Ana Njemoga Kolar - Lepotica i trubač

Odgovori
Korisnikov avatar
Upravnik
SiteAdmin
Postovi: 2370
Pridružio se: 07 Dec 2010, 23:54
Kontakt:

Ana Njemoga Kolar - Lepotica i trubač

Post od Upravnik »

Ana Njemoga-Kolar
LEPOTICA I TRUBAČ

LICA:
MEDVEDIĆ
PAJACJAC
DINOSAURUS
KAUBOJ
TRUBA
MILAN
MIRKA
MAMA
LEPOTICA


Muzika iz muzičke kutije.
MEDVEDIĆ: Kako naš gospodin Pajacjac ume lepo da navije muzičku kutiju! Još jednom, molim vas.
PAJACJAC: Boljelje da to ne radimo, Medvediću... Mogli bi da se probudede.
/Pajacjac povremeno muca, ali u suprotnom pravcu – ponavlja poslednji slog/
DINOSAURUS: /Basom/ Učini to zbog mene!
PAJACJAC: Otkad dinosaurusi vole muzikuku? A ti Trubačuču, šta ti kažeš?
TRUBAČ: Kratak zvuk trube.
SLIKAR: Kaže da se slaže. Uvek ću rado da vam prevodim, mi umetnici se razumemo! Samo što vi svirate na trubi a ja sam slikar.
KAUBOJ: A mene ne pitaš? Svog najboljeg prijatelja?!!!
PAJACJAC: Ti si kaubojboj, za tebe znam da voliš muziku. Ključ u muzičkoj kutiji. Opet se čuje ta ista melodija.
MILAN: Mirka, kada si se probudila?
MIRKA: Baš u ovom trenutku. I nisam se probudila, nego me je probudio moj omiljeni mladji brat Milan!
MILAN: A ko je navio muzičku kutiju ako to nisi bila ti?
PAJACJAC: /Šapuće/ Rekao sam vam dada prestanemo!
SLIKAR: /Šapuće/ Ne smeju da znaju da njihove igračke noću ožive!
Rzanje konja.
PAJACJAC: /Šapuće/ Kauboju, ućutkaj tog konjanja!
KAUBOJ: /Šapuće/ To nije običan konj, to je moj prijatelj! I kad ćeš več jednom početi da mucaš kao svi ostali?! Samo ti to radiš od kraja!
TRUBAČ: Kratak, naredjujući zvuk trube.
MILAN: Mirka, kako to da trubiš kad vidim da opet spavaš?
Otvore se vrata na sobi.
MAMA: /Glasno/ Vreme je za ustajanje! Mirka, zakasnićeš u školu a ti Milane u zabavište!
MIRKA: Ne možeš tiše, mama, uvek me probudiš?!
MAMA: Zašto imate takav nered u sobi?! Zar igračke niste juče pospremili?
MIRKA: Jesmo!
MAMA: Kako to, u tom slučaju, da su sve na zemlji?
MILAN: Ja... ja ne znam. Možda se Mirka noćas sa njima igrala.
MIRKA: U to možeš da budeš siguran! Umirem od želje da se igram sa tvojim Slikarem, Kaubojem i Dinosaurusom!
MILAN: /Svadjalački/ Tvoj Trubač, Medvedić i Pajacjac su valjda bolji!
MAMA: Brzo doručkujte! I ne zaboravite da danas pozovete goste na Mirkin rodjendan!
MIRKA: Milan bi i mogao da zaboravi! Šte će mi tu njegovi drugovi?!
MILAN: Kako šta?! Tortu bi valjda htela da pojedeš sama?!
MIRKA: /Za sebe/ Stvarno... kako su sve igračke izašle napolje iz ormana?...
MILAN: Valjda su to uradile... same... /Nesigurno/ Možda su... noćas oživele.
MIRKA: Ne pričaj gluposti!
MILAN: Ma to je sigurno bilo tako! /Nastavlja hrabrije, dopala mu se vlastita ideja/ Jednom mi je mama čitala o tako nečem. Ne veruješ? Video sam i jedan crtani film o olovnom vojniku sa jednom nogom...
MIRKA: Bože kakva je to nesreća imati mladjeg brata! Zašto je to moralo da se desi baš meni?!!!
Muzika, kraj neke od popularnih dečijih pesama.
OTAC: Bio je to lep rodjendan, Mirka. Dobila si gomilu poklona.
MAMA: A meni je ostala gomila prljavih sudova!
MIRKA: Sada imam već devet godina... a ništa se nije promenilo.
MILAN: Mirka... ta lopta što si je dobila... baš jako ti treba?!
MIRKA: Tata, Milan hoće da mi uzme loptu!
MILAN: Neću ništa da uzmem... Samo... ona sada ima dve lopte a ja ni jednu!
MIRKA: Juče si svoju šutnuo u prikolicu kamiona koji je prolazio pored nas. Imaš je, samo ne znaš gde je u ovom trenutku.
MAMA: Milane, tudj poklon ne možeš tek tako da uzmeš!
MILAN: Ja sam samo hteo... Ako Mirka misli da nije pravedno da neko ima dve lopte a neko ni jednu... Da joj pomognem.
MIRKA: Ni ne pokušavaj ništa!
MAMA: Koji poklon ti se najviše dopao Mirka?
MILAN: Moj, moj! Tu salvetu sam upotrebio samo jednom a onda sam se setio
da Mirka takvu u svojoj zbirci još nema.
MIRKA: Lutka koju ste mi kupili ti i tata je najlepša. Kako ste znali da baš takvu želim?
OTAC: Stvarno ne znam... Meni si to rekla samo tri puta!
MAMA: A meni četri. Poslednji put juče uveče.
MIRKA: /Postidi se/ To je bilo... za svaki slučaj... Šta sam mogla da radim kad je tako lepa?!
Muzička kutija.
PAJACJAC: Dobro došlala. /Iznenadjeno/ Ti si takoko lepa?!
KAUBOJ: Skloni mi se s puta! /Menja ton/ Draga Lepotice, već smo bili nestrpljivi kada ćeš doći medju nas!
DINOSAURUS: Videli smo da te Mirka pre spavanja stalno stavlja pod svoj jorgan.
MEDVEDIĆ: Dok joj njena gospodjica drugarica Vesna nije objasnila da je sada već velika da bi spavala sa lutkom.. A vi, gospodine Kauboju, ako opet hoćete nešto da kažete ne morate da se tako gurate... i sa tim vašim... gospodinom konjem!
TRUBAČ: Truba. Motivi neke poznate pesme o ljubavi. Ova muzika sa nastavlja i ispod „prevoda“ Slikara koji sledi.
SLIKAR: Moj kolega hoće da kaže da...
LEPOTICA: Počne da peva tekst pesmice koju Trubač svira.
Svi ćute i čekaju da se pesma završi. Aplauz. Na kraju aplauza se čuje i rzanje konja.
MEDVEDIĆ: Gospodjice Lepotice... vi imate tako lep i glas?
DINOSAURUS: Taj glas je tako... tako nežan.
KAUBOJ: Kao rzanje najlepšeg konja.
PAJACJAC: Slušajšaj ti kauboju jedan! Nemoj da vredjaš Lepoticu! Kakvo konjsko rzanjenje?!
KAUBOJ: To je najlpeša muzika!
SLIKAR: U tom slučaju imamo ovde i trećeg umetnika, dragi priajtelju. Vi svirate, ja slikam, a Lepotica peva.
LEPOTICA: /Peva/ To nije pesma, to nije pesma.
PAJACJAC: Kakoko to da ne pevašvaš kad pevašvaš?!
LEPOTICA: /Peva/ Ja tako govorim, govorim. Drugačije ne umem.
Tišina.
LEPOTICA: /Peva/ Ja sam to znala, znala. Sad me više ne volite, jer sam drugačija, drugačija...
MEDVEDIĆ: To ste sasvim pogrešili gospodjice Lepotice.
PAJACJAC. Pa šta ako si drugačija?!
TRUBAČ: Trubom izražava svoj pogled na situaciju.
SLIKAR: Da, kolega, sasvim ste u pravu. Takav glas je pravi dar i sreća, ne sramota.
DINOSAURUS: Lepotice, da li biste mogli da mi dajete časove pevanja? Umem ja da pevam i sada, ali...
KAUBOJ: Još nikad nisam sreo dinosaurusa sa dobrim sluhom.
DINOSAURUS: Me nemoj mi reći! U tom slučaju ću ti to pokazati odmah! /Falš peva pesmu o ljubavi koju smo već čuli/.
Muzika iz muzičke kutije. Usporava se i sasvim završava.
MAMA: Upravo sam ja morala da rodim dve najveće spavalice na ovom svetu! Brzo, opet kasnite!
MIRKA: Još malo mama!
MAMA. Ni malo!
MILAN: Još pet minúta.
MAMA: Ni sekundu!
MILAN: Ja nisam kriv što mi se ne ustaje! Mirka je spavala ali ja sam još morao da se igram.
MAMA: Kako to misliš – morao?
MILAN: Tako što su Pajacjac i Kauboj skoro počeli da se tuku.
MIRKA: Bolje i da ustanem nego da to slušam!
Vrata na sobi se otvore i zatvore.
MILAN: /Svadljivo/ Šta ona o sebi misli? Šta onda ako je starija? Jednom ću stariji biti ja. /Menja temu. Govori mirnije, nesigurno, razmišlja naglas/ Ne znam... prošle noći mi se činilo... najpre muzička kutija... onda truba... a posle svega to rzanje... i kao da je neko pevao... Zašo niko neće da mi veruje? /S osećanjme krivice/ Priznajem da sam jednom izmislio da sam u predsoblju video krokodila. I da nam je vanzemalajc
kucao na prozor i odleteo u letećem tanjiru koji ga je čekao nad mostom. I to da mi u zabavištu ne daju da jedem... Ali zašo mi ne veruju bar sada kad govorim istinu?!
Rzanje konja.
KAUBOJ: /Šapatom/ Tiho, tiho!
MILAN: Čuo sam vas, čuo! Vi ste živi, zar ne?! Odgovorite mi! Nikome o tom neću reći, obećavam! Samo Mirki... i mami... i tati... on ume da čuva tajnu... i baki, njoj će se to dopasti... i Branku, da dodje da vas vidi... i...
Otvaraju se vrata.
MAMA: Milane! Ti si još u pidžami! Zaboravi da zabavište imaš iza ugla!
MILAN: Mama, bio sam u pravu! One su žive!
MAMA: Ko je živ?
MILAN: Naše igračke! Svake noći ožive.
MAMA: Naravno. Uveče ih donese vanzemalajc, da ti ih kroz prozor a krokodil u predsoblju ih čuva!
MILAN: Ali mama, čuo sam rzanje /Pobedonosno/. Imamo li kod kuće konja? Ne! Samo ovog pod Kaubojem.
MAMA: /Ljutito/ To bi bilo dovoljno! Ako se za jedan minut ne obučeš, ne očistiš zube i ne pojedeš doručak, imaćeš veliki problem!
MILAN: Ali to nije moguće da se uradi za jedan minut mama!
MAMA: Znam. Milane – imaš problem! Razmisli šta ćeš!
MILAN: /Tiho, da mama ne čuje/ Još ćemo se mi porazgovarati! Iako ste samo igračke.
Vrata.
MEDVEDIĆ: To nije bil pametno da se rže u takvom trentku gospodine konju!
PAJACJAC: Izvinini, ali i ti bi zarzao, Medvediću, kad bi ti Dinosurus staoao na nogu!
DINOSAURUS: /Izvinjava se/ Milan je hteo da sedne na mene, najbliže su bili konj i Lepotica... i eto... morao sam brzo da izaberem... Jesam učinio nešto loše?
TRUBAČ: Trubom objašnjava svoj odnos prema temi.
SLIKAR: Kolega Trubač misli da je izbor bio ispravan. Slažem se sa njim.
PAJACJAC: I jaja to mislim.
KAUBOJ: Nemojte da se toliko sekirate zbog toga. Mi dvoje, moj priajtelj i ja, možemo da izdržimo sve. Mi smo, u stvari, junaci!
Aplauz.
LEPOTICA: /Peva/ Ja sam za sve kriva, kriva. Sigurno me opet niko ne voli.
MEDVEDIĆ: Gospodjice Lepotice, nemojte tako nešto ni da pomislite!
DINOSAURUS: To nikako!
TRUBAČ: Nežna melodija trube.
SLIKAR: U pravu ste kolega. Kako je moguće da neko ne voli nekog s tako plavim očima... i zlatnom kosom... rumenim obrazima... mašnicama u kosi... crvenom suknjom i ružičastom bluzom...
MEDVEDIĆ: Ja još hoću da kažem gospodjici Lepotici da ona ne može ni za šta na svetu da bude kriva... i nikada!
KAUBOJ: Tišina! Sad ja! /Govornički/ Draga i mila naša Lepotice. Rekla si da te ovde niko ne voli. U tom slučaju moram da ti kažem, pred svedocima... da te ja volim!
LEPOTICA: /Peva/ Ti me... ti me... šta si to rekao?
PAJACJAC: Da mu je dragogo kad si za nešto krivava.
KAUBOJ: Slušaj ti!
PAJACJAC: Neću da slušam! Lepotici se dopadamdam ja! Što se guraš medju nas dvoje kad je volimlim ja?!
LEPOTICA: /Peva/ Ti me... ti me... šta sam to čula?
SLIKAR: Ovo bih rado naslikao – Lepotica se zarumenila... Obrazi Pajacjaca su sasvim crveni... a i Kauboj ima puno rumenila na licu. /Smeje se/ Kad bih to morao da naslikam potrošio bih svu crvenu boju!
MEDVEDIĆ: Ali vi gospodine Slikaru imate samo četkicu, nemate nikakve boje!
SLIKAR: /Tužno/ Da, ja sam slikar bez boja!
DINOSAURUS: /Analizira situaciju/ Hm... imamo tu Kauboja i Pajacjaca, dvojicu naših prijatelja. Obojica su se zaljubila u Lepoticu. Šta će sad da bude?
KAUBOJ: Kako šta će da bude? Lepotica će se zaljubiti u mene i gotovo!
PAJACJAC. U tebebe?! Ni u kom slučaju! Zato ima menene!
Rzanje konja.
PAJACJAC: Ma nemoj mi reći! S tobom se sigurno neću prepirati!
KAUBOJ: Ni sa mnom! Kauboji se ne prepiru. Jašu, ćute ili pevaju uz gitaru. A Lepotica je moja!
PAJACJAC: To će još da se vidi!
Svirka trubača.
KAUBOJ: Dobro veče. Drago mi je da ste tu sami. Kako ste?
TRUBAČ: Odgovora muzikom kako je. Odgovor je miran.
KAUBOJ: Došao sam... da vas nešto zamolim.
TIŠINA.
KAUBOJ: /Zbunjeno/ Vi znate... kao i ja... da Lepotica lepo peva... i da... samo peva.
Približava se dinosaurus koji uvežbava skalu. Falšuje.
KAUBOJ: Slušaj! Kad već moraš da vežbaš neka je to što dalje od mene!
DINOSAURUS: /Uvredjeno/ Kako bi jedan... kauboj... mogao da razume umetnost?! Bolje mi je da odem.
KAUBOJ. Eto vidite gospodine Trubaču? U tome je stvar! Šta ako i Lepotica tako misli? Moram da je ubedim da umem ne samo da jašem nego... možda... i... pesme da pišem. Palo mi je na pamet... mogli bismo to zajedno... Ja bih vam recitovao šta sam napisao, vi bist izmislili melodiju a Lepotica bi to na kraju otpevala. E, pa ja počinjem.
TRUBAČ: Truba nervozno reaguje.
KAUBOJ: Izgleda da hoćete da mi kažete da nekuda žurite, ali ja vas ne razumem. Dakle, pažnja – počinjem. Moja prva pesmica. /Deklamuje/ Lepa moja Lepotice, ti divno, rumeno lice, plave oči, zlatna kosa, dve rupice usred nosa. /Normalnim glasom, radoznalo/ I? Kako vam se dopada?
DINOSAURUS: Pa i nije bog zna šta!
KAUBOJ: Otkud si se ti pojavio? Trebalo je da ja i Trubač tu budemo sami!
MEDVEDIĆ: Gospodin Kauboj je to... divno... Takoreći lepo... Skoro i dobro... Napisao.
KAUBOJ: Sigurno vas je Pajacjac nagovorio da mi se ismevate.
LEPOTICA: /Peva/ Ja ti se ne smejem, ne smejem.
KAUBOJ: Zašto? Dopala ti se moja pesma?
LEPOTICA. /Peva/ Pisao si je za mene, zbog toga je lepa, lepa.
KAUBOJ: Ura, baš me briga za vas koji se ne razumete! /Smelo, poletno nastavlja da stvara/ Lepotice moja draga, ti i konj ste moja snaga. Budi sa mnom svaki dan, to je moj najlepši san. /Nestrpljivo/ Šta kažeš na to Lepotice?
/Sugeriše joj/ Dopada ti se, zar ne?
LEPOTICA: /Peva/ Lepo je što sam tvoja snaga, ali taj konj... taj konj.
KAUBOJ: To nije običan konj, to je moj...
LEPOTICA. /Peva/ Tvoj prijatelj, znam, znam.
KAUBOJ: /Zaneseno/ Posle ovog uspeha moram da napišem mnogo, mnogo novih pesama. Izvinite, ali više nemam vremena za vas. /Za sebe/ List... čist... oko... duboko... /Odlazi/... pada... rolada...
SLIKAR: Konačno sam se vratio.
DINOSAURUS: Gde ste bili tako dugo?
SLIKAR: Nije mi dalo mira pitanje kakav sam ja to slikar bez boja. Tražio sam, tržio i našao Milanove bojice. Doneo sam ih ovamo. Konačno ću biti pravi slikar.
MEDVEDIĆ: Bićete gospodin Slikar koji i slika? To će sigurno biti divne slike.
SLIKAR: U pravu si. Ti si u stvari tako mio medvedić! Dugo se spremam da te pitam - zašto svakom govoriš gospodin? Čak i Kaubojovom konju?
MEDVEDIĆ: Moja mama mi je rekla da prema svakom budem mio inače će me se svi bojati. Tako svima govorim samo lepe reči – i niko me se ne boji.
PAJACJAC: Osim Kauboja. On se boji i mrava a ne medveda!
KAUBOJ: Uzalud me ogovaraš. Znaš da Lepotica neće ni da pogleda takvog kukavnog Pajacjaca. Ona može da bira! Takve kakav sam, na primer, ja!
LEPOTICA: /Peva/ Zašto je to loše kad me obojica volite? Meni to ne smeta, ne smeta.
PAJACJAC: Izvini Lepoticece, ali šta to govoriš?!
KAUBOJ: Moraš da izabereš jednog od nas dvojice! To će ti potvrditi i Pajacjac.
PAJACJAC: /Energično/ To je istina!
KAUBOJ: Zaljubi se što pre! I izaberi mene! I Pajacjac se s tim slaže.
PAJACJAC: Da... šta to govorim?! Ne! Ja sam bolji!
KAUBOJ: Lepotica je pametna, zna da sam bolji ja. /Odlazi/ Osim toga sam i pesnik, idem da napišem novu pesmu.
Trubač svira.
DINOSAURUS: Hteo bih da se s nečim poverim vama dvojici, Trubaču i Slikaru. Ima to veze sa muzikom.
TRUBAČ: Energično neslaganje trube.
SLIKAR: Sada nemamo vremena.
DINOSAURUS: Ali ja moram nekome da kažem šta sam otkrio.
SLIKAR: Ti si otkrio, a ja ću se upravo sada sakriti.
DINOSAURUS: Nestao! Dobro je što ste bar vi ostali Trubaču. Mi ćemo se razumeti i bez njega, zar ne?!
Tišina.
DINOSAURUS: /Malo zbunjeno/ Otkada je došla Lepotica razmišljao sam o tome da je šteta da takav izuzetan glas nema nekog za duet... No i... Da li bih uz vašu pomoć... to mogao da budem ja?...
TRUBAČ: Truba brzo govori - Ne, ne, ne!
PAJACJAC: Zaštoto je Trubač tako nervozanzan? Mogu nekako da pomognem?
TRUBAČ: Brzo hoće da objasni situaciju i spase se.
DINOSAURUS: Ne razumem o čemu se radi, Slikar nije ovde. Čini se da uvežbava novu melodiju.
PAJACJAC: Baš mi se i ne dopadada. Odoh ja.
MEDVEDIĆ: Pomoći ću vam, gospodine Trubaču, prevešću šta hoćete da kažete. Šta se dešava?
TRUBAČ: Truba objšnjava da je u kritičnoj situaciji.
MEDVEDIĆ: Da, sada razumem. Iako je samo lutka, gospodinu Trubaču svakog dana rastu noge. Sada ima probleme. Žuljaju ga cipele a to mu pričinjava veliki bol. /Sretno, pobedonosno/ Uspeo sam! Siguran sam da sam sve shvatio i tačno poreveo. Jeste li zadovoljni?
DINOSAURUS: Da, jesmo! Sada idi a ja ću razmisliti kako da pomognem Trubaču.! Dovidjenja Medvediću! /Trubaču/ Molim vas, opet smo sami. Jedan čas pevanja! Dobro? Samo jedan! A posle toga kako sami odlučite. Ali verujem da će vas moj talent ubediti. Mogu da počnem?
Tišina. Počinje muzička improvizacija. Dinosaurus uvežbava skalu, raspevava glas kao operni pevač. Trubač se trudi da ga koriguje ali ne uspeva. Rezultat je komičan.
PAJACJAC: /Zadihano/ Štata je to? Štata se dešava? Treba da se bežiži?
SLIKAR: To je uzbuna?
Rzanje konja.
KAUBOJ: Ovo bi uplašilo i mog prijatelja i mene... da nismo tako neustrašivi.
TRUBAČ: Muški plač i šmrkanje.
KAUBOJ: /Iznenadjeno/ Trubaču, vi plačete?
PAJACJAC: To naš trubačbač... ima i svoj vlastiti glas?... Ne samo trububu?! Recite nam nešto!
Muški glas i dalje rida, udaljava se.
MEDVEDIĆ: Gospodin Dinosauruse, vi ste nam pomogli da otkrijemo da gospodin Trubač ima glas! To je super!
DINOSAURUS: /Skromno/ Ja... ja sam znao da moj talent čini čuda... ali baš takva!...
SLIKAR: Nije to sasvim tako. Trubač ne može da govori ni sada... Ali istina je da ga nikada nisam čuo ni da plače!
Buka u susednoj prostoriji.
KAUBOJ: Neko je kod kuće! Brzo na svoja mesta!
MILAN: Mora da su ovde!
Preturanje po stvarima.
MILAN: Kako to da ne mogu da nadjem te bojice?! Moram brzo nazad u zabavište. Dobro što je tako blizu.
SLIKAR: /Šapatom/ Moram nešto da vam kažem.
MEDVEDIĆ: /Šapatom/ šta gospodine Slikaru?
SLIKAR: /Šapatom/ On te bojice... neće naći!
DINOSAURUS: /Šapatom/ Kako znate?
SLIKAR: /Šapatom/ Zato što su... kod mene.
KAUBOJ: /Šapatom/ Šta? Dogovorili smo se da ne pomeramo njihove stvari!
SLIKAR: /Špatom/ Da, ali kad me je Pajacjac zamolio da ... a nemam nikakve boje... ni bojice.
KAUBOJ: /Šapatom/ Znao sam da je u to umešan i on!
MILAN: Ovo ne razumem. Istina je da nikada ne znam gde šta ostavim... ali da nisu ni u fijoci... ni pod stolom... ni ispod kreveta... ni ispod ormana... ni u čarapama...
KAUBOJ: /Šapatom/ A šta s tim ima Pajacjac?
PAJACJAC: /Šapatom/ Kad si titi počeo da pišeš pesmicece a Lepotica te je tako pažljivo slušala... morao sam i ja nešto umetničko...
KAUBOJ: /Šapatom/ Ti si hteo da slikaš?!
PAJACJAC: /Šapatom/ Ne, ale zamolio sam Slikarara da uradi njenu slikuku. Hteo sam da joj je poklonim.
MILAN: Tu su medju igračkama! Ko ih je tu stavio?
MEDVEDIĆ: / Šapatom / Gospodine Slikaru, zaboravili ste da u kutiju sa bojicama vratite crvenu. Držite je u rukama!
SLIKAR: / Šapatom / Crvena! Za Lepoticine obraze... mašnice... i suknjicu...
MILAN: Slikar drži u ruci bojicu?! Moja sestra ume da izmisli i dobru šalu! A šta je ovo?
KAUBOJ: / Šapatom / Brzo to sakrite!
PAJACJAC: / Šapatom / Kasnono!
MILAN: To pred Slikarem... to je slika... nedovršena slika! Jedan obraz je već rumen a drugi još nije! /Pobedonosno/ Ura! Uhvatio sam vas! Više ne možete da se skrivate!
PAJACJAC: / Šapatom / Štata da radimomo?!
MEDVEDIĆ: / Šapatom / Joj, šta će nam gospodin Milan reći?!
DINOSAURUS: / Šapatom / A šta će nam tek uraditi?!
KAUBOJ: /Šapatom/ Priznaćemo mu sve, i tako mu je to već jasno.
LEPOTICA: /Tiho peva/ Ja se bojim, strašno se bojim.
PAJACJAC: /Šapatom/ Ja ne! /Progovori naglas/ U stvari Milanene, bio si sve vreme u pravuvu. Kad hoćemo - mi oživimo.
KAUBOJ: Zašto prvi govoriš ti? JA sam hrabar, čak neustrašiv.
MILAN: Ja sam to znao! Svi ste živi!
KAUBOJ: Stanite u red da vas predstavim svakog ponaosob. Počećemo, naravno, od mene. Ja sam najlepši... a i pišem pesme. Jako sam talentovan, to o meni treba da znaš Milane.
MILAN: /Lepo vaspitano/ Drago mi je, ja sam Milan Kovačić.
Rzanje konja.
KAUBOJ: Ovo je moj prijatelj. Ne obraćaj pažnju na to što je konj, to u ovom slučaju nije važno.
MILAN: Drago mi je.
DINOSAURUS: Ja sam jedini dinosauarus svih vremena sa izrazito dobrim sluhom. Hoćeš da ti nešto otpevam?
TRUBAČ: Truba interveniše, prekine Dinosaurusa.
SLIKAR: Ja ću ti predstaviti Trubača i sebe. On sve može da izrazi muzikom, ja bojama.
MILAN: Pomagaćeš mi da crtam, ja radije igram fudbal.
MEDVEDIĆ: I ja sam tu! Zovem se... zovem se Medvedić.
MILAN: Znam. Sa tobom sam se najradije igrao.
MEDVEDIĆ: Da, ali nikada vam se nisam predstavio lično.
KAUBOJ: /Ponosno/ A ovo je naša Lepotica.
MILAN: Tebe je Mirka dobila pre nedelju dana. Kako ti se dopadaju naše
igračke?
LEPOTICA. /Peva/ Divne su, dobre i drage... I vole me, vole me.
KAUBOJ: Sada, kad smo ti se svi predstavili...
PAJACJAC: /Prekine ga/ Ne svi Kaubojuju!
KAUBOJ: O, izvini! Na tebe sam sasvim zaboravio. Dobro, predstaviću i tebe.
PAJACJAC: Netrebaba! Umem ja da se predstavimim i sam. Ja sam Pajac...
KAUBOJ: /Prekine ga/ ... jac...
PAJACJAC: /Energično ponovi/ Pajac kome je tvoja sestra Mirka dala ime
Pajacajac. Bilo je to dok je još bila malala...
KAUBOJ: Ali pametna.
PAJACJAC: Ne slušaj ga Milane. On mi zavididi.
KAUBOJ: Na čemu ja to tebi imam da zavidim?!
PAJACJAC: Znaš ti dobro na čemumu! Na tome što Lepoticaca voli mene.
MILAN: Polako narode! Šta se tu dešava?
MEDVEDIĆ: Znate gospodine Milane, živeli smo tu mirno i tiho...
DINOSAURUS: Kad je došao taj rodjendan...
SLIKAR: A Mirka je na poklon dobila lutku.
TRUBAČ: Nežna melodija trube.
SLIKAR: Da, dragi kolega, ona je zaista divna.
MEDVEDIĆ: Naša dva prijatelja su se zaljubila u gospodjicu Lepoticu.
LEPOTICA: /Peva/ U mene! Obojica u mene!
DINOSAURUS: I eto nama problema! Obojica je vole... mi volimo obojicu... a Lepotica ne može da se odluči koga voli ona.
KAUBOJ: Lepotica će biti moja i gotovo!
PAJACJAC: Nikakvovo gotovovo! Gotov si samo ti! Lepotica voli menene!
DINOSAURUS: Ne znamo šta da radimo Milane.
MILAN: Ja mislim da bi bilo najbolje... da se dogovore.
SLIKAR: Ko?
MILAN: Kauboj i Pajacjac.
LEPOTICA: /Peva/ A ja? A ja?
MILAN: Ako sam dobro razumeo ti nam nećeš mnogo pomoći.
LEPOTICA: /Peva/ Kad ja volim obojicu, obojicu.
MEDVEDIĆ: /Bojažljivo/ Možda... ako se svi zajedno o tome porazgovaramo?...
SLIKAR: To nije loša ideja. Recite već jednom sve što imate!
PAJACJAC: Šta ja znam... i tako ste svi umešani već od početka.
KAUBOJ: Šta kažeš na to prijatelju?
Rzanje konja.
KAUBOJ: Ako se slažeš ti, slažem se i ja.
MILAN: Počinjemo. Najpre će nam reći šta ga muči Pajacjac.
PAJACJAC: Ljubavbav! To me muči! Prijatelji moji... svi znate kako mirno smo živeli... iako je bivalo i malo dosadnodno... Preko dana smo se igrali sa Mirkom i tobom Milane, iako ste vi mislili da se igrate samo vi sa namama. Sve je bilo u redu. /Počinje da nabraja bez ljutnje, faktografski/ Ako ne računamo da si Dinosaurusu otkinuo uhoho... mene si bacao na Mirku dok je pisala domaći zadataktak... Slikaru si
odmah prvog dana uzeo paletutu sa bojama iz ruke... Medvedića si primoravao da jede tvoj griz iako gaga on uopšte ne voli...
MILAN: Ja nisam znao...
PAJACJAC: Nisi ni mogao da znaš! Živeli smo tako godinama... A ondada – je došla ona. Najdivnije biće koje sam u životu video. Kao da je medjudju nas sišlo sunce.
KAUBOJ: Čekaj, to sam hteo da kažem ja! Zaboravite šta je rekao, to ću reći ja!
PAJACJAC: Sada je sve... sve je lepše.
LEPOTICA: /Peva/ Zbog mene je sve lepše, lepše?
KAUBOJ: To je istina. /Preseče se/ U stvari ništa nije dobro rekao. Dobro ću da govorim ja!
MEDVEDIĆ: Gospodine Kauboju, mislim da gospodin Pajacjac zaista treba da dovrši to što ima da kaže.
PAJACJAC: Ja sam svoje rekao. Ostalo bibi već mogla da kaže
Lepotica. Ona najbolje zna kako sam lep i pametantan.
MEDVEDIĆ: I kako imaš lepu šarenu kapu.
SLIKAR: I kako se zarumeniš kad Lepotica prolazi pored tebe.
KAUBOJ: I ja se zarumenim, i ja!
DINOSAURUS: Naš Pajacjac nas uvek nasmeje kad smo tužni.
LEPOTICA: /Peva/. I ima zlatno srce, zlatno srce.
PAJACJAC: To je istina. I poklanjam ga tebi!
KAUBOJ: Hej, pesmice izmišljam ja, nemojte mu dozvoliti da to radi on.
MILAN: Umeš li ti uopšte da ćutiš?!
KAUBOJ: Najčešé umem, ali danas ne! Jesam li već na redu?
MILAN: Izgleda da jesi.
KAUBOJ: U redu. Pogledajte mene! /Rzanje konja/ ... I mog prijatelja. Obojica smo beskrajno hrabri. Ne sećam se da smo se ikada uplašili.
PAJACJAC: Ja se sećam. Poslednji put kada je Dinosaurus vežbao pevanje.
KAUBOJ: Ne prekidaj me! To je bilo nešto sasvim... sasvim...
DINOSAURUS: /Pomaže mu/ Izuzetno?...
LEPOTICA: /Peva/ I simpatično, simpatično.
KAUBOJ: Sada se govori o meni! Dakle, moj prijatelj i ja smo jako hrabri. Osim toga ja umem da jašem na njemu... da sviram na gitari.
PAJACJAC: To još nikada nikoko nije čuo!
MILAN: Sada ti stalno prekidaš Kauboja!
KAUBOJ: Umem bez reči i pokreta da gledam u mesec na nebu... i ceo sat. Osim toga sam hrabar...
PAJACJAC: To si već malopre rekao! Ni tada to nije bila istina kao ni sada.
KAUBOJ: A uz sve to... /Svečano/ ... sam počeo i da pišem pesme.
DINOSAURUS: Naš Kauboj ima i druge lepe osobine.
SLIKAR: Kad je u blizini nikom nije dosadno. I nikako ne može da bude tišina.
MEDVEDIĆ: Ima lep... okrugao šešir...
DINOSAURUS: I ume da se hvali najbolje od svih.
MILAN: Tako, sad mi je sve već mnogo jasnije. Koji od njih dvojice ti se više dopada Lepotice?
LEPOTICA: /Peva/ Obojica, obojica mi se viš dopadaju.
MILAN: Razmisli još malo i reci nam šta si rešila. Dobro?
LEPOTICA: /Peva/ Nije dobro, ali moram, moram!
Vrata sobe se sa bukom otvaraju.
MAMA: Ti si tu?!
MILAN: Uh! Zaboravio sam da se vratim u zabavište!
MAMA: Ja ludim od straha gde mi je sin, a on sedi kod kuće i igra se! Odmah da si došao u kuhinju!
Vrata se s treskom zatvore.
MEDVEDIĆ: / Šapatom / Gospodine Milane, ne znamo šta bi sve odrasli bili u stanju da urade kad bi za nas znali.
DINOSAURUS: / Šapatom / Nemoj mami ništa da kažeš Milane!
PAJACJAC: / Šapatom / Biće to naša tajnana. A noću ćemo se zajedno igrati.
KAUBOJ: / Šapatom / Ja ću ti dozvoliti da jašeš mog konja.
SLIKAR: A ja ću crtati umesto tebe... konačno.
MILAN: A ti Lepotice, šta imaš da mi kažeš?
LEPOTICA: /Peva/ Ja ću razmišljati, razmišljati, razmišljati, razmišljati...
Vrata se ponovo otvaraju.
MAMA: Kako je to samo moglo da ti padne na pamet – da odeš iz zabavišta a nikome se ne javiš?!
MILAN: Zaboravio sam bojice, morao sam da dodjem po njih.
MAMA: Ali nestao si još pre jednog sata!
MILAN: Nisam mogao da ih nadjem. Bile su u... u... lavabou u kupatilu.
MAMA: E, tamo ih još zaista nikada nisi ostavio! Hajde, idemo!
MILAN: /Šapatom/ Dovidjenja prijatelji, do uveče. /Glasno/ Idem mama.
Otvaranje i zatvaranje vrata.
DINOSAURUS: Uh, jedva smo se provukli.
MEDVEDIĆ: Gospodjici Lepotici je sigurno jako teško da se odluči.
KAUBOJ: Ma kakvi teško! Sve je jasno. Ja sam taj pravi.
PAJACJAC: A ja samsam - savršen.
LEPOTICA: /Peva/ Kako da se odlučim? Zašto sam dobila tako težak zadatak, težak
zadatak?! /Njena pesma se na trenutak uspori kao magnetofonska traka/.
DINOSAURUS: Lepotice, šta je to bilo?
LEPOTICA: /Peva opet normalno/ I vi ste to čuli, čuli?
MEDVEDIĆ: Da. Kao da se vaš divan glas nekako... ne znam...
LEPOTICA: /Peva/ To nije moguće! /Ponovo nastavlja usporeno. Nekoliko sledećih reči kaže normalno, pa opet malo peva.../ Šta je to sa mojim glasom? Šta se dešava, dešava?
KAUBOJ: Lepotice! Šta to radiš?!
LEPOTICA: /Trudi sa da peva ali joj to ne polazi za rukom. Na kraju samo govori. Iznenadjena je i uplašena/. Ja ne znam... Kako to? Šta se sa mnom dešava? Pevam ili govorim? Jesam li to još uvek ja?
PAJACJAC: Izgleda da govoriš. Pokušaj ponovo! Niko ne zna o ljubavi da peva kao ti!
LEPOTICA: Govori tekst pesme o ljubavi koju je na početku pevala. Na kraju počne
da plače.
DINOSAURUS: Šta će sada da bude?
LEPOTICA: Ne znam šta se desilo. Kao da mi je u grlu nešto puklo.
KAUBOJ: Puklo, ne puklo, ne znam kako ćeš sada da pevaš pesme za koje sam ja napisao tekst.
LEPOTICA: Ali nisam ti bila potrebna samo zato što sam mogla da pevam to što si ti napisao! /Nesigurno/ Zar ne?...
KAUBOJ: U stvari... znaš... Nije to bilo zato, ali sada, kad sam slavan pesnik, moram da pazim na to ko će da peva moje pesme.
LEPOTICA: Valjda nećeš da prestaneš da me voliš sada kad mi je najteže?!
KAUBOJ: /Zgroženo/ Ne, ja to nikada ne bih uradio! Samo... više nisam siguran da li sam te zaista voleo.
LEPOTICA: Ali tada si govorio da si u to siguran.
KAUBOJ: Šta ti o tome misliš priajtelju?
Rzanje konja.
KAUBOJ: U pravu si, strašno žurimo. Moram da idem.
LEPOTICA: /Plače/ Dobro što imam još Pajacjaca.
PAJACJAC: Pa... to bi bilo dobro kad bi bilo tako...
LEPOTICA: Šta hoćeš time da kažeš?
PAJACJAC: Da više nisi tako izuzetna. Dok si takva bila i ja sam pored tebe osećao da sam izuzetan. A sada... samo govoriš, kao svi ostali...
LEPOTICA: Znači ni ti me više ne voliš!
PAJACJAC: Znaš šta? Ja ću o tome da porazmislim. Kad budem znao odgovor doći ću da ti ga kažem, dobro?
LEPOTICA: /Plače/ Već znam šta ćeš da mi kažeš. Zaista ti je bilo važno samo to što sam bila drugačija od ostalih?
DINOSAURUS: Ja bih pre rekao da je bilo važno to što si s takvim glasom i sluhom mogla da pomažeš drugim... takodje talentovanim pevačima... kao što sam na primer ja.
LEPOTICA: /Tužno/ A sada, kad više ne mogu da ti pomognem?...
DINOSAURUS: /Vatreno/ Uvek ću se sećati tvog prekrasnog glasa. /Prakitčno/ Ali sada moram da tražim novog učitelja. Izvini, nemam vremena.
LEPOTICA: A šta ti Slikaru? I ti odlaziš zato što više ne mogu da pevam?
MALIAR: Ne, ja odlazim zbog toga što su sada tvoji obrazi bledi, oči ti ne sjaje kao mala sunca, ni ta mašna u tvojoj kosi kao da više nije tako crvena. Neću više da te slikam. Možda će Mirka dobiti novu, lepšu lutku.
LEPOTICA: Još pre nekoliko trenutaka je sve bilo drugačije. Gde su sada moji prijatelji?!
MEDVEDIĆ: Gospodjice Lepotice, ja sam tu.
LEPOTICA: /Radosno/ Ti me nisi napustio Medvediću? Ostaćeš sa mnom?
MEDVEDIĆ: Da... u stvari ne! Samo sam hteo da vam kažem da mi je jako žao što vam se to desilo.
LEPOTICA: Zašto onda više nećeš da budeš moj prijatelj?
MEDVEDIĆ: Ja jesam vaš prijatelj, ali ne mogu ovde da ostanem... Oprostite mi to!
LEPOTICA: /Tiho/ Zašto?
MEDVEDIĆ: Jer moram da uradim što i ostali... Ako bih ostao sa vama sigurno bi se na mene naljutili i ja bih ostao sam... A vi to sigurno ne želite. Vi ste moj prijatelj.
LEPOTICA: Idi Medvediću, idi!
MEDVEDIĆ: Dovidjenja gospodjice Lepotice.
LEPOTICA: Znam Trubaču da ćeš i ti otići, ni ne moraš da objašnjavaš zašto.
TRUBAČ: Nežna melodija.
LEPOTICA: Ne odlaziš?
TRUBAČ: Nastavlja sa nežnom melodijom.
LEPOTICA: Svi su otišli samo ti si pored mene? Zašto?
TRUBAČ: Svira melodiju pesme o ljubavi koju je na početku Lepotica pevala.
LEPOTICA: Ti mi sviraš pesmu o ljubavi?
TRUBAČ: Nastavlja sa svojom pesmom.
LEPOTICA: Hoćeš da kažeš... da ti...
TRUBAČ: Nastavlja.
LEPOTICA: Da me voliš?
TRUBAČ: Nastavlja.
LEPOTICA: Iako više ne mogu da pevam? Kad bi samo mogao da govoriš!
TRUBAČ: /Nesigurno/ Moram... moram...
LEPOTICA: Šta? Šta moraš? Reci mi!
TRUBAČ: Moram... da progovirm... da govorim!
LEPOTICA: Uspeo si!!! Nikada ranije te nisam čula!
TRUBAČ: Ni ja, ni ja!!! A sada mogu!!! To je čudo!!!
LEPOTICA: Ali kako si to mogao?
TRUBAČ: Jer moram da ti kažem šta osećam.
LEPOTICA: A šta osećaš?
TRUBAČ: Da mogu da ti pomognem.
LEPOTICA: Moj divan glas je nestao, niko više ne može da mi pomogne!
TRUBAČ: Može taj ko te zaista voli. A to sam ja!
LEPOTICA: Kako to možeš da uradiš?
TRUBAČ: Tako što sam tu sa tobom i kad su svi ostali otišli.
LEPOTICA: Da, to je istina... nisam više sama. Sada kad mi je tako teško.
Vrata.
MIRKA: Tiho! Nešto sam čula. Dva tiha glasića u ormanu za igračke. Ja sam ti to rekla!
MILAN: Šta? Koga?
MIRKA: Šta koga?
MILAN: Šta – šta si rekla? Koga – koga si čula?
MIRKA: Čula sam igračke kako razgovaraju. Davno sam ti govorila da su žive.
MILAN: Ti? Ti si govorila meni?!
MIRKA: Naravno. Ali ti da shvatiš šta ti se govori, to bi bilo čudo!
MILAN: Mirka, a nije to slučajno bilo suprotno od toga što sada pričaš?!
MIRKA: Ne, ni slučajno!
TRUBAČ: Prestanite da se svadjate
MIRKA: Govori! On govori!
TRUBAČ: Da, mi živimo, govorimo, volimo, sviramo, ržemo...
LEPOTICA: /Tužno/ Samo što ja više ne pevam.
MILAN: Lepotice! Šta se desilo?
LEPOTICA: Ne znam. Odjednom sam počela da govorim kao svi ostali.
MILAN: To bi bila šteta. Moramo da ti pomognemo.
LEPOTICA: Kako?
MILAN: Da pogledam šta to imaš u grlu.
MIRKA: Daj to meni, to je nežna lutka, možeš da je polomiš.
MILAN: Dobro, dobro. Pogledaj, tu u grlu... ima nešto.
TRUBAČ: Vratite Lepotici njen glas, molim vas.
MILAN: Ne brinite, mi ćemo to dovesti u red.
MIRKA: Tako... ovo ovamo... ono onamo.
Zvuci strune koja vibrira.
TRUBAČ: Pažljivo, molim vas!
MILAN: Sad bi već sve trebalo da bude u redu. Pokušaj da pevaš Lepotice.
LEPOTICA: /Zakašlje se/ Bojim se.
TRUBAČ: Ja sam tu!
LEPOTICA: /Bojažljivo počinje da peva skalu/ Hej, izgleda da je to u redu! / Sve veselije uvežbava akorde/.
TRUBAČ: Počne da trubi njihovu pesmu o ljubavi.
MIRKA: /Šapatom/ Hoćemo li to reći mami i tati? Da i oni čuju ovu divnu muziku.
MILAN: Možemo. Ali ne verujem da bi ih oni čuli.
MIRKA: U pravu si, oni više ne umeju da slušaju igračke. Šteta.
MILAN: Gde su ostali?
MILAN: Zaista, gde su nestali?
MIRKA: Potražićemo ih kasnije. Važno je da su njih dvoje zajedno. Slušaj kako
je ta njihova pesma lepa!
MILAN: Sada će moći da nam je češće pevaju.
MIRKA: Milane, pa mi imamo nove drugove! Niko nema takve kao mi! Dinosaurusa...
MILAN: Medvedića...
MIRKA: Trubača...
MIRKA: Lepoticu...
MILAN: Pajacjaca...
MIRKA: Slikara...
MILAN: Kauboja
Konjsko rzanje.
MIRKA: Da, to nikako ne smemo da zaboravimo! I njegovog prijatelja konja.
MILAN: Niko nema takve prijatelje kao mi.
U lepoticinu i trubačevu pesmu se postepeno uključuju sve igračke.

KRAJ
Не бојим се од вражјега кота,
нека га је ка на гори листа,
но се бојим од зла домаћега".
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju