odavno pravila znam
Samo tuge se broje
Hej, opet tornjevi tuku na Svetog Luku
Jesen je kriva, uvek me rasturi siva

Jednom je prošla kraj mene sa tipom kog sam znao taman da se javim
Skrila je pogled na vreme al’ sasvim dovoljno za žur u mojoj glavi
Bezvezno zdravi i klimanje glavom i sve što već sleduje
Neka, lutko, u redu je

Hej, sve to dođe na svoje
Odavno pravila znam
Samo tuge se broje
Hej, opet tornjevi tuku na Svetog Luku
Jesen je kriva, uvek me rasturi siva

Jednom su palili lišće sa one lipe dim je leteo do neba
Na kom su, nema ih više, Stari Nestorov, gos’n Čeda i još jedan
Tko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio
Taj nije ništa uradio

I svatiće kad-tad, da ne zna šta je hlad…


Još jedna gorka pesma

Gorko živim, gorko dišem,
gorak mi je čas do časa.
A neke slatke pesme pišem,
znam, za bolje nemam glasa.

Ja samo sebe za sve krivim,
jer, ja sam birao taj put.
E, al’ da pevam to što živim,
o, ja bih pevao čisti blues.

Znam da možda biću smešan,
za stručnjake silne naše.
“Šta se ovaj u blues meša?
Ma, nek se drži svoje snaše.”

Ipak, samo sebe krivim,
jer, ja sam birao taj put.
E, al’ da pevam to što živim,
o, ja bi pevao čisti blues.

Zbivaće se čudne stvari,
buniće se javno mnenje.
Javiće se nadrikritičari,
ma, samo drvlje i kamenje.

Ja samo sebe za sve krivim,
jer, ja sam birao taj put.
E, al’ da pevam to što živim,
o, ja bi pevao čisti blues.


Još jedna pesma o maloj garavoj

Čitav život jurile me plave, sve neke iste kao kopije.
E, moje plave, došle ste mi glave, dosadne krvopije.

Čitav život jurile me buce, i stizale me uvek beštije.
Rumene buce, im’o sam vas tuce, sad bi’ nešto rešije.

‘Oću jednu malu garavu,
crnu kao braća Arapi,
da joj krene šav na čarapi kad je poljubim!

‘Oću jednu malu garavu,
da je gricnem kao jabuku,
da miriše na mom jastuku kad se probudim.

Čitav život jurile me blonde, al’ od sad ću bolje paziti.
E, moje blonde, sve ste anakonde, dražesni paraziti.

Čitav život jurile me svetle i skratile mi isti primetno.
Ne, neću svetle, svetle jašu metle, ‘oću jednu s pigmentom.

‘Oću jednu malu garavu,
crnu kao braća Arapi,
da joj krene šav na čarapi kad je poljubim!

‘Oću jednu malu garavu,
da je gricnem kao jabuku,
da miriše na mom jastuku kad se probudim.

Čitav život jurile me takve, sve neke iste k’o iz fabrike.
E, moje takve, da me niste takle, krvoločne barbike.

‘Oću jednu malu garavu,
crnu kao braća Arapi,
da joj krene šav na čarapi kad je poljubim!

‘Oću jednu malu garavu,
da je gricnem kao jabuku,
da miriše na mom jastuku kad se probudim.

‘Oću jednu malu, malu, malu, malu garavu,
crnu kao mrak na tavanu,
da me greje kada zaveje, da se ne budim.

‘Oću jednu malu garavu, crnu kao braća Arapi,
da joj krene šav na čarapi kad je poljubim!


Julia

Tamburu mi prod’o Cigan
Slatkorečiv i prefrigan
Čukununuk prosjaka i begova
Omakne se prst na struni
Nesretna me pesma zbuni
Ne znam dal’ јe moja ili njegova?
Nek me spali grom ko senjak ako ima šta za čim bi žalio
Proklet da je obešenjak… Tugu mi je s tamburom uvalio…

Darov’o mi knjigu rabin
Ubojitu k’o karabin
Ako umeš laž od laži probrati
Al’ već odavno ne znam više dal’ je čitam il’ je pišem,
Ja zaustim a mudrac se obrati?
U mastiku suza kane
Muti čašu… Pa i dane zamuti
Ja sam sebe manji komad…
Veći deo čini Nomad
A taj čudak nešto bunca…
Njemu nikad dosta sunca

Jablani tuže jalovi… I dok ih slušam
Uvek me hvata ritam jata… žal za jugom
Prolaze nebom ždralovi… I ova duša
I noćas ore tamo gore… Za tim plugom

Ukrao mi ljubav lopov
Sin doktorov unuk popov
Odveo je u Zemlju Bez Snegova
U smove mi bosa bane…
Pripretim joj da zastane
Dal’ je u snu moja ili njegova?
I tako… Krckam dane k’o orase
Šta zagorči ne mora se zagristi
Sejem svet kroz sitno sito… Tražim nešto naročito
Pokajnika i begunca… Nekog s one strane sunca

Jablani tuže jalovi… I dok ih slušam
Uvek me hvata ritam jata… žal za jugom
Prolaze nebom ždralovi… I ova duša
I noćas ore tamo gore… Za tim plugom
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Kad odem

Kad odem, kad me đavo isprati glavnim sokakom
I kad mesečina zaveje moj trag
Nemoj tugovati jer jednom svakom
Mali nemi slavuj doleti na prag

Kad odem, kad zamumla vetar zimske očenaše
I kad mrtvo lišće potera u kas
Za kaznu prognaće i tamburaše
Zbog pogrešne pesme u pogrešan čas

Hej, budi jaka ti,
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu

Strah me da prođem, al proći ću
Znam, laf si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveću na svetog Jovana
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poći ću

Kad odem, kad u prozor staviš prvu hrizantemu
I kad popucaju divlji kesteni
Ne pali uzalud fenjer na tremu
Kad me otmu magle jedne jeseni

Hej, budi jaka ti,
Najlakše je plakati
To nam samo Gospod svira jesenju sonatu
Snio sam vrata u tom suvom zlatu

Strah me da prođem, al proći ću
Znam, lav si stari ti
Nemoj sve pokvariti
Kresni samo jednu sveću na svetog Jovana
Ne čuvaj dugo pepeo tih dana
Kad jednom odem, a poći ću
Kad jednom odem…


Kako su zli dedaci razbucali godišnjicu braka kod mog druga Jevrema

Na godišnjici braka kod mog druga Jevrema
Forsirala se muzika iz našeg vremena
I točilo se vino iz raznih buradi
I radilo se sve što treba da se uradi

Al nepoznati genije je kresnuo TV
A baš je išo Dnevnik i pokvario nam sve
I stado se poizvrtalo svud po patosu
I začas smo skomolali ko na parastosu

Loša vest, pa još sve puta šest
Ola la, prepotentni su sretni
Vidim ja, bolje rat nego rad
Ja spomenicu ne bih i eto ti ga sad

Zli dedaci su zauzeti novim summitom
U, podigli su nosine, sav svet popalili
A drugi organ ne bi digli ni dinamitom
E svoj su zadnji metak odavno opalili

Dedaci bolje igrajte šah
Ola la, impotentni su sretni
Sledi im još kalendar il dva
Pa pakuju za oblake i momke kao ja

Ta glupost s televizorom je bila teški kiks
Jer mužjaci su penili o vojnim silama
A dame su se povukle da gledaju Twin Peaks
I niko više nije slušo starog Dylana

Loša vest, pa još sve puta šest
Ola la, prepotentni su sretni
Vidim ja, bolje rat nego rad
Al ja spomenicu ne bih i eto ti ga sad

Dedaci bolje igrajte šah
Ola la, impotentni su sretni
Sledi im još kalendar il dva
Pa pakuju za oblake i momke kao ja

(Ola la) slani su na gola ostrva
(E pa šta) odležali svoje robije
(Ola la) plamen sipaju iz nozdrva
(Vidim ja) vabe narod da se pobije
(Ola la) sanjam vijeća, sanjam skupštine
(E pa šta) sanjam mupovce i sabore
(Ola la) nek me neko brzo uštine
(Vidim ja) vuku me u svoje tabore
(Ola la) profitiraju iz nereda
(E pa šta) skrivaju se iza nacije
(Ola la) niko nas u oči ne gleda
(Vidim ja…)
( – Šta je sad, jel gotovo ?
– Iscurila traka
– Jesi hteo nešto da kažeš ?
– Ne, ja sam hteo da kažem:
Niko nas u oči ne gleda. Gledaju nam registrat… Znaš ono, ne gleda ti niko više u oči nego svi čitaju… Od kola registracije…
– Jednom mom drugaru. Išao i ćale mu rekao, kao, nemoj ići preko tog mosta, on išao
– I šta je bilo?
– Pa šta, lupili ga, neko nokautiro…Da, ozleđen je ostao posle….)


Kao rani mraz

Dolmom idu majski svatovi… Nisu moji nego bratovi…
To da je brataš mlađi od mene… Više niko ni ne spomene…

Svi redom pregli bele pegaze… Da đurđevak uz put ne gaze…
Tamburaša tri fijakera… Sram ga bilo kogod zakera…

Oprosti mi… Moja rano rana…
Oprosti mi… Srećo bogomdana…
Bez reči si na basamak stala…
A na moj život ta je tvoja tuga pala…
Kao pokora… Kao rani mraz…

Gledala me jedna ista Ti… ja sam još i mogo pristati…
Al srce…
Ono se ko jare opire… Retko ko do njega dopire…

Oprosti mi… Moja rano rana…
Oprosti mi… Srećo bogomdana…
Pod nebom je ognjeno i snežno
Al malo šta još ume da ubije nežno…
Da ne primetiš… Kao rani mraz…

Poljem idu svatovi… Svatovi su bratovi…
Mlada prava partija… Lepša neg bogatija…
Poljem žice štrucaju… Momci uvis pucaju…
Muzika ne zastaje… Sa dušom se rastaje…


Kao talas

Negde se pipnu naši mali svemiri
Kada već pomislim da spavaš
Zašumi saten, tama se uznemiri
I kao talas naiđeš

U školjki tvoga pupka leto zimuje
Tu čuvas mrve sunca za nas
Sa tvojim dodirom se čeznja rimuje
Dok kao talas nadireš.

I ništa više nije važno
Lice sveta zlobno i lažno
Se raspline za čas
I niko više nije bitan
Svi su pesak prezren i sitan
Pesak ispod nas

Srebra decembra kuju prsten za tvoj prst
Niz tvoje sapi zvezda pala
Samo te privijem uz sebe, ko uz krst
Kao talas izmičeš…

Ostavljaš slane kapi bistre
I jato novih mirisa Istre
Po sobi razvijaš
Ostavljaš varljiv zalog pene
U srcu ove napukle stene
Koju razbijaš
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Kere varošanke

Imo bi’ ja što god kasti i akonto Ove Vlasti… Ali neću…
Đavo je tu da me tera… Ja sam tu da ne pretera… Odoleću…
Briga mene za “poštene” što zastrane…
Za ministre, nadobudne i nastrane
Briga me za razne mustre, notaroše, mlade žustre…
Što zanoće ko “hetero”, a osvanu na četvero…
Imo bi ja što god kasti… ej…
Čerez čega? Vidi jarca! Slaba vajda od bećarca!
ja sam o’de zadnja šuša, nema mene ko da posluša…

Imo bi’ ja što god kasti ne mož’ otog rep izrasti… Al izvin’te…
Već sam bego preko bašte… Ajd jedared i vi kašte… Il se skin’te…
Marim ja za bezbožnike prve vrste,
Što ćorišu levom dok se desnom krste…
Baška što za nji’ ne vredi nijedna od zapovedi,
Donacije već otvore rajske dveri za zlotvore…
Imo bi ja što god kasti, ej…
A s tim ću samo steći neke dušmane i jediveke
Beležnike što se mite.. Činovnike nezasite…
Načelnike… i finanse… Okan’te se… Nema šanse…

Lajte kere varošanke… Kera sam i sam… Odlično vas znam…
Ne dam za vas žute banke… Lajte samo znajte da vas ne slušam…
Dok je meni moje ljubice… Moje bubice… I golubice…
Man’te me se gracki kerovi… Baš i niste neki zverovi…

Imo bi’ ja što god kasti, bilo bi tu da se masti… Ali C!
Pre bi’ ti ja reko štošta pa da ne znam kol’ko košta… Sada? Duplo C! C!
Ne pominjem Te što su nas obrukali…
Iz mesta nas žandarima odrukali…
Dele zemlju i drumove na zaove i kumove…
Zakunu se pa odaju… Prepakuju pa prodaju…

Imo bi’ ja što god kasti, ej…
Nateraću na vrat bedu, ‘oštaplere sve po redu:
Prefarbane stare kante… Promašene muzikante…
Razne vojne liferante… i berzanske špekulante…

Imo bi’ ja što god kasti da se čovek zaprepasti… Paz’ da ne bi…
Svi to vide, svima jasno, samo ja da kažem glasno? Dođ’te sebi…
Što bi prič’o o dvoličnim barabama?
O njima će pisati po tarabama
Da su krali… nisko pali… tuđe snove prokartali…
Sve spiskali… sve popasli… I ispali nedorasli…
Imo bi’ ja što god kasti… ej…
Pa da mene stigne kazna? Da crvenim kad se sazna
Da su mi pajtaši stari ordinarni šibicari…
Prevaranti zlatousti… Lezilebi jedni pusti…

Lajte kere varošanke…


Krivi smo mi

O, nisu krivci primitivci sto su pokupili mast.
Korov nikne gdi god stigne. Ma, svaka njima čast.
Krivi smo mi. Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili?
Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili.

Ma, šta su znali generali i brkati majori?
Jedino da viču: “Pali!”, ali – nisu najgori.
Krivi smo mi! Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali.
Ne, ne derane. Krivi smo mi što smo se sklanjali.

Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas.
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Putuj planeto, super smo se družili.
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.

Nisu krivci depresivci, lutaju psihopate,
što su rušili pa sada nama nude lopate. Krivi smo mi.
Nisu krivi sedativi što ih nisu sputali.
Sorry matori, krivi smo mi koji smo ćutali.

Putuj Evropo i poš’lji nam malo peciva.
Nama je dobro – sreća jedna neizreciva.
Putuj planeto, ovde se vrag priziva.
Nama je lepo, slika jedna neopisiva.

Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas.
Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.
Putuj planeto, super smo se družili.
Nama je lepo, taman kako smo zaslužili.


Lađarska serenata

Da od silnih briga Bog posustane,
Pa me zamoli da ga odmenim,
Ne bi bilo lepo da mu, dok ne ustane,
Svet na bolje promenim…

Ipak, kad već držim žezlo čudesno,
Zavar’o bih trag gromom plamenim…
A dotle bih reku skren’o malko udesno,
Starim drumom kamenim…

Pa da kroz moj salaš lađe prolaze,
I od đerma još stanu trubiti,
Da ti bar s basamka gledam obraze…
Kad ih ne smem ljubiti…

Pa da me u službu sam car pri’vati…
Teget mundir knap… Dugmad – dukati…
Da se, kad medaljon kreneš pokazivati,
Nemaš čime brukati…

Pa da i tvoj baba podavije rep…
I da drugi list počne listati:
Jel’te, gospon-matroz, možel’ ovaj šlep
Pod vaš oraj pristati?

Malen je sobičak srce bekrije…
Jednu jedinu može primiti…
Al bez brige… Sve da santa nebo prekrije…
Imaš di prezimiti…

Sad utuli fenjer… Sakri šibicu…
Mesečev ću prah tek da istrunim…
Da u mraku lovim zlatnu ribicu…
Da joj želju ispunim…


Lagana stvar

Tad još nisam birao, ni gde, ni šta sam svirao,
a baš u tom je stvar.
Ona je došla tad i rekla:
“Pokušaj, napravi jednom bar, za mene neku finu sporu stvar,
finu laganu stvar.”

I od dva tri akorda, jer ni ne umem bolje ja,
pesma je nastala.
I čim su čuli nju, laganu pesmu tu,
svi su pevušili i svi su zaneseni plesali,
uz tu laganu stvar.

Čule su me krupne zveri, producebti, menadžeri,
shvatili su kakav imam dar.
Nudili mi rajsko voće, mnogo love, slavu, ploče,
ubrzo sam postao super star.

Zhvaljujući muzici, baš ko kuče na uzici,
svetom me vodili. Pričali:”To je taj,
čudo od deteta, a ja sam pevao
milion puta jednu istu stvar,
finu laganu stvar.

Verovali ili ne, za sve moguće novine,
dao sam intervju.
Svi su me snimali i očekivali da kažem
kad i gde sam tako genijalno smislio
finu laganu stvar.

Pričali su da sam zlatan ili da sam čist šarlatan,
i sve manje ja sam bio svoj,
Kad sam razmislio o tom, zamislih se nad životom,
rekoh sebi:”Kući, stari moj!”

Želeo sam život nov, u senci bresta crven krov,
i moju draganu. Gde god sam bivao,
o njoj sam snivao, od ong dana još,
kad je poželela da napišem
finu laganu stvar.

Želeo sam naći nju i čim stigoh na stanicu
upitah dal’ je tu? Tad su mi rekli da
se davno udala za nekog mangupa
sa kojim je zanesena plesala
uz tu laganu stvar.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Provincijalka

Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.

Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k’o neko beznačajno pristanište.

O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.

Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.

O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.

Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam…
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim ledjima, kao
tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam…

I tako, eto ti pesma, ludo jedna…


Prva ljubav

Tad još nisam ništa znao
i još nisam verovao,
da na svetu tuge ima.

Jedino mi važno bilo
da postanem levo krilo
il’ centarfor školskog tima.

Tad sam iznenada sreo
najtoplijeg leta deo,
to su njene oči bile.

Imala je kose plave
i u njima na vrh glave
belu mašnicu od svile.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Kad je prošlo đačko vreme,
padeži i teoreme
i stripovi ispod klupe,

Nije više bila klinka,
počela je da se šminka
i da želi stvari skupe.

Tako mi je svakog dana
bivala sve više strana,
slutio sam šta nas čeka.

Pa sam prestao da brinem
kako da joj zvezde skinem,
postala mi je daleka.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.

Danas je na sedmom nebu,
kažu mi da čeka bebu.
Našla je sigurnost, sreću, dom…

Ima muža inžinjera
pred kojim je karijera
i mesto u društvu visokom.

Ja još kradem dane bogu.
Ja još umem, ja još mogu
da sam sebi stvorim neki mir.

Još sam sretan što postojim,
pišem pesme, zvezde brojim.
Još sam onaj isti vetropir.

Prva je ljubav došla tiho, nezvana sama,
za sva vremena skrila se tu negde, duboko u nama.


Prvi januar popodne

Halo? Ej, ćao!
Ja sam, zar mi ne znaš glas?
Zvao sam te, nisi bila tu.
Pa eto, malo cugam,
znam to nije spas.
Ništa, želim ti sretnu novu godinu,
ćao!

Pomisli u ponoć na mene, na nas,
pomisli na Šoltu, na klince i bas.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene, na nas.

Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta ko čarobni sag,
ne daj da nam snegovi zaveju trag.

Halo, tu je društvo, hajde dođi i ti.
Da, i on je sa mnom, pa šta s tim?
Čula sam da negde si u planini,
Ma dođi, tako želim da te poljubim, sad.

Pomisli u ponoć na mene, na nas,
pomisli na Šoltu, na klince i bas.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene, na nas.


Put u središte zemlje

Kad sam jutros stigo kući s posla
Sačeko me papir siv
Otišla mi draga, svega joj je dosta
Nikad ne zna dal’ sam živ

Ma idi lutko lepa s milim Bogom
Ti si više komad lak
Nisi nikad tamo stala svojom nogom
Nemaš ti pojma šta je mrak

Tamo dole đavoli se kote
Tri planine pritiska mi vrat
Baš i nisi drugar oj živote
Al’ neka, neka, biće slađe
Kad srce zemlje nađem

Neki Francuz, neki pisac mudar
Proreko je mnogo tog
Možda nikad nije radio kao rudar
Ali ga volim kao svog

Knjiga piše da postoji mesto
Usred zemlje neko sunce sja
Tamo se može i s milion dvesto
Tražim srce zemlje stare i sunce za rudare

Kopam, đavoli se kote
Tri planine pritiska mi vrat
O baš i nisi drugar oj živote
Al’ neka, neka, biće slađe
Kad srce zemlje nađem

Tamo slušam, dišem, tamo gazim
Trpim najbolje što znam
Al’ ću jednog dana da je proburazim
I da se svetla dočepam

Knjiga piše da postoji mesto
Usred zemlje neko sunce sja
Tamo se može i s milion dvesto
Tražim srce zemlje stare i sunce za rudare

Ajde, đavoli se kote
Tri planine pritiska mi vrat
Baš i nisi drugar oj živote
Al neka, neka, biće slađe
Kad srce zemlje nađem
Kad srce zemlje pronađem
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Legend’a o Gedi Gluperdi

Ovo je priča koju vrlo nerado pričam… to je priča o antihristu jednom i raspikući, Gedi, takozvanom… sto je silnu zemlju nasledio od pokojnog teče i sve spisko. Bilo je tih slučajova već i ranije, da je neko zemlju potrošio i razbuco, al’ da je neko našu zemlju razbuco, to još nismo doživljavali, e tu smo se mi iz familije malko zamislili i metili prst na čelo, mada je bilo predloga da i Gedi prislonimo štagod na čelo, al to nije proslo… mislim još me nije prošlo.

Gedo,gluperdo
Svu si zemlju proćerd’o
Kud si srlj’o, di si gled’o
Gedo gluperdo

Jednom tako Geda išo na vašar, za opkladu jaho junca… otkad je s tog junca tresno malko usta krivi desno, breca se i bunca. A jednom opet Geda iš`o u teater i gledo komad sa onim vitezom i zmajom. Još mu tad na pamet palo da se čim odraste malo oženi aždajom. I svi mu kažu:Gedo gluperdo
Svu si zemlju proćerdo
Sve si spisko sram te bio
Gedo bekrijo

Jednom Geda onda išo na igranku, al ga bubnjar merko mrsko i drsko… Šta me gledaš, ti sa kosom, e odma mu je Geda nosom pesnicu razmrsko – u paramparčad. Jednom Geda jedva išo u crkvu, al i tu se bruko grdno… još sramote i belaja, istero ga otac Paja jer je naglas… podrigivo.

Gedo gluperdo
Svu si zemlju proćerdo
Sve si spisko sram te bio
Gedo bekrijo

(Solo gitara) E, vidiš, ovakav solo Geda ne bi odsviro ni mrtav!

Ovo je druga glava o Gedi pripovedanja. Geda je… kako bi ga fizički opiso.. jako ima oštar pogled, mož’ seći lubenice njim, al drugo mu tupo, svu je zemlju slupo. Jednom zgodom Geda išo da pravi mostić, pa pričkino palac daskom. Siso ga da smanji otok i smišljao da bolje potok zatrpamo časkom.

Jednom tako Geda nije nigde išo za promenu, što je nazalost značilo da smišlja neku još goru bedu… uvali se na otoman, reklo bi se “Al je skroman!”, al mi znamo Gedu, i svi mu kažu:

Gedo gluperdo
Svu si zemlju proćerdo
Sve si spisko sram te bio
Gedo bekrijo

Jednom davno Geda išo u bioskop, tužni ruski ratni film ga dirno svojski. Sav uplakan reče ženi: “E, to vidiš da je meni, ratova i vojski!”. A jednom tako nijednom nije otišo na sud, a minus sam upiso kredom. Ja kad se zaparniči, tu sve ima da varniči, teško nama s Gedom! I svi će mu kasti u glas:

Gedo gluperdo
Svu si zemlju proćerdo
Sve si spisko sram te bio
Gedo bekrijo

(Solo klavir) Slušaj ovo, jebo te! E, to Geda ne bi odsviro sve da kupi klavir s četir noge!

Ovo je treća glava o Gedi. bilo bi još glava, Geda je ko meksikanska serija sa hepiendom, jer kakogod se završi bice hepiend… za nas il za Gedu. Jednom tako Geda išo na živce, jedio komšiluk redom. I sad, ko je lud najposle, da li Geda il mi što se natežemo s Gedom. Stalno brašo Geda išo u krajnost. osta zemlje tolko samo, da mi lepo našeg Gedu kada pođe sve po redu, sretno zatrpamo, na šta ce popa kasti:

(duboko kao pop)
Gedo gluperdo
Svu si zemlju proćerdo
Sve si spisko sram te bio
Gedo bekrijo

Frenetično!
Evribadi!
Za njim!
Držte Gedu!
Puškom i torpedom svi za Gedom!
Šorom sredom svi za Gedom !


Lepa protina kći

Još sam bio sasvim mlad
Neke barske ptice sam lovio tad
Kad je došla da se kupa
Lepa protina kći

Nije znala gde sam ja
Da je gledam krišom kroz trsku i šaš,
A preko reke noć je pala
Kao plašt

Mesec tinja nad vrbakom
Srebri nebom zvezda roj
I kapi vode kao biseri koji blistaju
Svud po njoj…

O, srce ludo, ludi sni
Već se moji drugovi momčili svi
A ja sam hteo samo jednu –
Lepu protinu kći

Čudnom pesmom zvoni drum
Te su zime svatovi došli po nju
Iz daleka neki svet
Za mene tuđ

Baš sam prošao sokakom
Padao je prvi sneg
I još ponekad zazvone praporci
Što je odnose
Ko zna gde…

Da se ženim… imam kad
Ja sam, eto, ostao momak do sad
Nikad više nisam sreo
Lepu protinu kći

Jedan život miran, tih
Nekad bacim kartu il napišem stih
Stvari teku, ja se držim
Izvan njih

I ljubim dobre, ljubim lake
Neke prave, a neke ne
I sve su vile, sve su kraljice
I sve su nevažne
Naspram nje…

Ljerka

Korzo je imao svoj red
Neki svoj uhodani sled
Dobro se znalo ko probija led
Melanija Matić, tačna k’o satić
Korakom rimske božice
Prošeta duge nožice
Pa druga zvezda serije
Iz pravca kafeterije
Na opštu radost društva s periferije
Veronika Bačić, meden kolačić
U tesnoj suknjici od zmijske kožice

Al’ kad se spusti moja dragana
K’o ruska balerina lagana,
Korzo se zanjiše, špalir se nadiže
Sve se venere pomere za jedno mesto naniže
Bela haljina u višnjama
O, najlepša je, bez razmišljanja…
Crven kaiš a strukić stišnjen
Vau, te su višnje bile svevišnje

Kod apoteke, obično, beše klaustrofobično
Jer to je mesto s kog se vidi odlično
Mia Radenković… Uobraženković
Kada u stilu ludice prošeta besne dudice
I najzad, s letnjim pegama… Od mnogih tajno čekana
U pratnji brata, nabildanog zvekana
Lela Balonski… Dug repić konjski
I one skandalozne bež bermudice

Al’ kad se spusti moja dragana
K’o ruska balerina lagana,
Korzo se zanjiše, špalir se nadiže
Sve se Venere pomere za jedno mesto naniže
Bela haljina u višnjama
O, najlepša je bez razmišljanja…
Crven kaiš a strukić stišnjen
Bože, te su višnje bile svevišnje

Al’ kad se spusti moja dragana
K’o ruska balerina lagana,
Korzo se zanjiše, špalir se nadiže
Sve se Venere pomere za jedno mesto naniže
Bela haljina u višnjama
O, najlepša je bez razmišljanja…
Crven kaiš a strukić stišnjen
Vau, te su višnje bile svevišnje

Bela haljina u višnjama
Ma, najlepša je, bez razmišljanja…
I čim se pogled tako zlati
Znam da ćemo opet višnje obrati


Ljubio sam snašu na salašu

E, baš sam onomad razmišlj’o od čega pravidu tambure, pa sam pit’o i, i Mitu, i Proku, i onog Mileta Devića, birtaša, zna li kogod, pa niko nije znao da mi kaže. A onda mislim, na posletku, nije to baš tako zdravo ni važno. Jer, evo, i ova moja tambura, i stara i bog zna kakva, i zvoni i zveči, a opet svira. Pa ću probati sada na njoj da vam odsviram, pa mog’o bih kas’ti da ispripovedam šta mi se jedared desilo kad sam išao u Iđoš na vašar, a još sam deran bio.

Krenem ti ja jedared u Iđoš, bio tamo neki vašar. Sad, jel’ vašar, jel’ sajam, baš ne mogu tačno da se setim. Al’ šta bilo da bilo, baba mi je dao nešto novaca, šta sam ja onda mogao imati, jedno osamnaest, devetnaest godina, uveliko sam se momčio već po sokacima, pa mi je baba rekao: “Na sine para, idi u Iđoš i kupi kakvog lepog konja. Ne marim kakvog, sad, jel’ ždrepca, jel’ pastuva, jel’ ajgira, samo kobile nemoj!” E baš tako mi je rekao. Baba nikad nije mlogo baš voleo kobile. Sad sam ga i ja razum’o, otkad sam odrastao.

I tako sam krenuo, pa sam hteo nekom prečicom, preko polja. Nisam se setio onog što kažu: preko preče – naokolo bliže. Ono bilo letno doba, što bi kaz’li Englezi, Summer time, when the living is easy, tu negde preobraženije, mož’ biti tako, devetnaesti, dvadeseti avgust mesec. Sunce odskočilo, podne, a od tog druma ni traga ni glasa. Kanda da sam zalutao. Bogami, kanda da sam zalutao. A gladan i žedan i umoran. Još mi je mati kazla: “Ponesi štagod za jelo”. “Ta”, reko, “mani mati, naopako, šta ću nosit, tu za dva sata, časom ću ja”. Al’, vraga, baš mi je falilo.

I vidim, neki salaš se beli u senci oraja. Sad, jesu l’ bili kokosovi oraji ili kakvi drugi, to ne mogu da se setim, al’, reko’, ‘ajd da svratim, sad što, šta me košta? Valjda će mi dati parče ‘leba i masti i malo aleve paprike odgore, pa ondak čašu vode, a nad’o sam se i kakav tanak špricer, što Mađari kažu “Hozsu lepes”, a to na mađarskom znači “dugačak korak”.

I kad sam došao na taj salaš, prvo što sam video, na astalu cipovka ‘leba bela, vidilo se da je frišak, onako, reš malko. A po avliji svuda trčidu pilići, brojleri oni što se zovu. Lepo i dan – danas vidim kako onako po avliji se muvaju levo – desno. Odškrinita vrata od pušnice. A tu… E, divota jedna! Odma’ ogladnim kad se toga setim. Šunke, slanine, a znaš koje slanine? One ‘nako što ima red slanine pa red šunke, pa red slanine pa red šunke, pa tako jedno pet – šest puta, ti redovi. Pa ondak, ondak džigernjače, pa švargle, pa krvavice… A dole jedno plekano bure puno čvaraka i droždina. Što bi kaz’li Japanci, ikebana, prava ikebana. Ništa mene to nije, što bi kazl’o, onako, taklo, iako sam bio gladan k’o vrag. E, već neka plava snaša što se muvala levo – desno po avliji i ‘ranila već pomenute, one – piliće…

Da sam tada im’o kuću i njivu,
pet – šest svinja i bar jednu kravu,
i avliju, u njoj jabuku il’ šljivu
uz’o bih tu snašu plavu.

Pitam: “Jel’, di su ti baba i mati?”
Ona reče mi ovako:
“Baba do utorka neće da se vrati,
a s materom ćemo lako!”

Pa, da te ne sla`em, za jedno frtalj sata, u vr’ glave…

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
kako ima brkatog muža.

Tek tad videh iza plasta sena
s nekim vilama muža njena.
On mi reče: “Jel’ ti, vandrokašu,
pušćaj o’ma moju snašu!”

A pre toga, sad, jel’ sekundu, jel’ dve, ne znam…

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
kako ima brkatog muža.

Kad već ja nisam prevrn’o, bud’te bar vi sad tako pametni pa prevrn’te ploču, jer sa druge strane ima još, šta je posle bilo.

Od tog doba u vasioni su se odigrale mloge neverovatne pojave. Eto, baš onomad sam čitao, ta Kohoteklova kometla, i sve te zvezde sas repom, pa ondak onaj Bermudski troug’o ‘di na čudan način nestajadu silni avioni i brodovi. Tol’ko brodova nestalo tamo da se ja već malko brinem i za Slavonski Brod da mu se šta ne desi. Pa ondak Rusi u kosmosu, pa, ne znam, Amerikanci u kosmosu, pa Kinezi u kosmosu, pa Bogićević u Ko… Pa svi u kosmosu. Čudo jedno!

A to sam sve kaz’o samo da bi malko ilustrovao, ovako, ta mistika i to, šta se sve dešava, jer ja šta god sam zamišlj’o, šta god sam sanjao, to sve mi se ostvarilo. Sve mi se baš ostvarilo. Eto, onomad mi baš umro tetak, iz Gospođinaca, i ostavio mi dvanaest jutara zemlje, ritske, znaš kakve? Kažu navodnjavaj, ne znam, đubri, prskaj, ovo, ono, ‘ibridi… Ma kakvi, znaš kakva je ovo zemlja? Tu kad bi dugmad posej’o opet bi nešto niklo. Ja ti kažem – tu bi mog’o sejati i kikiriki, i artičokle, ondak ono, ono drvo što crnci pravidu lebac od njega. I, čudo jedno, pa sve bi tu izraslo. Takva zemlja.

A u selu – dve kuće. Jedna baš na glavnom sokaku. Da ti ne kažem ni kako se zove sokak, ni koji je broj od kuće, al’ kad dođeš, odma’ ćeš videti. Odma’, odma’ se to vidi. Eej, šest pendžera sas ulice, od toga četiri kibicfensteri, pa onako, kad metnem muškatle, a zimi kad nema nikakvog drugog cveća, ondak one zimske ruže, sitne, one žute, što lepo onako mirišu, pa divota da ljudi prolaze pa sve gledaju pa govore: “Ju što je lepo, ju što je divno!”, i još svašta govore. Kako i ne bi. Druga kuća mi tu, čelo crkve, isto na lakat, isto je lepa i puna k’o oko, samo što je sa slamenim krovom. Al’ ne mari, tu mi sad baba živi i mati.

A salaš, e, pitaš kol’ki mi je. Ne bih ti mog’o kaz’ti kol’ki je. I ja sam voleo da znam pa sam onomad zvao geometra, čak iz Šegedina da izmeri al’ nije mogao siroma’, na polak se onesvestio. Eto. Ne može to odjedared. Al’ evo, da uzmeš konja ujutru, al’ dobrog konja, pa uzjašeš pa jašeš, i, jašeš i jašeš, do uveče, znaš, i uveče i tebi i konju dosta, i mislite, “Gdi smo i krenuli da jašemo?” – a još ste na mom salašu. Eto, tol’ki je.

U štali – šest konja. četir’ ova, sto ih prežem, sad, jel’ u taljige jel’ kad orem, ili tako štagođ. A dva bela, ona paradoša, samo kad je, kad su neki svečari, jel’ u zimu, tu tako oko Svetog Jovana, kad ih upregnem u saonice, pa s praporcima, pa – divota jedna.

Krava imam petnaest komada i to simentalke, one ‘olandske. Znaš kakve su? K’o iz opateke da su izašle. Da staneš pa da gledaš, da kažeš: “E, ove sigurno nosidu tetrapak mleko!”, takve su. A nije, nose obično mleko k’o i naše krave, samo što su takve čiste, k’o sa čokolade, sa onih slika, mlečne čokolade i tako, divota jedna.

Svinja imam dvajes’-pet komada jorkšir i dvajes’-pet komada, sad, jel’, berkšir il’ bert lankaster, ne znam, uvek tu brkam od ta dva imena. Pa imam nešto i mangurica, imam i prasica. Živine? Tol’ko živine nisi vid’o. Da naranim polak Afrike. Znaš šta je: ćuraka i moraka i pataka i gusaka, jesam još štagod zaboravio – svejedno, imam svega. Pa to sam probao sas digitronom da izbrojim kol’ko imam pa mi iskočio osigurač, ne moš’! Al’ vidi ovako, na primer: nekad se probudim, pogledam kroz pendžer, pa reko’: “Ju, sneg pao!”, znaš, beli se salaš. Pa ondak mislim, pa ne može biti sneg, naopako, letno doba, kakvi sneg?! A ono – jaja po salašu! I ne možeš skupiti. Unajmim mobu da skuplja jaja, pa ne može, dok skupim, opet polak mućkovi.

Imam nešto i novaca, nije da nemam. Ne bi voleo o tom da pričam, kol’ko imam i gdi ih držim.

Samo, znaš, da ti kažem o’ma’, slabo meni vajda od svega toga što sam ti nabrojao. Znaš, kad tako nekad uleto, kad opali kakva omorina, a ja se prevrćem levo – desno po onoj dunji, pa ne mogu da zaspim, znaš, pa onda izađem na kong, pa sednem na basamke, pa gledam u zvezde i mislim: “Otac mu i te zvezde, kol’ko toga ima – ne možeš to ni izbrojati, čudo jedno!” Da!

E, viš, ondak se s mlogo tuge setim…

Ljubio sam snašu na salašu, strasno,
beše mirisna k’o majska ruža.
Rekla mi je konačno, al’ suviše kasno,
za tog njenog brkatog muža.

(Eh, da ga je tamni vek moj zacrnio, kad sam ga i video i kad je došao i sve… A sad, šta bilo da bilo…)

… muža.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Ljudmila

Spalio je juli seno
A Tisa nezapamćeno opala
I otkrila sprud kraj šlepa
Ko stvoren za njena lepa stopala
Stari joj je bio lađar
Polu Rumun, polu Mađar, besni ker
Prema meni nikad zao
Nekako je znao da mu volim kćer

Bodom sitnim kao prezla
Moje ime je izvezla stidljivo,
Plavim koncem na gaćice i pod karner spavaćice
Jedva vidljivo
Skrila čamac mlada trska
Koju možeš sa dva prsta poviti
Molila se Bogu Suše
Da što duže ne da im otploviti

Tu noć je Tisa nadošla
A na njoj nošnja raskošna
Samo sandalice, prstenčić
I u kosi venčić od ivanjskog cveća
Pa ipak, nije nesreća što me se ona ne seća
Ma kakvi, nesreća je što se ja nje sećam

Nastavila voda rasti
Nije htela naglas kasti, a znala je
Drugo jutro sve po starom
Al’ nikad da slađe garov zalaje
Zaklela me da je čekam
Da će me se cela veka sećati
Na promaji žar malakše…
Ima l’ ista lakše neg’ obećati?

Noć kad je Tisa nadošla…
Na njoj nošnja raskošna
Samo sandalice, prstenčić
I u kosi venčić od ivanjskog cveća
Nije nesreća što me se ona ne seća
Ma kakvi, nesreća je što se ja nje sećam

Lunjo

Lunjo, moj stari kofer opet miriše na sive ceste
a tvoja soba na mandarine i pržen kesten.
I toplo je tu, tu ispod tvog krova.
O, dobro je tu, u zamku iz snova, pa sretna ti nova.

Lunjo, sad ću ti reći i više nikom i više nikad:
svako je od nas ponekom sličan al’ ti si unikat.
Pročitaš me, znam, od slova do slova.
Prećutiš to, znam, k’o pametna sova, pa sretna mi nova.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.

Lunjo, ako me traže ti slaži da sam odavno mrtav.
Spusti roletne i navij sat na sredu, četvrtak.
A napolju mraz i magla i zima.
A napolju mrak al’ ovde sve štima, od kad tebe imam.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti si mali čarobnjak koji donosi spas
a svi ti pajaci na pokretnoj traci nek žure bez nas.

Ti uvek znaš najbolji način,
s tobom lako stižem na tron.
Ti si ta nit, taj retki začin
koji daje poseban ton.

Ti uvek znaš najlepše reči,
ti čak i ćutiš više od svih.
Ti imaš smeh koji sve leči,
ti od psovke načiniš stih.


Priča o Vasi Ladačkom

Znate l’ priču o Vasi Ladačkom?
I ja sam je tek onomad čuo.
Jednom devet dana nije izlazio iz birtije,
kažu da je bio čudna sorta…

Otac mu je bio sitni paor,
‘ranio je sedam gladnih usti’.
Mati mu je bila plava, tiha, nežna, jektičava,
umrla je s trideset i nešto…

Imali su par jutara zemlje,
malu kuću na kraju sokaka.
Na astalu navek hleba, taman tol’ko kol’ko treba,
al’ je Vasa hteo mnogo više…

Želeo je konje vrane, po livadi razigrane,
sat sa zlatnim lancem i salaše…
Želeo je njive plodne, vinograde blagorodne,
u karuce pregnute čilaše, ali nije mog’o da ih ima.

Voleo je lepu al’ sirotu,
uz’o bi je, samo da je znao:
voleš jednom u životu, sad bogatu il’ sirotu,
to ne bira pamet nego srce…

Sve se nad’o da će ljubav proći.
Zanavek je otiš’o iz sela.
Nikad nije pis’o nikom, venč’o se sa miraždžikom,
jedinicom ćerkom nekog gazde…

Dobio je konje vrane, po livadi razigrane,
sat sa zlatnim lancem i salaše…
Dobio je njive plodne, vinograde blagorodne,
u karuce pregnute čilaše, sve je im’o – ništa im’o nije.

Propio se, nije prošlo mnogo,
dušu svoju đavolu je prod’o.
Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši,
ali nije mog’o da ga nađe…

Mlad je kažu bio i kad je umro,
sred birtije, od srčane kapi.
Klonula mu samo glava, k’o da drema, k’o da spava
i još pamte šta je zadnje rek’o:

“Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih,
džaba bilo sata i salaša…
Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih,
džaba bilo karuca čilaša,
kada nisam s onom koju volem…
kada nisam s onom koju volem…
kada nisam s onom koju volem…
kada nisam s onom koju volem…
kada nisam s onom koju volem…”

Znate l’ priču o Vasi Ladačkom?
I ja sam je tek onomad čuo.
Čak i oni slični njemu, kada razmisle o svemu,
kažu da je bio čudna sorta…


Predlog

Pile moje, kako stvari stoje, vreme radi za nas.
Baš se mislim, što bi zalud kisli, kad bi mogli ostati kod vas?

Kiša pada, gde bi išli sada?
Crni oblaci iznad grada.
Šta je – tu je, sakrijmo se od oluje.

Srce lupa kao vojni bubanj – to je opasan znak.
Imam krizu i uvek kad ste blizu, pada mi na oči mrkli mrak.

Sad bi, možda, ploča dobro došla,
neka muzika davno prošla,
šak i Džeger ili neki sličan šmeker.

Otkad vas znam, stare slike mi imaju novi ram,
otkad vas znam, neke obične stvari mi čudno zvuče.

Bio sam sam, kao niko na svetu, koliko znam.
Bio sam sam, ali sve je to bilo odavno, juče još!

Dame biraju…

Ove noći mi smo mogli poći u restoran il’ bar.
Ma gde bili mi bi nešto pili. To je problem, baš u tom je stvar.

Što da krijem, gadan sam kad pijem,
ja se posvađam pa se bijem,
zato bolje ostanimo tu nas dvoje.

Otkad vas znam, stare slike mi imaju novi ram,
otkad vas znam, neke obične stvari mi čudno zvuče.

Bio sam sam, kao niko na svetu, koliko znam.
Bio sam sam, ali sve je to bilo odavno juče još!

Drugar’ce biraju…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Pred zadnji sneg

Kad zadnju brazdu zaorem, po tragu senke rodine…
Procvaće zimske ružice… Po prvi put te godine…
Naić’e studen atarom… Kao regiment oklopni…
I biću samo mirna vlat, kad okopni…

Ja nemam nigdi nikoga… Al moja priča prosta je:
Štogod ih manje zavoleš, menje ti njih nedostaje…
I nisam kadar švindlati… za sobom skele paliti…
Da silom steknem nekog kom ću faliti…

Obećo sam da te neću pominjati…
Bogarati i sudbinu proklinjati…
U varoš se preseliti… Orcati i veseliti…
Obećo sam srca teška… Obećo sam… Al jebešga…

Kad zadnji čokot zagrnem pod skute Svetog Damjana…
U bokal bistre plemenke zapašće trunka tamjana…
Strahovi mladi umiru… Priču sam kraju priveo…
Još onda kada sam i njih nadživeo…

Obećo sam da ću makar za beštiju…
Da ću naći lepšu, bolju i veštiju…
Nemeškinju… Gospodičnu… Ni po čemu tebi sličnu…
Obećo sam srca teška… Obećo sam… Al jebešga…

I utom pašće i zadnji sneg… Preko svih prvih snegova…
A perce anđela je teg spram svih zemaljskih tegova…
Spreman je Onaj varati… Olovni kantar skovati…
Al danas više ne bih trebo psovati…


Posvađana pesma (Izvini)

Sa katedrale je tri puta lupilo.
Dosta se zvezdica na misu skupilo.
Pločnik – k’o potočić, posrebren, krivudav.
Zar su se ulice ponovo smanjile,
a senke brestova utanjile,
il’ ja to nisam predugo prošao tuda?

Rasipam korake, k’o pijan dinare,
od Mičurinove do detelinare.
Nemir me vuče njoj svojim tankim vlaknom.
Možda se upravo malo odljutila,
možda je nekako naslutila
kakva se drama odvija pod mojom jaknom.

A mesec pojma nema, matora lola drema,
(jutros je lumpov’o po Kini),
dok se sa sobom borim da tačno izgovorim
tu tešku, stranu reč “izvini”.

Ona me voli, znam – ok, ne suviše.
Al’ sasvim dovoljno da krišom uzdiše
kada me tračeri ubace u šemu.
Škripuću oblaci pod njenim nogama,
neda se ludica tvrdoglava,
šta više, piše udžbenik na istu temu.

Samo je vetar sretan (vrti se ko baletan
u svojoj sivoj pelerini),
dok moje misli traže: kako se ono, po naški, kaže
ta teška, strana reč “izvini”.

Izvini. Izvini! Izvini. Izvini. Izvini…


Poslednja nevesta

Vesnik svadbe po sokaku svuda je
Brinu snajke šta će koja mesiti
Neko mi se, kanda, skoro udaje?
Moralo se i to jednom desiti
Tu livadu ja sam prvi kosio
Pričam više nego šlo bih smeo
Ajde… odavno bih je zaprosio
Da sam samo hteo…

Vetrić glanca krune granja…
Tamiš nosi par lokvanja…
Račun svedi: šta sad vredi mladost, tričava?
Nevažno je to sve skupa
Sećanje je smešna lupa
Koja sitne stvari uveličava

Oprezno s tom violinom
Ona čezne za tišinom
Ko da škakljaš anđelčiće vrhom gudala
A Nju nemoj pominjati
Neće svet zbog toga stati
Neće biti prva što se udala…

Ništa lakše nego sebe slagati
Ništa lakše neg se nasmrt opiti
Ništa teže nego zalud tragati
Od sto drugih nju sam hteo sklopiti
Srce cupka, al misao okleva
Čeka da se stvari same dese
Tuga lepše zvuči kad se otpeva
Pesma sve podnese…

Bog je katkad pravi šeret
Na strmini doda teret
I potura Nedohvatno da se dohvati
Bog je dobar – kako kome,
Bolje ne pitaj o tome
Ućutaću ili ću opsovati

Polagano, Šanji-bači
Ti si znao šta mi znači
Ko da heklaš paučinu vrhom gudala
Kad pred crkvom baci buket
Neka padne, kao uklet
Neka bude zadnja što se udala…

Samo bol je u životu siguran
Sreću nosi neki poštar jako spor
Neka… samo ovu noć da izguram
Sutra ću već naći dobar izgovor.


Portret mog života

Vetar prosipa bokal fosfora.
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k’o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire.
Neko uzdahne, neko zazire.
Isto vide a razno tumače,
đavo prste u farbu umače.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu, čežnjivu,
i boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Roze nađoh međ’ starim pismima,
modru vrpcu nad teškim mislima,
ukrah riđu iz pera drozdova,
laki purpur iz prvih grozdova.

Uzeh oker sa sveće svečarske,
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova.

Prave si boje dodala na taj portret života mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela –
bez crne bela ne bi vredela.

Srce je moje napuklo
k’o kora starog bagrema,
al’ u tvom oku kao lane zadrema.
I, jedva, kao šapati,
niču u uglovima zlatne paprati.
Pramen sna u sliku navrati.

Vetar dokono senke spopada.
Huk u ambis tišine propada.
Jedne noći, k’o ove, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.


Poluuspavanka

Hej, otkači šlepove!
Nanišani jutro i pusti tu stvar neka klizi.
Postoje kod Amera reči za to:
“Take it easy”, lutko lepa,
zrela se breskva nebom cepa.

U kosu me zadeni,
k’o malenu sedefnu šnalu me skri iza temena.
Svi satovi svemira žure,
mi imamo vremena, puna kapa.
Noć i nas dvoje, stara klapa.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches ciquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije
do vina i maslina,
‘ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči…

U tajnoj sam misiji!
Moj dom je tek maleni svitac na nebeskoj pučini
a ja sam na ovoj planeti
da sretnom te učinim, spavaj samo.
Ne znaju oni šta mi znamo.

Nije ovo sweet baby dream,
glupi evergreen,
nema ljutnje Sinatra.
Ova pesma te voli sva,
to je molitva
za još jedan lep san.

O, ne boj se granica i naslovnih stranica,
nema tih glupih stanica
na putu do jutra.

Nije ovo uspavanka,
pesma gnjavanka,
buenas noches chiquita,
to smo smislili vrag i ja,
to je magija,
tajni prolaz kroz noć.

Baš polaze galije do vina i maslina,
‘ajmo malo na jug Italije,
zatvori oči…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Plava balada

E, moj Plavi… bio si malo sirov, al ipak pravi.
Nikad u dilu s bagrom, nikom u stranu, nikome dužan
Bio si, sve u svemu, dobrom čukom naoružan…

Šta da pričam, ja danas ne znam nikog ko ti je sličan
Spremnog da, bez računa, tačno u podne razgrne slabe
I kao Geri Kuper sam izade pred barabe…

Da, tu i tamo setim se devojke po kojoj se znamo…
Ćudljivo kišno leto, sedamdest’ koja – godina raka,
Kad me je školska ljubav ostavila zbog murjaka?

Ajd’, davno bilo, otad se sedam mora Dunavom slilo…
Dok jedro mog kaputa burnim su morem terali vetri,
Na tvoje epolete sletele su zvezde dve-tri.

I tad su došli popovi, pa topovi, pa lopovi
I čitav svet se izobličio
Ispuzali su grabljivci, pa lažljivci, snalažljivci
Al ko je smeo da te podseća šta si
Dobro se pamti samo prvi u klasi

Ne znam, Plavi, meni se činilo da Beograd slavi
Veliki uskrs duha, svi ti grafiti, a onda Kordon
Pred onom decom ko pred tobož nekom hordom

Znaš šta sledi – ipak je Ona bila nešto što vredi…
Pa kad se onog juna nismo potukli zbog njene časti,
Zar ćemo sad, zbog ovih očajnika željnih vlasti?

Dogod je ovih frikova sa punom vrećom trikova
Ništa što vredi neće vredeti
Zar stvarno nema načina pred najezdom prostačina
Pa ti si školovan da hapsiš taj talog
A ne da puštaš da ti izdaju nalog

Sorry, Plavi, pošaljem katkad srce na raport glavi…
Od starog društva, ništa. Neko je puko, neko je svirno
Ma, ti si super, brate, ako stvarno spavaš mirno…


Pile moje, pače moje malo

Puteve sam prošao mnoge
Dobro sam prošeto noge
Pile moje, pače moje malo

Kuća mi je tamo di sam
Nigdi mira našo nisam
Čedo moje, luče moje lepo

Prošao sam belim svetom
Kitio se raznim cvetom
Sreto ljude bele, crne
Ko kurjake i ko srne

Ej… vid’o sam šta nije svako
Pročito sam život lako
Lane moje, pile moje malo

Za život mi malo treba
Tambura i parče ‘leba
Luče moje, pače moje belo

Sam tugujem, sam se tešim
Kažu neki kako grešim
Pile moje, čedo moje lepo

Ostadoše iza mene
Od sveg čuda uspomene
Varoši i žene razne
Puna srca, čaše prazne

Ne gledaj me, šta je tebi
Nađi nekog sličnog sebi
Slomiću ti srce kada odem

Gle, polaze noge same
To drumovi zovu, mame
Pile moje, pače moje malo

Ne zovi me da se vratim
Lutalicu zvezdu pratim
Čedo moje, luče moje lepo

Kuća mi je tamo di sam
Nigdi mira našo nisam
Tražio sam džaba sreću
Kanda da je naći neću

(Deder ti sa tom violinom… ajde!)


Pesma o jednom petlu

Im’o sam strašnog petla, bio je pravi đavo
Na kiši i na vetru, uvek je stajo pravo
Po selu perje leti, diže se strašna graja
U našoj kući uvek bilo je dobrih jaja

Im’o sam strašnog petla, bio je pravi ludak
Koju taj koku kljucne, ko da je tresno budak
A koke, čudne tice, uvek im srce puca
Za nekim grubijanom koji dobro kljuca

Za njega nisu bile samo koke slatke
Ne, taj je skako i na guske i na patke
A tek na ćurke, čim je bilo neke šanse
Princip je isti, sve su ostalo nijanse

Im’o sam strašnog petla, bio je malo čudan
Po danu nešto dremljiv, al noću uvek budan
Curice iz mog sela čule su za tog dasu
Zbog tog sam petla i ja bio na dobrom glasu

Za njega nisu bile samo koke slatke
Ne, taj je skako i na guske i na patke
A tek na ćurke, čim je bilo neke šanse
Princip je isti, sve su ostalo nijanse

O, im’o sam strašnog petla, bio je prvak sveta
Danas su petli čudni, svaka im dlaka smeta
Ja ne znam šta je razlog, danas su drugi dani
Uglavnom, spram mog petla ovo su sve cverglani

Meni je šeset peta, stiže jesen pozna
Putuje moje društvo, i ja čekam na red
Ne bi mi ova starost bila tako grozna
Da čujem petla barem mesečno jedared

Poslušaj zato savet što će ti čiča dati
Kad imaš mladog petla, ne daj mu da se pati
Pusti ga neka leti, neka ga koke vide
Posle će biti kasno, i petlu vreme ide
(Aj živeli)


Panonski mornar

Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore
Gledam tako, a u duši lom
Tu je nekad, kažu knjige, bilo more
Čekalo me, pa presušilo

Rođeni sam moreplovac ko Magellan
Il’ još bolje ko admiral Cook
U ravnici usred njiva gubim elan
Nasukan u žitu morski vuk

Mog mora nema i ne znam šta da radim
Moj stari kaže da ni Dunav nije loš
Mog mora nema, al’ ja živim u nadi
Da možda ipak negde srešćemo se još

Život mi je zato gorak kao tonik
Tuga moja bez kraja i dna
Al’ na sreću tu je mesec svetionik
Vodi me kroz plave vode sna

O gde baš mene da tako nešto snađe
Ovo je priča i za suze i za smeh
Poneki mornar možda ostane bez lađe
Al’ i bez mora to je izuzetan peh

Mog mora nema i ne znam šta da radim
Moj stari kažu da ni Dunav nije loš
Mog mora nema, al’ ja živim u nadi
Da možda ipak negde srešćemo se još

O gde baš mene da tako nešto snađe
Ovo je priča i za suze i za smeh
Poneki mornar možda ostane bez lađe
Al’ i bez mora to je izuzetan peh


Pa dobro gde si ti

Ni kad nisam bio momak oko kog se diže larma,
ali mislim da sam faca i da imam nekog šarma.
Možda grešim, al’ ja sam takvog dojma.

Neki misle da sam led, neki misle da sam vatra,
meni stvarno nije važno, šta ko misli ili smatra,
kada ona o tome nema pojma.

I uvek smišljam neki novi stih, i neki fazon drukčiji od svih,
al’ uvek kad je sretnem kažem ja istu stvar:

Pa dobro, gde si ti? Baš sam ovih dana hteo da te zovnem.
Hej, reci mi, dal’ još uvek imaš onaj broj sa 203?

Pa dobro, gde si ti? Što ne navratiš, kod kuće sam popodne?
Hej, reci mi, kako mama, kako tata, kako baka, kako svi.

Svake noći sanjam film u kom je ona glavni akter,
smišljam koju boju voli, smišljam kakav je karakter.
Kako spava, ili tome slično.

Ja bih znao da je volim, ja bih znao s njom da maštam,
da je čuvam, da je ljubim, da joj lažem, da joj praštam
to bi hteo da joj radim lično.

I uvek smišljam neki novi stih, i neki fazon drukčiji od svih,
al’ uvek kad je sretnem kažem ja istu stvar.

Pa dobro, gde si ti? Baš sam ovih dana hteo da te zovnem.
Hej, reci mi, dal’ još uvek imaš onaj broj sa 203?

Pa dobro, gde si ti? Što ne navratiš, kod kuće sam popodne?
Hej, reci mi, kako mama, kako tata, kako baka, kako svi.

Nekad ne znam da li sanjam, nekad ne znam šta je stvarnost,
ja sam hteo tačno takvu, to je čudna podudarnost,
tačno takvu, ma ozbiljno vam kažem.

Jedni misle da je nežna, drugi tvrde da je gruba.
Jedni misle da je super, drugi misle da je truba.
Ja se slažem, ma ja se uvek slažem.

I uvek smišljam neki novi stih, i neki fazon drukčiji od svih,
al’ uvek kad je sretnem kažem ja istu stvar.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Maliganska

Život baš i nije bog zna šta
Al za svaki slučaj uvek uzmem šta mi da:
Frtalj leba, metar neba i pun šešir sna
Al Đavo gleda da i njemu bude fino
Pa katkad sav taj džumbus umoči u vino

Dajte mi vino, vino nek se toči
Dok traju dani, a naročito noći
Jer tu je tuga, ta moja verna druga
A kad je tuga onda treba da se cuga
Dajte mi vino, ja nemam drugih želja
Ni bližeg roda, ni boljih prijatelja
Jer tu je tuga, ta moja crna kuga
A kad je tuga onda mora da se cuga

Sreću sam ko rukav izvrto
S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo
Malo ko je, čedo moje, tome izvrdo
Ali kad cugnem, ja lakše misli sredim
Znam, tu sam di sam… Al bar se manje jedim…

Dajte mi vino, vino nek se toči

S jeseni, kad bagrem opadne
Potera me maler, štagod počnem propadne
Još mi se, u inat, ta što ne sme dopadne
E, stara rana se vida starim lekom
Dabome vinom… Ta ne bi valjda mlekom?


Mani me se lepa Nasto

Proganja me stalno Nastasija Kinski,
svaki dan mi dolazi u san.
Priča da me voli, baš ono, odistinski,
i vene zbog mene.

Brine me, pomalo, ta lepa omladinka.
Ne mogu da odobrim njen stav.
Nosi moju sliku k’o zaljubljena klinka,
moju sliku u novčaniku.

Sve je to lepo i sve mi to laska,
al’ mojoj faci ne pristaje maska.
Ja na te stvari gledam starinski
– mani me drugarice Kinski!

Nisi ti kriva, stvar ne primaj lično!
To su principi il’ tu nešto slično.
Ja sam za drugu devojku rast’o,
mani se mene lepa Nasto.

Ne mogu da shvatim šta nalazi na meni
osim što sam visok, lep i plav?
Čim joj nešto kažem a ona porumeni
pa skokne da me cmokne.

Njen pogled ruši i obara s nogu
al’ ja se branim koliko već mogu.
Snažno me grli, sve grčko-rimski,
htela bi da me ljubi filmski.

Polako snajka, obustavi napad,
vrati se lepo na svoj truli zapad!
U Pariz – Texas i među ljude-mačke,
ja nigde ne mrdam iz Bačke!


Marim ja

Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave
Samo su kliznule ko sila Dunava pod senkom tvrđave
Godine lavova, vina i makova prošle su lagano
Ko carski poručnik, mlad i uobražen, sa svojom draganom
Al marim ja

To su samo kapi vremena
Prosute ko šaka semena
Po širokoj njivi Gospodnjoj
O marim ja

Gde su sada davni nemiri
Razigrani beli leptiri
Dani zvezda poklonjeni njoj
Zauvek

Veliki datumi, čekani, cifrani kružićem crvenim
Tiho su minuli ko oblak pamučni nad tornjem crkvenim
Najbolje godine ovog života mog prošle su podmuklo
Malo sam zastao, loše ih društvo već zauvek odvuklo
Al marim ja

To su samo kapi vremena
Prosute ko šaka semena
Po širokoj njivi Gospodnjoj
O marim ja

Gde su sada davni nemiri
Razigrani beli leptiri
Vreme zvezda poklonjeno njoj
Bolje nije moglo


Marina

Marina, tek uz pomoć starih slika
Još mogu da se setim tvoga lika
I bude se tad neki nemiri zli
I drugovima pričam da si moja bila ti
Sav pijan od te laži ko od dobrog rumenog vina

Marina, ti si bila moja plima
Marina, svetlo, tama, leto, zima
I verujem još, u tome je spas
I često tako smišljam neki život za nas
A tada, javi mi se stvarnost setno, ko violina

Marina, ja još iste pesme pevam
Marina, ja još iste snove snevam
Iz ničega smeh još stvoriti znam
Na kraju svake pesme ipak ostajem sam
I uvek čujem kako šumi more iz daljina

Marina, dal’ ćemo se ikad sresti
Ja ne znam kuda će nas to odvesti
I dobro je to što ne znamo kraj
Sad zbogom, neću reći da te volim, al’ znaj
Marina, ti si bila moja pesma i moja plima

Marina… Marina… Marina… Marina
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Medena vremena

Bilo je to šezdeset-šeste, pamtim tačno u čas
jer se u Engleskoj igralo svetsko prvenstvo bez nas.
I nema više igrača k’o što je bio Jeffrey Hurst.

Znao se red, subotom uvek preko ograde skok.
I već smo svi na igranci uz grupu “Elektro-šok”.
I nema više ni svirke k’o što je stari dobri rock.

Svi smo mi voleli izvesnu Martu, čitavo društvo i ja i moj brat.
Bila je najblja cura u kvartu, za njom smo lomili vrat,
zbog nje bi vodili rat.

Hej, medena vremena (medena vremena),
često mislim na vas.
Nije bilo da nema (nema da nema),
sve je bilo uz nas.

Bio je tu frajer u jakni, crni skaj, zadnji krik.
Spram tog je momka Frankenštajn sasvim prijatan lik.
O, nema više baraba kao taj prerušeni bik.

Odjednom, dripac je stao pred Martom,
igru je tražio znali smo to.
Zar naša ljubav da igra s tim škartom?
Ne, tad je pukao grom i tad je nastao lom.

Hej, medena vremena (medena vremena),
često mislim na vas.
Nije bilo da nema (nema da nema),
sve je bilo uz nas.

Bio je to lokalni sukob, mali građanski rat
u kom je najgore prošao onaj džukac na sprat.
O, više niko ne tuče k’o što je tukao moj brat.

Sećam se Martinog brižljivog lica,
nežno mi dotakla slomljeni nos.
Rekoh joj: “Ništa, ma to je sitnica,
nek te ne pogađa, pa to se događa!”

Hej, medena vremena (medena vremena),
često mislim na vas.
Nije bilo da nema (nema da nema),
sve je bilo uz nas.

Hej, medena vremena…


Menuet

U pet i petnest je zvonio sat, jednoga jutra na kraju leta.
U šest i deset je kretao voz s nekog perona na kraju sveta
mene je čekao taj voz…

Kraj mojih nogu je spavao pas, rekoh mu tiho, “Hej, beži odatle”.
Otvorih vrata, izađoh na trem na kom su cvetale bele muškatle.
Pomislih, to je, možda, taj dom.

Nije me čula, mirno je snila svoje lepeze i sveće i čipke.
Snila je dane, mirne i nežne, k’o crno – bele klavirske tipke.

A u životu, sama na svetu, u menuetu tražila spas.

Siđoh pred kuću, na prašnjavi put, k’o neki lopov, polako i tiho.
Ja nisam bio taj vitez za nju, mada mi govore da sam Don Kihot,
al’ to je sasvim druga stvar.

Bila je zvezda, bila je pesma, svaki dan druga, a večito ista.
Snila je dobra stara vremena, i svog Šopena i Baha i Lista.

Možda će sama, u grubom svetu, u menuetu naći svoj mir.

Od tad je prošao vek ili dva, javi se retko ponekom kartom.
I ko zna gde je, ne želim da zna, koliko čeznem za dalekim martom,
kad sam je sreo prvi put.

Bila je zvezda, bila je pesma, svaki dan druga, a večito ista.
Snila je dobra stara vremena, i svog Šopena i Baha i Lista.

A u životu, sama na svetu, u menuetu tražila spas.

Još uvek lutam, gde je kraj puta? Pamte me mnoge provincijske pruge.
Kriju me mračne, jeftine krčme, noći su, ponekad, puste i duge.

Nestajem tada u nekom svom svetu, i menuetu, i menuetu…


Miholjsko leto

Do pola jedan je bila na času klavira
Onda korakom merila grad
I usput gledala izloge
Pardon… svoj odraz u njima
U kosi još, poput venca, ona molska kadenca
Mala vračka da upravo tad
Uz “Caffe Kibic” polagano nadođe On
Kao plima…

Tajne su tu zato da ih neko nasluti
Postoji reč koja vredi tek kad se odćuti
Bogu je kanuo čaj… svud je prsnuo sjaj
Jedan platan će ostai zlatan
Ona kroz smeh čvrsto svoju kajdanku stišće
Ne drhti On… to je samo to uvelo lišće
Blaženo Miholjsko Leto
Jedno i sve to za njih…

A On je nosio naglas svojih Skoro Osamnaest
Sve češće mu govore “Vi”
Begeš u grudima udara
Bije u bronzane žice
U džepu sretni staklenac…
ko ono novčić i zdenac
Mala vračka da nestanu svi
A Ona bane ko lupež…
I prospe mu kosu
U lice…

Kao osrednji klošar, malo prosed… i prostar…
Na uglu sam zastao sam
Ne tako dobar oktobar
I misli sve… u “ruskom štilu”
A onda shvatih, na prepad….
Da te volim, ko nekad
Vreme samo raspiruje plam
U meni “miholjsko leto”… to prkosno sunce
Pred zimu…


Mirka

Čuli ste za Zlatni Bokal, to je jedan sumnjiv lokal, al’ je kuvar pravi as.
Sedeo sam sam za stolom, pio viski s koka kolom, kada začuh neki glas:
“Znam vas, pardon, s televizije. Vi ste ponos naše nizije.
Moja kći od devet godina, sve vaše pesme zna, baš svaki stih”.

Na te reči izvanredne, ponudih da sa mnom sedne, (čekao je samo to).
Reče: “Hm, ja sam iz orkestra, ta što peva mi je sestra, tu smo već mesec i po.
Mi vas ne bi maltretirali, al’ bi nešto sad odsvirali,
to je jedan šlager lično naš, želimo čuti vaš cenjeni sud”.

Pa reče: “Mirka, ljubavi jedina moja ti, ko te sada dirka,
i ko ti pod prozore dolazi da ti svirka?
Mirka, možda bi mi sretno živeli,
samo da si ti našla pravi put do mog tužnog srca”.

Rekoh da ću mu pomoći kol’ko je u mojoj moći, al’ ja sam pevač tek.
Reče: “Svi su producenti promašeni dirigenti, niko nema šmek.
Mi već godinama sviramo, al’ strašno slabo prosperiramo.
Poslušajte još jedanput bar, ovo je prava stvar, veliki hit!”

Pa reče: “Mirka, ljubavi jedina moja ti, ko te sada dirka,
i ko ti pod prozore dolazi da ti svirka?
Mirka, možda bi mi sretno živeli,
samo da si ti našla pravi put do mog tužnog srca”.

Pričali smo posle dugo, o muzici, šta bi drugo, popili smo oho-ho.
Ja od tada slabo radim, stvarno nije da se vadim, al’ je razlog tačno to.
Ta mi se interpretacija, javlja k’o halucinacija,
proganja me, muči, vraća se, uvek, k’o bumerang,
taj smešni, divni refren.

Pa reče: “Mirka, ljubavi jedina moja ti, ko te sada dirka,
i ko ti pod prozore dolazi da ti svirka?
Mirka, možda bi mi sretno živeli,
samo da si ti našla pravi put do mog tužnog srca”.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Moj frend ima Rock and Roll Band

Ja pevam balade i pesme lagane
i čuvam svoju snagu za dobre stare dane.

Ali ponekad želim da pevam
na sav glas.
Ponekad stvarno želim da pevam
na sav glas.

Moj stari friend ima rock and roll band,
a to je bio moj san, da sviram rock svaki dan.
Moj stari friend ima Gibson les Paul,
a ta gitara meni nanosi bol.

On peva: “Ša – na – na”,
on peva: “One, two, three”,
on peva: “Je, je, je!”

Ja često navratim
i onda sviram s njim
i pevam: “Je, je, je!”

Priznajem sam, to baš nije moj stil,
ja nemam rokerski glas, ja nemam rokerski stas.
Al’ mislim, hej, gde bi bio nam kraj,
da svako radi samo ono što zna.

I zato: “Ša – na – na”,
i zato: “One, two, three”,
i zato: “Je, je, je!”

Svojim baladama
ja ću se vratiti,
al’ dotle: “Je, je, je!”

Moj stari friend ima rock and roll band,
a to je bio moj san, da sviram rock svaki dan.
Moj stari friend ima Gibson les Paul,
a ta gitara meni nanosi bol.

Dok oni lupaju
i kose čupaju
i viču: “Je, je, je!”,

ja ludim za njima,
samo me zanima
da pevam: “Je, je, je!”

Moj stari friend ima rock and roll band,
i sa njim zaboravljam sve, da li sam roker il’ ne.
Moj stari friend ima rock and roll band
i s njim se vraćam ja u dečačke sne.


Moja draga sad je u Japanu

Pamtim još taj sastanak,
suze njene, rđav znak,
reče: “Tata ima pos’o nov, ja se selim!”
Nije strašno, rekoh ja, osim parnog vikenda,
viđaću te stalno dobro znaš,
kolko poželim.

Moja draga sad je u Japanu,
pisma dugo putuju do nje,
uči džudo, pravi ikebanu,
plašim se, zaboraviće sve.

Ja sam još, uglavnom na Balkanu,
i bez nade da ću proći svet.
Da’l me ona ima još u planu,
ili drugom bere trešnjin cvet?

To je bila ljubav baš, love story na način naš,
sumnjam da ću sresti ikad još neku sličnu,
srušio se čitav svet, odneo je džambo džet,
od sudbine dobio sam tad petu ličnu.

Moja draga sad je u Japanu,
pisma dugo putuju do nje,
uči džudo, pravi ikebanu,
plašim se, zaboraviće sve.

Ja sam još, uglavnom na Balkanu,
i bez nade da ću proći svet.
Da’l me ona ima još u planu,
ili drugom bere trešnjin cvet?


Morao sam da se odselim

Prolaze gradom umorne bivše lepojke
iz moje slatke mladosti.
Skrivaju bore, s linijom se bore,
vreme im smišlja pakosti.

Najbolji momci sa korzoa, mladi lavovi,
mangupi, ugursuzi,
sad su šoferi, magacioneri,
kriju ih mračni bircuzi.

Kad o tome razmislim,
ja sam kriv što živim s tim.
Morao sam da se odselim,
i da se davno izgubim.

I da se nikad ne vratim,
da ih onakve zapamtim,
morao sam da se odselim
kad mi je bilo dva’estri.

I ja sam bio dečko s gitarom, mali car,
šašavi boem za sve njih.
Dečko s gitarom, danas dečko s honorarom
koji ga odvaja od svih.

I kad o tome razmislim,
ja sam kriv što živim s tim.
Morao sam da se odselim,
i da se davno izgubim.

I da se nikad ne vratim,
a me onakvog pamte svi,
morao sam da se odselim
kad mi je bilo dva’estri.


Mrtvi

Od loših vesti i reklama prognan, utekoh na treći program
Gde je, nekim čudom, tekla poznata burleska
Svi oni gegovi i lica ista… slikovnica što se lista
Setno, ko na dnu škrinje nađena sveska
Osmeh se zaledi na čas… gde su sad Laurel i Hardi?
I ovaj ljuti zrika… i njegov beli psić?

O, svi su mrtvi… odneseni…
Bršljan je davno prekrio stih
Od zla i briga su rešeni.
Al divna ludost ko oreol još rominja oko njih

Bila je berba… osta fotka od nje… leto neznano gospodnje
No, uglavnom, ta su burad otkad popijena
Ćale s kačketom, čuvenim, od tvida, putunju sa leda skida
Deda pred vranca spušta otkose sena.
U smeđoj senci bresaka samo po bluzi poznam majku
I ko da čujem mobu… i kikote niz drum…

Al svi su mrtvi… i blaženi…
Bršljan je davno prekrio stih
Od zlih vremena su spašeni
A trag poštenja i dobrote ko oreol još rominja oko njih

U godišnjaku škole važna lica šmekera i bubalica
Ali samo jedan moto: Drži se, Planeto!
Sanjari… genijalci… šampioni… žrtvovani ko pioni…
Pale su zastave u četrdes’ petoj
Kadgod ih sretnem, žale se… šapuću ko zaverenici
Al pijan dah je vetar što zmaja ne diže

Ma, već su mrtvi… a hodaju…
Ja nisam rođen da čekam smak
Moj život nije na prodaju
A kad pleteš svoj oreol za to i nema mesta boljeg nego mrak…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Na pola puta

Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom za uvek…

Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I vidiš već sam tu, na pola puta – sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.

I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

I vidiš već sam tu, na pola puta – sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta – sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.


Namćor

E volem… nikog, lutko… takva mi je narav
Kao odžak star i garav
Puno dima je kroz mene prošlo
Ne volem… ujne, strine, šogore, komšiluk
Nataknem ih na čiviluk
Od njih ništa dobro nije došlo
Ne volem… semenkare… cigane trubače…
Burek… ulične pišače…
Nek mi moju lepu varoš vrate
Ne volem… džipadžije… Dizel…
Butikaše… restoteke… tamburaše…
Svaku pesmu bar za strofu skrate
Mater im…

Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu “na lakat”
Pa nek je stoput dedina
Da kupim četir konja besna
Da ih u oblak upregnem
Pa s tobom di nas niko ne zna uteknem

Ne volem… kad mi gaće uđu… di već uđu…
Te što brinu brigu tuđu…
Košticu u štrudli od višanja…
Ne volem… zatucane… gratis… kravataše…
Hipohondre što se plaše
Da dobiju rak od razmišljanja…
Ne volem… krvoločne pse i gospodare…
Nađubrene trotoare…
Maskirne kad navale na pendžer…
Ne volem… lopuže sto voze tuđa kola…
Znaju azbuku do pola…
Miču usnama dok sriču pejdžer…
(nji` se malko gadim, pravo da ti kažem…)

Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu na “na lakat”
Pa nek je stoput dedina
Da kupim čamac na dva vesla
I onaj šešir rogozan
Pa tebe di nas niko ne zna odvozam

Ne volem šizove i nervne bolesnike
Pre ih puštali za vikend…
Sad ih puste pravo pred kamere…
Ne volem… sve te lezibejke, da prostite…
Proročice… travestite…
Nek mi gospon-dame ne zamere
Ne volem… teget girtlu na teget mantilu…
Šestu ličku… Sedmu silu…
Opa-cupa preko Okučana…
Ne volem… izbore… televizor… plakate…
Dosta, ako boga znate…
Ludnica je kanda otključana širom ostala
(provert’e, molim vas)

Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu “na lakat”
Pa nek je stoput dedina
Da kupim adicu od peska
Na njoj šumarak nakrivljen
Da tebe di nas niko ne zna sakrijem

Ne volem… uzdržane… trezvene… pa džoging…
Takve najpre trefi šloging
Al ni krkanje mi nije blisko
Ne volem… što odasvud samo čuješ daj mi!
Il se prosi il se zajmi
Jebo te, ja nikad nisam isko
Ne volem… štreberčine… večne odlikaše…
Crne rolke i sektaše…
Ne padam na Tibet… ili Burmu…
Ne volem… škrtariju… intelektuatce…
Koji važno vrte palce…
Kupiš ih za špricer i kavurmu…
(koju ja lično ne volem…)

Al tebe volem to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Prodaću onu našu kućerdu “na lakat”
Pa nek je stoput dedina
Napuklo srce na dve pole
Ljubav je teret pregolem
Baš ni to što tol’ko volem… ne volem…


Naopaka bajka

U suterenu tunel ka nebesima
Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka
Sumorna lica, nasamo sa gresima
U hodniku bez povratka…

U crni grm se moja ptica zaplela
Zaneta titrajima zvezde danice
I kasni dah dok hladni čelik skalpela
klizi niz nit brojanice…

Postoji plan da je anđeli ukradu…
Il bar na čas, da je vrate među njih,
Jer nekad Nebo pravi veliku baladu
I traži rimu za glavni stih…

Na grad juriša nežna bela legija
Januar prostire svoj prefinjeni sag
U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja
Da zima pričeka njen trag…

Ne vrede priče koje znam
Laže za oči pospane
Izmišljam bajku, čudnu naopaku uspavanku,
Da od nje budna ostane…

Postoji put koji namernike bira
Tajnovit drum, uvek najboljima sklon,
Jer nekad Nebo samo crne dirke svira
I traži notu za taj ton…

Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji
jer tek sluti da postojiš…
Negde u tebi čeka okovana neka pesma
koju niko živ još ne zna…
U tebi lanac zvecka tajnim alkama
Bićeš ti majka majkama…

Postoji plan da te anđeli ukradu…
Il bar na čas, da te vrate među njih,
Jer nekad Nebo pravi veliku baladu
I traži rimu za glavni stih…

Postoji put koji namernike bira
Tajnovit drum, uvek najboljima sklon,
Jer nekad Nebo samo crne dirke svira
I traži notu za pravi ton…


Naposletku

Naposletku…
Ti si dobro znala ko sam ja
Otkud sad te suze, moja mila?
Rekla si da se za točak bršljan ne hvata
Zalud izgužvana svila
To je tako…
Ne pravi od tuge nauku
Mami svetlo na sledećem bregu
Okopniće moj otisak na tvom jastuku
Kao “jezuška” u snegu…

Razbiću gitaru
Crn je mrak ispunjava
Odavno se svoje pesme bojim
Pomera u meni one gene Dunava
Pa ja tečem… i kad stojim…
Ali opet…
Dal’ bi ikad bila moja ti
da sam vojnik u armiji ljudi?
Rekla si da baš ne umem novce brojati
I da je Ništa sve što nudim…

Naposletku…
Ti si navek znala da sam svirac
Brošić što se teško pribada
Da me moze oduvati najblazi Nemirac
Da ću u po reči stati
Da se neću osvrtati
Nikada…

Ređaš po vitrini
fini porculanski svet
Al’ ja sam figurica bez žiga
Pazi… to je bajka
Što ti pada na pamet?
Fali ti baš ovaj cigan…

Ne, mila…
Tek u jesen otkriju se boje krošanja
Sve su slične u leto zelene
Naposletku…
Ti si dobro znala ko sam ja
Čemu suze, lepa ženo?

Draga moja, ti si navek znala da sam pajac
Moj je šešir šatra pomična
Usne, tice-rugalice, a u oku tajac
Da sam kaput sa dva lica
Da sam Gospo’n Propalica
Obična…

Naposletku…
Ti si navek znala da sam svirac
I da je nebo moja livada
Da me može oduvati najblazi Nemirac
Da ću u po reči stati…
Da se neću osvrtati…
Nikada…
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Narodnjaci

Narodnjaci su preuzeli stvar,
znaju sistem i stvaraju dar-mar.
Rasturaju po pitanju tiraža,
sve veća je blamaža biti neko od nas.

Narodnjaci su ukrali moj bend,
narodnjaci su federalni trend
a mi smo gurnuti u ilegalu,
na kom tajnom kanalu naći bazu i spas?

O narodnjaci,
sve vam je u šaci al’ zašto da se baci?
Ma ostavite nešto i za nas.
Narodnjaci, braćo i zemljaci,
budite ortaci pa smanjite taj gas!

Narodnjaci na ključnim mestima.
Narodnjaci u glavnim vestima.
Na džinovskim plakatima u boji,
kud koji mili moji, da vam ne čujem glas.

Narodnjaci sa našim curama.
Narodnjaci u svim strukturama.
Od udruženog rada pa do sporta,
narodnjak ante portas, njihov dolazi čas!

O narodnjaci,
sve vam je u šaci al’ zašto da se baci?
Ma ostavite nešto i za nas.
Narodnjaci, braćo i zemljaci,
budite ortaci pa smanjite taj gas!

Nemaju njive te perspektive, armiran beton zove nas sad.
A snovi lebde izmedju negde na relaciji selo – grad.
Nastupa era amatera, iz svoje kože može se sad.
Rapidno stasa hibridna klasa na pola puta selo – grad.

Narodnjaci,
sve vam je u šaci al’ zašto da se baci?
Ma ostavite nešto i za nas.
Narodnjaci, braćo i zemljaci,
budite ortaci pa smanjite taj gas!

Narodnjaci, narodnjaci, narodnjaci, narodnjaci…



Ne lomite mi bagrenje

Verujem cenjeni sude
Da dobro poznaješ ljude
Vi barem imate posla
Jer ćud je ćud, a sud je sud

Verujem cenjena glavo
Da si izučio pravo
Da svakom sudiš pošteno
Jer čast je čast, a vlast je vlast
I sve po zakonu

Za to sam prvi, ne bi bilo ove krvi
Da je bilo sve po zakonu
Pa nek se zna

I ja to poštujem
Tu su paragrafi pa zagrabi
Nek isto je i đavolu i đakonu

Nek su mi gazili njivom
Mojom se sladili šljivom
Uvek je lopova bilo
Jer ćuk je ćuk, a vuk je vuk

Nikada zlotvora dosta
Suša mi uništi bostan
I led se prospe pred žetvu
Al led je led, a jed je jed

I prekardašilo
Imo sam bagremovu šumu
Tamo dole prema drumu pa sam čekao
Red je red

Polako komšije
Ne može samo da se uđe
Da se ruši tuđe lepo sam rekao

Ne lomite mi bagrenje
Bez njih će me vetrovi oduvati
Pustite ih moraju mi čuvati
Jednu tajnu zlatnu kao dukati

Ne lomite mi bagrenje
Pod njima sam je ljubio
Bosonogu i odbeglu od sna

Ljudi smo, cenjeni sude
Pa neka bude šta bude
Žao mi marama crnih
Al plač je plač, a mač je mač

Ne pitaj šta bi sad bilo
Kad bi se ponovo zbilo
Ne pitaj da li se kajem
Jer red je red, a jed je jed

I sve po zakonu
Tu su paragrafi pa zagrabi
Pošteno i za veru i za neveru

Red je red, i ja to poštujem
Jer više bilo bi ubica
Nego ptica koje odleću ka severu

Ne lomite mi bagrenje
Bez njih će me vetrovi oduvati
Pustite ih moraju mi čuvati
Jednu tajnu zlatnu kao dukati

Ne lomite mi bagrenje
Pod njima sam je ljubio
O zar moram da vam ponovim
Okanite se njih jer sve ću da vas polomim…


Ne volim januar

Ne volim januar ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa, broj trideset i ko zna,
kako polako odlaze.

Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom tog sokaka
nikad ja nisam brojao.

Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?

Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima,
tako se lako rasplaču.

Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio, pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.

Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali anđele moj?


Nedostaje mi naša ljubav

Na jastuku… bdim na ponoćnoj straži kao stari posustali ratnik
Kom svaki put od riznice neba jedva zapadne mesečev zlatnik…
Pod oklopom drhti košuta plaha večno gonjena tamnim obrisima straha
Koja strepi i od mirnih obronaka sna…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… bez nje se život kruni uzalud
Nedostaješ mi ti, kakva si bila, nedostajem i ja – onako lud…
Ja znam da vreme ne voli heroje, i da je svaki hram ukaljalo
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo…

Kad potrazim put u središte sebe, staze bivaju tešnje i tešnje
I skrijem se u zaklon tvog uha kao minđuša od duple trešnje
Al uspevam da još jednom odolim da prošapućem da te noćas ruski volim
Šta su reči… kremen što se izliže kad tad…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… a bez nje ovaj kurjak menja ćud
Nedostaješ mi ti, kakva si bila, edostajem i ja – onako lud…
Ja znam da vreme svemu menja boje, i da je silan sjaj pomračilo
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo…

Ponekad još u moj filcani šešir spustiš osmeh ko čarobni cekin
I tad sam svoj, jer ma kako me zvali ja sam samo tvoj lični harlekin
Ponekad još suza razmaze tintu, i ko domina padne zid u lavirintu
Tako prosto… ponekad još stignemo do nas…

Nedostaje mi naša ljubav, mila… bez nje uz moje vene puže stud
Nedostaješ mi ti, kakva si bila, nedostajem mi ja – onako lud…
Ja znam da vreme uvek uzme svoje, i ne znam što bi nas poštedelo
Al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije vredelo…


Neki novi klinci

Moj deda već dugo ore nebeske njive
Ali baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca
Na dan kad sam rođen, tu je posađen orah
I u avliji pod gustom krošnjom sad igraju se deca

Neki novi klinci
Neki novi klinci
Neki novi klinci

Kroz maglu treperi devet sveća na torti
Tad sam dobio par mandarina i malog belog zeca
U maju još uvek zriju komšijske bašte
Ali trešnje i zelene kajsije kradu druga deca

Neki novi klinci
Neki novi klinci
Neki novi klinci

Moj drugar Milutin, druga klupa do vrata
Ima klinca od četiri i po i uči ga da peca
Ponekad ga sretnem, mahne kroz prozor kola
A u porti, za loptom sad jurcaju neka druga deca

Neki novi klinci
Neki novi klinci
Neki novi klinci

A ja, ja se kockam sa prevarantom životom
iz rukava on svakoga dana izvuče nekog keca
I stariji mi kažu: “Sad si u pravom dobu!”
A u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca

Neki novi klinci
Neki novi klinci
Neki novi klinci
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Neki se rode kraj vode

Neki se rode kraj vode, plavetne,
i život im surov ritam nametne:
s neba sve i metalik BMW…
I one tanke talijanske cipele,
što lako gaze i dobro prolaze.

U leto nude nam geto, šatore,
pet zvezda za ljute okupatore.
Kinta-dve za noviji BMW…
U fond za tanke talijanske cipele,
što lako gaze i dobro prolaze.

Samo prebroje Švapce k’o deca klikere,
i samo nataknu tamne cvikere.
Miki, pa to je kao na sliki:
Orlovi rano lete na plavim markama,
a galebovi nad belim barkama kruže, to je nepravda druže…

Mene je geografski faktor omeo
da ikad vozim alfa romeo,
nervi su na rezerevi…

Neki se rode kraj vode, i to je kraj,
furešti furaju sve za zimmer frei:
nov TV i felge za BMW…
I nove tanke talijanske cipele,
što lako gaze i dobro prolaze.

Samo prebroje Švapce k’o deca klikere,
samo nataknu tamne cvikere.
Miki, to je kao na sliki:
Orlovi rano lete na plavim markama,
a galebovi nad belim barkama kruže, pa to je nepravda druže!

Ometen, dakle, pomenutim faktorom,
jurim kroz njive sportskim traktorom.
Nervi su na rezervi…

Moj život nije toj priči ni nalik,
ja imam srp i čekić metalik,
i čekova za još par vekova…
Na mom su putu mutne baruštine.
Hiljadu rupa odavde do skupštine.

Rođen sam kraj kanala za navodnjavanje,
meni je glavna stavka davanje.
Miki, a dotle na onoj sliki:
Orlovi rano lete na plavim markama,
a galebovi nad belim barkama kruže, pa to je nepravda druže…

Cipele tanke su za šminku i za jazz,
a bata nosi model stiplčez.
Nervi su na rezerevi.

Samo prebroje Švapce k’o deca klikere
i samo nataknu tamne cvikere.
Miki… kao na sliki:
Orlovi rano lete na plavim markama…
A galebovi nad belim barkama kruže…


Neko to od gore vidi sve

Stevu Čenejca je ubio grom
Nežno ko rukom
Na širokom šoru, tu negde pred zoru, il pre
Niko se nije pitao gde se to noću skitao
Nego su žalili i sveće palili svi

Sa njegovim stricem sam proveo dan
Bio je očajan
Al taj matori momak je imao stomak za sve
Pa reče: Eto, tuđeg se latio
Zato je glavom platio
Zbog žene svog kuma je sišao s uma sasvim

A, vidiš
Neko to od gore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto
Svako dobro, zlo još pre
Sve vide oči sudbine

Tako ponekad te reči mi dođu ko jeka
Kad bure se spuste pa pacovi napuste brod
Ne brinem mnogo o njima, vrate se slepim danima
Pa idemo dalje, i plovidba traje ko pre

Al’ znam da
Neko to od gore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto
Svako dobro, zlo još pre
Sve vide oči sudbine

Lomiš mi srce ko bagremov prut
Onako, usput
Kad ostaneš sama, ti nađeš par dana za nas
Al’ ja crtam svoje krugove
I praštam stare dugove
Da, možda se varam
Al što da se staram o tom

Kad uvek
Neko to od gore vidi sve
Povlači te konce, igra se
Postavi na svoje mesto
Svako dobro, zlo još pre
Sve vide oči sudbine


Nema više benda kao Neoplanti

Nema više benda kao Neoplanti,
to je bilo da se priča da se pamti,
da smo tad ovo znali svemu bi odoleli.

Pratili me posle neki muzikanti,
tezgaroši, manje-više kalkulanti,
al’ brak iz računa, nismo se mi voleli.

O, dobri dani, best-of-all,
kad svirao se rock and roll,
i kad su čak i stari konobari plesali.

I ljuljao se celi svet,
sve pesme znam napamet,
danas me cene važni krugovi,
a gde su sada moji drugovi?

Gde su sada moji drugovi?

Nema više benda kao Neoplanti,
to je bilo da se priča da se pamti,
slavna vremena davna iza nas!

Nema više fudbalice posle probe,
preferansa u tišini garderobe,
kako se fajront bliži, sve to prima drugi tok.

Sve se manje čuju one prave psovke,
sve je manje one prave viljamovke,
i sve se češće čuje “Meni jedan gusti sok”.

O, dobri dani, best-of-all,
kad svirao se rock and roll,
i kad su čak i stari konobari plesali.

I ljuljao se celi svet,
sve pesme znam napamet,
danas me cene važni krugovi,
a gde su sada moji drugovi?

Gde su sada moji drugovi?

Nek ide život, nek ide život,
i nek se pleše za sve to što beše…


Nemam ništa s tim

Ona je volela blues
Njen kralj zvao se Peter Green
A ja, sasvim slučajno tu…
Za taj film neko levi, sasvim…

Uvek je gledala sat
I čim sklope kazaljke krug
Ko mala bi šaputala tad
Da negde neko misli na nju

U njenoj sobi, mala riznica greha
Kao duga, preko besmisla most…
Puno knjiga nekog prebeglog Čeha
I sportska štampa, ako naiđe gost…

Uglavnom prođe sve, ali ostane blues, boje se razliju
Kad ga čujem na radiju…
Ubija metronom… Šta taj sat radi tu?
Jedan i nula pet… Neko misli na nju

Negde u meni je kvar
I mrak što me gricka ko mią
I sav sam kao ona staklena stvar
U kojoj veje kada je pomeriš

U ovoj sobi ravnoteža je prosta
Sto i krevet i prekidač za luč
Ispod cena mole cenjenog gosta
Da pre puta ne zaboravi ključ

Uglavnom prođe sve, ali ostane blues, boje se razliju
Kad ga čujem na radiju…
Ubija metronom… Šta taj sat radi tu?
Jedan i nula pet… Neko misli na nju

Ona je volela blues, o je
Lucidni Peter Green…
A ja, ja sam voleo nju…
A blues… Šta blues?
Nemam ništa sa tim
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Đorđe Balašević

Post od branko »

Nevena

Sale Nađ je umro u snu…
Dan se taman zasiveo…
I ne znam šta je sumnjivo tu…
Jer u snu je i živeo…
Kažu da je slutio kraj…
Tobož, nije navio sat…
Pa sad, znao je da gubi taj rat…
Neko ružno sanja, nekom su košmari svitanja

Sveštenik je gunđao psalm…
Ko za kaznu naučen stih…
Pred kapelom nobles i šljam…
Iz istog puka Poraženih…
Srećom, nije imao šta…
Pošto ne bi imao kom…
Arčio je život po svom…
Testament? Tek skica na kutijici šibica

Strpljivi prsti neminovnosti razlažu uvod pesme koju dobro znam
I ako još išta ima da se oprosti i to ti noćas opraštam
Huči okean neizbežnosti… Pritislo nebo laki til tavanice
Al’ to se leči s dve-tri kapi nežnosti u vinu iz Ravanice

Sale Nađ je umro u snu…
Slutim da je snivao Srem?
Onaj bunar studen pri dnu…
I šarom loze zasenčen trem…
Slutim da je snivao Nju…
Čije ime sam gospod zna?
I da se u ječmu tog sna jednostavno zbilo to što ga je i ubilo?

Strpljivi prsti neminovnosti razlažu uvod pesme koju dobro znam
I ako još išta ima da se oprosti i to ti noćas opraštam
Huči okean neizbežnosti… Pritislo nebo laki til tavanice
Al’ to se leči s dve-tri kapi nežnosti u vinu iz Ravanice


Nevernik

K’o ukleti jedrenjak
u gusti modri mrak
uranja kolodvor.
O, dobra noć Banja Luko!

Ne, ne dolazim,
samo prolazim.
Nismo se videli dugo.
Dal’ to beše čast, šinjel maslinast?

Znam, ona spava sad
i možda ponekad
predgrađem njenog sna
prošeta ludi desetar.

Dal’ ikad pomisli
kroz prozor pokisli
il’ je sve pomeo vetar?
Hej, oči čarne ispred kasarne!

Njenima nisam bio po volji,
važno im bilo odakle su moji.
Zašto to smeta, sa ovog su sveta,
hlebotvorci, čestit soj?

Njen me je baba uz’o na nišan:
dal’ sam od njinih il’ baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Mani se čiča, ja sam svoj.

Od Stare Kanjiže,
pa malko naniže,
gde Tisa uspori
dići ću salaš na bregu.

Možda im pobegne
kad žito polegne,
kad se jarebice legu.
Možda kad sneva meni dospeva.

Otpravnik klima crvenom kapom:
“Vreme je bilo, ‘ajmo polako”.
Prosipa vetar behara pehar,
spavaj mala, mašala.

Ne volim kad me uzmu na nišan:
dal’ sam od njinih il’ baš i nisam?
Sloven sam, belac, slobodni strelac.
Za svaki slučaj, još uvek samo svoj…


Nikad kao Bane

Još u školi je ručicu dizao vešto
I već se znalo da postaće nešto
O već se znalo da postaće neko, ko bog
Mi smo rasli u šarenom kraljevstvu igre
On je imao drugi pedigre
Mali Bane je bio daleko od tog

I često se pitala moja mati
O, čedo moje, samo da mi je znati
Šta će to sa tobom biti
Dal ćeš ikad biti i ti
Kao Bane, dobri sin
Tih i miran, čist i fin
Kao Bane, vaspitan i solidan i koristan
Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav
Kao Bane odmeren, i usmeren i proveren

Pred maturu su pristigli momenti novi
Sport i ploče i nemirni snovi
Neki izlozi prepuni svega za nas
Ali Bane, taj je imao izloge prazne
Pa smo zato za funkcije razne
Svi mi večito birali njega u glas

I često se pitala moja mati
Gde se to skitaš, o da mi je znati
I šta će sa tobom biti
Dal ćeš ikad biti i ti
Kao Bane, dobri sin
Tih i miran, čist i fin
Kao Bane, vaspitan i solidan i koristan
Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav
Kao Bane odmeren, i usmeren i proveren za sve

Tu i tamo, tek ponekad sretnem tog dečka
Crna tašna i šofer i mečka
TV Dnevnik ga forsira nešto, o da
Bez krivice, u štampu je stigao skokom
Jer kad kreneš tim poznatim tokom
Tad svi ručicu podižu vešto, jen, dva

I često se pitala moja mati
Ko ga to gura, o da mi je znati
I šta će sa tobom biti
Dal ćeš ikad biti i ti
Kao Bane, dobri sin
Tih i miran, čist i fin
Kao Bane, vaspitan i solidan i koristan
Kao Bane, mali vredni mrav, poslušan i učtiv sav
Kao Bane odmeren, i usmeren i proveren

Draga mama, život je jedna velika….
Ta ne lajem, nema veze, ti znaš
To je sve lutrija, al ja ne odustajem
Od svog broja dok igra traje
Izgubim neku bitku, dobro
Al vremena bar još ima u neograničenim količinama i…

Ja se držim, još kako se držim
I ne brini puno o tom šta će biti
Mogu se kockati, londrati, piti
Mogu pasti na niske grane
Al ne boj se, nikad neću biti
Kao Bane, dobri sin
Tih i miran, čist i fin
Kao Bane, vaspitan i solidan i koristan
Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav
Kao Bane odmeren, i usmeren i proveren
O nikad kao Bane, nikad, nikad kao Bane

Nikad, nikad kao Bane
Nikad, nikad, nikad kao Bane
Nikad, nikad kao Bane
Nikad, nikad kao Bane
Nikad, nikad kao Bane
Nikad, nikad, nikad kao Bane

Kao Bane, dobri sin
Tih i miran, čist i fin
O nikad kao Bane, nikad kao Bane
Kao Bane, vredni mrav, poslušan i učtiv sav
O nikad kao Bane
Nikad, nikad, nikad…


Nisam bio ja za nju

Volela je klasiku i jazz, čitala je, pretežno, Perl Bak.
Njen je praded bio ruski knez, došao je sa Urala čak.

Nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.
Ne, nikad nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.

Prošla je, uglavnom, čitav svet, London, Pariz, Amsterdam i Rim.
Vozila je plavi “Renault 5”, ma, vozila je pristojno, sasvim.

Al’ ipak, nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.
Nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.

Živela je kao sat. Strogi plan za svaki dan.
Želela je znati sve: “Šta se zbiva? Ko se muva?”

Ja sam sasvim drugi tip, o, tako divno slobodan,
baš ma briga za njen krem. Eto, to je to.

Baš i ne bi bio neki brak, kad je ženin idol – čika Freud,
a njen suprug površan i lak, fudbal, coca-cola i Pink Floyd.

O, mama, nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.
Ne, stvarno, nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.

Sretnemo se ponekad. Pita me šta radim sad,
ispriča mi ukratko, šta se zbiva, ko se muva.

Kažem joj da tugujem, kartam se i lumpujem,
s oblacima drugujem, ona kaže: “Sam si tome kriv”.

Al’ ipak, nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.
Ne, stvarno, nisam bio ja za nju, nisam bio ja za nju.


Noć kad sam preplivao Dunav

Na mostu smena straže
Znao sam da me traže
Žandara nema koji ne zna moj lik
Zar moja glava vredi sto forinti, gospodo draga
Pod slikom toliko piše
Vredi bar krajcaru više

Dobre smo krčme znali
Dobre smo konje krali
Dobra nas neka zvezda pratila svud
Ostajte zbogom zeleni Karpati, drumovi carski
Dugo sam bio daleko
Dal’ me poželeo neko

Dolazim, sto dukata donosim
I kašmirsku maramu čudesnih boja
Dolazim da te opet zaprosim
Dok te drugom ne daju
Ljubavi moja

Talasi lađe lome
Šta srce zna o tome
Srce je ludi Husar, pijan i mlad
I te sam noći preplivao Dunav, dubok i strašan
Oprosti, velika reko, al’ ja sam morao preko

Dolazim, sto dukata donosim
I kašmirsku maramu čudesnih boja
Dolazim da te opet zaprosim
Dok te drugom ne daju
Ljubavi moja
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 14 gostiju