Ivana Despotović - Negde iza duge

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Ivana Despotović - Negde iza duge

Post od branko »

Ivana Despotović

Negde iza duge


Over the Rainbow

Somewhere over the rainbow Way up high,
There’s a land that I heard of Once in a lullaby.
Somewhere over the rainbow Skies are blue,
And the dreams that you dare to dream Really do come true.
Someday I’ll wish upon a star
And wake up where the clouds are far
Behind me.
Where troubles melt like lemon drops
Away above the chimney tops
That’s where you’ll find me.
Somewhere over the rainbow Bluebirds fly.
Birds fly over the rainbow. Why then, oh why can’t I?
If happy little bluebirds fly
Beyond the rainbow Why,
oh why can’t I?

Stihovi: E.Y. Harburg
Muzika: Harold Arlen


LIKOVI:
Tamara, ljuta
Jelena, vredna
Sava, hteo bi da pobegne iz svoje
kože
Srđan, uplašen
Nikola, tvrdoglav
Miloš, napet
Anđela, večito u ulozi
Duconja, sebičan
Bojana, povređena
Nina, u iščekivanju

PRVA SCENA

Na sceni je mrak. Uvodna muzika je pesma „Somewhere over the Rainbow”. Svetlo se pali i, jedan po jedan, svi likovi izlaze na scenu, obučeni u opremu za čas fizičkog, ali u najrazličitijim stilovima. Mimoilaze se, skoro se sudaraju, kao da hodaju kroz mali kavez, simuliraju zagrevanje. Kao da će nešto reći, kao da će se obratiti jedni drugima, ali to ne čine. Začuje se školsko zvono, polako se razilaze, odlaze sa scene. Mrak.

DRUGA SCENA

Scena je učionica. Tamara sedi pored prozora i puši Ulazi Jelena, očigledno uznemirena.
JELENA: Daj mi pljugu!
TAMARA: Oho, od kad ti duvaniš?
JELENA: Gledaj svoja posla i daj pljugu!
Tamara okleva. Ulazi Sava, Jeleni iza leđa, i pruža joj cigaretu. Jelena zapali cigaretu, zakašlje se i baci je.
TAMARA: Eeeej, ne bacaj. Prva ti je, ne kapiram što ne priznaš.
JELENA: Pa i da jeste, je l’ to problem?
TAMARA: E, ‚ajde otkuliraj malo...
Sava duboko uzdahne, legne na sred učionice. One ga ne primećuju.
SAVA: Kako smarateeee...
JELENA: ... Blago tebi, boli te uvo, svima saspeš šta imaš i ćao. A ja ako zinem nešto da kažem, onda je to smak sveta.
TAMARA: Ma, ti si smaračica... Od tebe ne može da se živi, uvek sve znaš... A tek kad tvoji dođu na roditeljski... Smaranje.
JELENA: Uhuhu, pa ti umeš da deliš reči na slogove!
TAMARA: Nosi se, važi, a?!
SAVA: Nemojte da se svađate, samo pogledajte koliko je nebo lepo.
Obe ga pogledaju, jedna drugoj gestikuliraju „on je lud”. Dolazi Nikola.
NIKOLA: Vidi, vidi, vas dve... Nije valjda da ste se pomirile. To je lepo. A da napravimo selfi, svi zajedno, pa da odma’ nakačimo.
TAMARA: Da li može nešto da prođe bez tvog glupog smisla za humor?
NIKOLA: Ljutko moj.
TAMARA: E, sjaši...
NIKOLA: Kakav si ti smor...
TAMARA: Ne, nego ću, kao ti, da izigravam budalu!
JELENA: Joooj, bože...
TAMARA: Jelena, ti se ne mešaj! A, ti, naloženi, sklanjaj mi se s puta.
Nikola se saplete o Savu na podu i tek tada ga primeti Gestom pita Tamaru šta Sava tu radi Ona odmahuje rukom, kao da nije bitan.
NIKOLA: Ok, idem, odlazim, palim s časa, a ti si kriva. Ovaj neopravdani na tvoju dušu!
Nikola odlazi sa scene. Jelena pljeska rukama.
JELENA: Bravo, Tamara, bravo! Opet si oterala tipa u kog si zaljubljena...
Dolazi Srđan. Jelena se promeni, uozbilji se.
JELENA: ’Ej, zdravo... Dođi, sedi, šta ima? Nudi mu stolicu, on je obilazi i stane nad Savu.
SRĐAN: Šta treba da bude? (Savi.) Ustani, čoveče, koji ti je?
SAVA: E, care, ’de si, brate?
SRĐAN: Šta si uzeo? Nisi takav od vutre, nešto jače je...
Srđan mu pruža ruku da ustane.
SAVA: Eeeee, brate, šta misliš koji će od nas prvi da rikne?
Srđan odmahne rukom, odustane, sedne sa strane.
JELENA: Srđane, mislila sam, šta su ti rekli kod lekara. Je l’ si dobro?
SRĐAN: Šta te boli uvo da l’ sam dobro, trebam ti za test iz matematike ili statistike?
JELENA: Samo pitam.
TAMARA: I, koliko ti je vremena ostalo?
JELENA: Kako možeš tako nešto da pitaš...
SRĐAN: Bar je iskrena, boli je uvo i to je to.
JELENA: Ma, sve je besmisleno...
Jelena odlazi sa scene. Tamara se okrene Srđanu.
TAMARA: Čoveče, ti si moron i kukavica. Baš ništa ne kapiraš, a? Ona se loži na tebe, kretenu.
SRĐAN: Nisam te ništa pitao.
Srđan ustaje i odlazi. Mimoilazi se sa Nikolom.
NIKOLA: Kuc, kuc, opet ja. Da li ste vi Draga Saveta koja radi u agenciji za srodne duše?
Tamara iz torbe izvadi ženski časopis, lista i potpuno ignoriše Nikolu.
NIKOLA: Mogu da sednem pored tebe?
TAMARA: Ne. Ni slučajno!
Nikola sedne pored nje. On joj se primiče, viri u njen časopis.
TAMARA: Ćao, zdravo, doviđenja, prijatno. Odla zi!
Nikola, ljut, odlazi sa scene. Krene i Tamara. Sava ostane da leži na podu mašući rukama i nogama, kao da pravi jezušku u snegu. Mrak.

TREĆA SCENA

Scena je hodnik škole. Anđela telefornira.
ANĐELA: Zovem te kasnije, prvo da postavim fotke na fejs, pa ćemo da vidimo. (Fotografiše se.) Sad ćes da vidiš kako mačka izgleda kad je dobro raspoložena... (Fotografiše se.) A, sad kad me boli uvo (Fotografiše se.) A, sad seksi faza... (Fotografiše se.)... Stvar je u tome da pronikneš u karakter situacije...
Dolazi Miloš.
MILOŠ: Rođena glumica! Otkidam na tvoju moć transformacije.
Smeje joj se.
ANĐELA: Je l’ se ti to meni obraćaš?
MILOŠ (unoseći joj se u lice): Are you talkin’ to me? Are you talkin’ to me?
ANĐELA: Ma, beži bre...
Anđela krene, Miloš je povuče za ruku.
MILOŠ: Stani, bre, zezam se, ’alo...
ANĐELA: Pusti me, Miloše! Sad ću da zovem ekipu...
Miloš podiže ruke u vis. Anđela poziva telefonom, prekida vezu pa ponovo zove. Dolazi Sava, zanosi dok hoda, nosi tamne naočare.
MILOŠ: … Koga zoveš, brate?... Luku?... Nemanju?... Džonija?... Ili možda Dalibora? (Savi.) Al’ si se razbio, Savaro, brate, pijan si k’o majka.
SAVA: Uopšte nisam pijan. Daj mi pljugu.
Miloš mu daje cigaretu. Sava sedne sa strane i puši. Anđela uporno poziva telefonom, ali ne uspostavlja vezu.
MILOŠ: Džaba ti, niko se neće javiti... Samo još da tvoja glavica to ukapira. Plavušama je potrebno malo više vremena...
Anđela krene, Miloš je povuče.
MILOŠ: Šta ima ovako, mislim, kako je keva i to?
ANĐELA (pokazujući svoju garderobu.): Ne diraj me! Znaš koliko ovo košta?
MILOŠ: Znam, 100, 200, 150, 300. Sve u svemu da te procenim na hiljadarku i to sam naduvao cenu.
ANĐELA: Ja se ne prodajem!
MILOŠ: Nema frke.
SAVA: Nemojte da se svađate. Eeeej, ljudi nije vrednooo...
ANĐELA: Bedo bedine bede bedo. Da nije tako, ne bi vozio onaj krš i ne bi se tukao za jednu crvenu!
MILOŠ: A ti si mi pa klasa! Motaš se ovde, motaš se u gradu, svaku glupavu sekundu iz života jedne plavuše stavljaš na fejs.
ANĐELA: Ti si siledžija, golja i propalica!
MILOŠ: Ok, ok, ’aj tajm aut.
SAVA: Tajm aut! Je l’ se sećaš, Miloše, kako smo cepali košarku u petom osnovne, kako smo leteli k’o ptice, brate...
Miloš ga upitno pogleda.
MILOŠ: Savaro, na čemu si ti, brate?
ANĐELA: Vi ste obične klošarčine.
MILOŠ: Odjebi! Šta ti je plan, a, a, da se bogato udaš za nekog kretena ili šta? Je l’ zna keva šta radiš?
ANĐELA: Koja keva, ona koju si ostavio da živi samo sa mnom? Ta keva, koja se nonstop brine jedino za svog sinčića koji je pobegao.
MILOŠ: Otiš’o sam jer je postala sebična senka, pustila nas da se sami snalazimo, a vidim ti si se super snašla...
ANĐELA: Ma, vozdra, Miloše.
Anđela odlazi. Miloš dovikuje za njom.
MILOŠ: Ja se bijem za male pare, al’ se bar ne prodajem! Sponzorušo!
SAVA: Buraz, nešto mi nije dobro, cepa me u grudima. Srce me boli kad se svađate.
MILOŠ: Pijan si k’o majka!
Miloš odlazi. Mrak.

ČETVRTA SCENA

Scena je učionica. Miloš i Jelena žustro ulaze.
JELENA: Ne. Ne i ne!
MILOŠ: Kao da ti tražim da ubiješ nekoga, što si tako zadrta, bre?...
SAVA ( ulazi, tetura se.): Ti si ok, brate, ok si. Znam ga od malena, on nikoga ne bi ubio.
Pokuša da ga zagrli, Miloš se odmakne, Sava umalo padne.
MILOŠ: Brate, šta me ganjaš, koji ti je?
SAVA: Brate, tražio sam te. Nešto mi se muti u glavi, izgleda da su mi prodali neku krdžu.
MILOŠ: Šta si uzeo?
JELENA: Ovaj idiot mi ceo dan skače po nervima.
MILOŠ: Napio se, nije on idiot... Jelena, to je običan test iz matematike...
JELENA: Meni on ne izgleda pijan... Sam si sebe doveo do dna. I sad hoćeš istim putem.
MILOŠ: Trudim se, Jelena, brate, ali imam previše kečeva, moram negde i da krivudam.
Sava legne na sred učionice. Počinje glasno da se smeje.
SAVA: Jelena, brate. Brat Jelena, eeeej...
MILOŠ: Ako ovo ne uradim, nikad neću završiti školu...
Sava se smeje još glasnije.
JELENA: Ako nas uhvate, izbaciće te, jedva čekaju, a mene će uzeti na zub...
Sava vrišti od smeha, oni govore glasnije da se mogu čuti
MILOŠ: Neće nas uhvatiti.
JELENA: Hoće, svi očekuju da varaš, bićeš pod lupom... Ovaj je drogiran.
MILOŠ: Nije, ne drogira se on... Cela škola prepisuje, podmeće, vara, i nikom ništa...
SAVA: Ja se ne drogiram!... Samo malo. (Smeje se).
JELENA: Fuj!
MILOŠ: Od početka polugodišta skin’o sam tri keca, a profe mi i dalje ne veruju. Odgovaram k’o za peticu. Mozak mi je proključao, blokiran sam, ne mogu ni da čitam, ni da učim, ni da pamtim.
JELENA: Šta ti je, da nisi bolestan? Zaljubljen?
Sava zaurla od usiljenog smeha.
MILOŠ: Ne znam, zarđ’o sam, nisam učio sto godina... Savaro, aj’ molim te, iskuliraj, brate.
JELENA: Ne prihvatam! Držaću ti časove, ali neću da varam.
MILOŠ: Nemam vremena za časove!
Jelena uključuje svoj mobilni i začuje se, iznova, snimljen njihov razgovor. Miloš pokuša da joj otme telefon. Ne uspe. Ona ode na drugi kraj scene, isključi zvuk.
MILOŠ: Šta ćeš sa tim snimkom?
JELENA: Ništa, samo sam htela da čuješ kakve gluposti pričaš.
Jelena odlazi sa scene.
MILOŠ (dovikuje.): ’Ladno mi okrećeš leđa, ne mogu da verujem, koja si cupi...
SAVA: Loša je ova riba, brate, loša. I ti si loš, moraš da se središ, sjeban si, druže...
Miloš se zaleti ka Savi kao da će ga šutnuti, ali odustane.
SAVA: Udari me, udari me, ajde. Starog druga, pizdo!
MILOŠ: Čime god da se rokaš, bolje prestani.
Miloš odlazi sa scene. Sava ustaje, pridržavajući se.
SAVA: Izd’o si me!
Mrak.

PETA SCENA

Scena je školski WC. Ulazi Bojana i Duconja za njom.
BOJANA: Ona meni da kaže da sam seljanka?! Ona?
DUCONJA (začikava je, smeje se.): Pa, jesi seljanka.
Bojana ga poseče pogledom.
DUCONJA: Dobro, šta ti hoćeš u životu, šta?
BOJANA: Ljubav! I pare!
DUCONJA: U je, možda i neku muzičku želju? Batali to, nego, ‚aj da pređemo na pos’o...
BOJANA: Opravdanja za ponedeljak, sredu i četvrtak.
DUCONJA: To će, sele, da te izađe 2100.
BOJANA: 1500.
DUCONJA: 1900.
BOJANA: 1600 i ni dinara više.
DUCONJA: 1800.
BOJANA: 1700 i kraj.
DUCONJA: … Znaš šta, imam drugu ideju. Ti si meni ok, imaš potencijal. Dam ti ova opravdanja besplatno, ako obećaš da ćeš ići na prijemni za faks. A?... Šta kažeš, sponzorišem te...
BOJANA: Hm... Ne filozofiraj. Evo, 1700 i kraj priče.
Bojana mu daje novac, Duconja njoj opravdanja. Ulazi Nina. Bojana se zatrči na nju, snažno je gurne. Duconja je zadržava.
BOJANA: Razbiću te!
Duconja je jedva zadržava.
NINA: Ljubomorna si jer se ja udajem za Đorđa, a ne ti. Preboli!
Bojana se otima Duconji.
DUCONJA (Bojani.): Čoveče, imaš osamnaest godina, šta ima da se udaješ. Bićeš sva oklembešena za dve godine. Idi studiraj, radi nešto, živi!
BOJANA (otimajući se.): Đorđe i ja smo imali drugačije planove, dok ova nije došla...
Bojana se otrgne Duconji, napada Ninu, tuku se. Utrčava Nikola, drži Ninu. Duconja Bojanu.
NIKOLA: Stanite! Ima li šanse da normalno razgovarate?
BOJANA I NINA (u glas.): Ne!
Duconja odvlači Bojanu.
NINA: Seljančura jedna. Jesi li video kako me napada? I nokat mi polomila...
NIKOLA: Imaš još 9 kandži.
NINA: Na kraju ću morati da pozovem miliciju.
NIKOLA: Koja ste sorta, vi udavače! Ludilo!
NINA: Pitala sam je: „Jeste li ti i Đorđe raskinuli?”. Rekla je da jesu. I šta sad? Ljubomorna, eto šta je... Đorđe i ja smo sve to lepo isplanirali. Nego, slušaj, mora neko i s mladine strane kolo da povede!
NIKOLA: Ti to ozbiljno, a?
NINA: Da, što?
NIKOLA: Naterala te frka, ili...?
NINA: Nisam u drugom stanju, ako to pitaš... Boljeg muža nisam mogla naći. Čoveče, radionica, lokal, auto. A tek kuću da vidiš, nema šta, prava kuća.
NIKOLA: Dobro, dobro, sem para i nekretnina, je l’ ima među vama još nečega?
NINA: Hvala Bogu, nema. Skoro sve je spremno, Nidžo, ima da bude besno!
Ulazi Sava, prolazi pored njih, stane pred ogledalo, posmatra se. Umiva se.
NIKOLA: … Pratiće te maler ako se ne pomiriš sa Bojanom...
NINA: Neću da pričam o njoj, neću da mislim o njoj, neću da mi ona visi nad glavom. Ja moram da idem napred. Joj, nisam se javila frizerki...
Poziva telefonom i odlazi. Začuje se školsko zvono. Sava se sruši. Nikola mu priskoči.
NIKOLA: Savo, šta ti je?
Sava je bez svesti, Nikola ga udara po obrazima. Poliva vodom. Poziva telefonom.
NIKOLA: Halo, Hitna pomoć?... Hitno...
Mrak.

ŠESTA SCENA

Scena je ulica ispred škole, pred školski kros. Muzika je pesma „Somewhere over the rainbow”. Vrvi od publike. Đaci se pripremaju, zagrevaju se Dejan, Duconja, Ana, Jelena, Bojana. Nina je došla sa Đorđem, ponela je dvogled. Svi stanu na start. Sudija podiže pištolj da označi početak. U start utrčava Nikola. On je kao van sebe, maše rukama, kao da hoće da zaustavi voz. Sudija spušta pištolj. Nikola gleda u Miloša.
NIKOLA: Sava se predozir’o!
Svi ostanu „zaleđeni”. Muzika traje. Mrak.

SEDMA SCENA

Na sceni je mrak. Svetlo se spušta samo na Anđelu koja izlazi na scenu.
ANĐELA: Dobar dan, draga publiko. Dobrodošli u školsko pozorište. Upravo ste videli scene u kojima su junaci učenici jedne škole. To može biti bilo koja škola, a ovo može biti bilo koje pozorište. Nazovimo ovo pozorište hrabrim. Hrabro školsko pozorište sada će pokušati da pronađe drugačije životne puteve za naše junake i to koristeći različita dramska sredstva. U svaku scenu uvodi vas jedan od junaka. U narednoj sceni upoznajemo vas sa likovima. Naravno, da bismo uspeli, junaci moraju da sarađuju, da žele da kažu nešto o sebi.
Mrak na sceni. Počinje video: Učenici su na školskoj, trkačkoj stazi, obučeni u šorceve i majice najrazličitijih stilova. Stoje na startu. Začuje se pucanj. Svi potrče. Anđeli zazvoni mobilni, ona ne krene. Svi se zaustave, start je neuspeo. Jedno po jedno, na ekranu se ispiše pitanje na koje odgovara učenica ili učenik koji ostaje sam u kadru. U uglu ekrana je ispisano ime osobe koja govori.
Na ekranu: Kako si dobila ime, znaš li ko ti je dao ime?
ANĐELA: Mmmm, da, mislim mene ne zanima šta i kako, ja samo znam šta meni treba, mislim, neću da se bavim tim formalnostima, jednom se živi, je l’?...
Svi na startu. Pucanj. Miloš primeti kameru, zagleda se u nju. Start je neuspeo.
Na ekranu: Znaš li priču o danu svog rođenja, kako je to bilo, kako si se rodio?
MILOŠ: Šta je bilo? Problem neki? Znači, nemoj da ja počnem da rešavam, znači... Šta me gledaš, bre, nešto ti nije jasno, ‚ajde dođi da ti bistrim malo te tvoje, znači, greškom preostale vijuge...
Svi na startu. Pucanj. Jelena stoji, zagledana u jednu tačku. Start je neuspeo.
Na ekranu: Kako se sećaš prvog dana u školi?
JELENA: ... Šta je bilo u školi... daj da vidim kontrolni... hoćeš mama da ti isecka jabuku... samo ti uči, tata je već razgovarao sa šefom da ti sredi stipendiju... sine, doći ćemo svi da te gledamo...
Svi na startu. Pucanj. Nikola vezuje pertlu. Start je neuspeo.
Na ekranu: Kakvih igara si voleo da se igraš kao dete?
NIKOLA Jooj dobro je, izvukosmo se... Koje budale, pa nije profanka sisala vesla pa da ne provaljuje što nema pola odeljenja. Al’ dobra je žena...
Svi na startu. Pucanj. Tamara leži na startu sa rukama pod glavom. Start je neuspeo.
Na ekranu: Kakav odnos imaš sa mamom?
TAMARA: Mrzi me! Stvarno me mrzi. Odvratni likovi koje svaki dan gledam. Smaraju do bola. Šta mene briga za njen salon i svadbu, šta mene briga što je smaraju roditelji, boli me uvo za njen selfi i odvratno ludilo subotnje večeri. Beži, bre...
Svi na startu. Pucanj. Duconja povuče Jelenu za kiku. Start je neuspeo.
Na ekranu: Kakav odnos imaš sa tatom?
DUCONJA: Čekaj, bre, ovo mi je opravdanje za juče, ovo za prošlu nedelju... Koja zbrka. E, tako volim da dilujem ove maturske radove, to je gospodski pos’o...
Svi na startu. Pucanj. Bojana gurne Ninu. Start je neuspeo.
Na ekranu: Da li veruješ u Boga?
BOJANA: Nije mi ni do čega, dođe mi samo nekog da razbijem...
Svi na startu. Pucanj. Sava iznenada odustane, ode. Start je neuspeo.
Na ekranu: Šta te čini srećnim?
SAVA: Imam neki dogovor...
Svi na startu. Pucanj. Nina ugleda nekoga, uspravi se, maše, šalje poljupce. Start je neuspeo.
Na ekranu: Šta te zanima, šta je tvoja strast?
Nina ne govori, već samo otrči iz kadra. Čuje se pucanj. Počnu da trče. Start je neuspeo. Ovaj put ne vidimo zašto. Vraćaju se na početak. Kraj videa. Mrak na sceni.

OSMA SCENA

Svetlo pada samo na Miloša koji izlazi pred publiku.
MILOŠ: Sledi neverbalna scena. Pazili smo da se ne koristimo pantomimom, već da jednostavnim pokretima prikažemo ono što se dešava među likovima. Obraćanje pažnje na gestove likova, njihove kretnje i postupke, u životu i na sceni, daje nam vremena da sagledamo situaciju, da uočimo odnose među njima i proniknemo u značenja koja se kriju iza izgovorenih reči.
Povlači se. Osvetljava se scena. Učionica. Tamara sedi uz prozor i puši. Ulazi Jelena.
Jelena pruža ruku ka Tamari, gestom traži cigaretu. Tamara joj pruži cigaretu pa odmakne, začikava je. Lagano se okrene oko sebe. Nađe se na drugom kraju scene i i dalje je začikava. Jelena je fokusirano, strogo posmatra. Ulazi Sava Jeleni iza leđa i daje joj cigaretu. On šeta oko njih, posmatra ih. Jelena pali cigaretu, jasno je da nije vešta. Povlači dim i nakašlje se. Tamara je ne gleda, ali se na to smeje. Jelena toliko kašlje da baci cigaretu kroz prozor. Tamara ne izdrži, glasno se zasmeje. Sava i dalje kruži, posmatra ih. Jelena gurne Tamaru, pribije je uz zid i besno je gleda. Tamara se tome još više smeje. Jelena udara rukama o zid pored Tamare. Nju to isprovocira, lako, kao divlja životinja, ona uhvati Jelenu za ruke, sabije je uz zid i tako zamene mesta. Drži je za ruke. Jelena ne može da se pomeri, koprca se do suza, daje sve od sebe, ali ne uspeva da se izbavi. Predaje se. Tamara je pusti. Ode na drugi kraj scene. Pali cigaretu. Jelena ostane tako da stoji, duboko dišući. Sava stavi tamne naočare i legne na pod šireći ruke i noge. One, jedna drugoj, gestom pokazuju „on je lud”.
Ulazi Nikola. Izvadi mobilni telefon i fotografiše ih. Tamara ga gađa upaljačem. Nikola se izmakne, smeje se. Šalje joj poljupce. Jelena sedne sa strane, podupre glavu dlanom i posmatra ih zagonetno se smeškajući. Nikola ne zna šta bi od sebe. Otme Tamari cigaretu i baci je kroz prozor. Ona ga pojuri, Nikola se saplete o Savu, tek tada ga primeti. Pruža mu ruku da ustane. Sava ga ignoriše. Tamara ponovo pojuri Nikolu i on istrči sa scene. Tamara zbunjeno gleda za njim. Jelena joj aplaudira sporim pokretima, ironična je. Tamara je ignoriše. Traži upaljač po sceni. Dolazi Srđan. Jelena pokušava neprimetno da namesti frizuru, očekujući da će on sesti pored nje. Srđan je obiđe. Tamara sa strane puši cigaretu i posmatra ih smeškajući se. Srđan primeti Savu. Pruža mu ruku da ustane. Sava ga ignoriše. Srđan insistira, podiže Savu. Vidno je da se Sava tetura, jedva stoji. Srđan mu skine naočare. Odvede ga sa scene. Jelena ode za njima. Mimoilazi se sa Nikolom. On, zureći u Tamaru, kucka na vrata. Tamara gasi cigaretu. Sedne, izvadi ženski časopis iz torbe, lista ga. Nikola sedne pored nje. Ona se odmiče. On joj se primiče. Tamara se odmiče. Nikola se ponovo primakne. Ona se odmakne. On joj se primiče. Tamara ga ljuto pogleda. On uzvraća nežnim pogledom. Osmehuje joj se. Gledaju se. I Tamara se osmehne. Nikola je poljubi. Ona se zbuni, ali uzvrati poljubac. Začuje se zvuk školskog zvona.
Tamara i Nikola uhvate se za ruke i istrče sa scene. Mrak.

DEVETA SCENA

Svetlo pada samo na Duconju, koji izlazi pred publiku.
DUCONJA: U narednoj sceni, na ekranu će biti ispisane misli naših junaka. Ove misli oni ne izgovaraju, ali ih misli pokreću na akciju. Želimo da razmislite o potencijalnim mogućnostima za rešavanje sukoba na ovom nivou – u prostoru neizgovorenog, gde još uvek postoji mogućnost za promišljanje, pre nego što kažemo sve pogrešno.
Duconja odlazi. Osvetljava se scena. Hodnik škole.
ANĐELA (telefonira): … Sad ćeš da vidiš kako mačka izgleda kad je dobro raspoložena... (Fotografiše se.) A, sad kad me boli uvo... (Fotografiše se.)... Sad seksi faza... (Fotografiše se.)... Stvar je u tome da pronikneš u karakter situacije...
Na ekranu: Sve ovo na fejsbuk, baš je kul, različite face. E, pa, ako hoće da ima ’wow’ ribu, nek se potrudi. I onda ima da bude ’wow’...
Ulazi Miloš.
Na ekranu: Garant stavlja sve na fejsbuk, jao, koja blamara...
MILOŠ: Rođena glumica!
Smeje joj se.
Na ekranu: Otkud se ovaj stvorio?
ANĐELA: Je l’ se ti to meni obraćaš?
Miloš se usiljeno smeje, podsmeva joj se, gestovima je imitira.
Na ekranu: Skote!
ANĐELA: Ponavljam, meni se obraćaš?!
Na ekranu: Da l’ je moguće da me ona stvarno mrzi? Ne, nemoguće, folira se.
MILOŠ (unoseći joj se u lice): Are you talkin’ to me? Are you talkin’ to me?
Na ekranu: Đubre!...
ANĐELA: Ma, beži bre!...
Anđela krene, Miloš je povuče za ruku.
Na ekranu: Jebote, rođena sestra me mrzi...
MILOŠ: Stani, bre, zezam se, ‚alo...
Na ekranu: Ako me pipne, vrištaću.
ANĐELA: Pusti me, Miloše, kad ti kažem!
Miloš podiže ruke u vis.
Na ekranu: Zvaću policiju.
ANĐELA: Nema šanse da prođeš tek ovako, sad ću da zovem...
Anđela poziva telefonom, prekida vezu pa ponovo zove. Ulazi Sava, tetura se, nosi tamne naočare.
SAVA: Miloše, daj mi pljugu!
Na ekranu: Rođena sestra bi zvala neke tipove da me biju? Ne, nemoguće, deset godina smo delili krevete na sprat...
MILOŠ: … Koga?... Luku?... Nemanju?... Džonija?... Ili možda Dalibora?
SAVA: Daj pljugu!
Miloš mu daje cigaretu. Sava sedne sa strane i puši.
Na ekranu: Ovaj je uzeo nešto opasno.
MILOŠ: Pijan si, ili šta?
Sava ga ignoriše. Anđela uporno poziva telefonom, ali ne uspostavlja vezu.
Na ekranu: Koja smo mi raspad porodica, gori smo od najgorih, sineee...
MILOŠ: Džaba ti, niko se neće javiti... Vidiš, rekao sam ti... Samo još da to tvoja plava glava ukapira. Ali dobro, ja ne žurim...
Anđela krene, Miloš je povuče.
Na ekranu: Sve mi je belo pred očima. Šta mi je prodao onaj skot?
SAVA: Nemojte da se svađamo, znam nas kad smo bili klinci.
Na ekranu: Samo mirno, samo mirno.
MILOŠ: Ne, stvarno, došao sam da razgovaramo.
Na ekranu: Da razgovaramo?! Nešto laže.
ANĐELA (pokazujući svoju garderobu): Ne diraj me! Znaš koliko ovo košta?
Na ekranu: Iskulirano, iskulirano, samo kul...
MILOŠ: … Sve u svemu da te procenim na hiljadarku i to sam naduvao cenu.
ANĐELA: Ja se ne prodajem!
MILOŠ: Naravno, ni ja ne kupujem.
ANĐELA: Ne bi ni mogao kad si beda.
Na ekranu: K’o da je bitno, samo da ostanem kul...
MILOŠ: Misliš?
Na ekranu: Užas, moj brat, užas.
ANĐELA: Da, beda bedine bede beda. Da nije tako, ne bi se tukao za jednu crvenu!
Na ekranu: Jebiga, neko mora sve da joj sabije u facu.
MILOŠ: A ti si mi pa klasa! Da je tako, ne bi se ovde motala. Glupava plavuša i njenih 4569 fejsbuk prijatelja!
Na ekranu: Đubre!
ANĐELA: Koliko ti imaš prijatelja, seljačino?
Na ekranu: Kul, Miloše, samo kul, ne nasedaj na provokacije...
MILOŠ: Onoliko koliko je normalno.
ANĐELA: Ti da mi pričaš o normalnosti! Ti jedan...
Miloš je prekine.
Na ekranu: Ne vidim ništa.
S AVA (naslanjajući se na zid.): Time out!
MILOŠ: Zašto to radiš?
SAVA: Ne znam, brate, uzeo sam to sranje, jer ne znam šta bih od sebe.
Miloš ga začuđeno pogleda pa se okrene Anđeli.
MILOŠ: Pitam, zašto to radiš?
Na ekranu: Žao mi ga je, mrzim što mi ga je žao.
ANĐELA: Šta radim?
Na ekranu: Mora neko da joj kaže.
MILOŠ: Od sebe si napravila sprdnju, smeju ti se...
ANĐELA: Ma, goni se, bre!
MILOŠ: Zašto? Samo mi to reci, hoću da znam šta ti je plan, da se bogato udaš za nekog kretena ili šta? Zašto?
Na ekranu: Pa i da je tako, tebe kao baš boli uvo...
ANĐELA: Zato!
MILOŠ: Mene ne boli uvo za tebe. Znam te kad si bila klinka, neću da te gledam raspalu.
Na ekranu: Isto k’o ćale, smrad, izdajnik, zbog dvadeset godina mlađe.
ANĐELA: Zašto si onda otišao od kuće, k’o neka propalica, ostavio me samu sa kevom?
MILOŠ: Ostavio sam vas jer se ona pretvorila u senku koja nas je pustila da se sami snalazimo, a vidim ti si se super snašla...
ANĐELA: Sram te bilo!...
Miloš pokuša da je zagrli. Anđela se opire, rasplače se.
MILOŠ: Izvini, Anđela, stvarno izvini, nisam ja ćale, nisam kao ćale...
Anđela ponovo poziva telefonom. Miloš joj otme telefon. Ona skoči na njega, otimaju se.
MILOŠ: Slušaj, našao sam posao, neću više da izigravam budalu... Popraviću i ocene, večeras imam zakazan čas sa Jelenom.
Anđela se umiri Posmatra ga, i on nju, procenjuju se. Miloš joj vrati telefon.
Na ekranu: Možda ne laže.
ANĐELA: Uradio si sve to?
MILOŠ: Da. Nismo ni mi najgori.
Na ekranu: Ako bi on došao kući, završio školu i radio, onda bih i ja.
ANĐELA: Pomozi mi, molim te. Ne mogu više.
Miloš potvrdno klimne glavom. Za kratko stoje kao da će se zagrliti, ali to im je toliko strano da se samo osmehnu jedno drugom. Anđela ode. Miloš se okrene Savi On je sasvim malaksao, naslonjen na zid. Miloš mu priskoči, prodrma ga.
MILOŠ: Šta si uzeo?
Na ekranu: Preskače mi srce.
SAVA: Boli me srce, jer se vi svađate.
MILOŠ: Boli te srce? Idemo u Hitnu.
Miloš ga uhvati pod ruku, Sava se opire, ali Miloš ga lako savlada. Odlaze. Mrak.

DESETA SCENA

Svetlo pada na Tamaru. Ona prilazi publici.
TAMARA: Ova scena je klasično postavljena: ona u sebi sadrži obrt. Obrt možemo razumeti kao iznenađenje, nešto neočekivano što menja tok događaja. Sve mogućnosti obrta treba vežbati, kako bismo smislili nove odgovore na stara pitanja, originalna rešenja za poznate probleme i pronašli moguće izlaze iz svake komplikovane situacije.
Odlazi sa scene. Scena se osvetljava. Učionica. Miloš sedi u klupi. Ulazi Jelena, žustro ulazi, glasno govori.
JELENA: Ne. Ne i ne!
MILOŠ: Kao da ti tražim da ubiješ nekoga, što si tako zadrta, bre?... To je jedan običan test iz matematike...
JELENA: Šta ako nas neko otkrije?
MILOŠ: Ako mi sad ne pomogneš, gotov sam...
JELENA: Sam si sebe doveo do dna. I sad hoćeš istim putem.
MILOŠ: Trudim se, brate, ali imam previše kečeva, moram negde i da krivudam.
JELENA: Ne, ne mogu. Ako nas uhvate, izbaciće te, jedva čekaju, a mene će uzeti na zub...
MILOŠ: Ma, daj... Ne mogu da verujem da si takva. Pa, tebe svi profani vole.
JELENA: Aha, baš... Znaš koliko njih me zna po imenu? Ni jedan. Zovu me: „Ona mala u srednjem redu, treća klupa”.
MILOŠ: Neće nas uhvatiti. Nema ko ne prepisuje, podmeće, vara, i nikom ništa.
JELENA: Fuj!
MILOŠ: Odgovaram k’o za peticu. Mozak mi je proključao, blokran sam, ne mogu ni da čitam, ni da učim, ni da pamtim.
JELENA: Šta ti je, bolestan si?
MILOŠ: Ne znam, zarđao sam, nisam učio sto godina...
JELENA: Zaljubljen?
MILOŠ: Šta si ti, pandurka? Nisam zaljubljen...
JELENA: Ne. Neću da varam i lažem. Neću da se mešam.
MILOŠ: ’Ladno mi okrećeš leđa, ne mogu da verujem, koja si cupi...
Jelena uključuje svoj mobilni i začuje se, iznova, snimljen njihov razgovor. Miloš pokuša da joj otme telefon. Ne uspe. Ona ode na drugi kraj scene, isključi zvuk.
MILOŠ: Ne mogu da verujem, koja si zmija, sve si snimila.
JELENA: Slušaj ’vamo, pravimo dil. Učimo zajedno. Najnormalnije, u retro fazonu, ja tebi pomognem oko matematike, a ti mene naučiš npr... ?
MILOŠ: … Naučim te samoodbranu u boksu. Znači, ne verujem da te to zanima.
JELENA: Mene sve zanima, a ti nemaš izbora. Ako nećeš, pustiću snimak razrednom i doviđenja si.
MILOŠ: Ovo je ucena.
JELENA: Da.
MILOŠ: Ok.
JELENA: Dil.
MILOŠ: ... Znam i da kuvam, mogu i to da te učim.
JELENA: Opa!
Rukuju se. Jelena krene sa scene, pa zastane.
JELENA: Hej, čula sam da je Sava uzeo neku drogu. Je l’ dobro?
MILOŠ: Zadržali ga u bolnici, biće dobro, za sada...
Jelena zabrinuto klima glavom. Odlazi. Mrak na sceni

JEDANAESTA SCENA

Svetlo pada samo na Jelenu. Ona prilazi publici.
JELENA: U ovoj sceni koristili smo pesnički alat. U celoj sceni likovi koriste stilsku figuru koja se naziva palilogija. Ova figura se često sreće u narodnoj poeziji. Svaki od likova počinje svoju repliku koristeći poslednju reč iz prethodne replike sagovornika. Ovako korišćena stilska figura, pre svega, skreće nam pažnju da iste reči ili pojmove ljudi različito čuju, odnosno razumeju ili osećaju. Ako to uzmemo u obzir, imaćemo manje problema u svakodnevnoj komunikaciji.
Jelena odlazi sa scene. Svetlo osvetljava celu scenu. Školski WC.
BOJANA: Ona meni da kaže da sam seljanka?! Ona?
DUCONJA: Ona? Šta je opet uradila?
BOJANA: Uradila, ništa. Uradiću ja njoj, počupaću je svu, majke mi...
DUCONJA: Majke mi, vi ste žene mnogo nervozne kad vam dođu oni dani.
BOJANA: Dani? Koji dani, majke ti? Odakle si ti pao, s kog Marsa?
DUCONJA: Mars i te priče batali to, nego... ’ajmo na posao, dok ne počne čas...
BOJANA: Čas u ponedeljak, tri u sredu i ceo četvrtak.
DUCONJA: Četvrtak je skup, to će da te izađe 2100.
BOJANA: 2100 minus pet časova, minus tri časa, ne dam više od 1500.
DUCONJA: 1500! Nema šanse, sestro, ako ’oćeš ’oćeš, ako ne, onda vidi šta ćeš sa izostancima. 1900.
BOJANA: 1900 minus 300. 1600 i ni dinara više.
DUCONJA: Više, nego šta. Za tri dana. Bez 1800, ne vredi.
BOJANA: Vredi 1700 i kraj.
DUCONJA: Kraj vidim ako ne probaš da upišeš faks. Obećaj da ćeš izaći na prijemni i daću ti opravdanja besplatno.
BOJANA: Besplatno nema ništa. Zašto ti je stalo da idem na faks? Nije stalo ni mojoj mami.
DUCONJA: Mami me osećaj da ti možeš mnogo više. Idi na prijemni.
BOJANA: Prijemni, pa prijemni. Ako izlazim, moram da popravim neke ocene, znači moram da sedim u školi i da gledam onu seljančuru koja me nervira.
DUCONJA: Nervira te jer si ljubomorna. Ti si ga prva videla, prva smuvala, ali (zapeva) „Drugarice, prokletnice, šta učini ti...”
BOJANA (peva): Šta učini tiii...
DUCONJA: Tiiii... Ili ono: (peva) „Sve je moje tvoje, ne pitam za cenu...”
BOJANA: Cenu ne pitaj, ta ima ogroman miraz.
DUCONJA: Miraz! (Smeje se.) Koja ste vi retro ekipa. Nije da me se tiče, ali ja te ne razumem. Svađa sa Ninom ti je bitnija od sopstvene budućnosti. Gde žuriš s tom udajom? Ima odma’ da ti natovare sitnu decu, pa se otrontaviš i pretvoriš u nervoznu ženu...
BOJANA: Žena je žena tek kad se uda i ima decu. Ja hoću da budem žena. Ne mora da znači da ću se otrontaviti. Planirali smo da živimo jedno vreme onako kao u filmu, da putujemo...
Duconja se tome iskreno smeje.
DUCONJA: Putuj na faks, na primer.
BOJANA: Na primer, pazi ovo, toliko si uporan da pristajem. Daj opravdanja i razmisliću o prijemnom.
Duconja joj pruža opravdanja. Bojana ga znatiželjno posmatra, nepoverljivo.
DUCONJA: Prijemni je za tebe, a ne matičar i ta bajka â „... živeli su zauvek srećno”... U zauvek ideš kad umreš.
Ulazi Nina. Anđela krene ka njoj, Duconja je zadržava.
NINA: ’Aj iskuliraj, Bojana, k’o šerpa ti je šuplja glava.
Bojana je gurne, počnu da se tuku. Duconja drži Bojanu. Utrčava Nikola, drži Ninu.
NIKOLA: Glavu s vama sačuvati, to je teško! Treba vam zabrana prilaska na sto metara.
Duconja drži Anđelu koja se i dalje trza.
NINA: Sto metara, nego šta. Jesi li video kako napada? Nokat mi polomila...
NIKOLA: Polomila jedan, al’ imaš ti još 9 kandži. Što si takva prema Bojani?
NINA: Bojana me ne interesuje!
BOJANA: Ne interesuješ ni ti Bojanu.
NIKOLA: Interesovala te je juče, bile ste super drugarice.
NINA: Drugarice, o čemu pričaš, ja i ona?
BOJANA: Ona i ja se kaže. Šta, nismo bile?
NINA: Bile smo. Bile.
BOJANA: Bile smo zajedno non-stop, ne znam zašto si ispala takva?
NINA: Takva sam, uzmi ili ostavi.
Bojana odmahne rukom, kao da odustaje, i ode sa scene.
DUCONJA: Ostaviti tako drugaricu zbog udaje za nekog bogatuna...
NINA: Bogatun, nego šta! Ima radionicu i kola, kuća je skoro završena. I salon za mene...
NIKOLA: Mene, mene, samo mene. Ubiće te maler ako se ne pomiriš sa Bojanom.
NINA: Bojana, Bojana, da se ne pališ na nju? I ti stvarno misliš da sam takva seljanka da padam na priče o maleru?
Nikola slegne ramenima. Odlazi sa scene. Duconja se smeje. Pruža Nikoli ruku.
DUCONJA: 'Aj u crvenu da će sad da pozove Bojanu.
Nikola ignoriše ponudu, samo izađe sa scene. Mrak.

DVANAESTA SCENA

Svetlo pada samo na Savu. On prilazi publici.
SAVA: I konačna scena, ona koja nas obaveštava o razrešenjima. Ostanite posle predstave ako želite da razgovaramo o svemu.
Mrak na sceni. Emitovanje dokumentarnog videa trke školskog krosa. Muzika je pesma „Somewhere over the rainbow” ‒ ne original, možda punk verzija. Trka je organizovana u kvartu oko škole. To je svečani događaj, vrvi od publike. Đaci se pripremaju, zagrevaju se Jelena, Nikola, Miloš. Anđela je pored Miloša stisnutih pesnica, šapuće mu očigledno reči podrške. Srđan dodaje Jeleni flašicu vode. Jedno po jedno na ekranu se ispiše pitanje na koje odgovara učenica ili učenik koji ostaje sam u kadru.
Na ekranu: Kako je sa Milošem?
ANĐELA: Vratio se kući.
Na ekranu: Jesi li popravio keca iz matematike?
MILOŠ: Popravio sve kečeve! Sava je krenuo na skidanje sa horsa, a Anđela se skinula sa fejsbuka.
Na ekranu: Miloš te učio samoodbranu?
JELENA: Ne. Naučio me da pravim bolonjeze.
Na ekranu: Ti i Tamara?
NIKOLA: Kul je.
Na ekranu: Kako ljubav?
TAMARA: Ne smaraj.
Na ekranu: Čime želiš da se baviš u životu?
DUCONJA: Novcem.
Na ekranu: Jesi li se pomirila sa Bojanom?
NINA: Da, pozvala sam je. Nije ona kriva što je bila ljubomorna.
Na ekranu: Kako si?
SAVA: Krenuo sam na terapiju, sestra mi pomaže. I Miloš.
Na ekranu: Ponovo se družiš sa Ninom?
BOJANA: Da. Obe smo bile glupe. Plus, mega novost je da sam primljena na faks!
Svi stoje na startu. Začuje se pucanj i trka počinje. Trkači daju sve od sebe. Duconja vodi. Nikola se saplete i padne. Miloš protrči pored njega pa se vrati i pomogne mu. Trka je dokumentarni snimak, tako da će pobediti onaj ko zaista pobedi. Ali, osnovna ideja je da učesnici pomažu jedni drugima, dodaju vodu, zastaju da sačekaju jedni druge, podižu posrnule. Pesma traje tokom čitave trke. Kraj videa. Scena je osvetljena. Svi polako izlaze na scenu. Počinje diskusija sa publikom, ukoliko su zainteresovani.

KRAJ

BIOGRAFIJE
Mr Sunčica Milosavljević je diplomirala pozorišnu i radio režiju, magistrirala i prijavila doktorsku tezu na studijama pozorišta na FDU u Beogradu. Laureatkinja je UNESKO Ašberg fonda za Darpana Akademiju u Ahmedabadu, Indija. Stipendistkinja je Vlade SRJ za usavršavanje u Letnjoj školi „Žak Lekok” u Parizu. Stekla je Evropsku diplomu za projektni menadžment u kulturi. Međunarodno iskustvo u oblastima procesnog i primenjenog pozorišta, interdisciplinarnih istraživanja i menadžmenta u kulturi stekla je kao saradnica CEDEUMa na programima unapređenja obrazovanja, prevencije i medijacije konflikta, te kao facilitatorka i koordinatorka projekta Igrom protiv nasilja u okviru programa Umetnost za društvene promene; programska koordinatorka Švajcarskog programa za kulturu SCG; koordinatorka pratećih programa Bitefa, kao i kroz brojne projekte BAZAARTA (MEDIATE, OSTRVA, Art Fora, IDEAL, Mit kao sudbina i dr). Suosnivačica je i programska direktorka umetničkog udruženja BAZAART od 2002. godine i glavna i odgovorna urednica izdanja objavljenih u okviru projekata. Umetnička je direktorka međunarodnih festivala PATOSoffIRANjE i FAMA. Dobitnica je Međunarodne nagrade za doprinos razvoju dramskog obrazovanja i vaspitanja „Grozdanin kikot” za 2014. godinu.
Bojana Tankosić je masterirala psihologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. U okviru Dečjeg sela „Dr Milorad Pavlović” u Sremskoj Kamenici, angažovana je na projektu Zaštita dece žrtava ili svedoka krivičnih dela, koji finansira UNICEF, a podržavaju Ministarstvo za rad,

zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i Ministarstvo pravde Republike Srbije i Republički zavod za socijalnu zaštitu. Prethodno je radila na projektu Jačanje porodice, koji takođe realizuje Dečje selo, u cilju pružanja podrške i sprečavanja izmeštanja dece iz njihovih bioloških porodica. Iskustvo u radu sa decom stekla je i na Institutu za zdravstvenu zaštitu dece i omladine Vojvodine u Novom Sadu. Volontirala je u Volonterskom Centru Vojvodine i Dečjem razvojnokreativnom centru „Kornjačice”.
Jelena Anđelovski je diplomirala dramaturgiju na Univerzitetu umetnosti u Novom Sadu. Aktivistkinja, radila kao konsultantkinja za žene i decu sa iskustvom nasilja u Autonomnom ženskom centru i Incest trauma centru u Beogradu. Autorka je više dramskih tekstova i predložaka za ulične performanse. Poezija joj je objavljena u nekoliko časopisa i prevedena na engleski, italijanski i mađarski jezik. Autorka je knjige poezije Domovina, bes mašina (Akademie Schloss Solitude, Štutgart, 2013). Izvodi poeziju u saradnji sa vizuelnim umetnicima i muzičarima. Osnovala je i vodila dvogodišnji poetski program Poezija u kući. Radila je kao organizatorka programa u Omladinskom centru CK13 i jedna je od osnivačica prostora za kulturu MaTerra Mesto, Novi Sad.
Ivana Despotović je diplomirala glumu na FDU u Beogradu. Kao glumica bila je angažovana u nekoliko igranih filmova i brojnim emisijama školskog, muzičkozabavnog i dečjeg programa RTSa, a kao glumacvoditelj u oko 80



70 šarene scene

71


epizoda emisije Pazi, sveže obojeno!. Kao dramski pedagog vodila je kreativne radionice u okviru brojnih projekata pod pokroviteljstvom UN, Evropske fondacije za kulturu, Care International itd. Suosnivačica je nacionalnog Centra za dramu u edukaciji i umetnosti CEDEUM i umetničke grupe BAZAART i koordinatorka u projektima Igrom protiv nasilja, Bitef Polifonija,War Stories, Games Project i Mit kao sudbina. Bila je članica žirija na revijama dečjeg stvaralaštva, članica saveta Radosti Evrope, kao i koordinatorka grupe umetnika u okviru projekta KALEIDOSKOP koji sprovodi Institut za pedagogiju i andragogiju, a finansira UNICEF.Vodi programe treninga i kreativne radionice za nastavnike, studente i decu i mlade.
Aleksandra Đurić je diplomirala glumu na Akademiji umetnosti u Beogradu. Radi u dečjem pozorištu „Pan Teatar” gde piše tekstove, režira i glumi. Usavršavala se u oblasti lutkarstva i animacije lutke u Srbiji i Hrvatskoj. Vodila je školu glume za decu uzrasta od 7 do 15 godina. Bila je članica žirija brojnih opštinskih i gradskih takmičenja recitatora i dečjeg dramskog stvaralaštva. Poslednjih desetak godina snima radio drame na Radio Beogradu, sinhronizuje crtane filmove, nastupa u Udruženju književnika Srbije na promociji pesništva i priprema đake za prijemni ispit na odseku glume.
Marta Gajić je diplomirala na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, na smeru Specijalna edukacija i rehabilitacija osoba sa teškoćama u mentalnom razvoju. Vodila je grupu dramske edukacije i pokreta u sklopu Joga centra „Prana” i programe za učenje engleskog jezika kroz dramu za decu mlađeg predškolskog uzrasta. Usavršavala se u međunarodnim programima i dramskim radionicama za predavače engleskog jezika. Radi kao dramska pedagoškinja u Belgrade English Language Theatre – pozorištu za decu i mlade, u sklopu Dečjeg kulturnog centra Beograda.
Jelena Luetic je komunikolog, osnivačica PASCO community art scene u Obrenovcu, u saradnji sa norveškim okrugom Buskerud. Autorka je više dramskih tekstova i predstava za decu i realizatorka i producentkinja predstava i mjuzikala u okviru programa PASCO (Kralj Lir, Medeja, Mamma mia, Kabare kod mame Godo, Zakon velikih brojeva, Tommy, Izbiračica i dr.). Autorka je uličnih performansa za gradske kulturne manifestacije, organizatorka programa kulture u JP SKC Obrenovac, instruktorka glume u UG „HATOR” i osnivačica letnje scene „Pozorište dvorište” u Obrenovcu. Aktivistkinja je u Obrenovačkom ženskom centru – SOS telefon.
Jovana Kruščić je licencirani omladinski aktivista u oblasti kulture iz programa Youth In Action 2011. Kao članica PASCO trupe igrala je glavne ženske uloge u predstavama Majka i dete i Medeja. Radi kao instruktorka glume za decu predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta. Studira na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Katarina Barjaktarević je diplomirala Glumu na Akademiji umjetnosti u Bijeljini, u klasi profesorke Ljiljane Blagojević. Sa predstavama Sve o ženama,Trag ljudskih zuba, UJEŽ, Omer i Merima i dr. Nastupala je na pozorišnim festivalim u Baru, Novom Sadu i Zemunu. Osnivačica je Pozorišne trupe „HATOR”. Od 2012. godine članica je PASCO trupe sa kojom zajednički realizuje radionice, seminare i predstave; značajne uloge ostvarila je u predstavama Kralj Ibi, Srčana mana i Kralj Lir. Instruktorka je glume za decu predškolskog i školskog uzrasta, sa kojima je režirala nekoliko predstava.

Tekst Negde iza duge nastajao je kroz otvorene razgovore učenika Tehničke škole u Obrenovcu sa umetnicima i nastavnicima koji su vodili kreativni dramski proces. Grupu su činili učenici od prvog do četvrtog razreda, iz različitih sredina – sela i grada, različitog materijalnog stanja i različitog statusa u školi – od onih koji su odlični, do onih koji se bore sa jedinicama. Učesnici su, uglavnom, bili bez scenskog iskustva, ali radoznali i spremni za nova saznanja.
Teme kojima se grupa bavila prepoznate su tokom samog procesa, kao problemi sa kojima se mladi često susreću i teško nose: predrasude zbog generacijskih, socijalnih, ekonomskih, subkulturnih i drugih različitosti; podsmeh prema onima koji se bave aktivnostima koje nisu popularne, kao npr. sport; isklјučivanje drugačijih i vršnjački pritisak; nedostatak saradnje; nedovolјno samopouzdanje; intelektualna, emotivna i fizička nespremnost i nedostatak veština mladih da artikulišu probleme i da se kreativno izraze u vršnjačkoj grupi.
U toku rada, pojavio se i dodatni problem – nerazumevanje nastavnika u samoj školi, koji na ovaj vid aktivnosti ne gledaju blagonaklono, jer se ne radi o klasičnoj dramskoj sekciji.
Aktivnosti su imale za svrhu da pokrenu učesnike na rad i razmišlјanje, da ih oslobode da bez ustezanja govore o problemima i izazovima u svakodnevnom životu, naročito u školi, da razviju veštine za prihvatanje sugestija i konstruktivno rešavanje konfliktnih situacija, da unaprede svoje samopouzdanje i samopoštovanje, kao i da se postigne bolјa međusobna saradnja i odnosi u grupi. Cilj je bio da se na kraju procesa, kroz timski rad, razvije dramski prikaz koji kroz priče i anegdote iz škole govori o svetu mladih – bez ulepšavanja, ali sa porukom i srećnim krajem.

Voditeljke procesa i autorke scenarija
Jelena Luetić Jovana Kruščić Katarina Barjaktarević
Nastavnicesaradnice u razvoju scenarija
prof. Ivana Bogićević prof. Mirjana Lainović Tehnička škola Obrenovac
Učesnici u procesu i autori teksta
Aleksa Petrović, Ana Ilić, Anđela Krstić, Bojana Radević, Dejan Spasić, Jelena Šainović, Miloš Miličević, Nikola Radosavlјević, Nina Mićinovac, Tamara Radosavlјević
Dramaturškinja
Jelena Anđelovski

Na početku procesa izdvojena je svojevrsna ’lista tipova’ koje su učenici prepoznali među svojim vršnjacima (štreberka, udavača, hejterka, pozitivac, biznismen, tabadžija i dr). Pored ’tipova’ su učesnici upisivali njihove osobine i karakteristike koje su uočavali kroz primere i zatim razvijali kroz zamišlјene biografije likova. Anegdote i događaji iz škole beleženi su kao okosnica za nastanak dijaloga i razvoj radnje na sceni. Kroz proces su nastali brojni materijali koji su postali deo predstave. Nažalost, nisu svi mogli da se uklope u tekst i predstavu, kao što ni svi učesnici u procesu na kraju nisu mogli da nastupaju. U procesu je učestvovalo 15 učenika, a u predstavi njih 10.
Zamišlјeno je da predstava bude povod za razgovor o temama i problemima koje prikazuje. Premijera je odigrana u krugu škole, pred učenicima, profesorima i predstavnicima lokalne samouprave. Spremnost publike da učestvuje u razgovoru bila je pravo iznenađenje za mlade izvođače. Tek nakon razgovora o predstavi, učenici su shvatili da njihove priče nisu marginalne i da vršnjačka publika, kao i odrasli, ima stav o tim temama i problemima. Može se reći da je glavni rezultat procesa to što su, shvativši koliko su ozbilјne teme zagrabili, učesnici promenili stav prema sebi, svom radu i kreativnim postignućima. Ovo novoosvojeno samopouzdanje i samopoštovanje, kao i poštovanje drugih u svojoj okolini, mladi učesnici će poneti sa sobom u životnu trku koja je pred njima.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 10 gostiju