Marta Gušnjovska - Bajka o vitezu bez konja

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Marta Gušnjovska - Bajka o vitezu bez konja

Post od branko »


Marta Gušnjovska

Bajka o vitezu bez konja


(marta Guśniowska, Baśń o rycerzu bez konia)

Lutkarska bajka.

Prevod s poljskog: Zoran Đerić

IGRAJU:
Vitez,
Konj,
Tri lopova,
Miš,
Zmaj,
Čarobnjak,
Staro drvo i
Princeza.

U početku postoji i Narator, ali to nije ništa drugo nego glas Starog drveta.

Glavni likovi su Vitez bez Konja i Konj bez Viteza, koji lutaju u međusobnoj potrazi. Oni na putu sreću različite likove, ali ne mogu da se sretnu

DEKORACIJA JE ŠTO JE VIŠE MOGUĆE BAJKOVITA: gusta, zelena šuma, jer junaci lutaju tim šumama. Samo u poslednjoj sceni, iza Starog drveta stoji visoka kula u kojoj je zatvorena Princeza.

NARATOR: Davno, vrlo davno, u jednom od najudaljenijih kraljevstava, živeo je Vitez bez Konja. Da, da: Vitez bez Konja. Kazaćete: “Svaki vitez ima svog konja”, i to će biti u izvesnom smislu, tačno: ali ovaj vitez nije imao konja. I zato je bio veoma nesrećan.
Scenom šeta tužni Vitez.
VITEZ, peva:
Oh, nesrećan sam tako
Da mi nije lako.
Jer svako ima konja svog:
Samo ja nemam mog.
Gde god pogledam: mnogo vitezova
I svaki ima konja,
I mada je teško poverovati,
Nemam ga samo ja.
Vitezovi na svojim ždrepcima
U velike bitke galopiraju,
Kida mi se srce u grudima,
Zato što me ne uzimaju!
Kako da prestanem da plačem,
Kad mi je sudbina zla,
Jer svako ima svoga konja,
A nemam ga samo ja...
NARATOR: Takva je sudbina siromašnog Viteza. Vitez, kojem je nedostajao konj. Da, da, kada u malom Kraljevstvu svi odjednom požele da budu vitezovi, sigurno je da će, pre ili kasnije, nečega da vam ponestane.
Ali, vratimo se našem Vitezu... Čekaj malo... čekaj, čekaj, gde je? Viteže! O, Viteže! Ah, da: naš očajni, najtužniji vitez na svetu, nije više hteo da služi za podsmeh. Dakle, on je krenuo u opasan svet. Krenuo je, naravno, peške...
VITEZ, peva:
Oh, nesrećan sam tako
Da mi nije lako.
Jer svako ima konja svog:
Samo ja nemam mog.
Kako da prestanem da plačem,
Kad mi je sudbina zla,
Jer svako ima svoga konja,
A nemam ga samo ja...
NARATOR: U međuvremenu, u susednom Kraljevstvu živeo je Konj bez Viteza. Da, da, dragi: Konj koji nije imao Viteza. I zbog toga je bio veoma nesrećan. A zašto, pitate se, nije imao Viteza? Ne, ne! Ne zato što je u Kraljevstvu bilo previše konja. Sigurno ne zato. Naš Konj je, prosto, imao Večnu štucavicu.
Konj, podjednako nesrećan, paradira po sceni, ali ova dva lika ne mogu da se sretnu, niti vide. Možda ih staviti na dva različita nivoa?
KONJ: Hik!
NARATOR: Upravo tako. I samim tim, niko ga od hrabrih vitezova nije želeo za svog konja. Jer, kako bi to moglo da izgleda? Uvaženi vitez? Na takvom konju koji štuca?
KONJ: Hik!
NARATOR: Zato je, poput Viteza, i naš Konj odlučio da sam krene u svet.
KONJ, peva:
Konj bez viteza,
Koga nije jeza,
I dalje idem kroz svet sam? (Hik!)
Planine, obale,
Iza mene ostale,
Već ih dovoljno imam. (Hik!)
Želim svog viteza:
Jer moja je teza
Da srećan bih bio s njim (Hik!)
Kraj njegovih nogu
Da spavati mogu
I o avanturama snim. (Hik!)
Pa gde da se uputim,
Da viteza tražim?
Kuda da idem? Kojim putem? (Hik!)
Da spojim viteza toga,
Sa nesrećnim konjem,
Samo kad bi mogao... (Hik!)
Pojavljuju se Tri lopova. Pošto ne govore svi istovremeno, jednostavno ćemo ih numerisati: 1, 2, 3.
TRI LOPOVA: Aha!
KONJ: Ooops! Hik!
TRI LOPOVA
1: Dukate ili smrt! KONJ: Šta, molim?
TRI LOPOVA
2: Dukate.
KONJ: Kakve dukate?
TRI LOPOVA
1: Kako kakve? Zlatne? Takve kao što se nose u novčaniku.
KONJ: Ali ja nemam novčanik.
TRI LOPOVA
3: Nemaš novčanik?
KONJ: Ne.
TRI LOPOVA
1: Čudno.
2: Odmah mi se nije dopao.
3: I meni se učinio nekako sumnjiv.
2: Nešto ovde nije kako treba...
1: Ti! Da li si izgubio nešto?
KONJ (Ledajući kopita.): Ja? Hik! Ne. Verovatno ne.
TRI LOPOVA
1: Nije reč o potkovicama.
2: Ne potkovice.
3: Ne, naravno da ne.
1: Zar ne bi trebalo da imaš nešto na leđima?
KONJ: Na poleđini? Hik! A šta, na primer?
TRI LOPOVA
1: Pa, jahača, na primer! Eto šta!
KONJ: Primetili ste...
TRI LOPOVA
1: Teško je ne primetiti. Konj bez viteza?
2: Retko se može sresti takvo čudo.
3: Definitivno ne često.
KONJ: Šta da radim? Hik!
TRI LOPOVA
1: Ne, ja ne znam...
2: Ne znam...
3: Ali nešto mora biti učinjeno.
1: Pa, naravno, da je potrebno. Mi, konačno, takođe gubimo na tome.
KONJ: Vi? Hik! A zašto?
TRI LOPOVA
1: Kako zašto?
2: On pita zašto!
1: Jer, ako bi na tebi sedeo vitez, mogli bismo da ga opljačkamo.
3: Tačno.
1: I tako?
2: I tako, mi gubimo.
1: Gubimo.
3: Gubimo.
Oni pevaju – svi zajedno: 1 +2 +3
I tada prestrašeni Konj pobegne.
Mi smo tri lopova,
Tri lopova,
Tri lopova,
Svaki od nas lopovom se zove,
Lopovom se zove,
Lopovom se zove,
Sretneš li nas, propao si.
Propao si,
Propao si,
Jer ne znamo za šalu,
Ne znamo za šalu! Konstatujući da nema Konja.
1: Hej! Gde je on?
2: Gde je on?
3: Pobegao?
2: Pa, valjda!
3: Ali nas se uplašio.
2: Buu!
1: Čekajte! Mislim da neko dolazi! Ulazi Vitez.
TRI LOPOVA: Aha!
VITEZ (Poteže mač.): A šta je to?
TRI LOPOVA
1: Dukate ili smrt!
2: Ili talire!
1: To je tačno: dukate, talire ili smrt!
2: Ili srebrnjake!
3: Ili guldene!
VITEZ: Polako, polako: ne svi odjednom! Mirno. I po redu.
TRI LOPOVA
1: Šta “mirno”?
2: A šta “po redu”?
VITEZ: Mirno i po redu. Vičete kao da je neka pljačka.
TRI LOPOVA
1: Ovo jeste pljačka!
2: Upravo tako!
VITEZ: Pljačka? A to je nešto drugo... Kako? Kakva je to pljačka?
TRI LOPOVA
1: Uobičajena.
2: Mi smo tri lopova.
1: Živimo od pljačke.
3: Upravo!
2: Mi smo kao Robin Hud.
VITEZ: Kao Robin Hud? To znači da uzimate od bogatih i dajete siromašnima?
TRI LOPOVA
1: Pa... ne baš.
3: To jest... stvarno otimamo od bogatih. VITEZ: I dajete siromašnima? TRI LOPOVA
1: Pa, zapravo ne.
2: Uzimamo od bogatih da ne bismo morali da krademo od siromašnih.
3: Zato smo mi tako darežljivi.
1: Ostavljamo na miru siromašne.
2: Upravo tako. Mi smo kao Robin Hud.
3: Kao tri Robina Huda.
2: Najmanje!
3: A ti, jesi li siromašan ili bogat? VITEZ: Ja? TRI LOPOVA
2: Tako bleštav. Sigurno si bogat?
1: Ma šta ti je, on nema ni konja.
2: O, zaista. Opet je naišao siromašak.
3: Teško je živeti od pljačke.
2: O, to nije lako.
Tri lopova izlaze.
VITEZ: Zar to tako pada u oči? To, da nemam konja. Jer, mogao sam na trenutak da ga ostavim, a sada svi već znaju da ga nemam. Eh, teško je biti Vitez bez Konja...
Peva:
Kad bih konja imao,
Poljima bih galopirao,
Za sve bih imao snagu:
Trčao, skakô,
Konja, a ne ragu,
I bio bih srećan tako.
Kad bih konja imao,
Zobom bih ga hranio,
Svaki dan, redovno.
Dajte konja meni!
O, sudbino,
Sudbino, promeni se, promeni. Ulazi Miš – možda čak i ranije. Miš je obučen kao šišmiš. Može da leti.
MIŠ: Argh!
VITEZ: A šta je to ponovo?
MIŠ: Ja sam krvožedni šišmiš!
VITEZ: Šišmiš? U toku dana? Zar slepi miševi ne lete noću?
MIŠ: Samo oni manje krvoločni. Najstrašniji lete noću i danju.
VITEZ: A ti si najstrašniji?
MIŠ: Razumljivo! Ja mogu da isisam pedeset litara krvi odjednom! I to kroz slamku!
VITEZ: To zaista zvuči malo zastrašujuće. Počeo sam da žalim još više što nemam konja: mogao bih da odjašem na njemu daleko, koliko je to moguće, a ovako...
MIŠ: Konja bih takođe mogao da ispumpam! A krokodila! I...
Zaplete se u nešto: u svakom slučaju pada na zemlju, gde se ispostavlja da je običan miš sa dodatim krilima.
VITEZ: A šta to znači?
MIŠ: Ooops...
VITEZ: Ti si običan mali miš! Kako si me prevario!
MIŠ: Nisam običan miš! Ja sam strašan miš!
VITEZ: Da, da. Veoma strašan. Ali sada je bolje da se vratiš u svoju rupu, jer bi neko mogao da te slučajno nagazi.
Vitez izlazi.
Miš cmizdri i jeca.
Ulazi Konj.
KONJ: Zašto plačeš, Mišiću? Hik!
MIŠ: Uopšte ne plačem. Molim.
On briše oči i tek posle toga ugleda Konja.
Ti? Da nisi ti, slučajno, Konj?
KONJ: Tako ispada, da sam to ja. Hik!
MIŠ: Znao sam! Ali zašto me se ne plašiš?
KONJ: Zašto bih se (hik!) tebe plašio?
MIŠ: Jer si konj, a ja sam miš. A konji se plaše miševa, zar ne?
KONJ: Nisam čuo tako nešto. Hik! A dosta dugo sam konj.
MIŠ: Aha. To se možda odnosi na slonove?
KONJ: Možda na slonove.
MIŠ: Hteo bih da sretnem takvog slona...
KONJ: Stvarno? Hik! A zašto?
MIŠ: Onda bih znao kakav je to osećaj kada se neko od vas plaši. Kada si ovako mala životinja, onda se bojiš svega. Živeo sam nekad na velikom polju. Bilo mi je dobro tamo, ne mogu da se požalim, ali od svih stanovnika na polju, samo ja nisam mogao nikoga da uplašim.
KONJ: To nije tako strašno. Hik!
MIŠ: Bio sam najmanji i nimalo strašan. I konačno sam odlučio da odem u svet. Napravio sam kostim šišmiša i počeo da plašim sve odreda. Ali, gde god bih se pojavio, umesto straha budio sam samo smeh i ismevanje. Teško je biti poljski miš...
KONJ: Teško je biti Konj bez Viteza... Ja sam takođe krenuo u opasan svet. Hik! Želeo bih da pronađem viteza koji se ne bi stideo da me jaši.
A zar ne bi bilo bolje da se vratiš kući? Hik! Možda ne bi izazivao strah, ali barem ne bi izazivao podsmeh, kao sada. Hik!
MIŠ: Pretpostavljam da hoću. Nedostaje mi već moje veliko polje. Ah, kad bih, barem na trenutak, mogao nekog da preplašim! Onda bih znao da se ne vraćam praznih šapa...
KONJ: Znaš šta? Ako hoćeš, možeš mene da preplašiš. Hik!
MIŠ: Stvarno? Mogu?
KONJ: Naravno!
MIŠ: Onda, čekaj malo: samo da stavim moj kostim i spreman sam. Argh!
U isto vreme na scenu izlazi Zmaj i staje iza Miša. Shodno tome, Konj se preplaši Zmaja, ali Miš ne zna za njegovo prisustvo, pa misli da se on od njega preplašio.
KONJ: Aaaa!
MIŠ: Divno! Bio si veličanstven, Konju! Sada mogu da idem kući, na veliko polje! Hvala!
Miš napušta scenu – trči ili leti kao šišmiš.
ZMAJ, peva:
Ja sam gladni Zmaj,
Pogled mi je strašan znaj,
Kada mi je stomak prazan,
Postajem žderonja grozan,
Prapraprazan, grogrogrozan!
KONJ: Hik!
ZMAJ: A šta to moje oči vide? Nije li to moje omiljeno jelo? “Vitez na Konju”?
KONJ: Hik!
ZMAJ: Ali ne! Ovo jelo je nepotpuno. Ovo je samo Konj bez Viteza. Pa to se zove imati lošu sreću! A mogao sam imati moj ručak. Eh, ova moderna vremena...
A ti? Ne tresi se toliko od straha. Pa, neću te pojesti. Bolje kaži šta si uradio sa vitezom.
KONJ: Sa vitezom? Hik! Baš ništa.
ZMAJ: Ništa?
KONJ: Ništa. Ništa nisam uradio, jer ga nikada nisam ni imao. Hik!
ZMAJ: Nisi imao viteza, kažeš? Zamisli samo. Otkad pamtim, konj je uvek nastupao u kompletu. Sa vitezom, naravno, a ovde? Eh, ova današnja, luda vremena...
KONJ: Zato... posle kraćeg razmišljanja... Hik! Želeo bih da vas zamolim, gospodine Zmaju, da me pojedete.
ZMAJ: Šta?
KONJ: Da me pojedete. Tako, potpuno. Hik!
ZMAJ: A šta ti je ponovo udarilo u tu konjsku njušku!
KONJ: Odlučio sam da ne želim da živim ovako. Hik! Bez viteza.
ZMAJ: On je odlučio! Jeste li ga čuli?! On je odlučio! A niko te nije naučio, ti, blesavo kljuse, da niko drugi, osim Zmaja, ne odlučuje koga će da pojede! Vidi ti njega. On je odlučio!
KONJ: Hik!
ZMAJ: Pa, prvi put čujem da večera donosi odluku.
KONJ: Ali rekli ste, gospodine Zmaju, da je “Vitez na Konju” vaše omiljeno jelo.
ZMAJ: Da, “Vitez na Konju!”, a ne “Konj bez Viteza”. “Konj bez Viteza” nije kompletno jelo. To je kao jagode bez šlaga ili pita od jabuka bez cimeta ili palačinke bez džema. To se jednostavno ne jede.
KONJ: Mogao sam to i očekivati. Kome treba Konj bez Viteza?
ZMAJ: Svakako ne meni.
KONJ, peva:
Mogao je doći kraj:
Da je hteo da me pojede Zmaj,
Al’ tu nije kraj moje bede,
Jer Zmaj ne želi bez viteza da me jede,
Znači, mora dalje na put da se ide.
Konj izlazi. S druge strane dolazi Vitez.
VITEZ: Ooops! Ovo je Zmaj!
ZMAJ: Naravno da je Zmaj. A šta je tako čudno?
VITEZ: Ništa. Osim što nikada, pre ovoga, nisam video nijednog zmaja.
ZMAJ: Kako... kako to “nisi video”? Pa, na kraju krajeva, ti si vitez, da ili ne?
VITEZ: Pa... jesam.
ZMAJ: Zmajevi i vitezovi se bore međusobno više od sto godina. Nije li tako?
VITEZ: Zapravo, da.
ZMAJ: Vitezovi ubijaju zmajeve, a zmajevi jedu vitezove.
VITEZ: Navodno.
ZMAJ: Kako to navodno? Hoćeš da kažeš da se još nikada nisi borio protiv zmaja?
VITEZ: Tako je nekako ispalo.
ZMAJ: Dakle, naša borba će biti prva u tvom životu?
VITEZ: Ako je uopšte i bude.
ZMAJ: Šta time hoćeš da kažeš?
VITEZ: Hoću da kažem... da ne znam da li bih se uopšte snašao u borbi. Posebno, jer nemam konja...
ZMAJ: Šta? Nemaš konja? A kako onda hoćeš da se boriš protiv zmaja?!
VITEZ: Zapravo, ja ne želim. Dosta mi je već svih tih prigovora: “Vitez bez Konja! Vitez bez Konja! Pogledajte, kakav je to čudak!” Ne želim više ovako da živim. Zato se nemojte ustručavati, poštovani Zmaju, možete me pojesti odmah.
ZMAJ: Šta ste svi poludeli?! Sledeći obrok diktira uslove! Naučite, konačno, jednom za svagda, da niko drugi, osim Zmaja, ne odlučuje koga će da proždere. Pobrkalo im se u tim glavama.
I još jedno upamtite, da jelo mora da bude u celosti: “Vitez na Konju!” Ne mogu da vas jedem odvojeno. To više nije isti ukus. Ne možete da pojedete prvo konja, a tek kasnije viteza. To se, prosto, ne radi.
VITEZ: Žao mi je... Nisam znao.
ZMAJ: I, usput, kako sam bio glup što nisam zadržao onog konja za posle! Sada bih kompletirao jelo! Kako sam bio glup...
VITEZ: Kakvog konja? Kakvog konja?!
ZMAJ: Kako kakvog? Običnog. Osim što je bio bez viteza.
VITEZ: Zar ima neki takav? A Vi ste ga videli?!
ZMAJ: Pa, kao što ti kažem, a treba da znaš da mi, zmajevi, ne možemo da lažemo.
VITEZ: To znači da postoji tamo negde konj za mene! Baš kao i ja usamljen i nesrećan. Gde je on, Zmaju! Na koju stranu se uputio?!
ZMAJ: A zar ja gledam oko sebe te poluproizvode? Moguće je da je otišao na levu stranu. Ali i desno je mogao da pođe... Ne znam. Gladan sam, a gladne zmajeve je bolje ne nervirati...
Zmaj izlazi.
VITEZ: To je neverovatno! To je prosto neverovatno! Dakle, ipak postoji konj za mene! Prestaće moje nevolje: Imaću konja! Najzad!
On peva
Imaću konja!
Pa ću kroz polja
Galopirati kud me volja!
Moći ću da skačem,
I sa svojim konjem
Jurim dole i gore!
Konja ću da imam!
Zob ću da mu dam,
Punu šaku svake zore,
A drugi vitezovi
Videće i reći svima:
“Da i ovaj novi:
Takođe konja ima!”
On kaže
Samo sada treba da ga pronađem. Mrmlja Imaću konja...
Odjednom, on naleti na Čarobnjaka, i prospe mu magični pribor na pod.
Užasno mi je žao!
ČAROBNJAK: Ne, ne: nije Vaša krivica. Trebalo je da predvidim da ćete pasti na mene.
VITEZ: Išao sam zaista nepažljivo.
ČAROBNJAK: To sam, takođe, trebao da predvidim.
VITEZ: Zašto?
ČAROBNJAK: Šta “zašto”?
VITEZ: Zašto biste predvideli sve to?
ČAROBNJAK: U pravu ste, oprostite, gospodine: nisam se predstavio. Ja sam Čarobnjak.
VITEZ: A, tako. Drago mi je. Ja sam Vitez.
ČAROBNJAK: Zadovoljstvo mi je. Ali... oprostite, gospodine, Vitez bez Konja? Mora da Vam je teško.
VITEZ: Nije, već mi je bolje. Upravo sam saznao da postoji konj za mene.
ČAROBNJAK: Stvarno? To je divno.
VITEZ: Treba samo da ga pronađem.
ČAROBNJAK: Aha. Neću Vas zadržavati.
VITEZ: Upravo tako. Ali, ali: zar mi niste rekli da ste Čarobnjak?
ČAROBNJAK: Ja? A da, istina je: mogao sam pomenuti tako nešto.
VITEZ: Pa, verovatno, možete li da mi kažete gde treba da tražim moga konja.
ČAROBNJAK: Naravno! Sigurno da mogu!
VITEZ: Onda mi recite.
ČAROBNJAK: Da, naravno! Šta? Sada?
VITEZ: Bilo bi najbolje sada. Zato što uskoro neću biti ovde.
ČAROBNJAK: Aha. Dobro. Samo, gde je moja čarobna kugla?
VITEZ: Držite je u rukama.
ČAROBNJAK: Zaista. Trebao sam to da predvidim. Pa, da. Šta je to trebalo?
VITEZ: Treba da mi kažete gde da potražim konja.
ČAROBNJAK: Ah, da. Pažljivo me slušajte.
Peva ili recituje:
Kuglo magična,
Kuglo predivna,
Kao biser na morskom dnu,
Gde u ovom trenutku
Konj može biti,
Reci mi, reci mi ti.
Osluškuje.
VITEZ: I šta?
ČAROBNJAK: Kugla je progovorila.
VITEZ: Ona je rekla? Ona je rekla gde?
ČAROBNJAK: Razumljivo da je to rekla.
VITEZ: Gde?
ČAROBNJAK: U staji.
VITEZ: U staji?
ČAROBNJAK: U staji. To je valjda logično: tamo se obično nalaze konji.
VITEZ: Ali ne radi se o običnom konju! Mene interesuje gde mogu da nađem onog konja koji putuje sam, kao ja.
ČAROBNJAK: A! Trebalo je da mi to kažete odmah. Pitaću. Ali, moramo da sačekamo da se kugla malo odmori: takva pitanja su za nju veoma iscrpljujuća.
VITEZ: Eeee! Neću da gubim vreme: sam ću da ga pronađem!
Vitez izlazi.
ČAROBNJAK (Gladeći kuglu.): Ala su nervozni današnji vitezovi. Stvarno. Previše nervozni.
Ulazi Konj.
Dobro jutro! Mogu li da Vam gatam?
KONJ: Hik! Šta?
ČAROBNJAK: Pitao sam da li mogu da Vam gatam.
KONJ: Ne, ne: hvala.
ČAROBNJAK: A možda ipak mogu? Trening bi mi bio vrlo koristan. Nedavno, nije mi pošlo za rukom.
KONJ: Pa (hik!), ako mogu da pomognem.
ČAROBNJAK: Oh, naravno, da će mi to pomoći! A može da pomogne i Vama. A, u stvari, s kim imam čast?
KONJ: Konj. Hik!
ČAROBNJAK: Jako mi je drago: Čarobnjak. Dakle, šta biste Vi da pitate?
KONJ: Kako šta?
ČAROBNJAK: Pa šta biste Vi da znate, gospodine Konju. Gospodin postavlja pitanje, ja ga ponavljam mojoj čarobnoj kugli i onda ćemo znati odgovor. Ali, pitanje može biti samo jedno.
KONJ: Jedno pitanje? Hik! Oh: toliko toga odjednom navaljuje. Hik! Znam: da li će mi ikada prestati štucanje. Hik!
ČAROBNJAK: Pa, dobro.
KONJ: Ili ne! Hik! Povlačim pitanje. Želeo bih da saznam da li negde u svetu postoji vitez, koji nema svog konja. Pa, znate: takav Vitez bez Konja. Hik!
ČAROBNJAK: Neka bude. Sada je potrebno da se fokusiramo. Pazite.
Peva ili recituje:
Kuglo magična
Kuglo predivna,
Što svaki rešavaš test,
Reci mi u poverenju,
Da li na ovom svetu
Postoji Vitez bez Konja!
Sluša.
KONJ: I šta?
ČAROBNJAK: Čudno...
KONJ: Šta je čudno? Hik!
ČAROBNJAK: Kugla nije odgovorila.
KONJ: A obično odgovara?
ČAROBNJAK: Naravno! Pa, ona je Čarobna kugla!
KONJ: Pa zašto sada (hik!) ne govori?
ČAROBNJAK: Možda je malo umorna.
KONJ: Ili možda (hik!)... Možda ne postoji takav Vitez... Nikada ga neću naći... Hik! I niko neće sedeti na mojim leđima... Hik!
ČAROBNJAK: Ne i ne: ne možete samo cmizdriti. Ostavimo Čarobnu kuglu: možete mene da pitate.
KONJ: Hik! Šta? Hik!
ČAROBNJAK: Pa, to, da li postoji takav vitez. Ja sam više u životu od kugle, ja mogu da odgovorim na to pitanje.
KONJ: Stvarno? Hik! Pa, dobro: da li postoji takav vitez koji nema svoga konja? Da li postoji Vitez bez Konja?
ČAROBNJAK: Naravno da postoji! Ja sam ga video.
KONJ: Baš takvog? Hik!
ČAROBNJAK: Video sam ga! Bio je ovde pre nekoliko trenutaka i pitao da li ima kakav Konj bez Viteza.
KONJ: I tek sada mi govorite o njemu?
ČAROBNJAK: Niste me ranije ni pitali. On je pitao Kuglu, a sa predmetima, čak i čarobnjačkim, nikad ne znaš šta će da se desi.
KONJ: Znači da negde (hik!), postoji vitez za mene!
ČAROBNJAK: Pa, naravno: kako bi mogao da ne bude?
KONJ: Onda žurim! Hik! Možda ću ga još stići!
ČAROBNJAK: Srećan put! Čarobnjak izlazi.
Konj trči, prati ga promena pejzaža. Konačno dolazimo do velike kule, koja stoji pored starog Drveta.
KONJ (Bez daha.): Opaa. Hik! Trčim i trčim i nigde nikoga na vidiku. Možda me Čarobnjak lagao (hik!), kako bi me ismejao, kao i svi ostali. Možda se samo našalio sa mnom? Hik!
DRVO: Nije lepo da sudimo o ljudima, na osnovu lažne procene.
KONJ: Oh! Hik! A ko je to?
DRVO: To sam Ja. Veoma staro Drvo. Oslanjaš se upravo na mene.
KONJ: Izvinite. Hik!
DRVO: Ja se uopšte ne ljutim. Mi, drveće, volimo da pomognemo putnicima, pružajući im hlad – leti, a skloništa – zimi, ili naslon posle napornog puta.
KONJ: To se veoma dobro podudara. Hik! Jer ja sam samo putnik. Putujem po svetu u potrazi za Vitezom bez Konja. Hik! Ali ne mogu da ga pronađem. Sada počinjem da mislim da takav vitez uopšte ne postoji...
DRVO: Ne može se tako govoriti, moj Konju. Treba da verujemo u svoje snove, a oni će se uvek ostvariti, videćeš.
KONJ: Da idem dalje? Ima li izgleda da ću ga naći?
DRVO: Treba i dalje da veruješ. I tvom putovanju treba trenutak odmora. Ni u čemu ne treba da se preteruje. Lezi, molim te, i spavaj. A ono što treba da se desi, desiće se, sigurno... Konj legne iza Drveta, tako da jedva može da se vidi, i zaspi.
DRVO, peva Konju uspavanku:
Kada te pitanja kakva saleću,
A jedno od njih ne prestaješ sniti,
Za odgovor obrati se drveću,
Drvo će ti odgovoriti.
Kad s leva i zdesna sumnje sleću,
Dah oduzimajući ti,
Za odgovor obrati se drveću,
Drvo će opet odgovoriti.
Kad ne želiš svoje brige kriti,
U suzama ih gutati,
Za mudar savet drvo ćeš pitati,
Drvo će rado odgovoriti...
Vitez ulazi.
VITEZ: Eh, teško je da se luta pešice. Kada bih imao konja, ja bih mogao da ga jašem i onda bi se definitivno dalo nešto pronaći... Ipak: to je samo ironija! Ne mogu da pronađem konja, jer nemam konja! Zar to nije smešno? Ja ne znam da li to ima bilo kog smisla...
DRVO: U svemu postoji smisao.
VITEZ: Ko je to? Stablo koje govori? Čuo sam za ovo iz različitih viteških priča, ali još ga nikada nisam video.
DRVO: Dakle, sada imate priliku da dobro pogledate.
VITEZ: U najmanju ruku, moći ću o ovome da pričam, kada se vratim.
DRVO: Zar to nije dovoljno?
VITEZ: Ne, ne: nisam hteo da Vas uvredim. Osim što sam rekao svima da ću se vratiti na svom konju. I da... sramota me da priznam... da ću dovesti princezu...
DRVO: Pa, stvarno si se naobećavao. Nisi li pri tom bio pomalo drzak?
VITEZ: Bio sam.
DRVO: Upravo tako. Nije lepo da se hvališ, bez pokrića. Ali dobro je da imaš san.
VITEZ: Da?
DRVO: Na njemu se sve zasniva. To je veoma, veoma važno. Ali isto je važno da se od snova nikada ne odustane.
VITEZ: Neću odustati. Pronaći ću tog jedinog konja. Ja ću ga naći, zar ne?
DRVO: Naći ćeš, moj dragi Viteže. Samo ako stvarno veruješ u to. I ko zna? Možda će on pre pronaći tebe?
Odjednom, odozgo, sa visokog tornja, čuje se plač i padaju kapi – suze.
VITEZ: A šta je ovo? Kiša? Slano?
Gleda gore.
To su suze! Tamo neko plače!
PRINCEZA, peva:
Ja sam ona
Što jeca sa prozora,
Suzu za suzom lijem,
A svaka od suza
Kraljevska je,
Jer ja sam uplakana Princeza.
Neko me je zaključao
I već mi je moral pao,
U kuli ne želim više da sedim,
Dokle ću da čekam,
Nekog da me oslobodi,
Volela bih, jadna, da znam.
VITEZ (Viče prema gore.): Zašto plačeš, Princezo?
PRINCEZA: Jer jako dugo sedim u ovoj kuli i čekam da me neko oslobodi.
VITEZ: Ko te je zaključao tamo gore? Zla veštica?
PRINCEZA: Kakva sad veštica? Sama sam se ovde zaključala.
VITEZ: Sama?
PRINCEZA: Pa, naravno. Mi, princeze, oduvek tako radimo. Samo što neće sve to da priznaju.
VITEZ: Ali, zašto to radiš?
PRINCEZA: Kako bih se udala, glupane. Na dvoru je mnogo vitezova i kavaljera, da me glava boli, ne znam koga da izaberem. I tako? Zatvaram se u kulu i čekam na onog pravog.
VITEZ: Aha. Pa... ja sam.
PRINCEZA: Ne, ne, ne: ne tako brzo. Prvo, moraš da se ovde popneš i da me oslobodiš.
VITEZ: Naravno, već se penjem. Vitez se penje na kulu
PRINCEZA: Nemoj da padneš. Dosta sam se već ovde nasedela.
VITEZ: Neću pasti, Princezo.
PRINCEZA: Čuvaj se klizavog kamenja. Oh, da. Daj mi ruku. Vitez se popeo na vrh kule.
Znaš, moram da priznam da ti veoma dobro ide. Drago mi je što si me upravo ti pronašao.
VITEZ: I ja sam srećan, Princezo.
PRINCEZA: Pa, dobro, neka bude: udaću se za tebe, plemeniti Viteže.
VITEZ: Stvarno?
PRINCEZA: Stvarno. Prvo idemo mojim roditeljima, da ih pitamo za blagoslov, a zatim ćeš me predstaviti u svom Kraljevstvu. Gde je tvoj konj?
VITEZ: Iiiii... Moj konj?
PRINCEZA: Baš tvoj konj. Moramo da imamo neko sredstvo prevoza. Pa gde je taj konj?
VITEZ: Ja, zapravo, to... nemam konja.
PRINCEZA: Kako nemaš? Svaki vitez ima.
VITEZ: Ali ja, stvarno, jedini nemam konja.
PRINCEZA: Hoćeš da kažeš da sam provela u ovoj kuli toliko vremena da bih sada pošla za Viteza bez Konja?
VITEZ: Žao mi je...
PRINCEZA: Tebi je žao? Tebi je žao! Pusti mi ruku, odvratni prevarantu!
Vitez padne sa kule ravno na leđa Konju koji je spavao ispod drveta.
KONJ: Hik!
VITEZ: Oh, Bože!
KONJ: A šta je ovo? Ko si uopšte ti?
VITEZ: Ja sam Vitez bez Konja. A ti, očigledno, ti si...
KONJ: Konj! Konj bez Viteza. Drago mi je!
VITEZ: A meni još više. Ne možeš čak ni zamisliti koliko dugo sam te tražio?
Princeza, koja je iznenađena svim tim, nestaje sa prozora na trenutak, spuštajući se stepenicama, pojavi se pored Viteza i njegovog Konja.
Drvo ih gleda i osmehuje se.
KONJ: Ako si me tražio toliko dugo, koliko ja tebe, onda si se sigurno nahodao.
VITEZ: Tražio si me?
KONJ: Naravno!
VITEZ: Neverovatno! Sada se više nećemo rastajati!
KONJ: Nećemo se rastajati!
Rastuži se.
Ako ti ne bude smetalo ove moje večno štucanje...
VITEZ: Kakvo opet štucanje? Šta to pričaš?
KONJ: Pa, ovaj... Čekaj malo... Sačekaj minut... Prošla me je štucavica! Upravo me je prošlo moje večno štucanje! Uurra! Na kraju, mogu da budem običan, normalan konj! Mislim da mogu da budem Konj sa Vitezom!
VITEZ: A ja! A ja sam Vitez sa Konjem!
PRINCEZA: Vitez sa Konjem i Princezom. Rekao si da ćeš da me oženiš.
VITEZ: Da: rekao sam. Ali ti se nisi složila.
PRINCEZA: Ali sada se slažem.
VITEZ: Ali sada više ne molim.
SNEG: Ali...
Šmrca.
VITEZ: U redu, dobro: oženiću te, Princezo! Hop, na moga Konja! Dalek put je pred nama, dalek. Ali to je ništa. Najvažnije je da smo zajedno. I ja ću moći da uđem u moje Kraljevstvo na Konju i sa prelepom Princezom uz sebe!
SVI, pevaju za publiku: Kada imaš san Ne menjaj nijedan, Uvek znaj koji da slediš trag, Jer magija mašte Pokazaće ti sve, Kako Bajke da pređeš prag. Kad se u nešto veruje, Baš kako i dolikuje, Znaj, ostvariće se snovi, Magični tonovi I naši songovi Pomoći će ti. Vitez s Princezom na Konju odlazi. Gase se svetla.

KRAJ
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 13 gostiju