Apsurd Kamija

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Apsurd Kamija

Post od branko »

Adam Ninković

STVARANJE U DUHU APSURDA (ALBERA KAMIJA)


Temu apsurda Kami je obrađivao i u umetničkom (literarnom) stvaranju. Najznačajniji rezultati toga su znameniti roman Stranac i manje poznate drame Kaligula i Nesporazum.

1. Otuđeni «mučenik za istinu»

Kami je objavio Stranca nešto ranije nego Mit o Sizifu. Sudeći po tome moglo bi se pretpostaviti da se njegovo shvatanje čoveka u ova dva dela razlikuje, što bi trebalo biti uslovljeno duhovnim razvojem njihovog tvorca, tim pre što se radilo o stvaraocu u formiranju. Međutim, pažljiva analiza pokazuje da se na idejno-filozofskom planu Stranac i Mit... suštinski ne razlikuju. Štaviše, ova dva dela se, kao malo koja različitog žanra, idejno toliko prožimaju i sadržajno dopunjuju, da je veliki nedostatak, ako ne i nemoguće, objašnjavati jedno bez drugog. Pogotovo je teško pravilno doživeti Stranca – «delo komponovano povodom apsurda» (Sartr) – bez Mita... koji objašnjava apsurd.

Zatim, imajući u vidu da umetnički oblik izražavanja obezbeđuje veću širinu i plastičnost u empirijskom i konkretnom prikazivanju određenih ideja o svetu i čoveku, za što pravilnije razumevanje filozofije apsurda veoma je korisno (str. 79) upoznavanje života glavne ličnosti Stranca – Mersoa. Pri tom je značajno obratiti pažnju na što više dimenzija njegovog života (na psihičku, društvenu, biološku), te na prirodni i društveni milje, u kojem je Merso – stranac.

Jer: Merso je nosilac ideje apsurda u punom kamijevskom značenju tog pojma. On je o svojoj (apsurdnoj) sudbini ispričao jednostavnu, ali apsurdnu, pa zato, na prvi pogled, baziranu priču:

»Kao sitni činovnik u Alžiru, prisustvovao je sahrani svoje majke, bez vidljivih znakova žalosti, zatim nastavio svoj svakodnevni «sivi» život: vodio ljubav sa devojkom prema kojoj je, uglavnom, bio ravnodušan; uzgred se družio sa mladićem, komšijom mračnog karaktera i problematičnog ponašanja; ubio čoveka – prema mišljenju društva i njegovog zvaničnog organa (suda) bez razloga; zbog toga dospeo u zatvor i, na osnovu «celokupnog» uvida u njegov život – kao čudovište, monstrum, a ne čovek – osuđen na smrt; pred pogubljenje odbio pomoć i «preporuku» za «večni» život koju mu je nudio sveštenik; pre pogubljenja definitivno pojmio apsurdnost života i smrti i zaključio u duhu apsurda: «preostaje mi da poželim da na dan mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me dočekaju s povicima mržnje.« (Alber Kami, Stranac, Rad, Beograd, 1962, str. 86)

Apsurdnost Mersoovog života vrsni umetnik Alber Kami je prikazao kroz priču o banalnim stranama i detaljima njegovog prozaičnog i automatizovanog života, lucidnim zapažanjem o Mersoovom ponašanju – lišenom bilo kakvog dubljeg (str. 80) smisla, bez jakih emocija i volje za postizanjem nekog određenog efekta. Događaji iz Mersoovog života nižu se kao dosadni, beskrajni niz «sadašnjosti» koje ova ličnost ničim ne povezuje niti osmišljava. Vrhunac te apatije je ubistvo čoveka u atmosferi Mersoove nemoći da se odupre silama izvan njega: suncu i bljesku Arapinovog noža.

Merso ispoljava svoju duhovnu pasivnost u svakoj prilici. Najčešće to čini ćutanjem ili neobičnim reagovanjem u kojem nema vrednovanja bića, stvari, pojava, događaja, doživljaja, i sl. Njegova indiferentnost izbija na svakom koraku, a često i kroz izjave: «Što se tiče mene, bilo mi je svejedno...», «Malo sam razmislio i rekao: ne», «Ništa nije bilo važno i dobro sam znao zašto»...

Sve se to odnosi na njegov društveni život.

Međutim, kad su u pitanju telesna stanja, doživljaji afektivnog i senzualnog porekla, Merso je normalna, obična ličnost, sa čak naglašenim smislom za spontanost, prirodnost i radost u zadovoljavanju svojih ljudskih potreba.

Zato apsurdnost Mersoova života dolazi do izražaja prvenstveno kad se razmatra njegovo sprecifično, apsurdno shvatanje osnovnih opštedruštvenih vrednosti, npr. istine, morala, braka... Tu Merso ispoljava svoju otuđenost; on se ponaša kao čovek «iz drugog sveta».

Merso je u društvu takav zato što je neraskidivo vezan za svoje subjektivne, individualne doživljaje kao jedine pouzdane istine. On smatra za vrhunac moralnosti da se predržava tih istina, da se ponaša u skladu sa njima i da ih što vernije kazuje drugome. Zbog toga, on nipošto ne pravi ustupke bilo kakvim drugim istinama i normama (str. 81) ponašanja: društvenim, religioznim, itd. On ne prihvata nikakav društveni konformizam, a posebno odbacuje ideje o «spasu» koje nudi religija.

Sa ovakvim osobinama i ponašanjem, Merso je stranac u društvu. On to poima, definitivno, tek u zatvoru. Mada mu teško pada, on prihvata takav položaj kao sastavni deo sudbine. Zato nastoji da se s tim pomiri. To mu i uspeva, jer izvanredno vlada svojim osećanjima. Ipak, u preteranoj navali sveštenika da ga ispovedi, ispoljava uzbuđenje, čak i bes prema religiji, što je ujedno i revolt prema apsurdnoj sudbini. Bujicom reči, koje upućuje svešteniku, sažeto saopštava svoje shvatanje života:

»Ne znam zašto, ali tada u meni nešto prekipe. Počeh da vičem iz sveg glasa, da ga vređam, i rekoh da ne treba da se moli... S gnušanjem, pomešanim sa radošću i gnevom, izlih na njega sve što mi je bilo na srcu. Izgledao je tako siguran, zar ne? Pa ipak, nijedno od tih uverenja nije vredelo ni prebijene pare. Nije čak bio siguran ni da je živ, jer je živeo kao mrtvac. Ja sam izgledao praznih ruku, ali sam bio siguran u sebe, siguran u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će doći. Da, imao sam samo to, ali držao sam bar tu istinu onoliko koliko je i ona držala mene. Bio sam u pravu, još jednom sam bio u pravu. Živeo sam tako, a mogao sam živeti i drugačije, činio sam ovo, nisam činio ono... Ništa, ništa nije bilo važno i dobro sam znao zašto... Sa dna moje budućnosti, iz čitavog ovog besmislenog života koji sam provodio, dopirao je do mene, kroz godine koje još nisu došle, neki tajanstveni dah i on je na svom putu uništavao sve što su mi do tada predlagali u još nestvarnijim godinama koje sam proživeo...« (Alber Kami, Stranac, Rad, Beograd, 1962, str. 84)

(str. 82) Suočen s neminovnošću smrti, Merso se konačno uverava da su sve vrednosti fiktivne, te nedovoljne da bi se on odrekao svojih istina. On želi da sačuva integritet svesti i ličnosti, odnosno slobodu svog duha kao evidentnu vrednost života. Zato ne razmišlja o iluzornoj večnosti, već se veže za stvarnost sadašnjosti, odbacuje sve iluzije i stiče snagu da apsurdnoj sudbini «gleda u oči» sve do ovog nestanka u smrti – tom najapsurdnijem ništavilu.

Govoreći o svom junaku, Kami posebno ističe njegovo odbijanje da «učestvuje u igri», odnosno da nekritično usvaja društvene norme i stilove života. «U tom smislu on je stranac u društvu u kojem živi, on luta postrance, predgrađima privatnog života, usamljen, ćutilan.» (Alber Kami, Dva teksta, Književnost, br. 7, Beograd, 1975, str. 62)

Mersoovo stranstvovanje uslovljeno je, najviše, njegovim shvatanjem istine. On je otuđeni mučenik za istinu» (Kami) koji odbija da upotrebi bar sitne laži da bi olakšao sebi život u društvu. Takvim ponašanjem on ispoljava i osećanja koja društvo ne može da prihvati, već osuđuje. «Merso nije – kaže Kami – izgubljen čovek, već jedan iskren i ubog čovek, zaljubljen u sucne koje ne zna za senku. Ne samo da nije lišen osećanja već, naprotiv, duboka uporna strast vlada njime, strast za apsolutnim i istinom. Reč je o još uvek negativnoj istini, istini postojanja i osećanja bez okje nije mogućno bilo kakvo osvajanje sebe i sveta.» (Isto, str. 44)

Merso je, u stvari, ličnost koja živi Kamijevu filozofiju apsurda. U duhu te filozofije, on ne (str. 83) priznaje nikakve transcendentne, metafizičke, društvene, ni bilo kakve vrednosti koje mu se spolja nameću. Oslobođen od svih tih kalupa i ograničenja, on živi prema svojim istinama u granicama svoje apsurdne slobode. U skladu s tim, ne interesuje se za večnost, već samo za sadašnjost. Sav upućen na ovozemaljsko, ne «gradi» ništa na nebu. Kao istinski apsurdni junak, on ima svoje shvatanje vrednosti. Pojave, u stvari, bića i doživljaji vrede samo pod uslovom da su jasni njegovoj svesti. Ukoliko to jesu, imaju istu vrednost. Svaka vredi u trenutku kad je on jasno poima. Lestvice vrednosti nema. U stvari, Merso i ne razmišlja o vrednostima u smislu života u celini. On, jednostavno gomila svoje «sadašnjosti». Za njega vredi samo ono što trenutno odgovara njegovim potrebama. «Etika kvantiteta», primerena kamijevski apsurdnom čoveku, zastupljena je kod njega u punoj meri.

Međutim, pošto je čovek «od krvi i mesa» on ima potrebe i želje, kao i drugi ljudi. Zato prihvata «igru života». Ali, ono što ga odvaja od drugih ljudi, to je njegovo unutrašnje saznanje da je sve ljudsko prolazno, iz čega je on izvukao zaključak da je i podjednako vredno. Pošto nema večnog, ni apsolutnog, vredno je samo gomilanje sadašnjeg.

Neopozivo vezan za svoju apsurdnu sudbinu Merso je lišen želja za drugom sudbinom. On, u stvari, zna besmislenost takvih želja i njihovu jednakost sa drugim željama; sve je kod njega podjednako vredno. Na pitanje sveštenika da li mu se događalo da poželi drugi život, odgovara precizno: «Odgovorio sam da mi se to, naravno, dešavalo, ali da to nema većeg značaja nego želja da budem bogat, brzo plivam, ili da imam lepša usta. Sve su to želje iste vrste.» (Alber Kami, Stranac, Rad, Beograd, 1962, str. 83)

Takav kakav je, Merso svojim životom narušava društvene norme. Mada nije ni nemoralan, ni bezosećajan, «teranjem istine do kraja» on takav izgleda; zato iskače iz koloseka društvenog ponašanja. Na primer, za svoj odnos prema majci, Merso će reći: «Svakako, mamu sam voleo, ali to nema nikakvog značaja.» (Isto, str. 44) Takvim vrednovanjem on pred društvom ostaje bezosećajan. Upravo ta osobina njegova je glavna krivica. Povodom ubistva Arapina, sud, upoznavši Mersoa, donosi zaključak da je monstrum, te da ne može živeti među ljudima. Ali, videli smo, Merso nije monstrum, nego samo «preterano» iskren.

Druga, društveno neprihvatljiva crta Mersoove ličnosti je indiferentnost. On je takav jer smatra da ne postoji ni dobro ni zlo, ni lepo ni ružno. Sve je samo zanimljivo, te vredi da se doživi. A najzanimljivije za čoveka je, prema Mersou, uništenje čovekovog života. Jer on, kao i Sizif, životu priznaje vrednost. Merso meditira o tome u zatvoru i sa čuđenjem zaključuje da «ništa nije važnije od izvršenja smrtne kazne», te da je to jedina stvar koja istinski zanima čoveka. A kako da nas to ne asocira na prvu rečenicu Mita o Sizifu: «Postoji samo jedan doista ozbiljan filozofski problem – samoubistvo.» (Isto, str. 15)


2. Apsurdni vladar

Kaligula, junak istoimene Kamijeve drame, je literarni lik koji predstavlja apsurdnog čoveka u specifičnom svetlu. On je, takođe, pojmio razdor između stvarnosti i težnje da ta stvarnost dobije oblik kojio zahteva nostalgija za apsolutnim, večnim, smisaonim. Kaligula je sažeto konstatovao suštinu čovekove drame: «Ljudi umiru, oni nisu srećni!»

Kaligulina lična nesreća – smrt sestre koja mu je bila i ljubavnica (Svojevrstan apsurd!), bila je samo neposredni povod da ovaj apsurdni vladar snažno pojmi ljudsku nemoć prema smrti i shvati koliko je, u tom svetlu, apsurdan čovekov život.

Sa takvom sudbinom on nije mogao da se pomiri. Njemu nije bilo dovoljno da iscrpi «polje mogućeg», već je poželeo nemoguće. Ta želja rezultat je teskobnog razmišljanja o čovekovim ograničenjima i nepomirljivosti sa njima.

Želja za nemogućim odvojila je Kaligulu od društva kojem je bio vladar. On odbacuje konvencionalne načine shvatanja ljudskog života i njegovih vrednosti. Pošto kao vladar raspolaže velikom moći, Kaligula izražava svoj protest protiv apsurdne sudbine na izuzetno moćan način. On želi izmenu čitavog univerzuma, uz potpunu ravnodušnost prema žrtvama za to. Tako prekoračuje granice čovekove slobode u društvenoj zajednici i izaziva gnev društva protiv sebe. On sam postaje svestan toga. «Nisam krenuo putem kojim bi trebalo i nigdje ne mogu stići. Moja sloboda nije ona prava.»

Kaligulinom strašću za nemogućim i sudbinom da bude ubijen, Kami plastično pokazuje kako završava ličnost koja apsurdnu sudbinu želi da savlada na neljudski način, nedozvoljenim sredstvima. Kaligula je u tom pogledu, sa svojim strastima i idealima, suprotan Mersou, pa i Sizifu. Jer: dok Merso i Sizif traže očuvanje ljudskih vrednosti bez napada na druge ljude, Kaligula ne bira sredstva. Merso je umro za svoju istinu, a Sizif u otporu prema bogovima ne koristi druge ljude kao sredstvo za svoj cilj, drugi nisu njegove žrtve.

Kamijeva drama Kaligula može biti shvaćena i kao alegorija na fašizam, nacizam, posebno na Hitlera. U vreme nastanka (1939. godine), to je bilo delo o živoj savremenosti Evrope u vreme uspona fašizma i njegovog glavnog fantoma – Hitlera.

Kaligula predstavlja i stanje duha koji je konstatovao da nema boga i poželeo da ga zameni. On se trudi da postane bog. U tom cilju, kao vladar bezobzirno postupa sa svojim podanicima. U početku izgleda da mu je moć neograničena i da je, u tom pogledu, isto što i bog. Međutim, Kaligula, ipak, ne može postići nemoguće. On uzalud želi «da ima Mesec», da «bude besmrtan», da «potpuno preobrazi svet». Kad to shvati, postaje kasno. Previše je ogrezao u nedelima. Sve to ga dovodi do ludila i – smrti. Njega, naime, ubijaju.

Kami je i dramom Kaligula izrazio otuđenost čoveka u svetu, posebno u društvu. Pošto ne usvaja društvene norme, čovek, u ovom slučaju Kaligula, dolazi u sukob sa društvom. Od jačine tog sukoba zavisi i njegova egzistencijalna sudbina. Kaligula je imao smrtni sukob sa ljudima sa kojima je trebalo da živi.


3. Kobni nesporazumi

(str. 87) I drama Nesporazum napisana je u duhu apsurda. Njemu mračnu atmosferu i tragični karakter uslovile su, pored ideje apsurda, društvene okolnosti u kojima je nastala. Radi se o fašističkoj okupaciji Evrope, vremenu ugroženih perspektiva i najminimalnijih oblika humanizma.

Sama fabula drame je, takođe, apsurdna.

Jedan čovek (Jan) vraća se kući nakon dugogodišnjeg boravka u tuđini, gde se obogatio. On želi da (povratkom i bogatstvom) usreći majku, sestru, sebe i svoju verenicu; koja s njim doputuje. Međutim, lažno se predstavi majci i sestri, i izjavi da želi samo da prenoći u njihovoj krčmi. Hteo je, u stvari, da izbliza upozna njihov bedni život, da bi uvećao radost svih njih kad im kaže ko je. Ali, majka i sestra, inače počiniteljke bezbrojnih zločina, ubijaju ga u toku noći da bi uzele njegovo bogatstvo. One, takođe traže srećan život i smatraju da je osnovni uslov za to da se materijalno obogate. U stvari, majka je rezignirana, njoj više nije ni do čega, ali pristaje uz kćerku, da bi joj pomogla. Janova verenica otkriva zločin i pravo stanje stvari, što odvodi u smrt i majku i kćerku.

Vrhunac apsurda u ovoj tragediji predsdtavlja činjenica da sve ličnosti teže za što potpunijom srećom, a doživljavaju potpunu nesreću. Nesreća ličnosti Nesporazuma događa se u atmosferi sveopšte usamljenosti svake pojedinačne ličnosti i nesposobnosti da se shvati drugi.

Posebno je interesantan lik majke, pogotovo kad se uporedi sa likom Mersoa iz Stranca. «Čudna duhovna obamrlost zbližava Mersoa u romanu i majku u komadu. U stvari, oni su oboje mrtvi mnogo (str. 88) pre nego što će im biti uskraćeni životi.» (A. Hozenpud, Dramaturgija Albera Kamija, Pozorište, br. 1-2, Tuzla, 1975, str. 52) Apatičnost i rezigniranost izbija kod njih na svakom koraku. To se najbolje ogleda u samom doživljavanju smrti bližnjih. Istu čudnu ravnodušnost ispoljava Merso u Strancu – kad sazna za smrt majke, kao i majka u Nesporazumu – kad sazna da je ubila sina. To su ličnosti koje nemaju ustaljeni društveni način doživljavanja i vrednovanja, makar se radilo i o smrti najbližeg po rodu. Za njih je sve apsurdno, znači bezvredno i događaji mogu biti samo, eventualno, zanimljivi.

Ostale ličnosti Nesporazuma karakteriše mnogo veći aktivizam. Pa ipak, sve završavaju tragično u svetu nemoguće ljudske komunikacije i nepostojanja uslova za sreću. Kami time izražava stranstvovanje i usamljenost čoveka u svetu punom fatalnih nesporazuma. Slika otuđenog sveta i otuđenih ličnosti, posredstvom ideje apsurda i prikaza apsurdnog života, u ovoj drami je maksimalno naglašena.
Adam Ninković, Filozofija apsurda i pobune Albera Kamija,
Prosveta, Niš, 1997, str. 78-88.
Tekst priredio: A. Kekenj


Albert Camus - Htio je objasniti kako se postaje sretan Sizif. Jeste li ga shvatili? Piše: Željko Ivanjek
Camus je pojedinac, koliko god apsurdan, biće koje nema svoje mjesto u povijesti, nego utjelovljuje povijest samu. Predložio je puteve kojima se može premostiti procjep između individualnog apsurda i slobode...
Što je to apsurdan život? - pitala jednom učiteljica malog Ivicu. - Albert Camus - odgovori radišan đačić. Prezime pisca izgovorio je doslovce: “ka-mus”. Gospođica usidjelica ga popravi u izgovoru i zaključi da odgovor ne zadovoljava. To je kretanje, dometne pionir prvobitnog kapitalizma. Ona pocrveni u licu i potjera ga iz razreda. E sad, je li mali Ivica uz citirane riječi doista pokazao na svoj pimpek ili nije, to je veliko filozofijsko pitanje oko kojeg se učionica podijelila. Odgovorio je točno, ali nepristojno, zaključila je učiteljica.

Za početak, bio je to apsurdan vic. Možda. Svi mi navodno točno odgovaramo na životna pitanja, bez lascivnosti, pa ipak završavamo na ulici. Teško je, naime, govoriti o apsurdu u zemlji u kojoj ubojice imaju godišnji odmor, a radnici ne dobivaju odrađenu plaću. U kojoj su gaćice neke malo starije gospodične glavna tema ljeta, dok njezin bivši umjesto srca pred TV kamere baca zlatno prstenje. U kojoj su umrli gospodar i njegov pas zato što su izašli u šetnju do krivog potoka. U kojoj najbolje nogometaše prodaju kako bi njihov klub ušao u dugo sanjanu globalnu ligu. U kojoj pučanstvo strahuje za jednog ministra čim otvori usta, iako ga on glatko može uhapsiti i zbog toga zadržati na ispitivanju.

No, hvala Bogu, nije Hrvatska jedina apsurdna zemlja na planetu, ona samo drži korak s takvim svijetom o kojem je pisao francuski pisac Albert Camus (1913. - 1960.). I za to prije pola stoljeća, 1957., dobio Nobelovu nagradu. Možda je malo pretjerao, pa ga se malo zaboravilo. “Apsurd” više nije riječ koja je u modi, kao ni “egzistencijalizam” kojem su je priženili. Ljudska je situacija, kažu neki šaljivdžije, odveć ozbiljna a da bi se o njezinoj ozbiljnosti govorilo.

Pa ipak, tko smije zaboraviti dragog, neumornog Sizifa kojeg je Camus uskrsnuo iz predalekog antičkog doma. Čak ga spominju i nezaposleni gimnazijalci idući svako malo na burzu rada. Doduše, ne guraju oni kamen do vrha brda, niti im se kamen vrati u podnožje Medvednice, da bi ga oni ponovno koturali do Sljemena, pa tako do tranzicijske beskonačnosti; oni se samo ukrcaju u vozilo gradskog holdinga, preskoče rupe i postave nekoj doktorici znanosti ono pitanje s početka: - Što je to apsurdan život? To su vaše Tantalove muke dok gledate moju slasnu marendu, ispraća ih portir.


OTAC I KĆI Pariz 1947. Albert Camus i njegova dvogodišnja kći Catherine uz koju je imao i sina, njezina blizanca Jeana. U to je vrijeme Camus bio afirmiran pisac. Već je napisao ‘Stranca’, ‘Mit o Sizifu’, ‘Kaligulu’ i ‘Kugu’

No što je apsurdan život prema apsurdnom čovjeku. Jer, ono osnovno Camusovo pitanje sebi i svima još je bolnije: tko sam i zašto živim? Ostavio je alternativu između opstanka i samoubojstva. Iako je u “Bilježnicama” pisao da razmišlja o samoubojstvu, to nije njegov odgovor na apsurde postojanja, daleko od toga. To nije ni njegov prijedlog. Niti je to odgovor Sizifu na njegovo guranje kamena. Analiza Kirilova i Dostojevskog nije analiza samog čitaoca. Pa on nema prava pripisivati svoje autodestruktivne namisli pokojnom piscu Camusu.

Kao što su ih čitaoci “Werthera” pripisivali Goetheu, ili kao što ih sam Camus pripisuje incijalu A., vjerojatno Antoninu Artaudu. “Današnji radnik radi svakoga dana u svom životu na istim zadaćama, i ta je sudbina jednako apsurdna (kao i Sizifova). Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane svjestan. Sizif, proleter bogova, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svog jadnog položaja: on misli na njega silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu”, zapisao je Camus i tako naglasio dvojakost svakoga puta, njegovu dihotomiju, štoveć antinomiju. Kao svojevrsni kontrapunkt života na kojem je sagradio svoju filozofijsku kulu od ispisanih “karata”.

Zato i veli ne samo da se sreća “nužno rađa” iz apsurda otkrića, nego i obrnuto - da se “čuvstvo apsurda” rađa iz ljudske sreće. No tko to nije iskusio? I drži Camus zatim svetom ovu Edipovu besjedu: “Držim da je sve dobro”. Pri čemu treba primijetiti da govori o čuvstu, a ne o misli apsurda, jer on je jedino govorio i pisao o osjećajima. Zato spominje Sofoklova Edipa i spomenutog Kirilova kao formule apsurdne pobjede. S Pirom to veze nema, kao što se pretpostavlja. Zato Camus prepoznaje nadu i prihvaća uzaludnost i razočaranje kao našu nemoć da dopremo do nje, da shvatimo kako “je sama bitka da se dospije do vrhunca dostatna za ispunjenje ljudskog srca”. Apsurdna pobjeda uvijek jest individualna, samotna, u njoj čovjek vodi samo nepoznate vlastite kohorte. I tad ga ”tvorac apsurda” predstavlja sebi, zamišlja ga - sretnim.

Camus je sretan Sizif koji je prepoznao nadu u bitki da dospije do književnog vrhunca. Svako je njegovo djelo posljedica višegodišnjeg mukotrpnog napora. Nije ni tajio da piše s mukom, a zapisi u njegovim bilježnicama otkrivaju da se godinama mučio s temama, primjerice, “Stranca”. Kad progovara o Franzu Kafki, Camus piše o - sebi. Sebe smatra malim piscem pa je citirao nekoga tko tvrdi da je najveća nesreća smatrati sebe velikim piscem. Apsurdno djelo u njegovim principima za njega može biti vic - o luđaku koji peca u kadi. To je “Proces” ili “Zamak”, ali vjerojatno ne bi bio “Stranac”, još manje “Kuga” ili “Pad”. Posvemašnje, uspješno djelo napisali su drugi, nije mogao on sam.

Kafkin K. ima snage za čuvstvo, za doživljaj, ima za toliko više srca od njegova Meursaulta. Kad K. telefonira u dvorac, primjećuje Camus, tad raspoznaje nemušte, pomiješane glasove, nejasan smijeh i daleke dozive - žamoriranje jednog drugog, nedokučivog svijeta kojem teži. Već samo to prepoznavanje govori o K. više od svih riječi u knjizi. “Tu leži tajna tuge svojstvene Kafki. Zapravo, to je ista sjeta koju osjećamo u Proustovu djelu ili u plotinovskom krajoliku: nostalgija za izgubljenim rajevima”, zapisao je Camus u eseju o nadi i apsurdu u Kafkinu djelu. Njegovim riječima dodao bih samo njegovo ime, dakle, Camusove izgubljene rajeve.

Za Camusa su Kafkini junaci “ti nadahnuti automati” i “pružaju nam pravu sliku onoga što bismo bili kada bismo se oslobodili svojih razonoda i posve predali ponižavanjima božanstava”. Razonoda, razbibriga, zabava, ispraznost, danas medijska buka, ali opet isto, dugo zbogom čovjekovoj osobnosti. Ta je razonoda ili zabava progonila i samog pisca, časovi, dani, mjeseci ispraznosti. Njegovim riječima: “Mogu stvarati uz neprestani napor. Moja je težnja da se survam u nepomičnost. Moja najdublja, najpouzdanija sklonost je tišina i svakodnevni život. Da bih izmakao zabavi, čaru makinalnog, trebale su mi godine upornosti”.

Njegov Meursault živi makinalno, ali od toga nema posebne koristi. Kao ni Proustov Swan koji u “neparfimiranim” dijelovima “U potrazi za izgubljenim vremenom” dijeli samo njegovu ispraznost. Umjesto bliskih zvukova koje doživljava K., Swan razabire samo bliske okuse. Nasuprot K., Meursault nije ni nadahnuti automat, nego baš automat, kako hoće njegov pisac.


SARTRE Jean-Paul Sartre i Camus 1944. u Picassovoj kući. Za razliku od Sartrea, Camus je svoju misao uspio pretočiti u literaturu razumljivu čitateljima različitog stupnja obrazovanja

Na kraju prvog dijela “Stranca”, romana tiskanog kad i esej “Mit o Sizifu”, dakle 1942., u kojem se događa ubojstvo Arapina, Meursault je opijen žegom, nostalgičnim rajem piščeva rodnog Alžira. Sve ono što prethodi ubojstvu opisano je strašnom preciznošću. Iz toga je sasvim jasno da ubojica Meursault nema nikakove veze s ubijenim. Arapin je u svađi s njegovim prijateljem, a ne s njim. U tuči je ranjen nožem, potom prolazi vrijeme. Koje je potrebno za to da se zrak usije do neizdrživosti, da svi ljudski motivi postanu i budu samo treperenje zraka nad pijeskom i vodama žala.

Do situacije pred ubojstvo pripovjedač, ili sam Meursault u prvom licu, piše prejasno. A onda, valjda uslijed vrućine, ne gubi se samo u znoju, nego i u vlastitim nejasnoćama. On je, naime, vidio da Arapin izvlači, opet, oštricu noža, ali u opisu situacije nimalo ne nastoji na ubojstvu u samoobrani. Kao da pisac pripovjedač jedino ondje popušta svojem popratnom svesku, odnosno “Sizifu”, kao da samo to ubojstvo mora ostaviti mogućnost dvojakog čitanja.

“Možda zbog sjene na licu učinilo mi se da se smije”, zapisao je Camus rukom svojeg protagonista. Je li to hladnokrvno ubojstvo kupača, ili pak ubojstvo počinjeno u krajnjem strahu pred pogledom na nož? “A tada, ne pridižući se, Arapin izvadi nož i pokaza mi ga na suncu. Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo. U isti mah znoj nakupljen u obrvama poteče mi odjednom niz kapke i zastre ih mlakim i gustim velom.” Sudac koji će ga osuditi neće imati nikakve dvojbe o Meursaultovoj krivici. I najveći broj čitatelja, i književnih povijesti, priklonit će se njemu.

U najmanju ruku apsurdno ubojstvo ostat će zapamćeno kao ubojstvo s predumišljajem. Premda je branitelj mogao inzistirati na ubojstvu iz nehata. “Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru. Otponac popusti. (...) Zatim opalih još četiri puta u nepomično tijelo u koje se meci zabijahu a da se ništa nije opažalo. Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.” Javni tužilac i porota zapravo su se složili da je ubojica nemoralan zato što se sutradan nakon smrti svoje majke odao najsramotnijem bludu. I da je počinio ubojstvo iz beznačajnih razloga.

Njihov je sud poput suda dječaka koji je odbio čitati “Stranca” nakon prve dvije rečenice. “Danas je mama umrla. Ili možda jučer, ne znam”, započeo je Camus. A dječak je rekao tati: - Neću čitati knjigu o čovjeku koji ne zna kad mu je umrla mama. To je jasan stav o apsurdnom čovjeku, stav dječaka, no je li to nužno i stav društva i njegova pravosuđa? Bilo kako bilo, ovaj se put iz apsurda rodila junakova nesreća. Imao je pred sobom samosvjesno i sigurno društvo koje mu je poslalo svojeg predstavnika u ispovjedniku. “On pokuša skrenuti razgovor na drugu stranu i upita me zašto ga zovem ‘gospodine’, a ne ‘oče’. To me razjari pa mu odgovorih da mi on nije otac”, piše Meursault.

Najviše ga je razjarila svećenikova sigurnost: “On je baš tako siguran, je li? Pa ipak, cijela ta sigurnost ne vrijedi ni pišljiva boba. Nije čak siguran ni da je živ jer živi kao mrtvac. Ja sam naoko praznoruk, ali sam siguran u sebe, siguran sam u sve, sigurniji od njega, siguran u svoj život i u smrt koja će doći”. Na to mu je ispovjednik mogao jednako otpovrnuti, osim što nije mogao biti siguran u svoju skoru smrt kao osuđenik na smrt.

Tako živjeti svojim životom postaje - umrijeti svojom smrću. Iz apsurda nesreće rodila se sreća iskupljenja. “Ništa nije važno, i dobro znam zašto”, dopisuje osuđenik koji, zapravo, preokreće Edipov iskaz prema kojem je sve dobro. U posljednjem Meursaultovu monologu sadržana je zastrašujuća Camusova subverzivnost. Po čemu je majka sveta (“što me se tiče ljubav jedne majke”) ili Bog (“što me se tiče njegov Bog”)? Svatko je osuđen i povlašten svojom sudbinom, ili “i ostali će jednog dana biti osuđeni. I on (ispovjednik) će biti osuđen”.

Tu, napokon, osuđenik iskazuje svoju nevinost: “Što mari ako ga optuže zbog umorstva i smaknu zato što nije plakao na sprovodu svoje majke?” Samo što nije upitao još nešto, po čemu je sveto jedno dijete ako će nevino biti osuđeno; po čemu je to dijete nalik Kristu? Odakle ljudskom zakonu pravednost kad motive bira proizvoljno, kad praktično sudi prema ukorijenjenim predrasudama.

Odnos majke i sina ne određuje samo “Stranca” nego i dramu “Nesporazum”. Po čemu je ubiti svoje dijete pogreškom zločin veći od onoga kad ubijete tuđe bez pogreške? Ako Camus u drami pravi melodramu, gotovo mitski prizor, onda to čini kako bi otvorio prazan prostor ili drugu stranu licu. Podvojenost lica, dvojakost iskaza, apsurd izrečenoga mogu biti zabavni samo ako se zanemari tragičnost neizrečenog koje taj apsurd drži iza sebe poput televizijskog kromaki-platna. Dakle, platna na koje se iz životnog arhiva mogu projicirati sve snimljene slike, svi događaji i sve tišine. Na modroj pozadini iza protagonista predstave. Jer, zašto bi piscu “apsurdistu” išta bilo sveto, pa još k tome krvna veza, makar i navedena, najbliža moguća: sina i majke. Opet se radi jedino o pupku svijeta s Courbetova platna na kojem je oslikana vagina i nazvana “Izvorom svijeta”.

U svemu tome pomalo čudi to što je ulogu “svete majke” desakralizirao i doveo u pitanje baš Camus. Jedan od dvojice sinova siromašne samohrane majke koja je uz njih uzdržavala i brata invalida. Od tuberkuloze oboljeli sin Albert koji nije poznavao svojeg oca i koji se odškolovao zahvaljujući mami. Ona je radila najteže poslove kao sluškinja, pralja, pokućarka, neuka žena. Ona je postala ravnodušni, bešćutni lik majke u književnosti. I to je nekakav apsurd. Takve dvije, posve različite Camusove majke. Tko zna koliko je i čijih košulja izrifljala, a potom ih uškrobila kako bi njezin sin otišao na visoke škole.

U studentskim godinama Camus je otkrio europski prostor, posebice Sredozemlje. Putovao je od Grčke, preko Alžira, pa do Italije. Svoju prvu knjižicu putopisnih eseja (“Naličje i lice”) objavio je još u Alžiru 1937. i posvetio je svojem učitelju Jeanu Grenieru. Potom ju je, nakon što je mogao napustiti novinarstvo i baviti se samo pisanjem, odbijao pretiskati.


NOVINE Albert Camus na slogu L’Expressa 1955. godine. Od 1955. do 1956., kada je objavio roman ‘Pad’, Camus je radio kao novinar L'Expressa

“Svaki umjetnik čuva u dubini duše jedan jedini izvor iz kojeg se za njegova života napaja sve ono što on jest i što izlaže”, tvrdi Camus u uvodu te knjižice, 20 godina kasnije, povodom drugog izdanja na koje je, ipak, pristao. U istom tekstu intimistički priznaje da te početničke, nezgrapne stranice sadrže “više istinske ljubavi negoli sve koje su došle kasnije”. Izvor knjige, ali i svoj izvor vidi “u svijetu siromaštva i svjetlosti”. Između mnogih nepravdi u svijetu on ondje piše o “nepravdi klime”.

O tome kako se rodio kao siromah, u radničkoj četvrti, no ipak nije znao za pravu nesreću sve dok nije upoznao “hladna predgrađa”. “Čak se ni krajnja arapska bijeda ne može s time usporediti jer je razlika u podneblju”, zaključio je. Upoznavši industrijska predgrađa, prvenstveno Pariza, osjećao se zauvijek uprljan i odgovoran za njihovo postojanje. Možda je stoga volio golu kuću Arapa ili Španjolca, a odbijao najveću raskoš.

Možda je stoga ustvrdio: “Mjesto gdje najradije živim i radim (i gdje me začudo ne bi smetalo ni da umrem) hotelska je soba”. Jer svaki je hotel, na koncu konaca, najbliži izgubljenom raju. Istovremeno, Camus je tako priznao vlastitu taštinu i složio se kako istinski živimo samo nekoliko sati u životu. Katkad se ponašamo u skladu s moralom iako smo nemoralni. “Da bi se izgradilo, umjetničko djelo mora najprije posegnuti za mračnim snagama duše”, dodao je Camus.

U toj svojoj mladenačkoj knjizi Camus je, doista, razasuo fragmente književnog djela koje će ostvariti kasnije. “Jedan čovjek promatra, a drugi kopa sebi grob: kako ih razdvojiti? Ljude i njihovu apsurdnost? Ali evo osmijeha neba. Svjetlost je sve bujnija i uskoro će ljeto.” Tako je pisao 20-godišnjak koji je imao još nekoliko godina do “Sizifa” i “Stranca”. Istovremeno, primijetio je: “Nakon dvije tisuće godina ljudsko se tijelo prvi put izložilo na plažama”. Uzalud su ljudi 20 stoljeća pokušavali vratiti pristojnosti grčku drskost i prirodnost.

Poput kakvog proroka ideacije ljeta i savršenog tijela Albert Camus je napisao: “I živeći tako blizu tijela i tijelom, opažamo da ono ima svoje nijanse, svoj život, te da smjelo izreknemo jednu besmislicu, i psihologiju koja je samo njegova”. Iz te je njegove “besmislice” niknula cijela kozmetička industrija temeljena na lanolinu.

Pa ipak, Camus je intrigantniji kao teoretičar terorizma negoli kao teoretičar idealnog tijela ili ljetnog odmora. Zgodno je pritom da su se te njegove teme do danas sabile u zabavnu, odnosno jedinstvenu medijsku atrakciju. Apsurdnu, no svejedno snažnu. Camusova sposobnost da shvaća terorizam kao sredstvo globalne političke borbe bila je, s jedne strane, uzrok njegova sukoba sa Sartreom.

Naime, Camusa podjednako zanima proniknuti u srž terorizma, bez obzira na to događa li se u Americi ili carskoj Rusiji. Na isti integralni način razmatrao je i zločine različitih političkih režima, kako nacističkog tako i staljinističkog. A utemeljitelj egzistencijalizma, tad još blizak Komunističkoj partiji Francuske, zamjerio mu je baš to, tobožnje izjednačavanje dvaju zala 20. stoljeća. Iako je Camus jasno osudio nacističku Njemačku, antisemitizam i holokaust. Bio je to sukob na francuskoj književnoj ljevici, u kojem su, na sreću, obojica antagonista bila duhovno snažnija od nje same i obojica su je, kako se sad čini, nadživjela.


NOBELOVA NAGRADA Godine 1957. Camus (44) je dobio Nobelovu nagradu za ‘Pad’. Bio je deveti Francuz koji je primio priznanje švedske akademije, a po godinama i najmlađi

Kao politički analitičar, Camus, prekaljeni sudionik Pokreta otpora, unatoč svojem po život opasnom TBC-u, bio je kadra izdignuti se iznad hladnoratovske podjele i proučavati metode političke borbe mimo nje. Izvor terorizmu vidio je još u Francuskoj revoluciji, a njegov nastavak u spoju Turgenjevljeva nihilizma i Nečajevljeve političke strogosti.

Vidio je Camus prije svih drugih da je i sama vlast izvor terorizmu, što su bogohulno isticali i neki američki intetelektualci nakon 11. rujna 2001., primjerice, Susan Sontag. “Istinska je strast 20. stoljeća ropstvo. Ali potpunu slobodu nije lakše osvojiti nego individualnu. Kako bi se osigurala vlast čovjeka nad svijetom, treba odvojiti od svijeta i od čovjeka sve što izmiče vlasti, sve što ne pripada carstvu količine: taj je pothvat beskonačan”, zabilježio je u “Pobunjenom čovjeku”.

Svojim književnim djelom Camus se suprotstavio skolastičkoj predodžbi koja upravlja svijetom. Onoj prema kojoj se kakvoća razvija iz kolikoće. Ona podrazumijeva pojedince, ali i narod, kao koletaralnu štetu. A Camusu je pojedinac, kolikogod apsurdan, biće koje nema svoje mjesto u povijesti, nego utjelovljuje povijest samu. Predložio je puteve kojima se može premostiti procjep između individualnog apsurda i slobode. Jedno je carstvo nužnog, drugo mogućeg. No svejedno, još živimo u carstvu količine i zato nam Camusove knjige još i jednako živo govore o nama samima. Ili to čine njegovi književni sljedbenici kao Modiano ili Houellebecq.

Od Alžira do apsurda

1 913. rođen u Mondoviju, u Alžiru; osnovnu i srednju školu, a zatim i fakultet, pohađa u gradu Alžiru; obavlja razne poslove kako bi se prehranio

1934. debitira kazališnom adaptacijom Malrauxova romana 'Vrijeme prezira', a dramu 'Buna u Asturiji' piše u društvu kazališnih dobrovoljaca 'Equipe'; glumi Ivana u 'Braći Karamazovima'; s grčkog prevodi 'Prometeja'

1934. - 37. novinar (Alger Republicain), piše članke i eseje; približava se Komunističkoj partiji; osniva kazalište (amaterski glumac); putuje Italijom, Češkom i drugim zemljama

1937. objavljuje prvu knjigu 'Naličje i lice' kod Charlota u Alžiru

1940. - 41. tajnik u redakciji Paris-Soira

1942. dolazi u Francusku na liječenje od tuberkuloze, no ne može se vratiti u Alžir zbog iskrcavanja u Sj. Africi

1942. objavljuje roman 'Stranac' i knjigu eseja 'Mit o Sizifu', istodobno počinje raditi kao lektor kod Gallimarda

1943. postaje član pokreta otpora Combat (bitka, boj); preuzima od Pascala Piaja redakciju tajnog istoimenog lista

1944. tiska dramu 'Nesporazum' zajedno s 'Kaligulom', napisanim 1938.

1945. rođenje Camusove djece, Jeana i Catherine; izlaze 'Pisma jednom njemačkom prijatelju'

1946. putovanje u Sjevernu Ameriku

1947. tiska roman 'Kuga'; definitivno napušta Combat; objavljuje esej 'Prometej u paklu'

1948. putuje u Alžir, društveno angažiran; osnovao Odbor za pomoć žrtvama totalitarnih režima

1949. vraća se iz Južne Amerike s putopisom, pogoršanog zdravstvenog stanja; premijera drame 'Pravednici', koja će biti tiskana iduće godine

1950. godina liječenja u Cabrisu pa u Vogezima

1951. 'Pobunjeni čovjek', eseji o političkoj i drugoj povijesti; slijedi polemika i razlaz sa Sartreom

1952. izlaze prve 'Kronike', novinski članci i polemike (nastavljaju se 1953. i '58.)

1955. - 56. radi kao novinar L'Expressa

1956. izlazi 'Pad', kratki roman koji zove pripovijetkom

1957. objavljuje zbirku proze 'Progonstvo i kraljevstvo' i esej 'Razmišljanja o giljotini'

1957. prima Nobelovu nagradu za književnost; tijekom ceremonije napada ga jedan alžirski borac

1960. poginuo kod Villeblevina u nesreći automobila kojim je upravljao sin njegova izdavača, Gallimarda: 'filozof apsurda poginuo je apsurdnom smrću', zaključio je Ivo Hergešić

Tako je govorio Camus

- Samoća je raskoš bogatih.

- Istina ovog stoljeća: što je čovjek iskusniji, postaje sve veći lažljivac. Završiti s tim i svim ostalim i reći ono što je najdublje u meni.

- Neznatna činjenica: ljudi često vjeruju 'da su me već susreli'.

- Naveli su me da rečem da se protivim svakom nasilju ma kakvo ono bilo. Bilo bi to tako pametno kao da se usprotivim što vjetar uvijek puše s iste strane.

- Osjećanje povijesti malo-pomalo prekrilo je u srcu ljudi osjećanje prirode oduzevši stvoritelju ono što mu je dotle pripadalo i davši to čovjeku. A sve to tako moćnim i nezadrživim naletom da se može predvidjeti dan kad će tiho prirodno stvaranje biti u potpunosti zamijenjeno ljudskim stvaralaštvom, ružnim i žestokim.

- Da, imam domovinu: francuski jezik.

- Prava je istina da ekonomija predstavlja građu povijesti. Ideje se zadovoljavaju time da je vode.

- Bol i njeno katkad ružno lice. Ali treba ostati s njom i proživjeti je da bi se platila cijena. Uništiti se u njoj zato što smo se usudili uništiti druge.

- Starjeti znači prijeći od strasti k samilosti.

- U čovjeku uvijek postoji dio koji odbija ljubav. To je dio koji hoće umrijeti. To je onaj koji hoće da ga se poštedi.

- Delacroix je u pravu: svi oni dani koji se ne pamte su kao dani kojih nije bilo.

- Dok je bio neporočan muž bio je ateist, ali se obratio kad je postao nevjeran.

- Radije siromašan i slobodan nego bogat i pokoren. Dabome, ljudi žele biti i bogati i slobodni i zato katkad postaju siromašni robovi.

- Krist sada umire u palačama. S knutom u ruci - on vlada na šalterima banaka.

- U nedostatku ljubavi možemo pokušati da imamo čast.

- Kako živjeti bez nekoliko dobrih razloga za očajavanje!

- Prijateljske obaveze pomažu da se podnesu užici društva.

- Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan.

Camusovi citati preuzeti su iz njegovih ‘Bilježnica’ (‘Carnets’), koji su u nas tiskani 1971. pod naslovom ‘Zapisi’
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju