Miloš Milošević Šika - SVINJAREVA TAJNA

Odgovori
shika
Postovi: 15
Pridružio se: 03 Maj 2011, 21:04

Miloš Milošević Šika - SVINJAREVA TAJNA

Post od shika »

Miloš Milošević - Šika
SVINJAREVA TAJNA
ili
KAKO JE PRINCEZA MUTIMIRKA ZAVOLELA SVINJARA LEPOMIRA

praizvedba 17. mart 2011.
Gradsko pozorište TEATAR 91 - Aleksinac

LICA

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR
kao i svi drugi pripovedači, po malo zaboravan i dosadan, ali uvek ispriča priču.

DEVOJČICA SA VIOLINOM
devojčica od dvanaest godina. Znatiželjna, kao i sve devojčice tog uzrasta.

PRINC LEPOMIR
mladić tridesetih godina. Kao i svi prinčevi, po malo uobražen, samouveren, ali lako zaljubljiv. Lep, kao što mu i ime kaže.

SLUGA DOBROMIR
momak u poznim četrdesetim godinama. Kao sve sluge, neobrazovan, ali veoma poslušan i odan gospodaru.

KRALJ MUTIMIR
tiranin pedesetih godina. Kao i svi kraljevi, samosvojan, okrutan i tako dalje...

KRALJICA STANIMIRKA
malo mlađa od kralja, mada on to ne priznaje. Kao i sve kraljice, poslušna supruga i dobra majka, ali je njena ipak zadnja.

PRINCEZA MUTIMIRKA
devojka od nekih dvadeset i pet godina. Što bi se reklo: "zrela za udaju". Kao i sve princeze, razmažena i po malo zljubljena u sebe, sve dok se ne pojavi pravi

SLUŠKINJA MILOMIRKA
devojka u poznim tridesetim godinama. Mladost provela na dvoru kao sluškinja, pa je shodno tome poslušna i veoma odana i prisna princezi, koja je rasla uz nju.


PROLOG

(na dvoru princa Lepomira. Ulazi devojčica sa violinom i pod ruku vodi Pričana)

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Pričane, stigli smo.

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Gde smo stigli?

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
U pozorište, obećala sam drugarima da ću te dovesti da im ispričaš neku priču. Hoćeš li?

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
A zašto bih im ja pričao priču?

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Zato što si ti pripovedač Pričan i služiš da deci pričaš priče.

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
A koju priču da pričam?

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Koju ti odabereš.
(pošto našteluje violin počinje da svira neku laganu i tihu muziku)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
A mogu li onu...?

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Može!
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Ne ipak ću onu...

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Ma, daj počni već jednom!
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Uredu!
(počinje da priča)
Bio jednom jedan siromašan princ...

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Siromašan princ?
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Da, da, baš onako osrednje siromašan.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Ali, Pričane, kako može princ da bude siromašan?
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Može, može! U bajci sve može, pa čak i to da taj osrednje siromašan princ ima sasvim malu kraljevinu. Malu, ali dovoljno veliku da može da se oženi. Jesam li rekao da je bio lep?

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Nisi!
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Auu, kako sam samo to mogao da zaboravim. Naravno, bio je lep...

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
A i kakav bi to princ bio, a da nije lep.
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR: Može se čak reći da je bio retko lep princ. I kao što rekoh, on je imao malu, pardon, sasvim malu kraljevinu, ali opet dovoljno veliku da može da se oženi. A on je baš namerio da se ženi. Čujte ga...


SLIKA 1.
(svetlo se pali i osvetljava princa Lepomira i slugu Dobromira)

PRINC LEPOMIR:
Verni slugo Dobromire, ja mislim da je vreme da se tvoj gospodar oženi?

SLUGA DOBROMIR:
Koji moj gospodar?

PRINC LEPOMIR:
(udari mu čvrgu)
Koliko ti imaš gospodara?

SLUGA DOBROMIR:
(češući se)
Vas, vaše visočanstvo i starog kralja.

PRINC LEPOMIR:
Neće valjda on da se ženi?

SLUGA DOBROMIR:
Ne bi trebalo.

PRINC LEPOMIR:
Pa onda kome je krajnje vreme da se oženi?

SLUGA DOBROMIR: Vama, moj gospodaru! Već vam je blizu trideseta, a i stari kralj bi želeo da vidi unuka pre no što umre. Mislim, da su vam se pojavile i prve sede.

PRINC LEPOMIR:
(opet mu udari čvrgu)
Ne lupaj! Kako može princ da bude sed?

SLUGA DOBROMIR:
(češući se po glavi)
Samo još da odaberete izabranicu vašeg prinčevskog srca.

PRINC LEPOMIR:
Već sam odabrao.

SLUGA DOBROMIR:
Odlično, odlično! To mi se baš sviđa.

PRINC LEPOMIR:
Šta ima tebi da se sviđa izabranica moga srca, bedo jedna?

SLUGA DOBROMIR:
Vaša odluka mi se sviđa, a izabranica ne.

PRINC LEPOMIR:
(ljutito)
Štaa!? Tebi se ne sviđa moja buduća saputnica?

SLUGA DOBROMIR:
(zbunjeno)
Sviđami se.

PRINC LEPOMIR:
(ljutito)
Štaaa!?

SLUGA DOBROMIR:
Ne sviđami se.

PRINC LEPOMIR:
(ljutito)
Štaaaa!?

SLUGA DOBROMIR:
Sviđami se...

PRINC LEPOMIR:
(ljutito)
Štaaa!?
(pođe da mu udari čvrgu)

SLUGA DOBROMIR:
(bežeći u stranu)
... kao izabranica vašeg prinčevskog srca. A smeli se znati koja je ta srećnica?

PRINC LEPOMIR:
A koja druga, no kći slavnog i velikog kralja Mutimira?

SLUGA DOBROMIR:
Auuu! Princeza Mutimirka?

PRINC LEPOMIR:
E, baš ona!

SLUGA DOBROMIR:
(sumnjičavo)
Veliki zalogaj. Baš onako veliki.

PRINC LEPOMIR:
Velikom princu i priliči veliki zalogaj.

SLUGA DOBROMIR:
A, da li će ona pristati na to?
PRINC LEPOMIR: Šta ti misliš?
SLUGA DOBROMIR: Oprostite na mojoj iskrenosti, ali ona je isuviše bogata za vašu malu kraljevinu.

PRINC LEPOMIR:
Zbog toga je i prosim.

SLUGA DOBROMIR:
Zbog njenog bogastva? Znači ti si materijalista?

PRINC LEPOMIR:
A i sviđami se... baš mi se... onako... sviđa...

SLUGA DOBROMIR:
Jeste!

PRINC LEPOMIR:
Šta, jeste?

SLUGA DOBROMIR:
Baš je onako svidljiva.

PRINC LEPOMIR:
I više no svidljiva.

SLUGA DOBROMIR:
Zato je i imala do sada preko stotinu prosaca.

PRINC LEPOMIR:
I ni jednog nije odabrala.

SLUGA DOBROMIR:
Sumnjam da će i vas.

PRINC LEPOMIR:
Odabraće, nego šta će! Još ni jedna nije odolela mojim čarima i bogastvu.

SLUGA DOBROMIR:
(ironično)
A posebno bogastvu.

PRINC LEPOMIR:
Posebno mom bogastvu!

SLUGA DOBROMIR:
Ajte, molim vas. Nema zašta kuče da vas ujede, a vi pričate o bogastvu. O kom bogastvu vi pričate?

PRINC LEPOMIR:
O mom, velikom!

SLUGA DOBROMIR:
Ako ste toliko bogati, zašto mi onda dvadeset godina niste isplatili lični dohodak. Regres i topli obrok neću ni da pominjem.

PRINC LEPOMIR:
Ne budi materijalista, dobri moj slugo Dobromire. Nije samo bogastvo u novcu.

SLUGA DOBROMIR:
Može nešto i u zlatu.

PRINC LEPOMIR:
Treba biti duhovno bogat.

SLUGA DOBROMIR:
Od toga se ne živi.

PRINC LEPOMIR:
Na grobu moje majke raste jedan ružin grm...

SLUGA DOBROMIR:
Nije mogla, jadnica, da preživi od duhovnog bogastva.

PRINC LEPOMIR:
On cveta svake pete godine...

SLUGA DOBROMIR:
Mora, kada nismo u stanju da ga svake godine prehranimo veštačkim đubrivom. Ni za to nemamo pare.

PRINC LEPOMIR:
Ali njegova ruža tako divno miriše da čovek od njenog mirisa zaboravlja sve svoje brige i nevolje...

SLUGA DOBROMIR:
Vidim, vas je toliko opčinio da ste zaboravili da ste najsiromašnije kraljevstvo u kraju, a i šire. A vidim da vas je ta ruža i zaludela.

PRINC LEPOMIR:
Osim toga, ja imam i slavuja koji umilno peva...

SLUGA DOBROMIR:
I vi ste propevali pored njega.

PRINC LEPOMIR:
Šta ima loše u mom pevanju?

SLUGA DOBROMIR:
Ima, što vi pevate nebuloze.

PRINC LEPOMIR:
Videćemo šta ja pevam. Tvoje je samo da se potrudiš da tu ružu i tog slavuja dobije princeza Mutimirka...Trk na zadatak...

ZATAMNJENJE


SLIKA. 2
(na dvoru kralja Mutimira)

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Šta je dalje bilo?
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Pošto se prinčevska nikada ne poriče, sluga Dobromir, je preko svojih veza i vezica, a imao ih je dosta, verujte mi na reč, dostavio poklon na dvor kralja Mutimira. E, sad se mi selimo na njegov dvor gde sluga Dobromir čeka ispred vrata da ispuni zadatak koji mu je postavio njegov gospodar... (svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava prisutne na dvoru)

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
Vaše visočanstvo, ispred vaših vrata stoji sluga princa Lepomira i čeka vašu dozvolu da uđe i uruči joj poklon od njegovog gospodara.

KRALJ MUTIMIR:
(Mutimirki)
Može li da uđe, kćeri moja?

KRALJICA STANIMIRKA:
(Mutimirki)
Može li, srećo mamina?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Pih! Šta može taj siromašak od princa da pokloni meni najmoćnijoj princezi Mutimirki.

KRALJ MUTIMIR:
(Mutimirki)
Videćemo, kćeri, kada uđe.

KRALJICA STANIMIRKA:
(Mutimirki)
Neka uđe, baš sam nestrpljiva šta će da ti ponudi.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki)
Eh, kad bi samo bila neka mačkica! Pa da se ja sa njom igram...

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(ljutito)
A ja da čistim za njima. Pun nam je dvor mačaka!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ovako će mi sigurno doneti neki zlatni prsten ili ogrlicu, kao i drugi izaslanici silnih prosaca.
(kralju Mutimiru i kraljici)
Neka uđe. I onako mi je dosadno. Moram na nekom da se malo izživljavam.

KRALJ MUTIMIR:
Neka uđe sluga princa Lepomira.

KRALJICA STANIMIRKA:
Jeste! Neka uđe!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(odlazi da bi se ubrzo vratila sa slugom Dobromirem u koga gleda kao opčinjena)

SLUGA DOBROMIR:
Vaše visočanstvo, kralju Mutimire, da li dozvoljavate da ovoj lepotici od vaše kćeri...
(pokazuje na kraljicu)

KRALJICA STANIMIRKA:
Ju! Nisam se nadala da ću i ja da primim poklon!

SLUGA DOBROMIR:
(kad shvati da se prešao)
... to jes princezi Mutimirki, uručim ovaj vredni poklon od moga gospodara, princa...

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Ne mlati više, nego daj da vidim šta to može ona beda od princa da pokloni meni, najlepšoj princezi na kugli zemaljskoj.

KRALJICA STANIMIRKA:
Pljunuta majka...
(Sluga Dobromir pruža ružu i kavez sa slavujem prekriven platnom, princezi Mutimirki)

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Kakav miris i lepota!

KRALJ MUTIMIR:
(gleda u ružu)
Ona je više nego lepa... Čak se može reći da je divna!

KRALJICA STANIMIRKA:
(gleda u Mutimirku)
Kažem ti, na majku.

KRALJ MUTIMIR:
(Stanimirki)
Ja sam mislio na ružu. Čak je i sluškinja Milomirka oduševljena.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(gleda u slugu Dobromira)
Baš je lep!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(kada princeza prihvatila ružu ljutito je baca)
Fuj, tata, pa to nije, čak ni veštačka ruža, prava je! Kako se samo usuđuje taj bednik od princa.
(Dobromiru)
Prenesi tvom gospodaru da sam ljuta na njega. Ljuta sam kao ljute papričice.

KRALJICA STANIMIRKA:
I ja sam ljuta.
(Dobromiru)
I to mu prenesi.

KRALJ MUTIMIR:
Ćeri, ima i drugi deo poklona. Da vidimo šta se krije ispod plašta.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Sigurno nešto što će još više da me razljuti.
(sluga Dobromir otkriva kavez i tog trenutka zapeva slavuj)

PESMA SLAVUJA:
Princezo moja draga
Šalje me Lepomir,
Princ kakvog nema zemlja,
A boga mi ni svemir.

Šalje ti ružu bajnu
Da mirisom opija te
I mene slavuja malog
Da pesmom budim te.

O mome čarobnom glasu
Aber po svetu trubi
I svaka princeza želi
Zbog mene princa da ljubi.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Kakva predivna pesma.

KRALJ MUTIMIR:
(gleda u kavez i slavuja)
Superbe! Charmant!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(gleda u slugu Dobromira)
Baš je šarmantan!

KRALJ MUTIMIR:
Ova predivna ptica me podseća na muzičku kutiju koju sam ja poklonio kraljici, kada sam je isprosio.

KRALJICA STANIMIRKA:
Ja se toga ne sećam.

KRALJ MUTIMIR:
Ko ti je kriv što si ostarela, pa si postal zaboravna.

KRALJICA STANIMIRKA:
(ironično)
A ti si mi mlad, ubilo se.

KRALJ MUTIMIR:
(pravi se da ovo nije čuo)
Isti tonovi, isti način pevanja. Dođe mi da se zaplačem od sreće. (zaplače)
Šmrk!

KRALJICA STANIMIRKA:
Nemoj, rasplakaćeš i mene.
(zaplače se i ona)
Šmrk!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Nije valjda i ptica prava?

SLUGA DOBROMIR: (Mutimirki)
Da, to je prava, pravcata ptica, kakve nema ni u jednom kraljevstvu!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Fuj! Pustite pticu nek odleti!

SLUGA DOBROMIR:
Kako?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Lepo! Otvoriš vrata na kavezu i pustiš je.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimirki)
Ali, moj gospodar je to vama poklonio.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Nisu mi potrebni njegovi glupi pokloni.

KRALJ MUTIMIR:
Ali ćeri...

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimirki)
A kada, moliću lepo, može moj gospodar da dođe i da vas zaprosi?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Nikada!

SLUGA DOBROMIR:
Nikada?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
A možda ni tada. On mene da prosi? Sa pravom ružom i ovom živom ptičurinom. Fuj! Gubi se i poruči toj bedi od tvog gospodara da me više ne uznemirava...

ZATAMNJENJE


SLIKA 3.
(i dalje na dvoru kralja Mutimira) DEVOJČICA SA VIOLINOM: Jadni princ?
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Ali, vi se varate, ako mislite da se princ Lepomir dao zaplašiti. Naprotiv ta drskost princeze Mutimirke, mu je dala dodatnu energiju da istraje u svojoj nameri do kraja. Obukao je staro odelo, mada mu ni novo nije bilo u baš najboljem stanju, navukao kapu na glavu i zaputio se dvoru kralja Mutimira. Naravno sa njim je pošao i njegov verni sluga Dobromir.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
I on je obukao staro odelo?

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
On nije morao da se oblači u staro odelo, pošto novo nije ni imao.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Čemu ta maskarada?
(svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava prisutne na dvoru)

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Dobar dan, svetli kralju!

KRALJ MUTIMIR:
Dobar dan, a ko ste vi?

PRINC LEPOMIR:
Princ...
(hteo bi da kaže: Lepomir)

SLUGA DOBROMIR:
(prekida princa Lepomira obraćajući se kralju Mutimiru)
Sluge božji i vaše, ako dozvolite. Da li bi mogli dobiti kakvu službu na vašem dvoru, svetli kralju?

KRALJ MUTIMIR:
Ima ih mnogo koji bi to hteli: da služe slavnog i nepobedivog kralja Mutimira!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Zato smo i došli. O vašoj svetosti i junaštvu na daleko se čulo.

KRALJ MUTIMIR:
A šta znate da radite?

PRINC LEPOMIR:
Za to je zadužen moj sluga...
(hteo bi da kaže: Dobromir)

SLUGA DOBROMIR:
(prekida princa Lepomira obraćajući se kralju Mutimiru)
Sluge ne biraju posao. Radićemo sve što treba da se radi na vašem dvoru.

KRALJ MUTIMIR:
(Dobromiru)
Ama, ti si meni nešto strašno poznat?

PRINC LEPOMIR:
On je moj slu...
(hteo bi da kaže: sluga Dobromir)

SLUGA DOBROMIR:
(prekida princa Lepomira obraćajući se kralju Mutimiru)
Slučajni drugar, vaše visočanstvo. Ja sam njegov drugar, a do pre nekoliko dana sam bio sluga onog propalog princa Lepomira.

PRINC LEPOMIR:
(Dobromiru)
Ko je propali princ, ja...

SLUGA DOBROMIR: (Lepomiru)
Ne ti, već princ Lepomir.

KRALJ MUTIMIR:
Onaj bednik što je pokušao da zaprosi moju lepoticu Mutimirku?

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Napustio sam ga i evo došao vama na noge da molim za kakav posao. Usput sam naišao i na ovog bednika.
(pokazuje na princa Lepomira)

PRINC LEPOMIR:
(ljutito Dobromiru)
Ama ko, ja bednik?

SLUGA DOBROMIR:
(namiguje Lepomiru)
Ti, i klekni pred svetlim i velikim kraljem.
(ovaj nerado klekne)

KRALJ MUTIMIR:
Naišli ste u pravi čas. Baš jutros sam ubio jednog slugu...

PRINC LEPOMIR:
(uplašeno kralju Mutimiru) Vi ubijate sluge?

KRALJ MUTIMIR:
Moj đželat. Ja samo naređujem.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Zašto ste ga ubili, ako se sme znati?

KRALJ MUTIMIR:
Dok je čuvao svinje vukovi su mu rastrgli jedno prase. Znate, toliko je to mene rastužilo da sam morao da mu odrubim glavu.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Prasetu?

KRALJ MUTIMIR:
Slugi! Znate ja mnogo volim prasiće.

PRINC LEPOMIR: (Mutimiru)
Da gajite?
KRALJ MUTIMIR: Da jedem! Kuvar mi svakoga dan spremi po jedno prase za ručak.
SLUGA DOBROMIR: Da, da, vaše visočanstvo, baš vam se u očima vidi vaša ljubav prema njima.

PRINC LEPOMIR:
(više za sebe)
A i po stomaku.

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Šta reče?

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Kaže, kako je oduševljen vašom ljubavlju prema tim plemenitim životinjama.

KRALJ MUTIMIR:
Primiću vas da mi čuvate svinje.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Ja da čuvam svinje!?

SLUGA DOBROMIR:
(Lepomiru)
Zajedno, moj gos...
(hteo bi da kaže: gospodaru, ali se ispravlja)
druže moj stari.
(Mutimiru)
Čast nam je, Vaše Visočanstvo, što ste nam ukazali poverenje da možemo čuvati vaše svinje.

KRALJ MUTIMIR: I treba da vam bude čast. Samo pazite da ne prođete kao predhodni sluga.
(odlazi smejući se)

ZATAMNJENJE


SLIKA 4.
(ispred ružne kućice u kojoj su živeli princ Lepomir i sluga Dobromir)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
(dok devojčica svira)
I tako princ Lepomir i njegov verni sluga Dobromir, postadoše kraljevski čuvari svinja ili ti prostije rečeno: svinjari. Dobili su ružno zanimanje, ružno ime i ružnu sobicu kraj ružnog svinjca i u njoj su morali ružno da žive.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Baš ružno, mora se priznati.
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Šta ćeš, zbog ljubavi se katkad mora čovek i žrtvovati.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Celog dana su čuvali svinje...
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Sluga Dobromir je celog dana čuvao svinje, a princ Lepomir je pravio čudnu kutiju od tisovog drveta. Ali o kakvoj se kutiji radi, videćete i sami...
(svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava princa Lepomira i slugu Dobromira)

PRINC LEPOMIR:
Dobromire, kutija je gotova. Idi i uberi jednu ružu sa groba moje majke i stavi je u ovu kutiju. Ujutru, pre no što krenemo da čuvamo svinje otvorenu kutiju ćeš ostaviti na prozoru naše kućice.
(svetlo ponovo osvetljava slepu staricu i unuku koja svira)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Pošto se, kako već jednom rekoh, prinčevska ne poriče, sluga Dobromir je postupio kako mu je princ Lepomir naredio...
(iz kućice izlazi prvo princ Lepomir a zatim i sluga Dobromir koji u jednoj ruci drži bokal sa vodom a u drugoj peškir. Pošto posipa princa da se umije, pruža mu peškir i dok se ovaj briše, sluga Dobromir ostavlja kutiju sa ružom na prozor kućice. Ubrzo odlaze obojica sa scene, valjda da čuvaju svinje)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Kada su se uveče vratili u svoju malu kućicu, baš nekako u to vreme je bilo i vreme za šetnju princeze. Znate, princeza Mutimirka i njena sluškinja Milomirka, svake večeri su šetale... radi kondicije i zdravlja...
(svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava princezu Mutimirku i njenu sluškinju koje zastaju pored kućice)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Milomirka, osećaš li da se više ne oseća?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Šta se, Vaša Visosti, više ne, oseća?

PRINCEZA MUTIMIRKA: Smrad kada prolazimo pored svinjca.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Osećam, draga moja!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ti još uvek osećaš smrad?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Osećam da ga više ne osećam, ali osećam i predivni miris.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
I ja! On je sigurno nadjačao smrad od svinja. Da mi je samo znati odakle potiče.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Ako me ne vara moj nos, a nikada me nije varao, ovaj predivni miris potiče iz one kutije sa svinjarevog prozora.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
To je neki baš kulturni svinjar, čim poseduje tako predivni parfem. Uđi i pitaj pošto bi to prodao.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(odlazi do vrata i lupa na njih)
Svinjari, otvarajte vrata.

SLUGA DOBROMIR:
(izlazeći ljutito)
Šta je bilo?
(kada ugleda sluškinju Milomirku)
Šta ste hteli, lepotice draga?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(zureći zaljubljeno u njega)
Ja ništa!

SLUGA DOBROMIR:
(Zbunjeno)
Ništa?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Njeno Visočanstvo, princeza Mutimirka, hoće da kupi ovu vašu mirisnu kutiju. Koliko košta?

PRINC LEPOMIR:
(izlazeći)
Nije na prodaju!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Sve što se nalazi u kraljevstu tata kralja, na prodaju je. Samo recite koliko košta.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Plašim se da vi niste u mogućnosti da platite ovu mirisnu kutiju.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Šta! Ti mene potcenjuješ. Reci cenu, ili ću narediti tati da te otpusti. A možda da ti i glavu odrube.

PRINC LEPOMIR:
(ironično)
Baš sam se uplašio.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Pričaj.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Deset poljubaca!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
I juu!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Šta, deset poljubaca?

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Treba samo da me poljubite deset puta i kutija je vaša.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Ti si još i bezobrazan.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Tražili ste da kažem cenu i ja sam rekao. Šta ima u tom loše.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ali to ne može.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Nema problema. Onda ne može ni kutija da bude vaša. Doviđenja!
(kao polazi u kućicu)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Stanite! A može li da vas poljubi moja verna sluškinja Milomirka?

PRINC LEPOMIR:
Može...

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Super!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
...da poljubi moga vernog slugu Dobromira, a vi će te ipak morati mene.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ali, to je strašno! Meni je strašno neugodno.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Meni nije!

SLUGA DOBROMIR:
Ni meni!

PRINC LEPOMIR:
A ni meni!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
Vaše visočanstvo, kutija tako divno miriše.

SLUGA DOBROMIR:
(Milomirki)
A i jeftino je prodajemo. Baš jeftino.

PRINC LEPOMIR:
Tek da nije đžabe.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
Ajde princezo. Zamisli samo kako će dvor da ti miriše. Šta su deset poljubaca.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki)
Šta ću ako se to pročuje.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
Ćutaćemo kao zaliveni.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimirki)
Niko živi neće za to znati.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Zar mislite da bi neko poverovao u to, čak i kada bih kazao.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Pa da! Ko bi va poverovao da je princeza Mutimirka poljubila tamo nekog svinjara. Pih!

SLUGA DOBROMIR:
(trljajući dlanove)
Znači, biće ljubljenje?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ali pod uslovom da svi žmurite.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
A, kako ću ja žmureći da vidim da ga ljubim?
(pokazuje na slugu Dobromira)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki)
Ti ne moraš, ali njih dvojica moraju.

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Uredu!
(Dobromiru)
Dobromire, žmuri!

SLUGA DOBROMIR:
(Lepomiru)
Vaša reč je za mene zapovest.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki)
Stani ispred mene da me niko ne vidi!
(Princeza Mutimirka i sluškinja Milomirka ljube princa Lepomira i sluigu Dobromira. Princ Lepomir svaki poljubac prati glasnim brojanjem)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Eto isplatile smo, a sada dajte kutiju.

SLUGA DOBROMIR:
Mogo je još neki poljubac pride, kao bakšiš.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Malo sutra!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Što se mene tiče može i danas.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki pošto zgrabi kutiju)
Polazi, zamnom.
(odlaze)

PRINC LEPOMIR:
Jesi li video, a?

SLUGA DOBROMIR:
Nisam.

PRINC LEPOMIR:
Kako nisi?

SLUGA DOBROMIR:
Rekli ste mi da žmurim.

PRINC LEPOMIR:
Šta misliš, da li se zaljubila?

SLUGA DOBROMIR:
U koga?

PRINC LEPOMIR:
U mene, glupi moj Dobromire! U koga bi drugog?

SLUGA DOBROMIR:
Za nju nisam siguran, ali ja jesam.

PRINC LEPOMIR:
Ti si se zaljubio u mene?

SLUGA DOBROMIR:
U nju!

PRINC LEPOMIR:
Princezu Mutimirku?

SLUGA DOBROMIR:
Ama u sluškinju Milomirku. Vaše visočanstvo ja više ne mogu da živim bez nje. Ili mi dozvolite da se njome oženim ili me bacite zmajevima sa devet glava da me pojedu za doručak.

PRINC LEPOMIR:
Ama šta ti je od jednom, budalo jedna? I gde sada da ti tražim zmajeve? I to sa devet glava...

SLUGA DOBROMIR:
Zaljubio sam se, gospodaru!

PRINC LEPOMIR:
Zaljubio?

SLUGA DOBROMIR:
Na prvi pogled.

PRINC LEPOMIR:
Ipak ti pogledaj još jednom.

SLUGA DOBROMIR:
Njena lepota me je zaslepela i ja više ništa ne vidim.

PRINC LEPOMIR:
Dobri moj Dobromire, tebi nije dobro?

SLUGA DOBROMIR:
Bolestan sam, moj gospodaru...

PRINC LEPOMIR:
Bolestan!?

SLUGA DOBROMIR:
Od ljubavi, a za to je lek samo brak. Ja moram da je ženim.

PRINC LEPOMIR:
Ne mlati više, nego da se dogovorimo šta ćemo dalje.

SLUGA DOBROMIR:
Da se ženimo!

PRINC LEPOMIR:
(udara mu "zaušku")
Ako mi još jednom pomeneš ženidbu ubiću te!

SLUGA DOBROMIR:
Mogu ja da se i udam. Samo da budem sa njom.

PRINC LEPOMIR:
E, sad ću stvarno da te ubijem... (polazi prema njemu, a ovaj beži u kuću. Čuje se vika i dreka)

ZATAMNJENJE


SLIKA 5.
(ispred ružne kućice u kojoj su živeli princ Lepomir i sluga Dobromir)

DEVOJČICA SA VIOLINOM: Nije ga valjda stvarno ubio?
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Ne plašite se. Princ Lepomir, naravno nije ubio svog vernog slugu Dobromira. Malo ga je propustio kroz šake, tek toliko da trenutno zaboravi na ženidbu, pošto su morali da pristupe drugom delu njihovog tajnog plana.

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
Tajnog plana? (nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Da, da, bio je to njihov tajni plan i zato ja još uvek i ne smem da ga otkrijem. Mogu samo da vam kažem da je sluga Dobromir i dalje čuvao svinje, a princ Lepomir pravio još jednu kutiju od tisovog drveta. A kada ju je završio i kada su se vratili u svoju kućicu, pre no što su opet pošle u šetnju princeza Mutimirka i njena sluškinja Milomirka, princ Lepomir je naredio, naravno svom slugi Dobromiru...
(svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava princa Lepomira i slugu Dobromira) PRINC

LEPOMIR:
Dobri moj Dobromire, uzmi ovu kutiju i u nju stavi slavuja.

SLUGA DOBROMIR:
Slavuja u kutiju!?

PRINC LEPOMIR:
Da, da! Pa sve to stavi na prozor pre no što naiđe ona!

SLUGA DOBROMIR:
I ona!
(Princ Lepomir ulazi u kuću, a za njim i sluga Dobromir, da bi ubrzo otvorio prozor i na njega stavio kutiju iz koje se čuje predivna pesma. U tom trenutku nailaze princeza Mutimirka i sluškinja Milomirka)

PESMA SLAVUJA:
U kraljevstvu Mutimira
Lepote takve ne bi
Kao što beše princeza,
Kraljeva jedina kći.

Ne beše lepšeg lica,
A uz to dođe i stas,
Oči joj kao kristali,
Naravno i dobar glas.

Vesti o njenoj lepoti
Letehu ko čarobna jata,
Ko da je satkana bila
Od dragulja i suvog zlata.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ah to je superbe! Nikada nisam čula lepšu muziku!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Ni ja, draga moja.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
To je opet nešto smislio onaj đavo od svinjara.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
I onaj drugi đavo.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
On te je baš opčinio?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Ko i vas, draga moja, onaj lepši.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ne lupaj! On je samo jedan svinjar.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Ali retko lep svinjar.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ali, ipak svinjar.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Meni to ne smeta. Jedva čekam da ga vidim.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Lepog svinjara?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Mog svinjara!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Onda, zovi ih i pitaj pošto bi nam prodali tu čarobnu kutiju. Samo ovog puta deset poljubaca ne dolaze u obzir. Ni za živu glavu.

PRINC LEPOMIR:
(koji se tog trena pojavljuje na vratima)
U pravu ste prelepa princezo. Malo je to. Za ovu čarobnu kutiju tražim sto poljubaca.

PRINCEZA MUTIMIRKA: (Lepomiru)
Ti si poludeo! Šta ti misliš?

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Mislim da bi trebalo da mi pošteno platite kutiju.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ne, ne! Ja to stvarno ne mogu!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
Možete, draga moja, samo ste zaboravili da možete! Zar niste rekli da bi ste rado bili sponzor u umetnosti. A ova kutija baš lepo peva.

SLUGA DOBROMIR:
I deluje, veoma umetnički!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Tačno je da treba potpomagati umetnost, ali ja sam kraljevska kći!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Onda neka ti tata kralj nabavi drugu čarobnu kutiju. Ja idem na spavanje.
(polazi)

PRINCEZA MUTIMIRKA: (Lepomiru)
Stani! Može li deset poljubaca kao prošli put, a ostatak uzmi od moje sluškinje.
PRINC LEPOMIR: (Mutimirki)
Ona je zadužena za Dobromira.
SLUGA DOBROMIR: Jeste, ona mora mene... stoputa

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Jeste, ja moram njega.
(pokazuje na Dobromira)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Milomirki)
Poljubićeš koga ti ja naredim!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimirki)
Ali ja želim da me vi poljubite, prelepa princezo, a ne ona. To je moja cena, ili ništa od kutije.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Ništa i od poljubaca.
(Milomirki) Polazi!
(tog trenutka slavuj u kutiji ponovo zapeva)

PESMA SLAVUJA:
O njenoj ekstra lepoti
Aber po svetu zatrubi
I svaki princ požele
Da večno princezu ljubi.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimirki)
Kako samo možete odoleti, draga moja?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Dobro, predajem se! Žmurite!

PRINC LEPOMIR:
Dobromire, žmuri!

SLUGA DOBROMIR:
Žmurim!

PRINC LEPOMIR:
I broj!

SLUGA DOBROMIR:
Brojim!
(počinje ponovo ljubljenje. Dobromir broji do pet i onda ponovo počinje od jedan. Kada to ponovi još jednom)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Kako to brojiš?

SLUGA DOBROMIR:
Lepo!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Baš lepo!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru)
Kako lepo, kad ne prelaziš broj pet?

SLUGA DOBROMIR:
Ne znam dalje.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Kako!?

SLUGA DOBROMIR:
Samo sam do pet išao u školu. Zato i jesam sluga.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Lepomiru)
Onda ti broj.

PRINC LEPOMIR:
Uredu!
(počinje ponovo ljubljenje. Na petom poljupcu nailazi kralj Mutimir i kraljica Stanimirka. Kada ugleda prizor kralj zaurla kao lav)

KRALJ MUTIMIR:
Štaaa!?

KRALJICA STANIMIRKA:
Kako se samo usuđujete!?

KRALJ MUTIMIR:
Zar sa njim, ćeri moja!?
(izuva papuču i počinje da ih tuče oboje)
Napolje! Gubite se napolje, smesta, da vas moje oči ne vide!

KRALJICA STANIMIRKA:
I moje!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Ali, tata, mi smo već napolju!

KRALJ MUTIMIR:
Onda, marš u dvor! Neću da vas vidim ovde!
(princeza Mutimirka polazi u dvor, a za njom i princ Lepomir)
Gde si ti pošo?

PRINC LEPOMIR:
Rekli ste: "Marš u dvor"!?

KRALJ MUTIMIR:
To važi za njih dve!
(pokazuje na princezu Mutimirku i služavku Milomirku)

SLUGA DOBROMIR:
A mi, vaše visočanstvo?

KRALJ MUTIMIR:
Vi ste uhapšeni. Marš u zatvor!

PRINC LEPOMIR:
Princezo, zaboravila si kutiju!
(pruža joj kutiju)

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Nisam je još isplatila?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Nisam ni ja?

PRINC LEPOMIR:
Isplatićete je!
(predaje kutiju Mutimirki poljube se još jednom)

KRALJ MUTIMIR:
(princu Lepomiru i slugi Dobromiru) Marš u zatvor!

KRALJICA STANIMIRKA:
Ali, dragi, mi nemamo zatvor?

KRALJ MUTIMIR:
Onda ću ih zatvoriti u svinjarsku kućicu. Oni i nisu za bolje. (zatvara ih u kućicu i zaključava vrata)

ZATAMNJENJE


EPILOG
(ispred ružne kućice u kojoj su živeli princ Lepomir i sluga Dobromir) PRIPOVEDAČ PRIČOMIR: Situacija je, kao što vidite, više nego ozbiljna. Princ Lepomir je planirao da osvoji princezu Mutimirku...

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
(prestaje da svira)
A, evo našao se u zatvoru.
(nastavlja sa svirkom)

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
Ni kriv ni dužan, što bi rekao narod, najbolje godine provodi u tamnici. Što se tiče njegovog vernog sluge Dobromira, kralj ga je oslobodio. Ali samo danju, pošto nije imao ko da čuva svinje. A bogami nešto se čudno i u dvoru dešavalo. Princeza više nije izlazi u popodnevnu šetnju...
(svetlo se gasi sa Pričana i devojčice, a osvetljava sluškinju Milomirku dok ljubi slugu Dobromira, ovaj broji)

SLUGA DOBROMIR:
Devdesetosam... devedesetdevet... sto...

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Eto ja sam isplatila svoj dug!

SLUGA DOBROMIR:
(mazeći se)
Ajde još jednom... da bude neparan broj.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(lupi ga po glavi)
Sada znaš da brojiš, vraže jedan.

SLUGA DOBROMIR:
Naučio sam prebrojavajući svakodnevno kraljeve svinje. Nego, šta je sa princezom Mutimirkom. Zašto ona ne izlazi u šetnju.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Razbolela se od kako smo se vratili u dvor.

SLUGA DOBROMIR:
bog mog gospodara Lepomira?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(iznenađeno)
Šta je on tebi?

SLUGA DOBROMIR:
Gospodar! Princ Lepomir!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Zar niste svinjari?

SLUGA DOBROMIR:
Trenutno. Morali smo nekako da dođemo do princeze, pošto ga je već jednom odbila. A, veliš sada pati i boluje za njim?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
I za njim, ali više za pesmom i mirisom iz kutija. Od kako smo se vratili u dvor nema ni pesme ni mirisa.
SLUGA DOBROMIR:
Naravno kada su ponovo kod princa Lepomira.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Kako?

SLUGA DOBROMIR:
Slavuj je odleteo iz jedne i ukrao ružu iz druge kutije.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Znači to je bio dar, koji je princeza odbila.

SLUGA DOBROMIR:
Da ga je tada primila, danas bi bila zdrava.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Misliš da je to lek za njenu bolest?

SLUGA DOBROMIR:
Jedini!
(ulazi kralj Mutimir i kraljica Stanimirka. Mutimir ljutito Milomirki)

KRALJ MUTIMIR:
Šta tražiš tu, Milomirka?

KRALJICA STANIMIRKA:
(Milomirki)
Jeste! Tebi je zabranjeno da se družiš više sa svinjarima!?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Tako je, vaše visočanstvo!

KRALJ MUTIMIR:
(Milomirki)
A ti dalje teraš po svome?

KRALJICA STANIMIRKA:
(Milomirki)
Kako te nije sramota?

KRALJ MUTIMIR:
(Milomirki)
Moja jedina kćer je na samrti, a ti blebećeš sa njim.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Zbog nje sam ovde!

KRALJ MUTIMIR:
Zbog Mutimirke?

SLUGA DOBROMIR:
Odnosno zbog leka, koji je potreban princezi Mutimirki.

KRALJICA STANIMIRKA:
Nađen je lek? E, hvala Bogu!

KRALJ MUTIMIR:
Kakav lek!? Konzilijum dvorskih lekara i šire, došao je do zaključka da njoj nema leka. Jadan ja! Ubiću se!
(počinje da plače)

KRALJICA STANIMIRKA:
I meni...

KRALJ MUTIMIR:
I tebi nema leka?

KRALJICA STANIMIRKA:
I meni se plače.
(počinje da plače i ona)

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Kako, nema leka!?

KRALJ MUTIMIR:
(kroz plač)
Zato što ne znaju od koje bolesti boluje.

SLUGA DOBROMIR:
Ne brinite se vaše visočanstvo. Biće sve u redu sa njom. Ima leka za nju.

KRALJ MUTIMIR: (Dobromiru)
Gde!?

SLUGA DOBROMIR:
Tamo!
(pokazuje na kućicu)
Tamo je lek!

KRALJ MUTIMIR:
U svinjarskoj kućici?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Jeste!

KRALJ MUTIMIR:
(Dobromiru i Milomirki)
Ne pominjite mi više tog bednog svinjara ili ću i vas dvoje kod njega zatvoriti.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru) Ali on ima lek za vašu mezimicu.

KRALJ MUTIMIR:
On je svinjar, a ne lekar?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
Zašto ne probate? I onako nemate drugog izbora.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Verujte mi, Vaše Visočanstvo, stvarno ima lek.

KRALJICA STANIMIRKA:
Mutimire, možda bi trebalo da probamo?

KRALJ MUTIMIR: (kraljici ironično)
E, baš ću tebe da poslušam!
(Dobromiru)
Dovedite mi ga!

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Nema šanse...

KRALJ MUTIMIR:
(Dobromiru)
Odbijaš moje naređenje?

KRALJICA STANIMIRKA:
Vidi ti njega!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
On je zaključan.

KRALJ MUTIMIR:
Evo ključa.
(pruža ključ slugi Dobromiru. Ovaj otključava vrata kućice i ulazi)

KRALJ MUTIMIR:
(Milomirki)
Ako je ovo neka šala i tebe ću zatvoriti sa njima u svinjac.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
Sve će biti u redu, verujte mi.

KRALJ MUTIMIR:
(nervozno)
I šta se domunđavaju više tamo...

KRALJICA STANIMIRKA:
(nervozno)
Jeste! Zašto već jednom ne izlaze?

PRINC LEPOMIR:
(pojavljuje se princ Lepomir, ali u prinčevskoj odori, kao sa početka priče)
Evo me, Vaše Visočanstvo!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Ko si, sad pa ti?

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
Vaše Visočanstvo, dozvolite mi da vam predstavim, moga gospodara, princa Lepomira!

KRALJ MUTIMIR:
Vi se još i sprdate samnom?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
On je stvarno princ Lepomir.

KRALJ MUTIMIR:
Šta ćemi on? Rekliste mi da svinjar ima lek za moju kćer?

SLUGA DOBROMIR:
On je svinjar!

PRINC LEPOMIR:
(upozoravajuće)
Dobromire!?

SLUGA DOBROMIR:
Bio! A sada je princ Lepomir!

KRALJ MUTIMIR:
Opet ne razumem?! Ama sve ću ja vas opet pod ključ!

PRINC LEPOMIR:
Uredu! Idemo, a vi nađite nekog drugog da vam izleči princezu Mutimirku. Dobri moj Dobromire, polazi zamnom!

SLUGA DOBROMIR:
(Lepomiru)
Kuda, Vaše Visočanstvo?

PRINC LEPOMIR:
U zatvor! Čuo si kralja Mutimira?
(namiguje Dobromiru)

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
A ja!?

SLUGA DOBROMIR:
(Milomirki)
I ti ćeš sa nama. Čula si valjda tvoga gospodara?
(namiguje Milomirki)
A i mislim da sam se zabrojao oko poljubaca.
(svo troje polazi prema kućici)

KRALJICA STANIMIRKA:
Mutimire, učini nešto, da te ja ne propustim kroz moje ruke!

KRALJ MUTIMIR:
Stanite! Kuda ste krenuli?

SVI SEM KRALJA I KRALJICE:
U zatvor!

KRALJ MUTIMIR:
Dobro, dobro! Šta ste odmah zapucali ko svinje u blato!

KRALJICA STANIMIRKA:
Jeste! Šta ste odmah zapucali...

KRALJ MUTIMIR:
Ako sam se našalio sa vama, ne morate to odmah da shvatite zdravo za gotovo!

KRALJICA STANIMIRKA:
Jeste! Mutimir se samo šalio.

KRALJ MUTIMIR:
Malkice!
(Lepomiru)
A ti, stvarno imaš taj lek?

PRINC LEPOMIR:
(ironično)
Pa zar bih smeo da se šalim sa strašnim i slavnim kraljem Mutimirom?

KRALJ MUTIMIR:
(sam sebi poltroniše)
U pravu si! U pravu si! Sa mnom se ne treba šaliti!

KRALJICA STANIMIRKA: (ponosno)
Jeste! Sa Mutimirom se ne treba šaliti. A bogami ni sa mnom.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(kralju i kraljici)
I ja sam im to rekla.

SLUGA DOBROMIR:
(ironično)
Ajte molim vas, gde bi se mi sa Vama šalili!

KRALJ MUTIMIR:
A, ovaj... kako da kažem... to jest... mislim... u vezi toga... shodno ovom prvom...

KRALJICA STANIMIRKA:
Mutimire, ne muti više, mutna te voda odnela! Šta si se upetljao ko pile u kučine. Pređi na konkretno.

KRALJ MUTIMIR:
Pa dobro!
(Lepomiru)
Konkretno, šta ti tražiš kao nadoknadu za izlečenje moje kćeri?

PRINC LEPOMIR:
Konkretno: ruku princeze Mutimirke!

KRALJ MUTIMIR:
(zapanjeno) Štaaa!

SLUGA DOBROMIR:
Sitnica, tek da nije đžabe.

PRINC LEPOMIR:
I ruku sluškinje Milomirke!

SLUGA DOBROMIR:
(Lepomiru uplašeno)
Šta će vama njena ruka?

PRINC LEPOMIR:
Za tebe, dobri moj Dobromire!

KRALJ MUTIMIR:
To ne dolazi u obzir.

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
Ne dozvoljavate mi da se udam za Dobromira?

KRALJ MUTIMIR:
Ne mogu ja da udam moju jedinicu za najsiromašnijeg princa u kraju!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Ako je ne izlečim, nećete imati priliku da je udate ni za koga.

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru ljutito)
Ali ja ti naređujem da je izlečiš!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Ali ja neću izvršiti vaše naređenje!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Ti si moj svinjar!

PRINC LEPOMIR:
Upravo vam dajem otkaz na to zvanje!

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
I ja!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
I ja!

KRALJICA STANIMIRKA:
(Milomirki) I ti!?

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Oprostite, Vaše Visočanstvo, ali naša ljubav je jača od vaše službe!
(zagrli Dobromira)

KRALJ MUTIMIR:
Ama sve ću ja vas da pošaljem đželatu. Da vam on odrubi te vaše usijane glave.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(pojavljuje se iz pravca dvora)
Ko će onda mene da izleči, tata?

KRALJICA STANIMIRKA:
Ljubi je majka...

KRALJ MUTIMIR:
Šta?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Mutimiru)
Ako princu Lepomiru odrubiš glavu, ja ću umreti!

KRALJ MUTIMIR:
(Mutimirki)
A to ne dolazi u obzir.

KRALJICA STANIMIRKA:
(Mutimirki)
To nikako!

PRINC LEPOMIR:
Onda ću ja morati da je izlečim!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Šta onda čekaš!?

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Vaš pristanak!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Ja pristajem!

KRALJICA STANIMIRKA:
(Lepomiru)
I ja!

PRINC LEPOMIR:
Da je izlečim!

KRALJ i KRALJICA:
Da!

PRINC LEPOMIR:
A za ruku?

KRALJ MUTIMIR:
A to nikako!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Mutimiru)
Znači, ti, hoćeš da ja umrem?

KRALJ MUTIMIR:
(Mutimirki)
Ali kćeri, on je više nego siromašan princ.

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
I to možemo da sredimo!

KRALJ MUTIMIR:
On je već sređen...

KRALJICA STANIMIRKA:
Čim je toliko siromašan.

SLUGA DOBROMIR:
Može on opet da bude bogat!

KRALJ MUTIMIR:
(Dobromiru)
Pomoću neke čarolije?

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru) Ako mu vi prepišete svoje kraljevstvo, biće najbogatiji.

KRALJ MUTIMIR:
(pokazuje ”šipak”) Malo sutra!

PRINC LEPOMIR:
(Mutimiru)
Mislim da će sutra već biti kasno.
(pokazuje na princezu Mutimirku, koja je pala u nesvest)

KRALJ MUTIMIR:
Ju, kćeri, šta ti bi?

KRALJICA STANIMIRKA:
Ju grdna ja! Presvisnu mi dete!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Zbogom! Bliži mi se kraj, dragi moji roditelji!

KRALJ MUTIMIR:
A to ne dolazi u obzir!

KRALJICA STANIMIRKA:
To nikako!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Pomozi, ko Boga te molim! Sve ti obećavam!

KRALJICA STANIMIRKA:
(Lepomiru)
Samo je izleči!

KRALJ MUTIMIR:
(Lepomiru)
Daću ti svo blago iz kraljevske riznice!

SLUGA DOBROMIR:
(Mutimiru)
I kraljevstvo?

KRALJ MUTIMIR:
I kraljevstvo!

SLUŠKINJA MILOMIRKA:
(Mutimiru)
I moju ruku?

KRALJ MUTIMIR:
(Milomirki)
I tebe celu! Đavo lepi i tebe da nosi!

PRINCEZA MUTIMIRKA:
I moju ruku, tata?

KRALJ MUTIMIR:
Samo da mi ti budeš živa i zdrava!

KRALJICA STANIMIRKA:
Ljubi je majka!

PRINC LEPOMIR:
Znači pristajete da vam budem zet?

KRALJ MUTIMIR:
Ako na to pristaje moja kći?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Pristajem!

KRALJ MUTIMIR:
Onda imate moj blagoslov!

KRALJICA STANIMIRKA:
I moj, i moj!

PRINC LEPOMIR:
Dobri moj Dobromir, trk po lek!
(Sluga Dobromir odlazi u kućicu da bi se ubrzo vratio sa ružom i slavujem koji počinje pesmu. Princeza ustaje , prilazi princu Lepomiru i počinje da ga ljubi)

KRALJ MUTIMIR:
Šta to radiš, ćeri moja?

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Isplaćujem dug, tata! Zar me nisi učio da nikom nikada ne ostajem dužna?

KRALJ MUTIMIR:
Ali to ne može...

KRALJICA STANIMIRKA:
Umukni Mutimire, da ti ja jezik ne odsečem!

KRALJ MUTIMIR:
(svečano)
Ako je tako, onda, prinče Lepomire unapređujem te u kralja veklikog kraljevstva velikog i strašnog kralja Mutimira!

SLUGA DOBROMIR:
Bivšeg!

KRALJ MUTIMIR:
I onako mi je vreme za penziju.

PRINC LEPOMIR:
A ja tebe verni i dobri moj Dobromire unapređujem u kralja moga malog kraljevstva, pošto o njemu i mom ocu mora neko da se stara,
(Dobromiru i Milomirki)
a vas dvoje ćete, nadam se, to najbolje uraditi.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
(Dobromiru i Milomirki)
Živite srećno i kada vam god zatreba nekakva pomoć obratite se nama!

SLUGA DOBROMIR i SLUŠKINJA MILOMIRKA:
Hvala!

PRIPOVEDAČ PRIČOMIR:
I tako su ova dva zaljubljena para, svako u svom kraljevstvu, srećno živeli... živeli... živeli... živeli...

KRALJ MUTIMIR:
Ne davi više, nego završavaj priču!

DEVOJČICA SA VIOLINOM:
Ali kako...

KRALJ MUTIMIR:
Ovako: "Čiča Miča, gotova je priča!"
(nastaje opšte veselje, koje nadjačava pesma)

PRINC LEPOMIR:
Princezo moja draga,
Najlepši mirisni cvetu,
Želim da od sada večno
Pevamo u duetu.

PRINCEZA MUTIMIRKA:
Prihvatam, svinjaru dragi,
Pardon, prinče moj, i hercu.
Ti ćeš da vodiš pesmu,
A ja ću da pevam tercu.

SVI PRISUTNI:
Draga dečija maso,
Idući stazama raja,
Tražeći ljubavi prave,
Stigosmo do srećnog kraja...

ZAVESA (ako je ima)

mmshika@gmail.com
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 16 gostiju