Tekstovi za decu predškolskog uzrasta

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Tekstovi za decu predškolskog uzrasta

Post od branko »

Dušan Radović

MAZA


( Na sceni običan sto, stolica i nešto od nameštaja. Majka sa šoljom za belu kafu u ruci ide za dečakom koji je izbegava.)
MAMA: Pa, uzmi sine, probaj malo! ...
MAZA: Neću!
MAMA: A, zašto nećeš, lepi moj?
MAZA: Neću!
MAMA: Uzmi lepi moj, pa da porasteš!...
MAZA: Baš neću da porastem!
MAMA: Dobro ako nećeš... Onda ćeš stalno da ostaneš mamin mali sin...
MAZA: Jes' mali – pa posle stalno da pijem mleko!...
MAMA: Pa, uzmi malo, probaj . što si takav?...
MAZA: Neću!
MAMA: Uzmi sine, pa da budeš v o j n i k, k o nj a n i k!
MAZA: Jes', pa da padnem s konja!...
MAMA: Ih, da padneš?... Nećeš da padneš!...
MAZA: Baš ću da padnem – baš ću da padnem !
MAMA: Pa dobro sine, što si takav? Uzmi malo mleka... Znaš, to je od one
š a r e n e krave što smo je videli u selu!
MAZA: Jeste, ti meni stalno daješ mleko od šarene krave...
MAMA: Pa to je, sine, svejedno...
ZORAN: /dolazi/ Dobar dan, zdravo (Vlado)!...
MAMA: Dobro, evo Zorana... Pa će on sve da popije.. On voli mleko.
MAZA: Ako – nek' popije !
ZORAN: /prilazi majci/ Šta je to
MAMA: To je Vladino mleko: On neće da pije... Uzmi ti pa popij!
ZORAN: /uzima šolju i pije/
MAZA: /prvo gleda radoznalo... kad vidi da Zoran stvarno pije – počinje da
plače.../ Jooooooj ! Popio mi mlekoooo –/ uaaaa .../ Sad neću ni da
porestem... Ni da budem konjanik... Ni ništa... Jooooj.../aaa.../


DVE RUKE

Dušan Radović


Učiteljica: Deco, stavite ruke na klupe... Svi...Petroviću, Ljubice, Nebojša...
Dragan: Molim, učiteljice...
Učiteljica: Kaži, Dragane.
Dragan: Molim, učiteljice, a zašto treba da stavimo ruke na klupe?
Učiteljica: Hoću da pogledam da li su čiste,da li ste isekli nokte...
Dragan: A da li da pokažemo obe ruke ili...
Učiteljica: Šta - ili?... Koliko ti imaš ruku?
Dragan: Dve.
Učiteljica: Pa što onda pitaš?
Dragan: Pitam zato što ja imam samo jednu školsku ruku...
Učiteljica: Samo jednu?
Dragan: Jeste. Tom školskom rukom ja pišem, crtam, okrećem listove...
Učiteljica: A ona druga?
Dragan: Ona druga je moja privatna ruka... Za klikere, za blato i uopšte – za moje
lično igranje.


TATA I TELEFON

PRIPOVEDAČ:
Jocin tata ima dva telefona. Jedan u preduzeću, a drugi kod kuće. Jednom je zazvonio telefon u preduzeću – zvao ga je telefon od kuće...
JOCA: Tataaa... Mama je otišla u grad, a Miša plače!...
TATA: Pa, dobro Joco... Šta ja tu mogu...? Daj mu zvečku i čekaj mamu.

PRIPOVEDAČ:
Slušalice su škljocnule...
Opet je zazvonio telefon u preduzeću – opet ga je zvao telefon od kuće...
JOCA: Tata... A, gde je zvečka?
TATA: Zvečka je u kolicima!
JOCA: Ali, nije u koicima...
TATA: Onda je negde pala... Potraži je...

PRIPOVEDAČ:
Slušalice su škljocnule...
Opet je zazvonio telefon preduzeću – opet ga je zvao telefon od kuće...
JOCA: Tata... Miša neće zvečku!
TATA: Kako neće...?!! Pa, daj mu nešto....

PRIPOVEDAČ:
Slušalice su škljocnule ljutito... ! Telefoni su sada ćutali...
Jedan je bio ljut, a drugi ljut i uvređen...
Onda je zazvonio telefon kod kuće... Zvao ga je telefon iz preduzeća...
TATA: Joco.... Zašto se ne javljaš?! Šta je sa vama?! Da li Miša plače?
JOCA: Plače...
TATA: A, šta ti radiš?
JOCA: I ja PLAČEM ....! (buaaaa)


JEDI

Dečak,( bucko), sedi za stolom i ruča... Mama stoji iznad njega i nadgleda ga...

DEČAK: Sad je dosta – više neću!
MAMA: Moraš, moraš!...
DEČAK: Poludeću! Posle će mi biti muka! Nisam guska što se kljuka!
MAMA: Poslušaj me... Shvati sine, da me tvoje zdravlje brine!
DEČAK: Ja te molim!
MAMA: Šta me moliš? Pazi da se ne razboliš! Postao si kost i koža...
A, pogledaj, tvoj drug Boža... Zašto ti da budeš gori?
DEČAK: O Boži mi ne govori! Svi u njegov stomak zure! Postao je pravo
bure!
MAMA: Jeste da je debeljuca, ali on od snage puca! A snaga se hranom stiče!
DEČAK: Ma, ne mogu !
MAMA: Dosta priče! Sad polako, i na miru – sve što ti je u tanjiru, da
pojedeš!
DEČAK: Sit sam! Čuješ?!
MAMA: Ne vredi da protestvuješ! Kako kažem – tako radi ! Jedi – da se ne
ohladi!
DEČAK: /pojede jedan zalogaj / ... Eto!
MAMA: Taaako! Sad kašiku, za našeg deda-Žiku.../dečak jede / Pa za baku...
DEČAK: Ne mogu...
MAMA: Ćuti!... Da se baka ne naljuti!... Pa za strinu.../jede/ Pa, za ujnu.../jede/ ...
VOLI DETE MOJU KUJNU!
DEČAK: /iznemoglo/... pa, za snaju...
MAMA: I tako smo već na kraju.... Bićeš i ti mamin bucko... Kaži – jesi doblo
lucko?
DEČAK: /koluta očima... štuca..../


NEĆE UVEK DA BUDE PRVI

Dečak i devojčica se igraju... Mama drži činiju – muti fil za kolače.
MAMA: Decooooo ! Dođiteeee!
SIN: Evo me mama...
KĆI: Molim mama...
MAMA: Ko će da poliže ovaj fil iz činije?
SIN: Ja ću mama… Ja sam prvi rekao!
KĆI: / uvređeno / Uvek si ti prvi!
SIN: Uuu… ! Pa vikni ti prva. Ko je prvi – taj je pobednik!
MAMA: Dobro, dobro… Ne svađajte se. Evo pola jabuke, što je ostalo…
SIN: Ja ću mama… Ja sam prvi rekao!
KĆI: Opet ON ! NEĆU ! / duri se/ Zašto uvek on?
SIN: Odmah kukaš… Nisam ti ja kriv što s p o r o vičeš!
MAMA: Dobro deco… A ko će da ide da baci đubre?
Tišina
Šta je sad? Šta je (ime sina) ? Šta je (ime kćerke) ?
SIN: Neću da ona ( ili ime) kaže da uvek ja prvi vičem.
Eto, puštam je neka i ona jednom bude PRVA !


DVA KOLAČA

Dva dečaka se igraju... Mama dolazi...Kad je ugleda, dotrče do nje...
SIN 1: Mama, šta si nam donela ?
SIN 2: Mama, daj da vidimo...
MAMA: Polako deco. Oborićete me. Evo, donela sam vam kolače.
SIN 1: Ih, samo dva...
MAMA: Tebi jedan i bati jedan... Izvoli...Izvoli
SINOVI: /gledaju kolače i viču uglas/ Neću! NJegov je veći !
MAMA: Dobro, dobro… Ako je veći, vi se menjajte.
Menjaju se... Jedan počinje da jede, a drugi i dalje gleda...
SIN 1: Mamaa... Neću! NJegov je veći ! Dala si mu veći... Mamaaaa...
MAMA: Ma, šta ti je. Kako može da bude veći...?
SIN 2: Jeste ! Siguran sam, znam da je veći!
MAMA: Po čemu znaš da je veći ?
SIN 2: Po tome što se on n e b u n i i i ne traži da se zamenimo...
MAMA: Da, da... Tako je to . U tuđoj ruci uvek je komad veći...


Razgovori u travi *- zbirka
(Lutkarske igre)

Jadranka Čunčić-Bandov

PUŽ I MIŠ


Puž: (dolazi do miševe kućice pevajući, a onda uzdiše): Oh, oh, oh, ...
Miš: (proviruje kroz prozor)
Ko to uzdiše svakog dana
kraj mog mišjeg stana?
Puž: Oprosti, nisam znao
da sam i danas ovde stao.
Nešto kao da me vuče
u blizinu tvoje kuće.
Miš: / izlazi iz kućice i prilazi pužu /
Tako znači!
A što te to najviše privlači?
Puž: Obuzima me sreća
gledajući tvoju kućicu između cveća.
Pogledaj moju, suviše je stara
i nema baš nikakvog čara.
Miš: To tebi ne bi trebalo da smeta.
Seti se da si ti jedini
koji s kućom mož da šeta.
Puž: Istina, to je tako, ali kako da mi ne smeta
kad kraj moje kućice nema ni jednog cveta.
Miš: Da, to je stvarno šteta.
Dođi k meni, daću ti semenku suncokreta.
(Puž pevajuci ulazi u kućicu miša.)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Re: Tekstovi za decu predškolskog uzrasta

Post od branko »

DRAMATIZACIJE

TRI JELKE
(Čuje se muzika – „Sanjerenje“- Šuman)

Narator – Na brežuljku, stajale su tri jelke. Najviša jelka bila je snažna, lepa... Gordo je stajala i širila svoje grane... I jelka manja od nje, bila je veoma ponosna, puna velikih želja. A treća, najmanja, bila je sićušna s tankim stablom – nejaka.
Mala J – Oh, kada bih samo bila tako visoka i snažna kao moja sestra najveća jelka – (uzdiše )
Narator – Te godine bila je jaka zima, svuda se prostirao snežni pokrivač. Približavala se Nova godina.
Velika J – Oh, kada bi po mene došao Deda Mraz da me odnese za Novu godinu, bila bih najlepša srebrna jelka.
Srednja J – Oh, kako bih volela da Deda Mraz baš mene odabere i ponese u grad, da ja budem novogodišnja jelka.
Narator – U tom trenutku doskakutala je promrzla ptičica, koja je imala slomljeno krilo i zbog toga nije mogla da leti.
Ptičica – O, ti velika jelo... Molim te, primi me među svoje grane i zakloni me od zime, da što pre ozdravim.
Velika J – Ne može! Ne mogu da te primim i da te zaklonim svojim granama od zime, jer se upravo pripremam da postanem novogodišnja jelka.
Ptičica – (žalosno cvrkuće – srednjoj jeli) Ali meni je tako hladno... Šta će biti sa mnom? Draga jelo, hoćeš li da me primiš da se odmorim među tvojim granama?
Srednja J – Ja, na žalost, ne mogu da te primim i zaklonim svojim granama, jer će verovatno baš sad da dođe Deda Mraz po mene i da me odnese u grad za novogodišnju jelku.

Ptičica odskakuta do najmanje jele.

Ptičica – Draga jelo, prime me među svoje grane, smrzle su mi se noge. Ne mogu više da stojim na njima.Primi me da se ugrejem u krilu tvojih grana.
Mala J – O, jadna ptičice, kako da te ne primim... Dođi bliže, skoči na moju granu. Grliću te i grejati koliko god mogu...
Narator – Tako je ptičica našla pravo mesto među granama male jele, koja ju je grejala i štitila od oštre zime i vetra. Uskoro je utonula u dubok san.

Tiha muzika – „Ples šećerne vile“- Čajkovski + PRAPORCI najavljuju Deda Mraza...

Narator – Približavale su se sanke Deda Mraza, a tri jele su stajale ushićeno i netremice gledale, kod koje će se zaustaviti sanke Deda Mraza, koje su vukla dva lepa jelena. Kraj najveće jele je prošao. Prošao je i kraj srednje jele. Zaustavio se ispred najmanje i sišao sa sanki.
Deda Mraz – Ja sam Deda Mraz, tražim novogodišnju jelku da njome obradujem decu u gradu.
Velika J – Ponesi mene Deda Mraze !
Srednja J – Ponesi mene Deda Mraze !
Narator – A, najmanja jela je ćutala... Tada joj se obratio Deda Mraz.
Deda Mraz – A ti, mala jelo, da li bi ti želela da ideš sa mnom u grad?
Mala J – Kako da ne! Bila bih presrećna... Ali ne mogu da pođem. Moram da ostanem ovde i da čuvam ovu nejaku ptičicu. Upravo sam je malopre uspavala.
Deda Mraz – O, ti draga mala jelo – TI si najlepša u ovoj šumi – i najbolja na celom svetu. I zato ću baš tebe da ponesem u grad.
Narator – Deda Mraz je pažljivo izvadio malu jelu zajedno sa korenom i nežno je smestio u svoje sanke. Bio je tako pažljiv da se čak ni ptičica nije probudila.
Zvonio je praporcima i tako dao znak jelenima da krenu ka gradu, gde ih dobra deca nestrpljivo očekuju.


ZUNZARINA PALATA
(Prema poemi B.Cvetković)


NARATOR : Putem sela Krivodola, lončar tera puna kola, odabrane robe nove: lonce, čanke i ćupove. Biće vašar, pa je zgoda, sve grnčaru da rasproda. Al' nekako na po puta, da l' po sreći il' nesreći, jedan lonac, ponajveći, skptrlja se, odskakuta, dok ne nađe travu meku u jendeku.
Kad prestade da se kreće, oko njega već obleće krupna muva, baš zunzara, i vidi se da se stara da pitanja reši mnoga:
ZUNZARA : ...da l' pod loncem ima koga? Da l' je čitav?
Pa je kopka... Da to nije kakva klopka? Sve pregleda pa će reći:
ZUNZARA : Nisam znala da ću steći, na današnji dan, tako divan stan ! Neću više da se patim...
I pod lonac uđe zatim....Nije prošlo po minuta, a dolete ozgo, s puta, mlad komarac tanka struka, takozvani Zujić Zuka, pa na lonac lako stade i pitanje zukom dade:
KOMARAC : Molim lepo, rad sam znati, ko stanuje u palati?
Iznutra se čuju reči da sav lonac čisto zveči:
ZUNZARA : Ko stanuje? Jedna muha, ja, Zunzara plavoruha! A vi ko ste dragi goste?
KOMARAC : Zujić Zuka, mlad komarac tanka struka...
ZUNZARA : Prostorije ove moje do volje vam, evo, stoje. Smatrajte ih kao svoje!
I tako su bili dvoje... Al' ne prođe dva minuta, a iz njive doskakuta mišić Micko Svebigricko. Sve četiri diže stope i na nov se lonac pope. Da mu stanje bude jasno, on cijukom pita glasno:
MIŠIĆ : Molim lepo, rad sam znati, ko stanuje u palati?
ZUNZARA : Ko stanuje? Jedna muha, ja, Zunzara plavoruha!
KOMARAC : Zujić Zuka, mlad komarac tanka struka. A vi ko ste dragi goste?
MIŠIĆ : Mišić Micko Svebigricko.
KOMARAC : Pa izvol'te kraj nas dvoje i smatrajte sve k'o svoje...
I sad ih je bilo troje... Odmah zatim, u dva skoka, stiže žaba buljooka, pa na lonac uho meće, tiho kuca i krekeće:
ŽABA : Molim lepo, smem li znati, ko stanuje u palati?
ZUNZARA : Ko stanuje? Jedna muha, ja, Zunzara plavoruha!
KOMARAC : Zujić Zuka, mlad komarac tanka struka.
MIŠIĆ : Mišić Micko Svebigricko. A vi ko ste dragi goste?
ŽABA : Ja sam jedna slaba žaba, Kreketuša Puniguša.
MIŠIĆ : Pa izvol'te kraj nas troje i smatrajte sve k'o svoje. Jer i mi smo došli skoro...
NARATOR : I sad ih je već četvoro... A čim prvi suton pade, eto zeke sa livade, pa oprezno loncu stupa
i šapicom tiho lupa:
ZEKA : Molim lepo, smem li znati, ko stanuje u palati?
ZUNZARA : Ko stanuje? Jedna muha, ja, Zunzara plavoruha!
KOMARAC : Zujić Zuka, mlad komarac tanka struka.
MIŠIĆ : Mišić Micko Svebigricko.
ŽABA : Slaba žaba, Kreketuša Puniguša. A vi ko ste dragi goste?
ZEKA : Ja? Zečinjak Kupušnjak...
ŽABA : Dobro došli našem jatu! Pa izvol'te u palatu. Smatrajte je kao svoju...
NARATOR : Petoro ih već na broju.... Tako redom svi se brinu za palatu zunzarinu. Čak i medved, podnaduo, u šumi je za nju čuo, pa se tromo na put diže, u po noći loncu stiže, pa zamumla strašno, jako, da je lonac sve odskak'o:
MEDA : Molim lepo, rad sam znati, ko stanuje u palati?
ZUNZARA : Ko stanuje? Jedna muha, ja, Zunzara plavoruha!
KOMARAC : Zujić Zuka, mlad komarac tanka struka.
MIŠIĆ : Mišić Micko Svebigricko.
ŽABA : Slaba žaba, Kreketuša Puniguša.
ZEKA : Ja, Zečinjak Kupušnjak. A vi ko ste dragi goste?
MEDA : Ja sam meda Medenjak, a iz šume idem čak. Umorih se, nisam lak. Išao sam sve nazor,
moram sesti na vaš dvor.
NARATOR : Uplaši se društvo celo, jer medino teško telo, zgnječilo bi njih zacelo. Pa su zato, k'o na krili, izleteli za čas tili... I veoma mudri bili.
Jer kada je meda seo, srušio se dvorac ceo.


ČUVAJ SVOJU MAMU
Prema stihovima Mirjane Petrov


TETKA: Rašo, pazi mrve padaju po tebi. Tako dobar dečak, namrvio ne bi.
RAŠA: Neka, nije važno – usisaće MAMA. I sbe što ja pokvarim,
popraviće sama.
TETKA: Rašo, izmazaćeš pantalone ove. Ne možemo stalno kupovati nove.
RAŠA: Neka, nije strašno – opraće mi MAMA. I sbe što ja isprljam,
obrisaće sama.
TETKA: Kada mama puno radi, može da oboli. Ko će onda tako silno da te
voli?
RAŠA: /Sleže ramenima.../
TETKA: Ja te mnogo volim, jer sam tvoja tetka. Al'jedna je mama iznad celog
sveta.


VETAR I LIST
Prema priči E. Berbić


NARATOR: Duva prohladan vetar jesenji...
LIST: Odlazim...
NARATOR: ...Zašušta list poslednji na grani.
VETAR: Kuda?
LIST: Hoću na zemlju. Zovu me moji žuti drugovi.
VETAR: A zar ti nije lepše da visoko lepršaš, da se ljuljuškaš....? Dole je
blatnjavo, mokro, prljavo....
LIST: Nije mi lepše... Ovde sam usamljen.
VETAR: Pričaš koješta – ljutnu se vetar. – Ja čitav svoj život duvam,
lomatam se, jurim, žurim, hujim... Ponekad zavijam. Uvek sam –
samcat. Da ima neko sa mnom imao bih protivnika. A ovako...
LIST: Nije sve tako!
NARATOR: ... Prekide ga list u hvalisanju.
LIST: Teško usamljenima i zaboravljenima.
NARATOR: Zamisli se vetar prohladni, kasnojesenji i prizna sam sebi:
VETAR: Stvarno je tako. Dobro je sirotom žutom listu, on ima hiljade braće
na zemlji i svi ga rado čekaju da im se pridruži.
NARATOR: A njega – vetra – nema ko da poželi ni da mu se obraduje. Tada on
predloži žutom listu na grani :
VETAR: Budi mi drug, da nisam sam!
LIST: Ne mogu – odgovori list.
VETAR: A zašto? Sa mnom bi ti bilo uvek lepo i zabavno. Išli bismo tamo
gde tvoji drugovi nikada nisu bili i neće ići...
LIST: Ne želim... Meni je bolje dole, ispod drveta.
NARATOR: Na to njegovo odbijanje, vetar se razljuti, jako dunu, i ponese list na
zemlju, pod drvo. Gledajući ga kako pada, vetar je bio tužan i
nesrećan, kao nikad do tada.



ŠUMSKO OGLEDALO
/prema istoimenoj pesmi / Bosiljke DUBLJEVIĆ



ZEKA:
Išo meda uz recicu,
brao kruške za decicu,
u vodu se zagledao,
zamumlao, pobegao.

Spazila ga veverica,
dugorepi lepotica,
nasred puta istrcala
pa pitala:

VEVERICA:
- "Kuda žuriš, medvedicu?
Da li koga lovca vide,
il 'vukova copor ide,
ili, možda, šuma gori? "
ZEKA:
Medo drhti, jedva zbori:

MEDA:
"Tiše, tiše, veverice,
cuce reka iz šumice!
Baš je jutros progutala
jednog medu sirotana,
u vodi mu, eno, glava. "

ZEKA:
Nasmeja se veverica,
dugorepi lepotica:

VEVERICA:
- "Mora da si pospan bio
kada si se uplašio
od recice, od bistrice,
gde svak vidi svoje lice:
meda-medu, zeka-zeku,
veverica-vevericu,
a i sunce kad se rodi
sebe vidi u toj vodi. "


PAZAR
prema pesmi J.J. Zmaja


DEČAK: Dobro jutro, strina-Soko!
DEVOJČICA : Dobro došli, gospon-Đoko!
... "Kako, kako?"
DEČAK: Sve polako-
Sirotinja raja.
"A imate l jaja?"
DEVOJČICA : Toga ima dosta.
DEČAK: "A mi stekli gosta."
DEVOJČICA : E pa neka, neka;
A je l iz daleka?
DEČAK: "Iz Gospođinaca;
No pošto su jajca? "
DEVOJČICA : Dva novčića jaje,
Tako se prodaje.
DEČAK: "O, ala ste skupi,
Ko će to da kupi! "
DEVOJČICA : E drukčije nije.
DEČAK: "Dajte jeftinije!"
DEVOJČICA : O, idite samo,
DEČAK: Al da s 'ne cenka:
Tri novčića par,
Pa gotov pazar.
DEVOJČICA : "Hajde, kad velite."
- A kol'ko želite? "
DEČAK: "Deset biće dosta
Za nas i za gosta. "
DEVOJČICA : Al da vam se mati
I sestre ne stide,
Zato ću vam dati
Još i jedno pride.
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 14 gostiju