Sonja Bogdanović - Crvenkapa u nebajci

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Sonja Bogdanović - Crvenkapa u nebajci

Post od branko »

Sonja Bogdanović

CRVENKAPA U NEBAJCI


LICA:
KUKULA BANE, zec čarobnjak
CRVENKAPA
ĐOLE, dečak
JASMINA, devojčica
DAFINA, Jasminina sestra
RADENKA, Đoletova mama
BABA SIBINKA, Jasminina i Dafinina baka
GOSPOĐICA VIOLETA, učiteljica
Dr PETROVIĆ, lekar
MILOMIR, školski poslužitelj
Deca iz publike


PRVI ČIN
Veseo, bajkovit šumski predeo. Iskače zec-čarobnjak Kukula Bane. On je u fraku i pantalonama, sa cilindrom na glavi, ali je na njemu sve šareno i šašavo. U ruci ima štap. Iz fraka mu viri zečiji repić i stalno ima problema da smesti uši pod cilindar. On je veseo, umiljat, vragolast i nestašan.
KUKULA BANE:
(Peva dubokim glasom i pravi se strašan)

Ja sam čarobnjak
Kukula Bane,
Šuma iz bajke
Meni je dom.
Izmišljam šale,
viceve i varke,
izvodim trikove,
izazivam čarke,
moja je ambicija
da menjam bajke
i da od reda pravim lom,
lom, lom, looom,
da pravim looom

Deco, pa vi ste se uplašili mene! Bojite se, bojite! Bojite se? Ha, ha, ha, ho, ho, ho, hi, hi, hi, bojite se, bojite! (Odustaje od svog “strašnog glasa” i prelazi na običan) Ama, ne bojite se! Samo se pravite da me se bojite. Ko se još boji zeca!? Iako sam čarobnjak ja sam ipak samo zeka, lepi čupavi, slatki zeka. Buci-buci, buci-buc! (Samog sebe štipka, čupka, mazi, izigravajući istovremeno i decu i zeku, onda naglo odmahne rukom i postaje sasvim prirodan) A sada ćemo ozbiljno. Prvo da se predstavim. Ja sam zeka -Kukula Bane – čarobnjak iz bajke. Meni je ovde često malčice dosadno, a ponekad, priznaću vam u poverenju, i mnogo dosadno. (Prilazi rampi i seda na pod. Govori poverljivo, zaverenič ki) Bajke su već same po sebi čarobne i nema u njima šta da radi jedan ovakav čarobnjak ako nema baš svoju bajku. A ja, deco, zamislite, nemam svoju bajku, nego se uvlačim u tuđe bajke, gledam, slušam. U svakoj stalno sve isto, pa mi dosadi. Evo danas! Baš danas mi je strašno dosadno. (Proteže se, zeva, izvrne se na leđa i diže sve četiri noge u vis, onda se trgne, sedne i počne živahno) Ne smemo se prepuštati dosadi. Dosada je vrlo opasna stvar! Moram odmah da smislim nešto protiv dosade. Nešto sjajno! Nešto fenomenalno! (Skače na noge) Deco! Da smislimo nešto zajedno! Pa da. Što da ne? Zabavljajte se sa mnom, jer i vama je možda dosadno, a dosada je najteža bolest detinjstva. Detetu nikada ne treba da bude dosadno. Ono mora stalno nešto da radi, da se igra, da gleda, da sluša. Bilo šta! Bolje i da se bije nego da mu bude dosadno. (Sve što govori prati pantomimatskim i akrobatskim pokretima. Naglo staje i obraća se publici) Hoćete li da smislimo zajedno neku ludu zabavu?
DECA: (Improvizacija)
KUKULA BANE: Naravno da hoćete! Samo kakvu zabavu da smislimo? Mogli bi... (Izvrne se na leđa i izigrava duboko razmišljanje) hm, hm... mogli bi... mogli bi smo (Naglo skače jer mu je sinula ideja) da se muvnemo u neku bajku i da u njoj napravimo lom. Jedan pravi kukulabanovski dar-mar. Da se siti naigramo, da se vraški našalimo, a onda... e onda, kada već malo, samo malo preteramo, onda ćemo sve stvari opet da dovedemo u red. Hoćemo li?
DECA: (Improvizacija)
KUKULA BANE: Samo gde da prćnemo? Gde da brljnemo? Gde da napravimo dar-mar? U kojoj bajci? Hajde, pomozite mi!
DECA: (Improvizacija)
KUKULA BANE: Snežana? Ivica i Marica? Pepeljuga?
Dok Kukula Bane nabraja i priseća se (Uz pomoć dece iz publike), Crvenkapa počinje iza scene da peva, prvo tiho, kao iz daljine, a onda sve glasnije i pevajući izlazi na scenu.
CRVENKAPA:

Proleće večno,
mesec maj.
Šareno cveće,
sunca sjaj.
Zelena šuma,
ptica poj.
Sva ta divota,
Život je moj.
KUKULA BANE: (Dok Crvenkapa još peva iza scene) Crvenkapa! Pa da! Crvenkapa! Evo dolazi, kao da smo je zvali. Sada ćete videti smejuriju. (Valja se od smeha) Luckasta, slatka mala, bezazlena, lakoverna Crvenkapica. Da je pustimo prva malo samu. (Sklanja se iza drveta)
CRVENKAPA: (Ulazi na scenu obučena kao klasična Crvenkapa iz bajke. U ruci nosi korpu sa ponudama baki) Evo još jedan divan, prekrasan sunčan dan! Još jedan srećan, radostan, sunčan dan! Kako mi je lepo! (Zastaje pod navalom lepih osećanja, pa kreće još nekoliko koraka) Kako sam zadovoljna što ću uskoro opet videti svoju milu bolešljivu bakicu. Jedva čekam da je vidim! (Zaustavlja se pomalo prkosno) A što se ne bih bar malo poigrala na ovom predivnom mestu? (Odlučno seda na travu) Posle ću da potrčim, i eto mene na vreme. Šta mislite deco? Nema u tome baš ništa loše. Baka i tako leži u krevetu, drema, i zapravo i ne zna koliko je sati, a ja ću malo, samo malkice... Skinuću svoje prelepe nove cipelice koje me užasno žuljaju. (Skida cipelice) Ama, šta će deci cipelice, još ovako prelepe, nove i žuljave! Skinuću ih i zaigrati po sočnoj majskoj travici bosa, kao vila. (Peva i igra bosa)

Potok žubori,
skriven u gori,
na lišću blista rosa,
po travi gazim bosa,
u žbunju bubica roj,
po zemlji vrve mravi,
a moje srce peva,
daleku sreću sneva,
o nekoj drugoj javi.
Dok ona peva Kukula Bane iskače iza drveta i staje iza nje. Crvenkapa se trgne iznenađena i po malo uplašena.
KUKULA BANE: O kakvoj to drugoj javi snevaš, dobra naša, poslušna Crvenkapice? Zar nisi srećna i zadovoljna u svojoj bajci?
CRVENKAPA: Oh kako ste me uplašili nepoznati gospodine Zeko. Zašto mislite da nisam srećna?
KUKULA BANE: Da se prvo predstavim. Ja sam čarobnjak, zeka Kukula Bane, živim u šumi iz bajke i pomažem njenim nesrećnim stanovnicima da budu manje nesrećni, a srećnima, da budu još srećniji. Veseljak sam, šaljivdžija i obešenjak. Nisam svemoćan, ali sam dosta moćan i veoma...
CRVENKAPA: Izvinite što vas prekidam gospodine Kukula Bane, ali meni je zabranjeno da zastajkujem, zazijavam i razgovaram sa nepoznatim stanovnicima ove prekrasne šume. Moram brzo svojoj baki, ona čeka ponude a ja već kasnim. (Još dok govori obuva žurno cipelice i polazi)
KUKULA BANE: Čekaj devojčice! Ja nisam nepoznat. Lepo sam ti se predstavio. Znači upoznali smo se. Hteo sam da ti ispričam ceo svoj život i time sam pokazao veliko poverenje prema tebi. A ti... pa ti i nisi baš toliko poslušna kao što sam mislio jer si ovde izula cipelice, igrala bosa i pevala o zelenoj travici i nekoj drugoj javi o kojoj sanjaš. Izgleda da nisi zadovoljna svojim životom? Ili se varam? A možda se bojiš zečeva?
CRVENKAPA: U redu, priznajem, zabavila sam se malo. Pa ja sam samo jedno veselo dete. Ali sada stvarno moram da idem. Baka će se brinuti. A zečeva se ne bojim. Zekana se boje samo kupus i šargarepa, a vi ste uz to, jedan veoma zanimljiv i lepo vaspitan gospodin zeka. Razgovaraću s vama do mile volje drugi put, kad budem imala vremena.
KUKULA BANE: Ali ne drugi put, lepa, najlepša gospođice Crvenkapa. Popričajmo sada! Sada je pravi trenutak! Sada imate vremena! Baka drema i ko zna kada će se probuditi. Ona i ne zna koliko je sati. A ti imaš probleme ljubimice šumska, imaš ih, a ja bih sigurno mogao da ti pomognem svojim čarolijama.
CRVENKAPA: Ne stvarno nemam problema. Kako bih ja mogla da imam problema? Živim u bajci. Večito mlada, večito srećna, šetam po šumi. Svi me vole. Svi su prema meni ljubazni. Ja...
KUKULA BANE: Pa u tome i jeste problem. Sve je divno, krasno, lepo, prelepo, a tebi je dosadno! Eto! To je tvoj problem.
DOSADA. A čarobni zeka Kukula Bane je pravi ekspert za lečenje dosade. Po toj svojoj veštini poznat sam u celoj zemlji, pa i u inostranstvu. Imam i diplomu. Pogledaj ako ne veruješ! (Vadi diplomu iz šešira i pokazuje Crvenkapi)
Ali ti ne znaš da čitaš, lanešce nevino. Tebi tako nešto u tvojoj bajci nije ni potrebno.
CRVENKAPA: (Zamišljena, kao da ga i ne sluša, više za sebe) Dosada, dosada. Na to nikada nisam pomislila. (Pevuši)

Od mame do bake,
od bake do mame,
ljupka i mila,
vesela i čila.
Uvek isto cveće,
Istih ptica poj,
Večiti i srećni
Život su mooooj.
KUKULA BANE: Pa zar ne bi želela da doživiš još nešto? Nešto novo, sasvim novo i sasvim uzbudljivo, lepo, zanimljivo? Ne- što što ne možeš ni da zamisliš? Nešto što ja mogu da izvučem iz svog čarobnog šešira?
CRVENKAPA: Naravno da bih, ali ne... ne! Dosta mi je i one strašne, opasne avanture sa vukom. Priznajem da bez toga ne bi bilo ni ove moje bajke, ali... ne, ne, stvarno ne! Samo... Kukula Bane, zeče čarobnjače, šta to imate u šeširu?
KUKULA BANE:O lepotice moja! Svašta ja imam u šeširu. Treba samo da odaberem nešto za tebe, pa onda da izgovorim odgovarajuć e čarobne reči za odabranu situaciju, pa onda... Za tebe treba da izaberemo nešto posebno, izuzetno... možda... Pa evo, na primer, mogao bih da te pošaljem malo u nebajku.
CRVENKAPA: U nebajku? Pa to ne postoji. Kako da odem tamo?
KUKULA BANE: Kako ne postoji? Zar nikada nisi čula za nebajku? (Deci) Jeste li čuli? Crvenkapa misli da je ceo svet bajka, da ništa sem bajke i nema na ovom svetu! (Crvenkapi) Zar ti niko nije pričao o nebajci?
CRVENKAPA: Čula sam, ali to su samo priče. To priča moja baka. Tamo u nebajci kao jure i lete po ulicama i vazduhu neke velike, tvrde, šarene bube koje nekuda daleko nose ljude, pa ručak kuvaju bez vatre na nekim vrućim ormančićima, pa stalno moraju da jedu, jer su uvek gladni, a onda tu hranu izbaciju preko jednog vrlo nezgodnog mesta na telu i zbog toga se skrivaju u neke male sobice. To zapravo ne razumem. Onda, kaže moja baka, žive u velikim gradovima i imaju kuće jedni drugima iznad glave, a u njih se penju u nekim ormanima koji idu gore – dole. Pa imaju kutije u kojima pevaju i igraju kad se pritisne na nešto i još puno tamo nekih čudesa i neverovatnosti. Ali, to je samo nebajka.
KUKULA BANE: Ti u to ne veruješ? (Deci) Deco, ona ne veruje u automobile, avione, liftove, šporete, televizore! Pa moramo sve to da joj pokažemo! Je l’ tako deco?
DECA: (Improvizacija)
CRVENKAPA: Ne. Ne verujem. Kako da verujem kad nebajka ne postoji. A i da postoji ne bih išla tamo. Meni je dobro i ovde. Ima i u bajci svakakvih čudesa. Što da idem čak u nebajku?! Sada je stvarno bilo dosta. Mnogo sam se zadržala. Doviđenja dragi gospodine Kukula Bane, nadam se da ćemo se opet jednom sresti i da ću ja tada... (Hoće da potrči)
KUKULA BANE: Ne! Ne nikako sada ne možeš da odeš! I sama si priznala da ti je dosadno. Stvarno, nisi baš srećna sa tom svojom bajkom. Večito mala devojčica, ništa ti se ne događa. Samo taj vuk, lovac, baka, i ništa više. Nema ni dvorca, ni kraljice majke, ni čarobnog prstena, ni svilenih haljina što menjaju boju po tvojoj volji. Baš ništa naročito nema. Izvini molim te, ne želim da te vređam, ali stvarno, nije baš velika sreća da, pored toliko princeza i vila, ti u svojoj bajci budeš stalno jedna obična mala seljančica koju je pojeo vuk. Ti imaš pravo da zaviriš u neki zanimljiv, drugi svet. Samo malo da zvirneš, pa se opet vrati u svoju bajku. Ništa ti u njoj neće pobeći.
CRVENKAPA: Imate pravo gospodine zeko Kukula Bane, nije moja bajka baš nešto naročito. Jeste da u njoj nema veštica, puj, puj, daleko bilo, ali nema ni princa, nema ni ono – “na kraju su se venčali i živeli srećno do kraja života”. Možda sam zaslužila da bar malo virnem u tu nebajku. Ali kako da dođem tamo?
KUKULA BANE: (Deci) Evo je! Ribica je zagrizla udicu! Već sam mislio da neću uspeti. (Crvenkapi) Prosto. Uzmeš ovo crveno klubence konca. (Vadi klubence iz šešira) Čvrsto zatvoriš oči, staneš mirno, ovako (Sve što radi pokazuje) iskoračiš tri koraka napred, jedan, dva, tri, pazi dobro, polaziš desnom nogom, zatim tri koraka desno, jedan, dva, tri, pa izgovori čarobne reči: Abraka-dabra, Tarba-luc, prebaci me iz bajke u nebajku. Onda poskočiš u mestu, otvoriš oči, i već si u nebajci. (Poslednje dve radnje ne radi).
CRVENKAPA: Divno, sjajno, neverovatno! Bilo bi lepo da pokušam. Samo... Ne nikako ne smem opet da budem lakomislena. Moram prvo da znam kako da se vratim iz nebajke.
KUKULA BANE: Pa isto tako, samo unatraške. Staneš mirno, zatvoriš oči, napraviš tri koraka nazad. Sada polaziš levom nogom, zatim tri koraka levo, pa izgovoriš čarobne reči: Dabra – Abraka, Luc – Tarba, prebaci me iz nebajke u bajku. Poskočiš u mestu, otvoriš oči, i već si na ovom istom mestu u našoj šumici. Hajde, pokušaj! Nemoj da se bojiš. Možeš samo da virneš i odmah da se vratiš u bajku.
CRVENKAPA: Pa to je lako. Samo ne bih mogla baš sada...
KUKULA BANE: (Deci) Deco dajte mi podršku. Pomozite mi da nagovorimo Crvenkapu. Ubedite je!
DECA: (Improvizacija)
CRVENKAPA: Pa dobro, kad me već toliko molite... samo... Evo, obećavam da ću se vratiti odmah, za jedan minut, za pet minuta... najviše za deset minuta. To je kao da nisam ni odlazila. Deco, da li sam u pravu?
DECA: (Improvizacija)
CRVENKAPA: U redu, malo ću samo da zavirim, uverim se da nebajka postoji i vraćam se odmah, onda potrčim malo brže prečicom, i eto mene kod bake na vreme. (Uzima klubence od Kukula Baneta)
KUKULA BANE: (Deci) A ja ću da stavim ovu kapu-nevidimku na glavu (Vadi kapu iz šešira) sada me vidite samo vi, a Crvenkapa i niko u nebajci me ne vidi. Moram i ja malo da se zabavim, a i da pazim na ovu mudru i opreznu, a ipak lakovernu i lakomislenu devojčicu. (Staje iza Crvenkape, vadi drugo klubence iz rukava i ponavlja sve radnje kao Crvenkapa)
CRVENKAPA: Stanem mirno, zatvorim oči, pođem tri koraka napred, počinjem desnom nogom, jedan, dva, tri, tri koraka desno, jedan, dva, tri, stanem mirno, Abraka – Dabra, Tarba – Luc, prebaci me iz bajke u nebajku. Sad poskočim i... Nastaje grmljavina i mrak.
Spušta se zavesa

DRUGI ČIN
Seoska ulica. Pred kućom klupa. Radnja počinje da se odvija još u toku podizanja zavese. Baba Sibinka pred svojom kućom mete ulicu i gunđa. Ne vidi Crvenkapu koja stoji zatvorenih očiju, kao što smo je ostavili u prethodnom činu. Kukula Bane iza njenih leđa, “nevidljiv” pantomimom prati radnju i kontaktira sa publikom.
BABA SIBINKA: (Govori tiho, za sebe, dok se zavesa podiže) Meteš, meteš, čistiš, svaki dan, meteš, meteš, a oni bacaju otpatke, bacaju, bacaju. Vidi jabuka! Malko zagrižena, pa bačena. Sve je to besno! Svega imaju, a niko metlu u šake da ufati pa da malko počisti. Samo grdna Baba Sibinka. Svi još čmavaju, džonjaju. Sunce već izgrejalo a oni dremkaju, protežu se, sanjaju! E, kad sam ja bila mlada, ustajala sam pre sunca, pre zore! Pa odma metlu u šake, pa čisti, meti. Pa se mi, devojke, sve utrkujemo koja će pre s metlom na ulicu, koja će više pre zore da uradi, da nas komšije fale, da se bolje udamo... U toku Baba Sibinkinog govora Crvenkapa otvara oči i počinje da govori ne primećujući Baba Sibinku. Na Crvenkapin monolog Baba Sibinka prekida svoj, okreće se i iznenađeno gleda Crvenkapu.
CRVENKAPA: (Otvara oči) I, evo me u nebajci. Pa nebajka je ista kao bajka. I nebajka je selo, isto kao moje selo. Šta ima neobično u ovom selu? Ništa. Baš ništa! A možda je ovo druga nebajka a ne ona o kojoj priča moja baka? A možda i nije nebajka? Možda je ovo samo neka druga bajka? Baš me briga! Selo ko selo i u bajci i u nebajci. Sada ću, kao što sam obećala, da se vratim kući. Kako ono beše? Stanem mirno, uzmem klubence u ruke...
BABA SIBINKA: Šta trabunja ovo dete? Od kud si se dela i čija si? Nikad te nisam viđala u selu.
CRVENKAPA: Dobro jutro bako. Došla sam iz bajke, samo malo da zavirim pa da se vratim. Čeka me moja baka u kućici na kraju šume.
BABA SIBINKA: Aaa. Ti se igraš Crvenkape. Jel’ to spremate neku predstavu? Lepo, lepo, baš lepo. Došla malko iz grada da se nauživaš ove naše seljačke divote. Lepo, baš lepo.
CRVENKAPA: Ne nisam. Ja sam iz bajke, ali odmah se vraćam. Kako se zove ova vaša nebajka?
BABA SIBINKA: Dobro, dobro, da ne kvarimo. Ovo naše selo, ako me to pitaš, zove se Petlovača. U staro doba, kažu ljudi, bilo je ovde mnogo petlova. Pa i ja kad sam bila mlada bilo je još puno petlova u ovom našem selu. Čim zora zazori, a oni ti odmah zakukuriču u glas. Divota! (Čuje se kukurikanje petlova) Ono, ima ih i sada, samo to nije ko nekad što beše. Ustanem tako ja u zoru, još se ni razdanilo nije, zavatim vode iz bunara, pa se umivam ladnom vodom... Al’ to tebe možda ne zanima.
CRVENKAPA: Ama ne, bako! Baš volim da te slušam. I moja baka uvek priča neke priče iz svoje mladosti, a ja tako sednem uz nju pa slušam, slušam...
BABA SIBINKA: Baš si ti neka dobra devojčica. Sad idi lepo kući, tvoji da ne brinu. Moraš da doručkuješ, pa u školu... A ja se zamajala, moram kravu da pomuzem. (Baba Sibinka ulazi u kuću)
CRVENKAPA: Šta je to škola? Deca u nebajci posle doručka idu u školu. Kad ne bih morala brzo da se vratim kući mogla bih da pogledam šta je to škola. Ali ne! Moram da se vratim brzo kući. Obećala sam. Uostalom, čim odnesem baki ponude vratiću se ponovo. Kako ono beše! Uzmem klubence, stanem mirno... (Spazi nacrtanu “školicu” na ulici) Vidi, vidi! Šta li je ovo? Po tome se sigurno nekako skače! Da probam? (Spušta korpu sa ponudama baki na klupu, izuva se i igra školice pevušeći u ritmu igre)

Nebajka je,
stvarna kao bajka.
Baka je baka,
a majka je majka.
Potok je bistar,
mirisan je cvet.
I ovde i tamo,
uvek isti svet.
Dok ona skakuće, iz kuće izlazi Đole sa školskom torbom na leđima, jede hleb sa pekmezom i šutira limenu konzervu. Opazi Crvenkapu i zastaje iznenađen.
ĐOLE: Vidi ludaju! Obukla se ko za belu nedelju, izula cipele pa igra i peva bosa ko dodola. Ej ti, more, šta radiš ovde? Tebi govorim! Od kuda si se dela?
CRVENKAPA: Došla sam iz bajke, samo malo da virnem pa da se vratim. A ko si ti?
ĐOLE: Ozbiljno te pitam. Odkud se dede?
CRVENKAPA: Pa ozbiljno ti odgovaram. Došla sam iz bajke da vidim časkom kako je u nebajci pa da se brzo vratim kući.
ĐOLE: Ova je luckasta ili blesava, ili misli da sam ja blesav. Ozbiljno te pitam.
CRVENKAPA: A ja ti ozbiljno odgovaram. Dolazim iz bajke uz pomoć čarolije zeke Kukula Baneta. Ko si ti?
ĐOLE: Đole, Đorđije Parezanović, učenik trećeg razreda osnovne škole u selu Petlovači. Eto. Dok se ti zafrkavaš ja sam mrtav ozbiljan. I da znaš! Briga me za tebe. Drugu budalu ti zezaj, a ja odoh kud sam pošo.
CRVENKAPA: Pa da znaš, i mene je briga za tebe! A kuda si pošao?
ĐOLE: U školu, ako znaš šta je to škola, zamlato jedna.
CRVENKAPA: Ne znam šta je škola, ali znam šta je zamlata i nije lepo da me tako nazivaš. Rado bih pošla s tobom da vidim šta je škola ali nemam vremena jer moram da se vratim svojoj baki koja čeka na ove ponude što su u korpi.
ĐOLE: I dalje si u fazonu. Bajagi, Crvenkapa ide svojoj baki a u šumi je čeka vuk.
CRVENKAPA: A ti znaš ko sam ja? Čuo si za moju bajku? Bio si tamo?
ĐOLE: Naravski da znam, svaki zna tu glupu, dosadnu bajku, ali niko tamo nije bio jer bajka ne postoji. To je samo babska priča za malu dečicu.
CRVENKAPA: Nije istina! Bajka postoji! Kako ne postoji?! Ja sam iz bajke.
Dok oni razgovaraju iz kuće u koju je ušla Baba Sibinka izlaze Jasmina i Dafina sa torbama na leđima. Stoje po strani i slušaju.
ĐOLE: Ama što ja tu dangubim! Zafrkavaj ti drugog. (Polazi)
DAFINA: Ej Đole, koji ti je vrag!?
ĐOLE: Ama neka lažljivica iz grada došla da nas zafrkava. Obukla se ko Crvenkapa pa kaže da je došla iz bajke i da će sad oma tamo da se vrne.
DAFINA: Od kud znaš da se zafrkava?
JASMINA: Šta lupaš Dafina! Ova izmotacija izmišlja budala- štine a ti joj veruješ.
CRVENKAPA: Ne izmišljam. Očiju mi!
ĐOLE: Briga me! Neću s tobom da se zamajavam i kvit!
DAFINA: Nemoj Đole! Možda govori istinu. Nije ona odavde. Vidi kako je obučena...
JASMINA: Obučena je ko za belu nedelju. A ti bi Dafina malo s njom u bajku? Vidi, vidi, i ponude je ponela baki. (Zaviruje u korpu i bezobrazno prevrće) Kolači, jabuke, vino. (Otvara flašu) Pazi, stvarno vino! (Nategne flašu i gucne)
DAFINA: Jasmina! Baš si bezobrazna. Kazaću te babi!
CRVENKAPA: Pusti je, uzmite svi, poslužite se. To je hrana iz bajke. (Nudi svima ponude iz korpe)
DAFINA: (Uzima jabuku i slatko je zagrize) Jabuka je stvarno ko iz bajke. Ovaku nikad nisam jela.
CRVENKAPA: Uzmi Đole.
ĐOLE: Nisam lud. Možda su otrovne.
CRVENKAPA: Ne, nisu. Otrovne su iz druge bajke. Ove su prave, slatke, kakve mi jedemo. A ti ipak veruješ da sam došla iz bajke!
ĐOLE: Jok. Nisam klinac. Daj to ovamo. (Uzima jabuku i oprezno je zagrize) Jabuka ko jabuka.
CRVENKAPA: (Pruži korpu Jasmini) Uzmi, izaberi što god hoćeš.
JASMINA: Uzeću kolačić, (Jede) baš je fino. Čudan je nekako. Daj da vidim još nešto. Vidi, vidi crveno klubence? Ponela si da štrikaš?
CRVENKAPA: To ne diraj! (LJubazno joj uzima klubence) Bez toga ne mogu da se vratim u bajku. Ovo je čarobno klubence koje mi je dao zeka Kukula Bane. Pomoću njega sam došla u nebajku i samo pomoću njega mogu da se vratim kući.
JASMINA: Ajde, vrati se u bajku! Da vidimo i taj cirkus!
CRVENKAPA: Naravno da ću se vratiti. Već je i vreme. Dugo sam se ovde zadržala. Obećala sam samo deset minuta. Doći ću drugi put da s vama idem u školu. A sad ovako. Stanem mirno. Uzmem klubence u ruku. Napravim (Kukula Bane, “nevidljiv” uzima Crvenkapi klubence iz ruke) tri koraka nazad, polazim levom nogom, jedan, dva, tri, onda tri koraka levo, jedan, dva tri, Dabra – Abraka, Luc – Tarba, prebaci me iz nebajke u bajku. Onda poskočim i eto mene u bajci na istom mestu u mojoj čarobnoj šumici iz koje sam i došla. (Poskoči. Otvori oči. Zapanjena je što nije u bajci)
ĐOLE i JASMINA: (Prsnu u smeh)
DAFINA: Oh!
CRVENKAPA: Moje klubence! Gde je moje klubence? Ko mi je uzeo klubence? Kako bez klubenceta da se vratim u bajku?
KUKULA BANE: (“Nevidljiv” za sve sem za publiku pokazuje klubence i dalje igra svoju pantomimu)
JASMINA: Šta se izmotavaš? Sama si negde smotala to klubence. Misliš da smo blesavi!
CRVENKAPA: Šta ću sada bez čarobnog klubenceta!? Pa ja ne mogu kući da se vratim! (Plače) ... Baka će da se brine, mama će da plače. Deco, jeste li videli gde se delo moje klubence? Gde da ga tražim? Nisam ga valjda izgubila?! Šta ću ako ne budem mogla da se vratim. (Pada u očajanje. Odjednom joj sine spanosna ideja) Đole, a da se udam za tebe?
JASMINA: Lesi li poludela! On je mali.
ĐOLE: Nisam mali, ali neću da se ženim nikada! Od kud ovoj glupači takva ideja!
CRVENKAPA: Pa to ti je rešenje u svakoj bajci. Ožene se princ i princeza i to je kraj.
JASMINA: I ti si mi neka princeza!
DAFINA: Pa ni tvoj Đole ne liči baš na princa.
ĐOLE: Šta ste navalile. Neću da se ženim.
CRVENKAPA: Dobro neće – neće. Nije ni meni stalo da se udajem. Za tebe se bez neke velike nevolje ne bih ni udala. Da znaš! Bolje da nađem svoje klubence. (Pretura po korpi, po džepovima... hvata je panika. Kuka)

Hoću natrag
U svoju bajku
Da vidim šumu,
Baku i majku.
Ovde me niko
Ne razume,
Ništa mi lepo
Reći ne ume.
DAFINA: E jadnice moja! Nemoj da plačeš. Potražićemo tvoje klubence. Pa sad si ga imala u rukama.
CRVENKAPA: Hvala ti Dafina. Ti si najbolje stvorenje u nebajci. Moram da nađem to vražje klubence. Možda su deca videla gde se delo moje klubence? Deco, pomozite mi da nađem moje čarobno klubence!
DECA: (Improvizacija. Deca kažu da je Kukula Bane uzeo klubence. Kukula Bane “nevidljiv” igra se a klubencetom i komunicira dalje sa decom) Dok traje ova gužva Radenka otvara prozor a Baba Sibinka izlazi iz svoje kuće sa obramicom i dve kante mleka. Obe gledaju u decu.
CVENKAPA: (Kuka i dalje)

Kukula Bane,
Što se zezaš?
Od ružnih šala
Nikad ne prezaš.
Klubence moje
Brzo mi vrati,
Nevolju ovu
Odmah prekrati!
Meni je dobro
U mojoj bajci.
Hoću natrag,
Baki i majci.
RADENKA: (Prekida Crvenkapino kukanje) Šta ste se razgakali ko guske pred zimu! Probudićete mi dete. Čija je ova mala?
BABA SIBINKA: Ama pusti Radenka, neko dete iz grada igra se da je Crvenkapa iz bajke, pa se deca uzbunila oko toga.
DAFINA: Ona je možda stvarno iz bajke.
JASMINA: Dafina, blento jedna! Ko još danas veruje u bajke!
CRVENKAPA: Ova deca. (Pokazuje na publiku) Ova deca veruju. Ona su sve videla i sve znaju. Deco, recite im da sam ja Crvenkapa. Recite im kako je bilo.
DECA: (Improvizacija)
ĐOLE: Pustite decu! To je samo lakoverna publika. Neko pravi budale i od njih i od nas.
RADENKA: Dosta je bilo! Zakasnićete u školu.
DAFINA: A šta ćemo s njom?
CRVENKAPA: Đole, razmisli, možda ipak da se venčamo nas dvoje?
ĐOLE: Ne dolaziu obzir!
CRVENKAPA: Kuku, šta ću sada?
JASMINA: Briga nas! Idi u svoju bajku.
DAFINA: Ne možemo da je ostavimo samu. Ajde s nama u školu.
ĐOLE: Samo što dalje od mene.
DAFINA: (Zagrli je) Ajdemo! Ne sekiraj se. Naći ćemo mi to tvoje klubence.
Deca odlaze: Jasmina sama, prva. Dafina i Crvenkapa zajedno, zagrljene, Đole za njima sam. Baba Sibinka sa obramicom i mlekom odlazi na drugu stranu. Radenka sleže ramenima i zatvara prozor. Na sceni ostaje samo “nevidljivi” Kukula Bane.
KUKULA BANE: (Pokazuje klubence) Vratićemo mi Crvenkapu u bajku. Tu sam ja da pazim na nju. Ništa joj se loše neće dogoditi. A sada idemo svi u školu da se malo zabavljamo. (Odlazi na onu stranu na koju su otišla i deca)
Zavesa se spušta

TREĆI ČIN
Scena je nameštena kao učionica. U praznoj učionici nalazi se samo poslužitelj Milomir. On je čičica, ne suviše star ali očigledno nesposoban za normalne seoske poslove. Mogao bi da bude hrom, po malo jurodiv, veseo i na svoj način mudar. Tek što je spremio učionicu. Uzima sa police zvono, prilazi otvorenim vratima i zvoni, zatim prilazi rampi i zvoni prema publici.
MILOMIR: Ej klinci! Zar ne čujete zvono!? Brzo u školu! Šta je? Šta ste se umusili. Bojite se da će učiteljica da pita matematiku. Prpa. Vi mislili, idemo u pozorište pa nema škole. Ima, ima škole. Mora da se uči. Nego šta! Obrazovanje je na prvom mestu. Ozbiljno vam govorim. Najozbiljnije.
DECA i MILOMIR: (Improvizacija)
U toku improvizacije Milomir zove dobrovoljce iz publike da budu đaci i razmešta ih po klupama. Dok se oni penju stepenicama iz gledališta, kroz otvorena vrata ulazi prvo Jasmina i seda u klupu, pa Dafina i Crvenkapa, sedaju zajedno, zatim Đole, seda sam, i na kraju Kukula Bane, bez kape nevidimke, obučen kao đak, sa torbom na leđima. On seda u poslednju klupu pored deteta iz publike. Milomir izlazi iz učionice unatraške i sudara se sa učiteljicom koja nosi dnevnik. Ona ispušta dnevnik. Milomiru je nezgodno, podiže dnevnik, izvinjava se, klanja. Učiteljici je smešno ali se pravi kao da ništa nije bilo. Staje pred katedru.
UČITELJICA: Dobro jutro deco.
DECA: Dobro jutro, gospođo učiteljice.
UČITELJICA: (Seda za katedru, otvara dnevnik) Sedite deco. Ko je danas redar?
DAFINA: (Ustaje) Ja i Mileva Vasović. Mileva nije došla jer im se noćas otelila krava pa je Mileva tražila po selu crvenu krpicu da vežu teletu oko repa zbog uroka, pa onda, kad je našla...
DECA: (Smeh)
UČITELJICA: Dosta Dafina. Kakve su to praznoverice! Kakav urok! Kakva crvena krpica!
DAFINA: Ne verujemo mi u to učiteljice, ali valja se, zlu ne trebalo.
UČITELJICA: (Za sebe) Bože kakav svet. (Dafini)Ko još, osim Mileve nije na času?
DAFINA: Zoran Pavlović, Slađana Dragović i Bojana Prodanović.
UČITELJICA: (Zapisuje u dnevnik) Sve loši đaci. Gori od goreg. Dafina sedi. (Dafina stoji i dalje) Da sedi Dafina.
DAFINA: Gospođo učiteljice imamo i novu učenicu. (Seda)
UČITELJICA: Vidim. Ona će nam se sama predstaviti. (Obraća se Crvenkapi) Ustani. Valjda znaš kako se ponašaju đaci u školi? Kako se zoveš?
CRVENKAPA: Zovem se Crvenkapa gospođo učiteljice.
DECA: (Smeh)
UČITELJICA: Tišina. Čudno ime, a čudno si se i obukla. (Za sebe) ljudi danas daju baš neobična imena deci, ali kad može Snežana što ne bi mogla i Crvenkapa. (Glasno) Kako se prezivaš?
CRVENKAPA: Ja se ne prezivam.
UČITELJICA: Kako se ne prezivaš? Imaš valjda prezime.
CRVENKAPA: Mislim da nemam prezime.
UČITELJICA: Kako nemaš prezime? Znaš li šta je to prezime?
CRVENKAPA: Nešto u vezi zime? Ne. Izgleda glupo.
UČITELJICA: Glupo je ispala tvoja šala. Kako ti se zovu roditelji?
CRVENKAPA: Mama i tata.
DECA: (Smeju se. Crvenkapa se zbunjuje)
CRVENKAPA: Ne, otac i majka.
DECA: (Smeh)
UČITELJICA: (I ona je zbunjena ali se pravi kao da je sve u redu) Tišina deco! Odakle si došla i gde stanuješ?
CRVENKAPA: Došla sam iz bajke. Tamo i stanujem. Skoknula sam samo malo da virnem kako je u nebajci i vraćam se odmah. Čeka me baka i već se brine. Izgubila sam čarobno klubence i ne mogu da se vratim gospoćo Učiteljice.
DECA: (Kikoću se)
UČITELJICA: Dosta deco! Lepa priča. Baš si ti neko zabavno dete. U koji ideš razred?
CRVENKAPA: Ne idem u razred. U mojoj bajci toga nema. Nema ni škole. Mi živimo normalno.
UČITELJICA: Zanimljivo. Ti si se baš uživela u ulogu. Ali dobro. Kasnije ćemo se pozabaviti tvojim podacima. Sada, kad smo već kod bajke, hajde da ponovimo šta je bajka.
DECA: (Dižu ruke)
UČITELJICA: Hajde, kaži ti Jasmina.
JASMINA: Bajka je priča u kojoj ima fantastičnih, nestvarnih bića, pojava i događaja. U bajci uvek pobeđuje dobro a zlo biva kažnjeno. Postoje narodne i umetničke bajke. Narodne bajke se usmeno pričaju u narodu i ne zna im se pisac. Umetničke bajke su delo poznatog pisca. Najpoznatije bajke su Crvenkapa, Snežana, Pepeljuga, Ivica i Marica, Trnova Ružica...
CRVENKAPA: Nisam čula da u bajci ima pisac. U kojoj je on bajci?
DAFINA: Ćuti. U školi se priča samo kad te pitaju.
UČITELJICA: Kakvo je to došaptavanje Dafina? Hajde, reci nam koju smo bajku prorađivali na prošlom času.
DAFINA: Mi smo na prošlom času prorađivali narodnu bajku Čardak ni na nebu ni na zemlji.
UČITELJICA: O čemu se radi u toj bajci?
DAFINA: U toj bajci dat je sukob zmaja, kao natprirodne sile, sa čovekom. Čovek pobeđuje natprirodnu silu, strašnog zmaja.
UČITELJICA: Po čemu ti Đole možeš da prepoznaš da je ova priča bajka?
ĐOLE: Po tome što u njoj ima nestvarnih bića – zmaj, krilati konj. Ima čudesnih predmeta, čudesnih događaja i tako dalje.
UČITELJICA: Koji ti se lik u ovoj bajci najviše dopao i zašto?
ĐOLE: Zmaj, zato što je strašan i što bljuje vatru.
UČITELJICA: Dobro. A tebi Jasmina?
JASMINA: Meni se najviše dopada lepa princeza zato što je lepa.
UČITELJICA: A tebi Dafina?
DAFINA: Meni se najviše dopada najmlađi brat zato što je hrabar, požrtvovan i dobar.
UČITELJICA: Da li o najmlađem bratu može još nešto da se kaže? Reci ti mali, kako se ono zvaše?
KUKULA BANE: Zovem se Bane a nadimak mi je Zeka, zbog ušiju. Mislim da najmlađi brat nije ništa posebno. Hrabrost, dobrota i požrtvovanje su osobine koje se podrazumevaju kod svakog kraljevskog sina, bar u bajci. Da njegova starija braća nisu bila zla, prevrtljiva i kukavice on bi bio samo jedan od trojice plemenitih prinčeva koji spasavaju svoju dragu i jedinu sestru, a to je njihova dužnost i obaveza. Rado bih malo prepravio i tu bajku, ali drugi put. Meni se lično u ovoj bajci najviše dopada krilati konj. To je, verujte mi, jedna veoma lepa i korisna životinja.
UČITELJICA: Zanimljiv odgovor. O tome bi se moglo razgovarati. A šta se tebi, Crvenkapa, kao stručnjaku za bajke, najviše u ovoj priči dopada?
CRVENKAPA: Ja stvarno ništa o tome ne znam. To nije moja bajka. Meni je strašan i vuk, a kamo li neki krilati zmaj, daleko bilo.
UČITELJICA: (Za sebe) Ovo je dete baš uporno. Da nije u pitnju neka opklada? Čije li je, da mi je znati. (Glasno) Danas smo stvarno čuli dosta neočekivanih stvari. Pa, šta mislite deco, da li bajka u stvarnosti postoji? (Deca dižu ruke) Reci ti Dafina.
DAFINA: (Koja nije digla ruku) Pa, nisam baš sigurna. Mislim... da bajka ipak postoji.
UČITELJICA: Šta ti misliš Đole?
ĐOLE: (Ni on nije digao ruku) A šta ja znam. Možda postoji, možda ne postoji!
UČITELJICA: A ti Jasmina? Šta ti misliš?
JASMINA: (Ona je digla ruku) Ja ne mislim, ja znam. Bajka ne postoji. To je opšte poznata istina. Tako piše u knjigama. Tako kažu svi razumni i učeni ljudi.
UČITELJICA: Tako je Jasmina. Ti si vredna i pametna učenica. Ne postoji. Naravno da ne postoji. Ona je plod mašte. Ima deco divnih bajki. Bajke treba čitati, ali u njih ne treba verovati. Bajke su...
CRVENKAPA: Draga gospođo Učiteljice ja s punom odgovornošću tvrdim da bajka postoji. Ja razumem da vi u nebajci ne verujete u bajke, jer ni mi, ljudi iz bajke, ne verujemo u nebajku. Mislimo da nebajka ne postoji. Ali ja sam dokaz da bajka postoji. Ja sam malo čas došla iz bajke i vratiću se tamo čim nađem svoje čarobno crveno klubence. (Sedne i brizne u plač)
UČITELJICA: (Za sebe) Ovo je dete izgleda ludo. Moram da budem oprezna s njom. Ne smem da izgubim strpljenje. (Miluje Crvenkapu po glavi) Hajde dušo, nemoj da plačeš. Nije to tako strašno. Pričaćemo kasnije o tvojoj bajci. (Za sebe) Čije li je Bože ovo dete? (Glasno) O bajkama ćemo opet sutra da razgovaramo. Šta sada imamo po rasporedu?
DAFINA: Matematiku.
UČITELJICA: Baš fino. (Za sebe) Tu bar nećemo imati problema sa našom novom učenicom. (Glasno) Hajde da pređemo na matematiku. Uzmite vaše sveske i pišite: (Uzima knjigu i diktira) Kada je iz jedne korpe Pera uzeo polovinu jabuka i još jednu jabuku više, Vera polovinu preostalih jabuka i još jednu jabuku više, a Boža polovinu jabuka koje su preostale, u korpi su ostale 3 jabuke. Koliko je jabuka prvobitno bilo u korpi? Jeste li napisali? Crvenkapa, zašto ne pišeš?
CRVENKAPA: Ne znam kako se to radi.
UČITELJICA: Gospode Bože! Možda ne umeš ni da čitaš?
CRVENKAPA: Možda ne umem, a možda umem, gospođo Učiteljice. Ne znam šta je to i nikada nisam probala.
UČITELJICA: Dobro, to ćemo kasnije raspraviti ja i ti nasamo. Đole, izađi na tablu i reši ovaj zadatak.
ĐOLE: (Izlazi na tablu, uzima kredu i razmišlja)
CRVENKAPA: (Sa mesta Đoletu) Đole, bilo je 27 jabuka u korpi. Niste nam kazali gospođo Učiteljice da li jabuke bile krupne ili sitne
UČITELJICA: Ti ćuti, Đole treba da reši ovaj zadatak. A zar je važno kakve su bile jabuke?
CRVENKAPA: Kako da nije važno? Ako su jabuke bile sitne bila je puna mala korpa, a ako su bile krupne bila je puna velika korpa.
UČITELJICA: (Ignoriše Crvenkapu) Hajde Đole, rešavaj zadatak.
ĐOLE: Prvobitna količina jabuka nam je nepoznata pa ćemo je obeležiti sa H. Znači: P(era) = H : 2 + 1 V(era) = (H : 2 + 1) – (H : 2 + 1) B(oža) = (H : 2 + 1) – (H : 2 + 1) – H : 2 O(statak) = 3 X = ? X = (3 x 2 x 2 + 1) x 2 + 1 = = 13 x 2 + 1 = = 26 + 1 = 27 X = 27
UČITELJICA: Dobro Đole.
CRVENKAPA: Pa ja sam rekla 27, samo nisam ovako zapetljano i nerazumljivo brojala.
UČITELJICA: Stvarno, kako si ti došla do istog rezultata?
CRVENKAPA: Pa obično. Dometanjem. Vraćanjem u korpu. Deca su vratila sve što su uzela i onda su sve jabuke bile na broju.
UČITELJICA: Kako si to izvela?
CRVENKAPA: Prosto. 3 jabuke su već bile u korpi. Boža je vratio 3 koje je uzeo pa je u korpi bilo 6 jabuka. Onda je Vera vratila 6 i još jednu, znači 7, pa je bilo 13 jabuka, a Pera, koji je uzeo najviše jabuka morao je da vrati 13 i još jednu, znači 14, a 14 i 13 je 27. To je puna korpa jabuka i deca uopšte nisu dobro delila jabuke.
UČITELJICA: Dobro, može tako, ali...
CRVENKAPA: Molim vas, pustite me samo još nešto da kažem. Deca nisu dobro podelila jabuke. Bolje je da ih vrate pa da pojedu jednu ili dve a ono što ostane da ostave za posle, ili da odnesu svojoj baki, ili neka njihova mama napravi pitu od jabuka. Ja mislim da je tako bolje.
UČITELJICA: Ama, to uopšte nije važno. Ovo je samo problem sa jednom nepoznatom za vežbanje matematike.
CRVENKAPA: A, znači sa nepoznatom. Da li se ta nepoznata zove matematika?
UČITELJICA: Dosta šala Crvenkapa! Moramo nešto i da radimo. Sada ću da vam dam zadatke za domaći. Pišite: (Učiteljica ispiuje na tabli zadatke đaci prepisuju u sveske)
CRVENKAPA: (Šapuće Dafini) Poznaješ li tu decu što su uzimala jabuke iz korpe? Jesu li oni iz Petlovače?
DAFINA: (Prepisuje sa table) Naravno da ih ne poznajem. To je samo zadatak.
CRVENKAPA: Onda ih samo učiteljica poznaje.
DAFINA: Ne, ne poznaje ih ni učiteljica. Ćuti Crvenkapa.
CRVENKAPA: Dobro, ćutaću, samo me interesuje kako je učiteljica znala da su delili jabuke? Ko je to njoj ispričao?
DAFINA: Piše u knjizi. Ta deca uopšte ne postoje. Ćuti već jednom.
CRVENKAPA: Evo ćutim, samo sam radoznala. Nikada nisam čula takvu čudnu priču da deca koja ne postoje uzimaju jabuke.
UČITELJICA: Dosta vas dve. Razmestiću vas. Deco, jeste li sve prepisali?
CRVENKAPA: Izvinite gospođo Učiteljice, nisam htela da smetam, ali mene stvarno interesuje ta priča o deci koja su delila jabuke a koja ne postoje. Nikada ništo slično nisam čula. Kako mogu da ne postoje kada su delili jabuke i kada znate kako se zovu?
UČITELJICA: To je izmišljeno da bi se vežbala matematika.
CRVENKAPA: A da li je i matematika izmišljena?
UČITELJICA: Pa, moglo bi se reći.
CRVENKAPA: Ako je izmišljena, onda ni matematika ne postoji. Matematika je, znači, nešto kao bajka. Kako je to zapetljano. Boža, Pera i Vera – koji ne postoje, dele jabuke koje ne postoje, da bi deca, koja postoje, vežbala matematiku kojane postoji. A zašto se to radi gospođo učiteljice?
UČITELJICA: Dete, za Boga miloga! Šta da radim s tobom? (Zvono. Učiteljica vidno odahne) Dobro, dosta. Za danas je dosta. Sutra, tek sutra dođite u školu. Zabole me glava. (Dafini) Dafina, hoćeš li Crvenkapu da odvedeš svojoj kući?
DAFINA: Vrlo rado.
UČITELJICA: Dobro. Zadrži je što duže.
Deca izlaze sa grajom. Učionica se sasvim ispraznila.
UČITELJICA: Bolje je da idu kući. Šta bi sve ovo dete izmislilo da smo imali poznavanje prirode i društva? Gospode Bože, kakav čudan dan. Moram odmah da preduzmem nešto. Milomire!
MILOMIR: (Ulazi) Zvala si me gospođo Učiteljice.
UČITELJICA: Sedi na bicikl, molim te, pa idi brzo do Lisičijeg dola i odnesi ovo pisamce doktoru Petroviću. (Učiteljica brzo piše pisamce, presavija ga i pruža Milomiru) Sačekaj odgovor i donesi ga meni. Ja ću biti kod baba Sibinke.
MILOMIR: Brez brige! Idem oma. (Odlazi s pismom)
UČITELJICA: (Za sebe) O Bože, šta me snađe! (Sedi jedno vreme i drži glavu u rukama) Valjda će doktor Petrović umeti da reši ovaj problem. (Odlučno zatvara dnevnik i ustaje) Idem prvo kući da popijem apsirin. (Izlazi. Učionica ostaje prazna)
Zavesa se spušta

ČETVRTI ČIN
Kuća Jasmine i Dafine. Baba Sibinka i Radenka razgovaraju u kuhinji na vratima. Radenka upravo odlazi.
BABA SIBINKA: Ama, kažem ti Radenka, nema ja tu šta da bajem. To ti je kod tvojega Mališe koprivnjača. Možeš sama da ga izlečiš. Uberi nekoliko strukova žive koprive, stavi u koritance u kome kupaš dete mlake vode, potopi u nju koprivu pa prekrsti tu vodu i kaži tri puta ”odnesi koprivo koprivnjaču s mojega Mališe”. Počekaj, kolko da očitaš Očenaš, pa izvadi koprivu i u toj vodi okupaj detence. Ako se ospice oma ne povuku ponavljaj to nekoliko dana. To ti je garantovan lek protiv koprivnjače.
RADENKA: Hvala ti Sibinka, mnogo ti hvala. Vešta si svakom da pomogneš. Bolja si od lekara, očiju mi.
BABA SIBINKA: Mnogo sam se naživela pa sam svašta naučila.
RADENKA: Sve nešto mislim danas, ko li je ono dete što se jutroske rano razgalamilo pod našim prozorom? Upita li je ti čija je?
BABA SIBINKA: Upita je, upita, ali ona se nešto zamajala, zaigrala, priča da je došla iz bajke. Ja ko velim, da ne kvarim, nisam je više ni pitala.
RADENKA: Čula sam od strina Darinke da kod čiča Tiosava dolaze neki gosti iz grada u seoski turizam, pa nešto mislim da je to njina devojčica.
BABA SIBINKA: Može biti. Da ko bi drugi bio. Ta gradska deca su nekako čudnovata. Ma nije naša briga Radenka. Gledaj svoja posla.
RADENKA: I to što kažeš. Eto majem se, ko neka dokona snaša, a moj se Mališa sigurno već probudio. Slabo spava od onog svraba.
BABA SIBINKA: Idi, idi Radenka, i oma mu pristavi vodu da ga okupaš, da se ne češe mlogo.
Dolaze Jasmina i Dafina sa Crvenkapom. Iza njih, sa kapom nevidimkom na glavi skakuće Kukula Bane, obučan u svoje čarobnjačko odelo. On u celom činu ne napušta decu, ali je za njih nevidljiv. Pantomimom prati događaje i igra svoju posebnu igru.
JASMINA: Imali smo samo jedan čas. Pustila nas učiteljica kući. Boli je glava.
DAFINA: Rekla učiteljica da dovedemo malo Crvenkapu kod nas. Jel’ može?
BABA SIBINKA: Može, može, kako da ne može. Neka ostane da ruča kod nas.
CRVENKAPA: Hvala. Mnogo ste ljubazni.
Dolazi Đole, sudara se sa Radenkom na vratima.
ĐOLE: Mama, požuri kući, probudio se Mališa.
RADENKA: Evo, trčim. Mnogo ti hvala baba Sibinka za onaj recept.
JASMINA: Tetka Radenka, neka ostane Đole da radi domaći kod nas.
RADENKA: Ako, samo da ne zakasni na ručak.
Radenka izlazi, baba Sibinka se bavi oko šporeta, Crvenkapa i Jasmina sedaju na minderluk, Đole seda malo dalje na tronožac, a Dafina čučne pored minderluka naspram Jasmine i Crvenkape. Deca se u živom razgovoru kreću i razmenjuju mesta.
CRVENKAPA: Baš vam hvala što ste me pozvale vašoj kući. Ne znam šta bih radila sama na ulici. Recite gde mogu da se vide sva ona čudesa iz nebajke o kojima priča moja baka?
JASMINA: O kakvim čudesima priča tvoja baka?
CRVENKAPA: Pa, ko u nebajci postoje velike gvozdene ptice. LJudi im sami, dobrovoljno ulaze u stomak, one lete kuda hoće, a ljudi posle svi živi izađu.
ĐOLE: Naravski da postoje. To su avioni.
CRVENKAPA: Mogu li da vidim te avione?
ĐOLE: Možeš. Oni lete iznad našeg sela. Pokazaćemo ti.
DAFINA: A šta još priča tvoja baka?
CRVENKAPA: Pa, kao kuvate jelo na nekom vrućem ormančetu bez vatre, a to vidim nije istina. Kuvate na vatri kao i u mojoj bajci.
DAFINA: To je električni šporet. Na tome kuvaju ljudi u gradu. Za to treba elektrika, a kod nas toga još nema.
JASMINA: Ali biće. Već se uvodi struja u Lisičjem Dolu, a odma posle toga uvodiće je i u Petlovaču.
CRVENKAPA: A šta je to struja?
DAFINA: To je neka energija koja svetli. O tome se uči u školi.
JASMINA: Baš si objasnila. Nikada ništa nećeš da naučiš kako treba. Da donesem knjigu da čitamo malo o elektricitetu?
ĐOLE: Nemoj da daviš Jasmina.
DAFINA: Nećemo valjda sada, kad je Crvenkapa kod nas, da čitamo dosadne knjige. Bolje da pričamo. Šta još priča tvoja baka?
CRVENKAPA: Donesi knjigu. Hoću da vidim i šta je čitanje. Mnogo me zanima. A moja baka još priča da u nebajci ljudi imaju kuće jedni drugima nad glavom i da se u njih penju u nekakvom ormanu.
JASMINA: To su kuće na sprat i liftovi. Tako se živi u gradu. U našem selu toga nema.
CRVENKAPA: Pa još kaže da u nebajci postoje čarobne kutije u kojima mali ljudi igraju i pevaju i nešto govore.
DAFINA: To su televizori. Na televiziji se daju i dečije emisije i svašta lepo, ali i za to treba struja.
ĐOLE: Moj tata će da kupi televizor čim proda šećernu repu.
DAFINA: A moj tata je već kupio televizor.
(Ide u ugao i otkriva televizor koji stoji pokriven vezenim čaršavom na jednom stočiću)
CRVENKAPA: Ajde pritisni to što se pritiska pa da vidim kako radi.
JASMINA: Ne može sada. Tek kada nam uvedu struju.
CRVENKAPA: Jeste li videli sva ta čudesa iz nebajke?
DAFINA: Nismo baš sva, ali o njima se uči u školi, piše u knjigama, a pričaju i ljudi koji su bili u gradu.
CRVENKAPA: Mene zanima da li ste vi videle sva ta čudesa?
JASMINA: Videćemo ih kad odemo u grad. Tamo živi naša teta Saveta i možemo da idemo kad hoćemo.
CRVENKAPA: Pa što niste išle kad možete?
JASMINA: Pojma nemam.
DAFINA: Kako nemaš pojma? Našoj tetki uvek je puna kuća rodbine sa sela. Na glavu su joj se popeli. Gde još i nas da zove u onu teskobu!
ĐOLE: Ja sam bio u gradu.
DAFINA: Nemoj da lažeš Đole.
ĐOLE: Ne lažem. Ići ću s tatom u subotu na pijacu.
DAFINA: Ići ćeš možda, ali još nisi bio.
JASMINA: Ići ćemo i nas dve u grad kod tetka Savete na zimski raspust ove godine sigurno.
DAFINA: Ostaćemo dugo i čuvaćemo njenu bebu kada ona bude na poslu. Naša teta radi u fabrici sijalica.
CRVENKAPA: Šta je to fabrika? Šta je sijalica? O Bože! Kako da odem do grada da sve to vidim. Ova vaša Petlovača je ista kao moja bajka. Ništa nisam videla a moram da idem. Niko mi neće verovati da sam bila u nebajci. A gde je vaša mama?
DAFINA: Mi imamo dve mame, one su rođene sestre, a mi smo jedna drugoj sestre od tetke.
JASMINA: Naši mame i tate rade u inostranstvu.
CRVENKAPA: U čemu rade?
DAFINA: U inostranstvu. Tamo će da zarade puno para i svašta će da nam kupe.
JASMINA: Da. Tamo ima fantastičnih stvari. Ne možeš ni da zamisliš. Vratiće se kada zarade puno para. Sagradićemo novu kuću, uvesti struju i telefon.
CRVENKAPA: Čula sam za inostranstvo. Tamo je Kukula Bane cenjen kao ekspert za lečenje dosade. Mislim da je inostranstvo negde blizu bajke.
DAFINA: Ne. Nikako nije blizu bajke, ali je daleko od Petlovače i grada u kome živi teta Saveta.
CRVENKAPA: Znači, na svetu postoje bajka, nebajka i inostranstvo. Kako se ide u inostranstvo?
ĐOLE: Pa vozom, avionom, a može i automobilom.
JASMINA: U neko inostranstvo se ide i brodom.
CRVENKAPA: Sada mi je sve jasno. Te velike gvozdene bube, avioni, vozovi i automobili, služe za isto kao i moje čarobno klubence. Jao! Gde je moje čarobno klubence!?
ĐOLE: Svima si dosadila sa tim klubencetom. Ponekad pomislim da si stvarno došla iz bajke.
JASMINA: A stvarno, zašto si ti uopšte dolazila iz te tvoje bajke?
CRVENKAPA: Bilo mi je dosadno.
DAFINA: Dosadno? U bajci ti je bilo dosadno?
CRVENKAPA: Da. Nije moja bajka baš nešto naročito. Večito dobra i poslušna, idem od bake do mame, od mame do bake. Jednom me je pojeo vuk i ništa se više ne događa. Pored toliko vila i princeza ja sam samo jedna mala, obična seljančica koja nosi korpu, pevuši i bere cveće.
JASMINA: Pa stvarno. U pravu si. Nikada nisam na to mislila. Crvenkapa je jedna dosadna bajka.
DAFINA: Ali, bajka je bajka.
CRVENKAPA: Naročito ako je to svoja bajka. Znate, sada mislim ovako.(Peva)

Nikada više
poželeti neću,
u tuđem svetu
da tražim sreću.
Čuvaću od sad
svoju bajku,
rođenu baku,
jedinu majku,
šumicu svoju,
potok i cvet,
nebo i sunce,
čarobni svet.
DAFINA: Divna pesmica i lepo pevaš Crvenkapa. Ko te je to naučio?
CRVENKAPA: Niko me nije naučio. Pa pesma dolazi iz duše, kad nešto osećamo.
JASMINA: To se kod nas zove talenat. Da li svi u bajci tako pevaju?
CRVENKAPA: Ne znam. Nisam o tome mislila. Lepo je u bajci. Sada znam da je moja bajka za mene najbolja i najlepša na svetu. Čak i ako mi je u njoj ponekad dosadno. Da li je vama ponekad dosadno?
DAFINA: Naravno da nam je dosadno. Naročito kada nemamo šta da radimo.
ĐOLE: Meni je dosadno baš kada moram nešto da radim. Naročito kad moram da učim.
JASMINA: Đole bar voli da se igra, a Dafina je lenja i za to. Mrzi je da se zabavlja.
CRVENKAPA: Da li je zabavljanje lek protiv dosade?
DAFINA: Može da bude zabavljanje, a može i svašta drugo.
JASMINA: Ajdemo u sobu, tamo su nam knjige i igračke. Dok baba kuva ručak mi ćemo da se zabavljamo.
Deca odlaze u sobu. Baba Sibinka ostaje sama u kuhinji i posluje oko šporeta. Kukula Bane odlazi za decom.
BABA SIBINKA: Lepo se slažu ove moje unučice sa gošćom. Dobro i milo detence. Vidi se da je varoški vaspitano. Učtivo. Samo je nakako čudna. Ko da je s neba pala. Bogami, ko da je došla iz bajke. Budibogsnama!
Čuje se kucanje na vratima. Baba Sibinka otvara vrata. Ulazi učiteljica Violeta.
BABA SIBINKA: Od kud ti, gospođo Violeta?!
UČITELJICA: Dobar dan baba Sibinka. Da li je Crvenkapa, hoću da kažem, ona devojčica, kod vas?
BABA SIBINKA: Tu je. Uđoše malo čas u sobu. Da je zovnem?
UČITELJICA: Ne, ne treba.
BABA SIBINKA: Baš milo detence. Znate l’ čija je?
UČITELJICA: Ne znam. Niko ne zna, ali nadam se da ćemo uskoro znati. Poslala sam Milomira do Lisičijeg Dola kod doktora Petrovića. On će da se raspita telefonom u policiji da li je neko dete pobeglo od kuće.
BABA SIBINKA: (Krsti se) Gospode Bože! Ovo još nisam čula u svom veku. (Krsti se ponovo) Izvini, ja se zamajala. Izvoli sedi. Da pristavim kafu? Oćeš jednu domaću rakijicu?
UČITELJICA: (Seda) Hvala. Baš bih volela da mi malo virneš u šolju, ali nemam vremena. Bolje rakijicu. Baš bi mi prijala. Mnogo sam se uzbudila.
BABA SIBINKA: (Donosi rakiju i dve čašice) Ajd’ u zdravlje. Dobro je ponekad popiti malo. Zbog stomaka. Kažeš. Niko ništa ne zna o njoj?
UČITELJICA: Niko ništa!
BABA SIBINKA: A mnogo je dobro dete. I lepo je vaspitana. Ono jest malo ko bulazni, fantazira, šta li! Dođe ti prosto da joj poveruješ da je došla iz bajke.
UČITELJICA: Ama Bog s tobom baba Sibinka! Nemoj molim te! Decu će da mi zaludi. Ova je sredina i tako primitivna i sklona praznovericama.
BABA SIBINKA: Ne kažem ja da je stvarno došla iz bajke nego da je mnogo ubedljiva. A ne mešam se ja u vaše učene stvari. Znam ja da smo mi neuki i zatucani.
UČITELJICA: Nemoj da se vređaš baba Sibinka. Nisam ništa loše mislila. Jedva sam jedan čas održala. Više stvarno nisam znala šta da radim s njom.
Kucanje na vratima. Baba Sibinka otvara. Ulaze doktor Petrović i Milomir. Doktor Petrović je uštogljen, preterano uredan gospodin, sa naočarima, finim manirima i izveštačenog govora.
MILOMIR: Sve smo telefonski ispitali gospođo Violeta. Niki ne zna ništa o detetu. Nikome nije dete pobeglo, ni iz bolnice, ni iz ludnice, ni od neke kuće. Nikakvi roditelji je ne traže.
DOKTOR PETROVIĆ: Sredio sam sa Opštinom da je smeste u Zavod dok se ne reši njen slučaj.
Deca izlaze iz sobe, a Kukula Bane za njima “nevidljiv”. Odrasli, zaokupljeni razgovorm ne obraćaju pažnju.
BABA SIBINKA: Ama čoveče, zar oćeš dete da vodiš u sirotište?
DOKTOR PETROVIĆ: Teško je naći ustanovu koja bi htela da primi takvo dete. Smestićemo je Zavod za decu sa mentalnim problemima. Tamo će da nam daju mišljenje o njenom slučaju, a posle će se socijalna služba snaći. To već nije naš problem.
BABA SIBINKA: Ama doktore! Zar tako pametno i dobro dete da strpate u ludnicu?
UČITELJICA: Zar nema neko humanije rešenje doktore? Pa ona je tako dobro, pametno i umiljato dete. Šta će ona među poremećenom decom?
DOKTOR PETROVIĆ: Ali, draga Violeta, pa vi ste mi napisali da je dete ludo.
(Vadi iz džepa Violetino pisamce i hoće da ga pročita na glas)
UČITELJICA: Nisam vam rekla da je luda, nego da govori kao da je luda, da mi se na mahove čini kao da je luda, a to je ipak nešto drugo.
DOKTOR PETROVIĆ: Po onome što ste lično napisali ona se dosledno i ubedljivo predstavlja kao dete koje je došlo iz bajke, a to je psihijatrijski slučaj. (Vraća pisamce u džep) Uostalom, proverićemo. (Obraća se Crvenkapi izveštačeno ljubazno i snishodljivo) Draga devojčice, kako se zoveš?
CRVENKAPA: Crvenkapa.
DOKTOR PETROVIĆ: Koliko imaš godina, drago dete?
CRVENKAPA: To ne bih umela da vam kažem. Ja sam devojčica, kao i ove dve – Jasmina i Dafina.
DOKTOR PETROVIĆ: Eto vidite draga gospođo Violeta da sa detetom nešto nije u redu. Ona ni u ovoj situaciji ne odustaje od svoje izmišljene priče. Izgleda normlna jer ostaje dosledno u svom logičnom psihotičnom krugu. Pri tome ne zna ni najosnovnije podatke o sebi.
BABA SIBINKA: Doktore! Pa ti stvarno oćeš da strpaš ovo jadno dete u ludnicu! Gde će ti duša?!
DOKTOR PETROVIĆ: Nemoj baba Sibinka da se žalostiš. Dobro će njoj tamo biti. Moraš da razumeš da je ona opasna za drugu decu.
DAFINA: Ne dam Crvenkapu! Baba Sibinka, ti si pametna i dobra, svakom u nevolji pomogneš, ne daj da odvedu Crvenkapu u ludnicu!
BABA SIBINKA: Neću, neću, dobra moja Dafina. Smislićemo nešto.
UČITELJICA: Bože, kakav strašan dan! Ja ovo ne mogu da podnesem. Zar nema neki drugi način da se dete privremeno zbrine doktore Petroviću?
DOKTOR PETROVIĆ: Na žalost, draga Violeta, nema. To je, verujte, za nju najbolje i najrazumnije rešenje. Ona će tamo biti sasvim lepo zbrinuta. Lečiće je. Tretiraće je najbolji eksperti. Milomire, povedi ovo dete do Lisičjeg Dola. Socijalni radnik iz Centra je već sigurno stigao.
JASMINA: Ne! Molim vas, nemojte! Dafina, Baba Sibinka, zar ćemo dopustiti?! Neka je i luda! Iz naše poštene kuće ona neće u ludnicu!
ĐOLE: Ostavite je! Oženiću je!
Jasmina, Dafina, Đole i Baba Sibinka staju pred Crvenkapu. Crvenkapa radoznalo i zabezeknuto gleda šta se događa. Uglavnom ništa shvata. Kukula Bane koji je celu scenu pratio i nemo komentarisao stavlja Crvenkapi klubence u ruku upravo u trenutku kada Đole izjavljuje da će se oženiti Crvenkapom. Ona je iznenađena i obradovana.
CRVENKAPA: Đole, dragi Đole, nema potrebe. Oženi Jasminu kad porastete. Vidiš da te voli. Meni ništa ne treba. Našla sam svoje klubence i vraćam se u bajku. Baka se već zabrinula, a i mama možda plače.
Učiteljica. Siroto dete. Strašno mi je žao.
CRVENKAPA: Zašto vam je žao? Pa ja ću da se vratim. Jedva čekam da me naučite da čitam i pišem. Bili ste svi jako dobri prema meni. A i vama mnogo hvala gospodine doktore Petroviću što ste se toliko brinuli za mene. Drugi put ću da se upoznam sa ludom decom. Baš želim ta me tertiraju seksperti.
MILOMIR: Hajde dete. Vreme je da pođemo. Zakasnićeš na voz.
CRVENKAPA: Voz! Hteli ste da me vodite na voz? Pa vi ste zlato od čoveka! Jao, kad bih mogla još malo da ostanem. Ali ne mogu. Moram da se vratim u bajku. Baka se sigurno već probudila.
BABA SIBINKA: Gospođo Violeta učini nešto. Pomozi ovom dobrom detetu.
CRVENKAPA: Dobra moja baba Sibinka. Ti si najbolja i najdraža baka u nebajci. Mnogo te volim i nemoj da plačeš. Vratiću se ja brzo. Dafina (Grli je) doći ću po tebe da te vodim malo u bajku. A sada ćao svima! (Dok svi zbunjeno gledaju ona staje na sredinu scene i izvodi ritual čarolije) Stanem pravo, zatvorim oči, polazim levom nogom tri koraka nazad, jedan, dva, tri, onda tri koraka levo, jedan dva tri, Luc – Tarba, Dabra – Abraka, prenesi me iz nebajke u bajku. (Poskoči).
Nastaje mrak i grmljavina. Rasvetljava se. Svi stoje na svojim mestima u istom položaju kao što su stajali pre grmljavine zabezeknuto. Samo Crvenkapa nedostaje. Onda svi počinju da se kreću i galame.
JASMINA: Nema Crvenkape!
DAFINA: Ura! Znala sam da govori istinu. Znala sam! Samo sam joj ja verovala!
ĐOLE: Ura! Ura! Ura! Živela Crvenkapa!
BABA SIBINKA: Eto ti ga sad! Neka naučno dokažu da nema bajke.
UČITELJICA: Ne, ja u ovo ne smem da verujem. Moja je dužnost da u ovo ne verujem.
DOKTOR PETROVIĆ: Ovo mora da ima neko realno i prirodno objašnjenje. Nestalo je struje usled groma, a ona mala prevarantkinja, iskoristila i pobegla ko zna kuda.
BABA SIBINKA: Bog s tobom doktore, pa mi nemamo struje, a i dan je. Još ni ručali nismo. Kakav grom!? Kakvo nevreme!? Sunce sija. Nigde oblaka!
DOKTOR PETROVIĆ: Ovo se ipak može naučno objasniti. Treba samo razmisliti.
UČITELJICA: Slažemo se sa doktorom Petrovićem. Zar ne Milomire.
MILOMIR: Ja sam čovek prost. Briga koga šta ja mislim.
Prisutni na sceni počinju još življe da se raspravljaju. Svi govore u glas. Kukula Bane “nevidljiv”, navlači zavesu.
KUKULA BANE: (Govori dok navlači zavesu, i posle pred zavesom) Gotovo. Gotova je pretstava. Ostavljamo zabezeknute ljude iz nebajke da rasprave da li je istina ili nije ono što su rođenim očima videli. ljudi iz nebajke veruju samo u ono što je po mišljenju većine ljudi pametno i moguće. Izuzetak čine deca, umetnici i po neki veoma stari i iskusni ljudi. Oni bajku približavaju nebajci. Našu priču smo završili i sada sve dovodimo u prvobitno stanje. Baka se još nije ni probudila. U bajci vreme stoji. Crvenkapa će možda pričati da je bila u nebajci, a možda i neće. Ni ljudi iz bajke nisu lakoverni i teško će poverovati Crvenkapi da je bila u nebajci. Možda će joj ipak poverovati baka. Ona je dovoljno stara i mudra da veruje u čudesa. A ja ću sada pravo u neku drugu bajku da se malo zabavim i poigram. Crvenkapi sam opet ukrao klubence. (Pokazuje klubence) Za svaki slučaj. Da joj ne padne na pamet da se sama vrzma po opasnom svetu koji ne razume. A ja ću... zamislite kuda ću sada deco?
DECA: (Improvizacija)
KUKULA BANE: Ja ću sada u bajku Čardak ni na nebu ni na zemlji. Tamo gde je onaj krilati konj. Ala ću da napravim dar-mar. A vi sada lepo idite kući. Na spvanje! I sanjajte lepo. Od spavanja se raste. Nemojte me zaboraviti. Možda ćemo se opet sresti jer (Maše im, peva, prevrće se preko glave)

Ja sam čarobnjak
Kukula Bane
Šuma iz bajke
Meni je dom.
Izmišljam šale,
Viceve i varke
Moja je ambicija
Da menjam bajke
I da od reda
pravim lom,
Lom, lom, lom,
Loooooooom!

Spušta se velika zavesa
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 23 gosta