Jurij Ljvovič Rakitin

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Jurij Ljvovič Rakitin

Post od branko »

Enisa Uspenski

"JURIJ LJVOVIČ RAKITIN ŽIVOT, DELO, SEĆANJA"


Prikaz naučne konferencije

Dvostruki jubilej Jurija Ljvoviča Rakitina (1882-1952) bio je neposredan povod za međunarodnu naučnu konferenciju, održanu od 16. do 20. aprila u Beogradu i Novom Sadu. To je bio način da organizatori beogradski fakultet dramskih umetnosti, Pozorišni muzej Vojvodine i filološki fakultet iz Beograda odaju dužno poštovanje režiseru, glumcu, teatrologu i pozorišnom pedagogu, koji je svojim radom bogato nagradio srpsku kulturu ali takođe ostavio značajan trag u teatarskom životu ruskog "srebrnog veka".
Rakitin je u Beograd doputovao 1920. godine kao već formirana stvaralačka ličnost u poznim četrdesetim godinama, noseći sa sobom kapital iskustva, stečenog od najznačajnijih predstavnika ruskog i svetskog Teatra Stanislavskog i Mejerholjda. Njega je kao svršenog studenta peterburške Imperatorske pozorišne škole, učenika znamenitog glumca i pedagoga V. N. Davidova pozvao veliki Stanislavski u tek osnovani Studio na Povarskoj, kojim je rukovodio Mejerholjd. Fortuna, tih godina, nije prestajala da se smeši mladom glumcu. On je, zajedno s Mejerholjdom, radio na postavci drame Tentažilova smrt, koja je odigrala značajnu ulogu u istoriji ruskog simbolističkog teatra. Godine 1906, dvojica umetnika zajedno rade na predstavama Društva Nove drame u Tbilisiju. Nakon Mejerholjdovog odlaska u Peterburg, Rakitin je, do 1911, pet godina "kovao” majstorstvo u mhatovskoj trupi, koja se ipak pokazala tesna za njegova scenska interesovanja. Iako je Stanislavski proveo sate sa njim, moleći ga da ostane u trupi, Rakitin ga napušta i odlazi u Peterburg, k Mejerholjdu. Tako je poslednje godine Carske Rusije proveo radeći u peterburškim pozorištima, a najviše u Aleksandrinskom teatru, u kojem je kao režiser debitovao postavkom drame Na tuđem hlebu Turgenjeva. U tom istom pozorištu je režirao oko petnaest predstava, uključujući i zajednički rad sa Mejerholjdom na Romantičarima Mereškovskog. Kada se sedamnaeste godine promenio sistem u Rusiji Rakitin je pokušao da se prilagodi novonastalim prilikama, ali bezuspešno. I 1918. godine, duboko razočaran u novu pozorišnu politiku i boljševički nastrojenog Mejerholjda Rakitin napušta teatar, a ubrzo zatim i voljenu otadžbinu. Emigranskim putevima stiže u Carigrad, i upravo ovde donosi odluku koja će odrediti njegovu buduću sudbinu. Između predloga koji mu šalje stari prijatelj Nikita Balijev, da primi učešće u teatarskoj trupi njegovog budućeg pozorišta u Parizu i poziva Milana Grola, tadašnjeg direktora beogradskog Kraljevskog Narodnog pozorišta on prihvata ovaj drugi, Grolov.
Tako je Rakitin od 1921. godine počeo da režira za srpsku publiku, dok mu je grad Beograd pružao sve uslove za intenzivan rad. Tih prvih godina postavljao je i po dvadesetak predstava za jednu sezonu. Scenski život u Srbiji Rakitin je započeo dvema kratkim predstavama, Tentažilovom smrću i Skapenovim podvalama otkrivajući svoju "dualističku" privrženost farsi i mističnom teatru. Ako bacimo opšti pogled na njegov reportoar između dva rata, otkrićemo da se, paralelno sa molijerovskom linijom, u njemu prepliću drame ruskog simbolističkog teatra, i to upravo one koje su za njega bile programske. Posebno je bio privržen meterlinkovskoj grani uslovnog tetra, koju su u Rusiji odnegovali Brjusov i Mejerholjd. Tako je, i pored neuspeha Tentažilove smrti i kritika zbog postavke Čuda svetog Antonija, ipak režirao i Sestru Beatrisu dramu koja je sa velikim uspehom igrana u teatru V. F. Komisarževske. No, ništa manje nije bilo Rakitinovo zanimanje za Mejerholjdovo pozorište "vašarske šatre”. Tako je za beogradsku publiku postavio Šniclerovu pantomimu Kolombinin veo, koja je, u Mejerholjdovoj postavci, kod njega izazvala ogromno oduševljenje. Ali u polje Rakitinovih režiserskih interesovanja ulazile su i druge pozorišne tendencije peterburških i moskovskih scena, kao što je sasvim unikalni "panpsihizam" Leonida Andrejeva, groteskni realizam Nikolaja Jevrejinova, Ungernove parodije, da ne govorimo o Stanislavskom, od kojeg se udaljavao i kojem se neprestano vraćao.
Ipak, administracija srpskog nacionalnog teatra nije pružala potpunu podršku Rakitinovim projektima, posebno onima koji su se, prema njegovom sopstvenom svedočenju, odnosili na ruski repertoar. NJu su više zanimali domaći ili zapadnoevropski autori. Što se tiče pozorišne kritike, ona mu je u početku bila naklonjena, pa, i ako se pomalo čudila dramama koje je pokazivao, hvalila ga je za talenat i profesionalizam. S druge strane, štampa je ubrzano, sve više skretala "u levo", i kao takva nije ga baš preterano hvalila, može se reći da ga je više kudila. Za nju je režiser koji je pobegao iz boljševičke Rusije bio i suviše "beo". Dovoljno je u tom smislu setiti se burne reakcije na postavku Zojkinog stana, M. Bulgakova, i sveopšte hajke na njega koja je tada započela zbog navodno "iskrivljene slike sovjetske stvarnosti". S druge strane, ruska emigracija, u osnovi monarhistički nastrojena, optuživala je Rakitina za boljševizam. U tom smislu, indikativno je to što ga je Ruski dom pustio na svoju scenu tek 1936, iako je on otvoren 1933, a onda samo još jednom 1940, iako dobro znamo koliko je Rakitin žudeo za ruskom publikom. I tako, ostajući odan umetnosti i ne potčinjavajući je svojim političkim ubeđenjima, Rakitin je postao žrtva dveju suprotnih ideoloških orijentacija. U poslednjim, predratnim godinama režirao je samo tridočetiri predstave godišnje, što je i za sedamdeset procenata manje u odnosu na njegov početak. Za vreme rata, u okupiranom Beogradu skoro da je umro od gladi. Ali ni posle oslobođenja, kad je došla nova vlast nije mu bilo lakše. NJegova postavka komada Kola mudrosti dvoja ludosti bila je žestoko kritikovana i oduzeta mu je i pre završetka rada na njoj, a on sam je poslat u penziju. Ipak, tu se nije prekinula i njegova stvaralačka delatnost. Rakitinu je bilo dato da poslednjih pet godina stvaralačkog (poput onih prvih pet u Moskvi!) i fizičkog života spoji sa scenom Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. Ovde je postavio deset predstava, a među njima i svoju labudovu pesmu Višnjik, A. P. Čehova.
Pored Novog Sada i beogradskog Narodnog pozorišta, u kojem je ostvario najveći broj postavki, Rakitin je režirao u Skoplju, Sarajevu, Šapcu i Vršcu. Ukupno oko dve stotine postavki, dok broj onih koje su izvedene u prilično zatvorenoj ruskoj emigrantskoj sredini još uvek ni približno nije poznat.
Srpski teatrolozi su se veoma ozbiljno bavili delom Jurija Rakitina, pa ipak se ne može reći da je ono do kraja shvaćeno i vrednovano u meri koju zaslužuje. Najveću prepreku tome predstavlja i nedostupnost ruskog materijala vezanog za Rakitina. Poznato je da je on u Rusiji, pored Stanislavskog i Mejerholjda poznavao i bio u bliskim odnosima sa brojnim ličnostima iz pozorišnih i širih kulturnih krugova. U ruskim fondovima se čuvaju pisma, zapisi i ostali pisani "rakitinski" dokumenti čije bi rasvetljavanje omogućilo da se bolje shvati njegov doprinos srpskoj scenskoj umetnosti. Upravo je to bio jedan od motiva za organizovanje naučnog skupa na kojem bi, pored srpskih, učestvovali i ruskiistraživači.
Konferenciju je otvorila Ognjenka Milićević, profesor fakulteta dramskih umetnosti, odličan poznavalac Mejerholjda i Stanislavskog i uopšte srpske recepcije ruskog teatra. U uvodnoj reči, Ognjenka Milićević kaže da je “... Rakitin došao kao emigrant, ali da je do kraja života ostao u Srbiji, gde su ga poštovali i voleli svi koji su sa njim sarađivali, ali nisu mogli da ga izleče od nostalgije neizlečive bolesti od koje je bolovao”. Rakitin je "iz mnogo razloga ušao u istoriju jugoslovenske režije kao inovator modernističkog teatra" i Ognjenka Milićević je izrazila zadovoljstvo što je napokon "i u ruskoj teatrologiji skinut veo zaborava sa njegovog imena" i što se sada može saznati kakvo je njegovo "pravo mesto u teatru kao takvom".
Zatim je Ognjenka Milićević dala reč teatrologu iz Moskve, Nataliji Vagapovoj, najviše zaslužnoj za otkrivanje Jurija Rakitina savremenoj ruskoj čitalačkoj publici. Ona je u Mnemozini, zborniku dokumenta i činjenica iz istorije ruskog teatra XX veka, objavila opsežan tekst baziran na literaturi iz srpskih, ruskih i francuskih izvora, pod nazivom "Jurij Rakitin tragični veseljak". Za beogradsku konferenciju, Natalija Vagapova je pripremila referat o Rakitinovim "srećnim moskovskim godinama", tj. njegovom petogodišnjem radu u mhatovskoj trupi.
Referat o "peterburškom periodu" Rakitinovog scenskog života predstavila je Tamara Ismagulova, kulturolog i istoričar iz Sankt-Peterburga, koja je učesnike skupa upoznala sa jednim "skandalom", nastalim u vezi sa postavkom, na sceni Mihajlovskog teatra Šekspirovog Sna letnjeg noći, čija je premijera održana 16. februara 1913. godine. Reč je o “solidnom dosijeu koji je nakon tri godine sastavila Uprava Imperatorskih pozorišta "O konfliktu glumca drame I. V. Larskog i režisera J. LJ. Rakitina". Konfilikt je, kako se izrazila Ismagulova izazvao "naizgled, beznačajan povod. Glumac je loše znao svoju ulogu, posvađao se sa režiserom, koji se na njega požalio Upravi, i glumac je poslao pismeno objašnjenje”. Međutim, za Direktora Imperatorskih teatara to pismo je bilo "toliko kuriozno”, da je zamolio Upravu da obavi "najpodrobniju istragu, kako bi se ustanovilo da li je to pismo kleveta ili raport". Konačni pismeni izveštaj o tom konfliktu podneo je "poznati glumac koji je dugi niz godina radio na imperatorskoj sceni, Roman Borisovič Apolonski". Glumac je u tom slučaju "zauzeo krajnje neutralanu poziciju, utvrdivši da oba učesnika konflikta nisu toliko krivi, koliko predstavljaju žrtve opšteg kriznog stanja teatra". Prema njegovom ličnom stavu, uzrok te krize sastojao se u tome što se dužnost "pređašnjeg legendarnog režisera (...), koja mu je davala posebno značenje posrednika između umetničke i formalne strane pozorišne stvari sada raspala na niz zasebnih funkcija" i što je pozorišna trupa ostala bez "jedinstvenog umetničkog rukovodstva".
Na arhivskom materijalu o ovom "konfliktu" i oko njega, Ismagulova je uspela da nam vrlo ubedljivo predstavi kakav je bio režiser Jurij Rakitin, te kakva je bila njegova reputacija i položaj u pozorišnoj peterburškoj sredini. Tako smo saznali da je predstavom Šekspirove Bogojavljenske noći izvojevao mesto režisera na večerima "za učeničku mladež" i pravo da režira klasiku. Prema recenzijama na tu predstavu, kako piše Ismagulova, "mladi režiser je izlomio tradicionalno uravnoteženi crtež klasične postavke imperatorske scene, oživeo ga farsičnim tempom i 'mejerholjdovskim' reprizama". Postavkom Sna letnje noći, po mišljenju Ismagulove, Rakitin je "verovatno želeo da ponovi uspeh prve Šekspirove komedije, ali ovde se njegov pokušaj sukobio sa inercijom 'prvaka' Imperatorskog teatra, što je rezultiralo konfliktom, koji se zamalo pretvorio u sudski proces". Mi možemo dodati to da je kako u to vreme, tako i godinama kasnije, za Rakitina kamen spoticanja bilo glumačko i uopšte pozorišno rutinerstvo. Pretenzije I. V. Larskog da se "g-nu Rakitinu zabrane svakakvi eksperimenti" mogle su biti izrečene i u vreme njegovog rada u srpskom nacionalnom teatru.
O tome da je "peterburški period" mladog Rakitina bio "težak i ispunjen napornim radom", Ismagulova je ispričala služeći se materijalom Rakitinovih pisama adresaranih porodici pisca fjodora Sologuba.
Aleksandra Tučinska, viši naučni saradnik Peterburškog pozorišnog muzeja, iznela je referat koji se odnosio na zajednički rad Mejerholjda i Rakitina na postavci Romantičara Dmitrija Mereškovskog. U svojstvu uvoda u temu, Tučinska nam je na materijalu Rakitinovih pisama upućenih Mejerholjdu predstavila istorijat njihovih međusobnih odnosa. Tako smo saznali da je Rakitin, kao "lični gubitak" doživeo to što je Mejerholjd otišao u Peterburg, a Društvo Nove drame ostalo bez svoga vođe. Povodom toga je napisao: "O kad biste znali kako mi je prazno, kako mi je teško bez Vas. Za mene ste Vi bili (a i ostali) ’sve’. Iz Vas sam crpeo... Vi ste ispunjavali moj duhovni život, radeći na sceni ja sam mislio na Vas, a ne na publiku. S Vašim rastom rasli smo i mi". Po rečima Tučinske, uprkos prilično uspešnom fonu moskovskog bitisanja ("duša društva, svuda rado viđen" N. Vagapova), Rakitinu sve teže pada ostanak u MHT. On je "posmatrao događaje kritičkim pogledom iznutra pozorišta". Za vreme rada na postavci Braće Karamazovih, na koju se gledalo kao na otkrovenje režisure V. I. Nemirovič-Dančenka, pisao je Mejerholjdu: "Mi smrdimo i karamazimo. Dosadno". U sledećim pismima, Rakitin sa sve više otuđenosti opisuje situaciju u teatru, u kojem radi i sve određenije vezuje svoje nade za Mejerholjda: "Mučno i vatreno bih hteo da pobegnem iz ovih zidina, u kojima se osećam kao živi leš (...) Pomozi mi da izađem iz ovog okruglog i tamnog koridora... Podigni me makar malo na tvoje visine, ti si čovek visina". U jednom od pisama, Rakitin navodi vrlo uverljive razloge za njihov zajednički rad: “...maštam da radim sa tobom i blizu tebe. Otvoreno ću reći da ti mogu biti vrlo koristan, prvo kao čovek koji kao i ti pripada istoj religiji, čovek koji je naučio da te razume, da shvata sa pola reči, zato što sam mnogo toga naučio od tebe, i zato što ćemo, pre ili kasnije, morati da se sjedinimo. Biće nam lakše da se borimo”.
Mejerholjd nije ostao gluv na Rakitinove molbe. Od sezone 19111912, Jurij Rakitin je po Mejerholjdovoj protekciji primljen u trupu Aleksandrinskog teatra. Ali do realizacije zajedničkog rada došlo je tek 1916. godine, kada je Mejerholjdu za postavku Romantičara, D. Mereškovskog, zatrebalo Rakitinovo iskustvo stečeno u MHT. Po rečima Tučinske, Mejerholjd je u Romantičarima primenio "metod ironizacije, izoštreno groteskni ugao gledanja na svet koji nestaje... Izvesni šematizam radnje, njen kamerni karakter na fonu globalnih simbolističkih izvora unutar porodičnog konflikta pružili su režiseru mogućnost slobodnog ironičnog diskursa u stvaranju scenske partiture. I ovde je Mejerholjdu ustrebala ona, (...) donekle maniristička u starinskom duhu, stihija, za koju po njegovoj oceni Rakitin mogao biti ’specijalista' kao svedok i učesnik u radu na postavci drame Mesec dana na selu, Turgenjeva, u MHT sa Stanislavskim". Rakitinovom rukom su "na režiserskom primerku teksta drame označeni izlasci glumaca, popis rekvizita, vreme početka i završetka činova, neophodni zvučni efekti, kao što je, na primer, serija uznemirujuće zvonjave u poslednjem činu".
U ličnom arhivu Alekseja Arsenjeva, istraživača ruske emigracije u Jugoslaviji, do nedavno su se nalazili dragoceni rukopisi Jurija Rakitina, a među njima i tridesetak svezaka rukom pisanog dnevnika, na ruskom jeziku, koji je režiser sa prekidima vodio, od 1920. pa do svoje smrti. Arsenjev je radio na dešifrovanju Rakitinovog rukopisa, fragmente objavljivao u svojim radovima, ali je sa njegovim sadržajem upoznavao i druge istraživače. Nedavno je Arsenjev sve rukopise Rakitina predao u Pozorišni muzej Vojvodine, a za potrebe Muzeja preveo delove Dnevnika koji se odnose na Rakitinove novosadske režije. Nekoliko svezaka ovog Dnevnika bilo je izloženo na izložbi "Jurij LJvovič Rakitin u Srpskom narodnom pozorištu", u postavci Milene Leskovac, kustosa Pozorišnog muzeja Vojvodine, otvorenoj u Muzeju grada Novog Sada u okviru ove naučne konferencije. (Štampan je i opsežni katalog izložbe).
Drugog dana konferencije, Arsenjev nam je na materijalu Dnevnika predstavio Rakitinov život, rad i razmišljanja u Carigradu, gradu koji je bio pretposlednja etapa na njegovom emigrantskom putu. Za sedam meseci koliko je te 1920. godine proveo u Carigradu, Rakitin je svakodnevno vodio dnevnik. Tako smo saznali da je ovde režirao Pigmaliona, čiju je predstavu organizovala glumica Vera Čarova i koja je premijerno bila izvedena 29. jula. "Komad je išao dosta glatko”(29. jula), ali je Rakitin imao problema dok je radio na njemu. Tih dana zapisao je u dnevniku: "Ne mogu raditi u ovakvim uslovima i ostati na onoj visini kao u Aleksandrinskom teatru. Neophodna mi je priprema. Komad treba proučiti, na probama je to nemoguće... Apsolutno sam nesposoban za takav režiserski rad, jer ja sam režiser velikog teatra, sa velikim brojem proba...”
U očajanju je nastavljao da piše: "Ah, sećam se Mejerholjda! Sada bi mu mogao reći kako je veliki, pravi umetnik! Toliko volim njegov gorostasni, istinski talenat, uprkos njegove niske ličnosti! Da, on je scenski umetnik Božijom milošću. Pravi gigant" (23, 27. jula). Saznali smo da je režirao i operu Travijata, da je njen uspeh bio veliki i da je ostvarena i značajna materijalna dobit. Početkom oktobra Rakitin se susreo sa glumcima Moskovskog hudožestvenog teatra i povodom toga je zapisao: "Bojim se sebi priznati, ali ovde pišem otvoreno želeo bih da odem sa Hudožestvenim teatrom... Zaista, zar petogodišnji boravak u zidinama tog manastira meni ne daje pravo bar na mrvice sa stola bogatih Lazara! Ponos mi ne dopušta da im sam to kažem... Nije mi prvi put da u duši preživljavam krvavu uvredu (8. oktobar)... Naravno, u pravu su što se nisu vratili u Moskvu, ali, s druge strane, očigledno je da bez Stanislavskog i Nemiroviča, oni neće biti u stanju išta da urade. Sada je to samo stvaralaštvo na kamate starog kapitala (9. oktobar)”.
Rakitinovi zapisi iz tog vremena svedoče i o njegovom komplikovanom odnosu sa suprugom, a 23. septembra privremenim odlaskom Julije Valentinovne, porodična drama dostiže kulminaciju. Rakitin se obraća G. I. Gurdžijevu i piše dugi članak za novine o ruskoj ženi u Carigradu. "Krvlju sam ga pisao zapisuje 28. septembra tema me je potpuno zaokupila. Branio sam rusku ženu, a optuživao humanitarne organizacije, napadao kafane i ništavnu rusku aristokratiju".
Izdvojimo, najzad, iz ovog nadasve zanimljivog materijala zapis od 15. oktobra koji je bio prekratnica u životu Rakitinih: "Šta god da mi je govorio, Balijevu ne verujem. Naravno možda će me uzeti u svoj budući teatar u Parizu, ali tamo će me toliko materijalno ograničiti da ću jedva preživljavati. Balijev je škrt. Sada ne znam šta da radim. Bože, posavetuj i pomozi! Uveče svratih u "Ruski svetionik", na večeru. Neki gospodin mi uruči pismo od Tamare Dejkarhanove, u kome ona meni savetuje rad u beogradskom Kraljevskom Narodnom pozorištu, na poziv direktora teatra, Grola, sa platom od 1.800 dinara, plus 700 dinara za izbeglice, ukupno 2.500 dinara. Ja ću, naravno, pristati. Sutradan ću odgovoriti Tamari. Eto, mora da je ovde ruka Proviđenja, koja ne dozvoljava moj kolaps. Gospode, ne napuštaj me! Samo što pre otići iz ovog košmarnog grada!”
Referati ostalih učesnika skupa odnosili su se na beogradski i novosadski period Rakitinovog scenskog života. Nekoliko radova je imalo opšti karakter, tako se, na primer, Dimitrije Đurković osvrnuo na stvaralaštvo Jurija Rakitina iz ugla današnjice, kritikujući diletantizam savremenih pozorišnih tendencija u poređenju sa visokim profesionalizmom koji je ovaj režiser uneo u srpsko pozorište. Alojz Ujes je govorio uopšte o uticaju pozorišne umetnosti ruske emigracije na evropeizaciju pozorišta u Jugoslaviji u periodu 19181941, istakavši da je Rakitinov rad u "centralnom, prestoničkom teatru u Beogradu i kasnije u Srpskom narodnom pozorištu bio od najvećeg značaja za preobražaj našeg pozorišta od provincijskog ka evropskom". Ipak, najveći broj izlagača usredsredio se na jedan određeni period ili oblast iz Rakitinovog stvaralaštva i života. Zapaženo je bilo izlaganje beogradskog teatrologa Zorana T. Jovanovića o Rakitinovim "napisima" o pozorišnoj umetnosti. "Rakitin je”, kako je rekao Jovanović "povodom prve dramske režije u Beogradu pokušao da iznese svoje shvatanje umetnosti i dela koja postavlja. Od tada pa sve do svoje smrti ostavio je, rasute po beogradskim i novosadskim listovima i časopisima, dvadesetak dužih i kraćih radova, a kada bi se njima pridodali i prilozi u beogradskoj ruskoj emigrantskoj štampi, cifra bi se popela do pedeset radova". Prema Jovanoviću ovi Rakitinovi tekstovi se mogu podeliti u nekoliko tematskih celina i to: (1) napisi o pozorišnim teorijama, estetskim i sociološkim pitanjima, zatim (2) rediteljske eksplikacije o delima koje je postavljao na scenu, (3) ciklus ruskih tema i, najzad, (4) napisi o srpskim glumcima. Nakon, kako se autor, izrazio "kratkog i letimičnog", a mi bi smo dodali i "veoma preglednog" opisa Rakitinovih radova Jovanović je zaključio da je Rakitin bio "izuzetno radoznala umetnička ličnost koja je strasno i angažovano pratila pulsiranje epohe i tragala za odgovorima na aktuelne umetničke dileme”. Ističući da se sa Rakitinom "ne moramo (a ponekad i ne možemo) slagati u svim sudovima i ocenama" Jovanović je podvukao da mu se "mora odati priznanje za dragocena scenska iskustva koja je preneo u našu pozorišnu kulturu, a koja je crpeo iz svog bogatog umetničkog bića, napajan sa čistih izvora modernog shvatanja pozorišne umetnosti, usvojenih od MHT i njegovih tvoraca Stanislavskog i Nemirovič-Dančenka, a posebno od svog umetničkog uzora Mejerholjda".
Veoma opsežan i iscrpan prikaz Rakitinove pedagoške delatnosti u beogradskom periodu stvaralaštva izneo je u svom referatu Svetozar Rapajić, profesor pozorišne režije fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu. Prema navodima koje smo saznali iz ovog izlaganja Rakitin je predavao u Glumačko-baletskoj školi, osnovanoj pri Narodnom pozorištu 1. novembra 1921. U školu je došao sledeće godine, na mesto Mihajla Isailovića i ostao u njoj do njenog gašenja u jesen 1927. Rakitin je, kako je rekao Rapajić, bio zastupnik potpuno drugačije škole od svog prethodnika. Dok je prvi bio "pristalica takozvane Worrton-režije, koja je pre svega gajila oblikovanu intonaciju i kultivisani fizički stav, i naročito krajnje preciznu strukturu (što je i danas uspešna karakteristika nemačkog pozorišta); Rakitin je prednost davao fizičkoj radnji, scenskoj oslobođenosti i principu igre, koristeći i metod improvizacije. Ipak, iako je u izvesnoj meri zapostavljao govorni izraz, on je temeljno vodio računa o psihologiji, i to ne samo kao o elementu lika, nego i na jednom višem i opširnijem nivou, kao o osnovi glumačke kreacije. Uostalom, i njegov predmet u školi se zvanično zvao Psihologija glume sa praktičnim vežbama, a pored rada u dramskom odseku Rakitin je bio angažovan i u baletskom odseku, gde je predavao psihologiju s pedagogijom".
Za šest godina rada Glumačkobaletske škole "izvedeno je ukupno 65 predstava", pored Isailovića, Masuke, Pere Dobrinovića, Momčila Miloševića ove predstave je režirao i Jurij Rakitin. On je za "svoj rad na školskim predstavama birao uglavnom dela koja su u ono vreme predstavljala već klasike svetskog simbolističkog pokreta, a čija su predrevolucionarna izvođenja u postavkama Stanislavskog, Mejerholjda i Vahtangova značila velike datume u razvoju ruskog modernog pozorišta, i koja Rakitin iz ovih ili onih razloga nije mogao da postavi u redovnom reportoaru Narodnog pozorišta". Tako je sa velikim ambicijama i uz učešće nekoliko mlađih članova Narodnog pozorišta, a među njima i tek diplomiranim Matom Miloševićem, bila pripremana predstava Hanelino Vaznesenje Gerharda Hauptmana, a zatim je sledilo i Uudo svetog Antonija Morisa Meterlinka. “Ovakav izbor materijala za predstave, koje su ipak trebalo da prevashodno budu u pedagoškoj funkciji, po rečima S. Rapajića nailazio je na opšte zamerke”. Tako su pratioci pozorišnog života veoma negativno ocenili izvođenje fragmenata iz Čovekovog života Leonida Andrejeva, na obeležavanju petogodišnjice rada škole 17. juna 1926. Treća Glumačko-baletska škola je prestala da postoji 1927. godine, između ostalog i zbog sumnji u njen kvalitet i neprestanog kritikovanja kojem je bila izložena.
Četvrta Glumačkobaletska škola otvorena je 1934. i trajala je do 1939. godine. Jurij Rakitin je predavao u njoj samo prve dve školske godine, i to tehniku glume i istoriju pozorišta. I u ovoj školi "Rakitin se u izboru materijala oslanjao na dve svoje večne preokupacije: rusku poetskosimbolističku dramu i na molijerovsku farsu". I ovu školu, kao i prethodnu pratili su žestoki napadi, koji su konačno i ugušili njeno postojanje.
Osvrnuvši se i na Rakitinov pedagoški rad na Odseku za pozorišnu umetnost Muzičke akademije, S Rapajić zaključuje da je "Rakitin i kao reditelj, i kao pedagog, manje dao nego što bi se od njega, prema njegovom daru, znanju, iskustvu i svim njegovim sposobnostima moglo očekivati", ali i to da je on "bio naš najzaslužniji pozorišni pedagog u periodu između dva rata, kako po trajanju svog pedagoškog angažmana tako i po broju učenika i po nasleđu koje je ostalo iza njega".
Pedagoški rad Jurija Rakitina u Novom Sadu prikazao nam je Zoran Maksimović, direktor Pozorišnog muzeja Vojvodine. NJegov referat je, pored već objavljene literature o Rakitinu, baziran na bogatom arhivskom materijalu, i to: dopisi i akta Dramskog studija Vojvodine pri Vojvođanskom narodnom pozorištu i Državne pozorišne škole u Novom Sadu, zatim dnevnici rada, izveštaji o radu, zapisnici ispitnih komisija, prepiska sa Pozorišnom akademijom u Zagrebu..., akta Saveta za prosvetu narodnog odbora opštine Novi Sad, dopisi Glavnog izvršnog odbora Narodne skupštine APV, Povereništvo za prosvetu, dopisi Gradskog Narodnog odbora, Odsek za trgovinu i snabdevanje, Novi Sad, dopisi Sekretarijata za prosvetu i kulturu sreza Novi Sad, dnevnici Jurija Rakitina. Kako je rekao Zoran Maksimović "Rakitin je pedagoškim radom u Novom Sadu počeo je da se bavi u jesen 1947. godine (u za sada poznatoj građi nema datuma) kada je zbog bolesti svog učenika Borivoja Hanauske preuzeo njegovu klasu, zapravo prvu generaciju polaznika Dramskog studija Vojvodine. Predavao je osnovne elemente glume i praktičnu glumu. Mladim ljudima je prenosio svoje bogato scensko, praktično i pedagoško, ali i životno iskustvo, tako da se može govoriti o Rakitinovoj metodologiji, o ’sistemu' glume i poetici Jurija Rakitina".
Prema Maksimovićevim navodima, Rakitin je zapisao u dnevniku od 11. 11. 1949 : "Moj spas je u radu, u vibraciji, u treperenju osećanja. Isto kao i naučnika u treptajima misli. Trudim se da te treptaje doživljaja prenesem svojim učenicima. Večni treptaji osećanja su kameni temelj umetnosti. Primati i davati. Primati život, prerađivati ga u sebi i davati ga životu u vidu umetnosti".
Petar Marjanović naš teatrolog koji se i do sada veoma ozbiljno bavio Rakitinom predstavio je studioznu rekonstrukciju režije Opčinjenog kralja. Rakitin je ovu dramu Todora Manojlovića postavio na sceni Narodnog pozorišta 1936. godine. Prema istraživanjima koje je obavio Marjanović, Rakitin nije s preteranim oduševljenjem pristupio scenskoj postavci ovog dramskog dela, postoje čak indicije da je radio i "po zadatku", te da je zato i "njegova režija bila skromnijeg kreativnog dometa". Ipak, Marjanović se opredelio za nju podstaknut postojanjem, u arhivu Narodnog pozorišta primerka teksta drame kojim se služio Rakitin i koji sadrži "više zanimljivih rediteljskih beležaka od komentara do sugestija za mizanscen i scenografiju". Pored toga, za ovu rekonstrukciju rađenu po teatrološkom metodu, Marjanović je imao na raspolaganju i "šesnaest fotografija scena iz predstave, a od sekundarnih izvora šest pozorišnih kritika, tri informativna novinarska teksta i više sećanja Rakitinovih savremenika".
Nakon analize predistorije predstave i teksta drame Opčinjeni kralj Marjanović nas je detaljno obavestio o rediteljskom radu na tekstu drame, sastavivši katalog svih Rakitinovih intervencija. Prema zaključcima izvedenim iz ovog postupka "reditelj je u visokom stepenu poštovao izvorni tekst drame”, što, razume se, "nije bilo iznenađenje: uvažavanje piščevog teksta je za Rakitina bilo nešto što se podrazumeva, i njegove dramaturške intervencije svodile su se najčešće na skraćivanje teksta". Upravo je to bio razlog kritičarima, koji su imali ozbiljne primedbe na tekst Manojlovićeve drame, da zamere i Rakitinu što je u tekstu predstave zadržao "pojedine problematične rečenice". Ipak, iako se Rakitin u radu na ovoj predstavi skoro do kraja potčinjavao volji pisca kao njenog jedinog tvorca, Marjanović je uspeo i na osnovu škrtih podataka da izvrši rekonstrukciju predstave u svim njenim segmentima. Tako se na osnovu nekih skraćenja teksta, "podstaknutim željom da se ubrza ritam govora", po Marjanoviću “s razlogom može pretpostavljati (a neka sećanja glumaca to i potvrđuju) da je Rakitin nastojao da glumci u govoru ostvare emocionalno pokriće i uverljivost u odnosima i da ih, dok govore, oslobodi stegnutih mišića i grčeva tela". A, “... iz većeg broja kratkih Rakitinovih zapisa crnom grafitnom olovkom na marginama teksta drame, vidi se da je on, u drugom prologu i međuigrama, glumce i statiste svrstao u četiri grupe, koje su se, sledeći tekst pisca, pojavljivale na sceni (...) Taj rad sa grupama na sceni počeli su, u pozorištima Evrope u osmoj deceniji XIX veka, majningenovci, a nastavili Stanislavski i Rajnhart, te je Rakitin bez sumnje koristio i njihova iskustva". U praksi Stanislavskog su, kako je konstatovao Marjanović, i više fizičkih radnji završne scene ove predstave, koje su "imale funkciju da kod glumca pokrenu proživljavanja uloge”. Na kraju iscrpnih analiza rada na tekstu drame, podela uloga, glumačkih ostvarenja uz poseban tretman govora na sceni, mizanscena, scenografije, kostimografije, scenskog prostora, zvučnih i svetlosnih efekata Marjanović je došao do zaključka da je Rakitin u postavci Opčinjenog kralja ostvario "skroman rediteljski domet, zasnovan na zanatskoj veštini i iskustvu", ali da je "i ova režija kreativnim glumcima pružila dovoljno prostora da se izraze”. Prema priznanju Marjanovića, u ovoj rekonstrukciji mu je od nesumnjive pomoći bilo to što je u mladosti video tri predstave Rakitina (Višnjik Čehova, Divlju patku Ibzena i Učene žene Molijera). Sećajući se danas tih predstava Marjanović smatra da je "Rakitinu najviše bilo stalo do reljefnosti likova na sceni", da je on "polazio od spoljnog držanja stav, gest, kretanje, pogled ka unutrašnjim suštinama karaktera. Videlo se da je od glumca tražio da se precizno utvrde odnosi među likovima. Voleo je jake, guste uljane boje u slikanju ljudi i prizora, ne zazirući ni od 'dodataka' groteske i karikature. Rad sa glumcima bio mu je osnovno oruđe. On je bio reditelj koji je izražavanje posredstvom glumca ostavio u amanet najboljim novosadskim rediteljima (Dimitrije Đurković i Dejan Mijač)”. Danas, zaključuje Marjanović "svi znamo da je na kraju života i umetničke karijere, koja je bila dragocen doprinos razvoju režije u Srba, Rakitin u svojoj novosadskoj predstavi labudovoj pesmi, Višnjiku Čehova, ostvario uspešno stapanje shvatanja pozorišta Stanislavskog (za koje se u Beogradu javno opredelio) i Mejerholjda (koga je još u mladosti prigrlio za ceo život)”.
Mišljenje da Rakitinov režiserski rad predstavlja sintezu Stanislavskog i Mejerholjda, koja je nekad više vukla na jednu, a nekad na drugu stranu, preovladavalo je uglavnom kod većine učesnika skupa. Ali kakav je bio faktički odnos Rakitina prema ovim svetskim veličinama pozorišne umetnosti može se sa sigurnošću utvrditi jedino na osnovu primarnog arhivskog materijala pisama, beležaka ili zapisa iz perioda njihovih međusobnih odnosa. U tom smislu je veoma dragocen referat Julije Galanine, višeg naučnog saradnika Muzeja A. A. Bloka iz Sankt-Peterburgu, koja nam je prezentovala 19 pisama Jurija Rakitina upućenih Vsevolodu Mejerholjdu, u periodu od 19061913, i jedno pismo iz 1920.
Ne trudeći se da da sveukupnu karakteristiku odnosa Rakitina i Mejerholjda, Galanina se, kako je sama istakla, ograničila na izlaganja onih podataka, koje pruža navedeni arhivski materijal. Ipak, izbor citata, potkrepljen brojnim komentarima iz takozvanog sekundarnog materijala novinskih članaka i drugih pisanih izvora, pružio nam je dobar uvid ne samo u prirodu ličnih i stvaralačkih odnosa Rakitina, Mejerholjda i Stanislavskog (koji se pojavljuje kao tema u ovim pismima), već nam je i kroz posebnu "rakitinovsku" prizmu obasjao teatrološke prilike u tadašnjoj Rusiji. Referat Julije Galanine ima posebnu važnost za sva buduća istraživanja Rakitinovog stvaralaštva, jer se njime ako ne konačno ono u velikoj meri rasvetljava "dilema" oko njegove veze sa Mejerholjdovim režiserskim umećem. Pa tako iz ovih pisama saznajemo da nije samo Mejerholjd bio "metar” od kojeg je Rakitin učio i kome se divio, već je i Rakitin bio inicijator i pokretač nekih za Mejerholjda veoma značajnih ideja. Istraživačima Rakitinovog "srpskog perioda" ovaj rad će dobro doći za rasvetljavanje i rekonstrukcije njegovih režiserskih ostvarenja. Pošto nam prostor ne dozvoljava da se dalje bavimo ovim izuzetno vrednim izlaganjem, citiraćemo samo jedno kratko Rakitinovo pismo Mejerholjdu koje, možda na najbolji način ilustruje prirodu njihovih ličnih odnosa, ali i Rakitinov položaj sedam godina po dolasku u Beograd:
"Rizikujem da ti napišem nekoliko reči računajući na naše dobre stare prijateljske odnose i da ti se obratim s nevelikom molbom, za koju sam uveren da ćeš mi je rado ispuniti. Politika mi ne smeta da se klanjam tvom majstorstvu i talentu i da se s gordošću sećam da sam nekada i ja bio tvoj saradnik. Ja sam se uvek bez trunke zavisti, iskreno divio tebi ili jednom od najvećih majstora savremene scene. O tome sam više puta pisao u stranoj i u ruskoj emigrantskoj štampi. Novi teatar u Evropi najviše je dužan tebi. Ovo ti možda i neće biti prijatno da čuješ iz usta jednog političkog emigranta. Ali ja ne mogu da ne kažem ono što osećam i znam. Moja molba je sasvim mala: da li možeš da mi pošalješ lično, ili preko svog sekretara (ako tebi to iz nekih razloga nije prijatno) zvanično saopštenje, da sam 1905. godine radio pod tvojim neposrednim rukovodstvom u Moskvi, u Teatru Studiju, a zatim Teatru Društva nove drame u Tbilisiju. To mi je veoma važno ovde u Beogradskom nacionalnom teatru, u kojem već radim 7 godina. Ovde je takođe ogroman broj samozvanaca, tako da mi je vrlo važno da prikažem svoj stari službeni dosije, pre nego što dobijem pravo na jubilej. Nadam se da nećeš odbiti čoveka koji ti je uvek bio iskreno odan i koji ti se uvek divio s velikim poštovanjem.
Molio bih te da mi pošalješ i svoju fotografiju ali se bojim da bi to bilo suviše mnogo. To već prelazi u oblast intime i Bog zna kako ćeš se prema tome poneti.Jedno te molim da imaš na umu, da sam ja, uprkos svim politikama, pre svega umetnik i klanjam se onome čemu je dužan da se klanja svaki Rus, a to je tvoje majstorstvo.
Tvoj verni i Tebi odani Jurije Rakitin. Beograd / Nacionalni teatar, reditelju Juriju Rakitinu.”
No, nije se Rakitin dopisivao samo sa Mejerholjdom, u ruskim arhivima se nalaze meterijali koji njegovo ime povezuju i sa drugim najznačajnijim ličnostima svoje epohe, poput objavljenih pisama Aleksandru Bloku. Međutim, mnogo toga još uvek čeka na istraživače, premda nije bolja, ako nije i gora situacija sa pisanom Rakitinovom zaostavštinom i u našoj zemlji. Ovde teškoću predstavlja to što se Rakitin sam prilično nemarno odnosio prema sopstvenom arhivu, pa su najčešće sačuvana pisma njegovih adresanata, dok se odgovorima na njih gubi trag. To ipak nije bio slučaj sa pismima N. N Jevrejinova. Šesnaest pisama ovog poznatog dramskog pisca i tvorca pozorišnih teorija "teatar kao takav" i "teatar za sebe”, upućenih Juriju Rakitinu, nalaze se u arhivu Pozorišnog muzeja Vojvodine. Možemo slobodno reći da je srpska, kao i ruska teatrologija imala sreću što je ova kolekcija dospela u ruke naučnika Vladislava Ivanova, saradnika Moskovskog Tetrološkog instituta. Ivanov ne samo što ih je znalački prokomentarisao već je uspeo da ostvari ono o čemu mašta svaki izdavač, da kompletira prepisku Rakitinovim odgovorima od 20 pisama, koje je pronašao u Arhivu Bahmetjeva (Kolumbijski univerzitet, NJujork). Ova prepiska je pripremljena za objavljenje, pod nazivom "Iz dva ugla" u moskovskom zborniku Mnemozina, za 2003. godinu. Za našu konferenciju, Ivanov je izložio njen detaljan pregled koji nam je, s jedne strane pružio uvid u Rakitinov odnos prema Jevrejinovu i njegovom stvaralaštvu, a s druge omogućio da zavirimo u Rakitinove misli i osećanja, vezane za događaje koji su nam poznati iz drugih izvora. Tako je, na primer, povodom čuvenog skandala u vezi sa postavkom Zojkinog stana, Mihajla Bulgakova, Rakitin otvorio srce svom zemljaku i sabratu po profesiji, u pismu koje je pisao skoro mesec dana:
"Vi biste bili nepravedni ako bi me optuživali misleći da ne želim da vam odgovorim, ili da sam zaboravan, ali za ovo vreme mi se na glavu obrušio čitav niz veoma velikih neprijatnosti, tako da nisam mogao ni da pomislim da uzmem pero u ruke i da Vam pišem. Mi smo goreli u ognju i nesreća nas je mučila i ubijala. Posle gostovanja Križanovske, odlične glumice i dragog čoveka (ona ovde, na žalost, uopšte nije prošla) bili smo ogorčeni kritikom srpske štampe o njoj. Kada je gostovala sa trupom Hudožestvenog teatra o njoj se pisalo sa oduševljenjem, a sada sve same gadosti. Razlog nije se vratila u Sovjetsku Rusiju. Ovde se strašno pojačavaju sovjetska raspoloženja. (...) Desničari nas smatraju boljševicima, zato što se kod Rakitine u ruskim predstavama daju sovjetske drame. Srbi se u to ne razumeju. Dalje, posle dve nedelje postavio sam na srpskom dramu Bulgakova Zojkin stan. I eto, premijera te drame izazvala je ogromni skandal i negodovanje. Parter je bio šokiran, što se na sceni pojavila javna kuća, a sa galerija se protestvovalo zbog "izvrtanja" sovjetske stvarnosti. Govore da sam postavio dramu na emigrantski način, kao beli, da nisam u njoj otkrio pravu sovjetsku istinu, već da sam je zgusnuo u bele boje. Da li Vi to možete da shvatite?! Međutim, ja sam postavio dramu po tekstu koji sam dobio iz Rige. Bio sam prinuđen da ga skratim zbog njegove dužine, ništa više. Sada sam u Beogradu ja ta meta u koju gađaju sve novine, svaljujući na mene krivicu zbog neuspeha predstave. Direkcija pozorišta je takođe besna na mene i tuče me vrlo bolno, nalazeći da sam star i već nesposoban za rad (krajem maja napuniću 52 godine). Direkcija me osuđuje zbog eksperimentatorstva, smatrajući da više nemam pravo da eksperimentišem, pošto sam već star. Kritičari pišu da sam glumce postavio na stub srama itd. Shavatate li moje duševno stanje?! Tako nešto se nije dogodilo za svih 14 godina mog ovdašnjeg boravka. Kritikuju me zbog toga što sam se usudio da postavim dramu na beli način. A ovde u državnom pozorištu ona i ne bi mogla da ide drukčije... Rusi me progone zato što sam boljševik (!) i Srbi zato što izvrćem i farbam u bele tonove boljševičku dramu! Evo ovde je velika tragedija. Šta da radim?!”
Još jedan materijal iz arhiva izazvao je živo interesovanje svih prisutnih na skupu. To je bio referat Bore Majdanca, direktora Arhiva Srbije, koji nam je prezentovao "papire” vezane za Rakitinovo ime koji se čuvaju u ovoj ustanovi. Reč je uglavnom o dokumentima administrativnog karaktera, na osnovu kojih se dosta precizno može rekonstruisati Rakitinova biografija za vreme Drugog svetskog rata, kao i njegov položaj u Narodnom pozorištu neposredno posle rata i do penzionisanja.
Zbog obima ovog ionako predugačkog teksta, nismo u prilici da detaljnije opišemo referate i preostalih učesnika skupa, zato se moramo ograničiti jednim kratkim osvrtom na njihova izlaganja, koji će već i svojim naslovima posvedočiti o kvalitetu i raznovrsnosti zastupljenih tema. Tako je Olga Milanović govorila o Juriju Rakitinu i beogradskim scenografima; Nadežda Mosusova se pozabavila da nam predstavi Rakitinov rad vezan za muziku, osvrćući se najviše na njegove režije operskih dela; Milena Leskovac nas je upoznala sa radom J. LJ. Rakitina u Srpskom narodnom pozorištu, a Sanja Topić je iznela preciznu hronologiju njegovog rada u Narodnom pozorištu u Beogradu; Irina Atanasijević je imala zanimljivo izlaganje o Juriju Rakitinu na stranicama ruskog emigrantskog časopisa Buh; Luka Hajduković je izneo svoje vićenje o Rakitinu kao glumcu. Nešto drukčiji pristup od ostalih učesnika skupa imali su nastavnici i saradnici filološkog fakulteta u Beogradu, koji su svoja istraživanja zadržali na analizi pojedinih dela ruskih autora u režiserskoj recepciji Jurija Rakitina. Kornelija Ičin je protumačila Rakitinovu postavku komada N. N. Jevrejinova Glavna stvar; Boban Ćurić se zadržao na analizi drame Dmitrija Mereškovskog Petar i Aleksej, citirajući i jedno pismo koje je Rakitinu povodom ove postavke uputio autor; Ana Jakovljević je analizirala Rakitinovu postavku Tolstojevih drama Plodovi prosvete, Živi leš i Carstvo mraka; Amra Latifić je govorila o režiji Ivanova, A. P. Čehova, a Bojana Sabo o režiji drame L. Andrejeva Ne ubij
Jedna od želja autora ovih redova i učesnika programskog odbora je bila da se konferencijom prikaže kako su se kroz Rakitinovo stvaralaštvo u srpskoj sredini prelomile ruske teatrološke škole, pravci i tendencije. U tom smislu smo se trudili da u svom referatu govorimo o Rakitinovim režijama dramskih dela iz reportoara ruskih prestonica, sa posebnim akcentom na drame Morisa Meterlinka. Saznanja do kojih smo došli potvrdili su koncepciju domaćih tetrologa da je Rakitin u svom radu spajao Stanislavskog i Mejerholjda. To se dobro može videti na primeru meterlinkovskog teatra, gde je Rakitin koristeći uslovni metod, pokušavao da pomoću Stanislavskog razreši čvor u koji se vezivao Mejerholjd, i da "ulogu približi glumcu". Međutim, ono što je manje poznato i na šta se uglavnom nije obraćala pažnja, a to je da je Rakitin bio otvoren i za druge teatrološke tendencije, koje su u vreme njegove mladosti bile žive na scenama Peterburga i Moskve. Tako sada, na osnovu Rakitinovih režija (tj. onoga što znamo o njima), možemo tvrditi da je on i u delima srpskih, kao i u delima ruskih i drugih stranih autora ekpirimentisao sa, onim što je naučio od Jevrejinova, Ungerna, Balijeva, ali i od Brjusova, Sologuba i Leonida Andrejeva, razume se, ne kao pisaca, već kao teatrologa.
Na kraju možemo, u ime organazizacionog odbora, zaključiti da su referati učesnika, uglavnom, ostvarili našu programsku koncepciju, koja se bazirala na ideji sastavljanja svih perioda, moskovskog, peterburškog, beogradskog i novosadskog u stvaralaštvu Jurija Rakitina. No, iako u osnovi možemo biti zadovoljni, još mnogo toga iz Rakitinove zaostavštine kao i o njemu samom ostalo nam je nepoznato. Tako, još uvek malo znamo o Rakitinu u Društvu Nove drame, o njegovim režijama u Aleksandrinskom teatru, radu na alternativnim scenama Petreburga, kao i o brojnim pozorišnim prikazima i recenzijama koje je pisao u svojoj domovini. Kod nas najveću muku proučavaocima Rakitina predstavlja to što u njegovom arhivu nedostaju mnogi spisi, pisma mnogih njegovih korenspondenata, mada i ono što je otvoreno i dostupno još uvek nije poznato široj javnosti. Takođe je većina Rakitinovih tekstova na ruskom jeziku razasuta po emigrantskoj štampi čija su izdanja ili potpuno zagubljena ili najčešće nisu kompletna. U svakom slučaju, za one kojima se ova tema čini zanimljivom i značajnom rad još uvek nije završen, a pravo vrednovanje i sud o Rakitinu može se doneti tek nakon potpuno obavljenog posla, jer ćemo u suprotnom uvek imati nedorečenosti i nedoumice u vezi sa tumačenjem njegovog stvaralaštva.
Pored radnog dela, naučni skup je imao i svoj umetnički program večeri u Ruskom domu, Narodnom pozorištu i Muzeju grada Novog Sada, na kojem su sa svojim sećanjima nastupili učenici, glumci i saradnici Jurija Rakitina. Tako smo imali priliku da čujemo nadahnuta kazivanja Mirjane Kodžić, Renate Ulmanski, Jelice Bjeli, Tatjane Lukjanove, Kapitaline Erić, Slavka Simića i Vladimira Marenića, dok je odlomak o Rakitinu iz knjige Nevenke Urbanove govorila glumica Aleksandra Nikolić. Na večeri u Ruskom domu, svoje sećanje na Jurija Rakitina ispričala nam je i, sada već pokojna, Mila Stojnić, profesor ruske književsnosti, filološkog fakulteta u Beogradu. Na ovom svom poslednjem ili pretposlednjem javnom nastupu, sećala se svoje mladosti i Rakitina koji je polaznike Odseka za pozorišnu umetnost pri Muzičkoj akademiji, učio da čitaju stihove prateći njihovu melodiju, njihov ritam i rimu, pevljivo, onako kako je to bilo moderno u doba njegove mladosti, doba ruskog Srebrnog veka.
Naučna konferencija posvećena jubileju Jurija Rakitina završila se parastosom koji je u kapeli na novosadskom Uspenskom groblju, služio njegovo Preosveštenstvo episkop bački g. Irinej. Zatim je otkriven i osvećen novi spomenik na grobu Jurija Rakitina. Posle groblja učesnici i gosti su se uputili u ulicu Vase Stajića, u kojoj je Rakitin proživeo svoje poslednje godine. Spomen ploču na zgradi broj 19 otkrila je glumica Renata Ulmanski.

Literatura: U radu su korišćeni referati učesnika međunarodnog naučnog skupa "Jurij Rakitin život, delo, sećanja".
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 7 gostiju