Majda Tomić - Prva ljubav

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Majda Tomić - Prva ljubav

Post od branko »

Majda Tomić

Prva ljubav


Likovi:
NARATOR
DEVOJČICA 1
DEVOJČICA 2
DEVOJČICA 3
DEVOJČICA 4
LUKA
IRINA
MAMA
VILA BOJANA
DEČAK 1
DEČAK 2
DEČAK 3
DEČAK 4
DEČAK 5

U pozadini se čuje pesma „Pričaj mi o ljubavi“.
NARATOR: Ova bajka ne dešava se, kao sve druge bajke, davno, veoma davno. Ova bajka ne dešava se iza sedam šuma, mora i gora. Ova bajka nema za glavne junake prinčeve i princeze, niti je neki od njenih junaka treći sin kralja i uspeo je da reši sve prepreke. Ovo je naša, moderna bajka. Njeni junaci smo mi, školarci, tinejdžeri. Dešava se u školi, a pokreće je ljubav, jer ljubav piše najlepše bajke na svetu.
SCENA 1:
Dečak sedi u svojoj sobi, igra se autićima. Zadubljen je u to što radi, ne vidi nikog oko sebe. Pojavljuju se devojčice u svojstvu vile i šapuću mu na uho

DEVOJČICA 1:
Iza šuma, iza gora, iza reka, iza mora,
žbunja, trava,
opet noćas tebe čeka čudna neka zvezda plava,
zvezda prava.

DEVOJČICA 2:
Čak i ako ne veruješ – probaj toga da se setiš,
kad zažmuriš i kad zaspiš, ti pokušaj da je čuješ,
da odletiš,
da je stigneš i uhvatiš i sačuvaš kad se vratiš.

DEVOJČICA 3:
Ali pazi:
ako nije sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava, da se sanja do svitanja,
mora dalje da se luta,
tristo puta,
petsto puta,
mora druga da se nađe... treća... peta...

DEVOJČICA 4:
Mora u snu da se zađe na kraj sveta.
I još dalje iza kraja – do beskraja.

DEVOJČICA 1:
Mora biti takve zvezde.
Što se čudiš?
Pazi samo da je negde ne ispustiš
dok se budiš.

DEVOJČICA 2:
Pazi samo da se negde ne ošteti,
ne povredi.

DEVOJČICA 3:
Takva zvezda u životu mnogo znači,
mnogo vredi.

DEVOJČICA 4:
Ja ti neću reći šta je
ova zvazda čudna, sjajna.
Kad je nađeš – sam ćeš znati.
Sad je tajna.

LUKA: (sedi na krevetu i govori sam za sebe)
Jednog dana ugledaću zvezdu plavu
Ispuniće ni se svaka želja.
Upoznaću devojčicu pravu,
steći pravog prijatelja.
Zaljubiću se jednog dana!

Luka ostaje sam na sceni. Leže na krevet i u njegovom snu proleće plava zvezda.
Vila Bojana izlazi i baca čini na Luku. Pevaju pesmu iz „Pepeljuge“.
Luka spava, a za to vreme hor peva pesmu „Prva ljubav“, dok mali dečak i devojčica igraju u skladu sa pesmom. Luka se budi i shvata da se nešto promenilo. Seda na krevet i izgovara:

LUKA:
Kad bi jastuci progovorili
o tome šta neko sanja i krije,
kad bi zaista progovorili
o tome šta neko radi kradom,
o devojčici
na primer,
što oponaša starije
i nešto spletkari... spletkari,
sva izbrljana pomadom.


Scena 2:
U drugom uglu scene je devojčicina soba. Ona se takođe budi i izgovara pesmicu o jastucima.

IRINA:
Ili o dečaku
što se tupim žiletom brije,
-kao: kuburi čovek s bradom,
i sve ostalo kad bi progovorili
o tebi i o meni,
bilo bi i da se plače i smeje
i da se pocrveni.
Srećom jastuci ništa ne govore.
Čuvaju milion tajni u mekoj belini perja.

Dok ide pesma devojčica slaže svoj lutke, smeška se i očigledno je da ni o čemu ne misli.

MAMA:
Šašavo moje, šta se to zbiva u tvojoj glavi?

IRINA:
U njoj dečaci, mama, postoje.
Dečaci smeđi, crni i plavi.

MAMA:
Šašavo moje, zar mogu tamo svi da se slože?

IRINA:
Kad već postoje, neka stoje. Šta se može?

MAMA:
Pusti priče!
Zbijeni tako na šta liče?

IRINA:
Svi oni liče, svi mnogo liče,
na nešto lepo, kao iz priče.
Na sve što čekam. Na sve što hoću.
Liče na nemir. I na samoću.

MAMA:
Šašavo moje,
pa oni, znači, ne postoje?

IRINA:
Postoje, kao na javi,
dečaci smeđi, crni i plavi.

Devojčica skreće pogled ka dečakovoj sobi.

Scena 3:
Sredina scene, školske klupe. Dečaci sede na klupama i pričaju. Odmor je. Devojčice stoje u grupici i posmatraju ih.

DEČAK 1:
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazimo iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom,
bar da me vide devojčice.

DEČAK 2:
Devojčice su smešna stvorenja:
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi ostave pod klupu.

DEČAK 3 (vadi pismo ispod klupe, kao čita):
Meni je sve to dosadno.
Ipak, pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
-ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram,
a tako mi je dosadno.

DEČAK 2:
Dosadno mi je i da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.

DEČAK 3:
Oni koji porastu prvo se danima mrze,
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak – kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u neku devojčicu.


DEČAK 1:
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego – nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa još trojicom,
čak i kad nema devojčica.

U tom trenutku nailazi Luka. Seda pored njih.

LUKA:
Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al' ima jedan čuperak plavi,
zamisli gde?
U mojoj glavi!

DEČAK 4:
Kako u glavi da bude kosa?

LUKA:
Lepo,
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Irine iz sedmog dva.

DEČAK 4:
Pa šta?

DEČAK 2 (shvata šta je ljubav):
Videćeš šta – kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo – malo, pa... pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš – a sve koješta učiš.

LUKA:
Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

DEČAK 5 (zaključuje šta je ljubav):
Sad vidim šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka – pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.

Irina prilazi grupici dečaka.

IRINA:
Krećemo li kući, dečaci?

Svi zajedno kreću, a onda se ostali dečaci domunđavaju i došaptavaju: „Pusti ih same!“ Irina i Luka šetaju sami, ćute i gledaju se. Rastaju se bez reči, samo mahnu jedno drugom i odlaze svako u svoju sobu.

LUKA:
O čemu pričamo dok lutamo
u predvečerje gradom?
U stvari mi samo ćutimo... ćutimo
i gledamo se kradom.

IRINA:
U stvari: mi se u sebi pitamo
nešto što nikome nije jasno.
I sanjamo. I skitamo... skitamo
i katkad šmrknemo glasno.

LUKA:
A kad se nebo skoro već smrači
i od svetiljke dan požuti,
-odjednom znamo sve šta znači
-to što se ovako ćuti.

IRINA:
U stvari: mi to u sebi slutimo
reči narasle u bezmerje.
Pa nam je dosta i da ćutimo
i lutamo kroz predvečerje.

Luka i Irina sedaju na svoje krevete. Spremaju se za spavanje. Čuje se pesma „Princeza“.
Tokom prve strofe Irina i Luka se spremaju za spavanje. Za vreme refrena vila Bojana baca još čini.



LUKA:
Junaci!
Nos u jastuk!
Nek mašta kao lokomotiva leti!

VILA BOJANA:
Razumem sve vaše brige
i nespretnosti
i strah.
I evo: pomažem danas svakome da se seti
što se bez razloga duri i smeška u isti mah.

LUKA:
Junaci!
Nos u jastuk!
Niko ne mora znati šta je.
Važno je da nešto postoji i da nešto traje.

IRINA:
Zaista, nije nagovaranje:
ko neće da veruje – neka zapuši uši.
Važno je to što je skriveno u nama,
pod čelom
i u duši.

Čuje se pesma „Ti se ljubiš“. Dok pesma traje dečaci sedaju u školske klupe, a devojčice igraju. Po završetku plesa sedaju na pod. DEČAK 2 se žali.

DEČAK 2:
Da znate, i meni se sviđa jedna devojčica,
ali ništa neću da joj kažem,
jer neću!
Ona je jedna neozbiljna,
najobičnija balavica.
Mi stariji,
mi iz osmog razreda,
stavimo ruke u džepove
i zviždućemo kroz zube.
Baš nas briga za te devojčice.
Ništa neću da joj kažem,
jer neću!
Ali ako pogleda nekog drugog
postaću najgori đak u školi.

Zatim deca izlaze jedno za drugim. Šetaju i izgovaraju stihove.

DEVOJČICA 1:
Evo o prvoj ljubavi još samo nešto, malo:
nek ne zaboravi niko – ona je ipak večna.
Ona je kao nebo što se uskovitlalo
kad je u zoru palo u ogledala rečna.

DEČAK 4:
Najzad,
u prvoj ljubavi rađa se i prva bora
ovde negde na čelu (pokazuje)
I celog života te prati.

DEVOJČICA 2:
Rađa se i prva tuga i prva ljubomora.
I prvi put se pati.

DEVOJČICA 3:
I kad godine minu u beskraj,
u daljinu,
i prođu mnoge lepote,
i svanu mnogi cvetovi,
jedino prva ljubav ostaće negde u oku,
u nekim običnim stvarima,
u požutelim spomenarima,
kao večito novi i nepoznati svetovi.

DEVOJČICA 4:
Zato i vredi sanjati.
Zato i vredi želeti
-Šta nas se ostalo tiče!
Zato i vredi zapisati i kao plakat podeliti
ove šarene reči koje na pesmu liče.

NARATOR:
Sigurno vas zanima šta se desilo između Irine i Luke,
pošto su prolazili kroz ove teške muke.
I ja sam htela da znam jesu se poljubili...
Ne, oni su se samo zaljubili.

DEVOJČICA 1:
Devojčice,
vi koje ste večeras poslednji put uspavale svoje lutke
i došle na ovu igranku,
sa očima punim neke treperave sreće,
plavim i velikim kao najveći, najplavlji cvet,
vi, sa osmehom toplijim od mesečine na proplanku,
vi, zaljubljene u prvu loknu na svome čelu
i zaljubljene u ceo svet.
I svi dečaci,
vi koji ste večeras prvi put uljem zalizali kosu,
pa vam se odjednom čini da ste ozbiljni
i sličniji odraslim ljudima,
vi sa klikerima u džepu i pegama na nosu,
vi, što se pravite tako mnogo važni,
a srce vam kao miš drhti u grudima.
Hajde,
počnimo ovaj prvi ples u životu!

Počinje muzika, dečak i devojčica u paru plešu. Svaka devojčica se poklanja sa svojim parom. Glavni dečak i devojčica se poslednji poklanjaju. Tada ponovo proleće plava zvezda.

Čuje se pesma grupe Negativ „Zbunjena“

ZAVESA!
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 15 gostiju