Dva pisma i jedna kritika

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Dva pisma i jedna kritika

Post od branko »

Anton Pavlovič Čehov

Dva pisma i jedna kritika


Njižni Novgorod, 24. ili 22. januuara 1900.

Dragi Antone Pavloviču,

Napokon sam bio i kod Lava Nikolajeviča. Prošlo je otad već osam dana, a ja još nikako da sredim utiske. Pre svega, on me je zapanjio svojim izgledom – drugačije sam ga zamišljao: višeg rasta i krupnije kosti. A kad tamo – sićušan starčić koji me odnekud podsetio na priče o genijalnom osobenjaku Suvorovu. A kad je stao da govori, slušao sam ga i čudom se čudio. Sve što je govorio bilo je neobično jednostavno, duboko i mada, kako se meni čini, ponekad sasvim netačno, izuzetno lepo. A glavno je da je veoma jednostavno. Uostalom on ipak predstavlja ceo orkestar, samo što u njemu sve trube ne sviraju složno. Proveo sam kod njega više od tri sata, a zatim sam stigao u pozorište, na treći čin “Ujka Vanje”. Opet “Ujka Vanja”. Opet. I opet ću, kupivši kartu unapred, otići naročito da gledam tu dramu. Ja je ne smatram biserom, ali u njoj vidim više sadržaja no što drugi vide – njen je sadržaj ogroman, simbolički, a po formi je to stvar posve originalna, jedinstvena. Šteta što Višnjevski ne shvata ujku, ali zato su ostali prosto zanosni! Uostalom, u Stanislavskog Astrov malčice nije takav kakav bi trebalo da bude. Pa ipak, svi oni glume prekrasno! U poređenju s ovim ansamblom, Mali teatar je strašno krut. Kako su svi ti ljudi pametni, inteligentni, koliko je u njih umetničkih čula! Kniper je čudesna glumica, dražesna žena i velika mudrica. Kako su joj dobre scene sa Sonjom. I Sonja je takođe predivno
igrala. Svi su, čak i sluga – Grigorjev – bili izvrsni, svi su sjajno i odlično znali šta rade i, odista, zbog njegove glume, čak se i Višnjevskome može oprostiti što je pogrešno prikazao ujka Vanju. To pozorište je uopšte ostavilo na mene utisak temeljite, ozbiljne stvari, velike stvari. I kako mu odgovara, to što nema muzike, što se zavesa ne podiže već razmiče. A takvu glumu i dekor nisam mogao ni zamisliti. Sjajno! Čak mi dođe žao što ne živim u Moskvi – stalno bih dolazio u taj čarobni teatar. Video sam Vašeg brata, stajao je i pljeskao. Nikad nisam pljeskao glumcima – to je za njih uvredljivo, tojest trebalo bi da bude uvredljivo.
A jeste li gledali “Sirana de Beržeraka”. Ja sam ga nedavno video, i komad me je oduševio. Puteve slobodarskim gaskonjcima! Mi južnoga neba sinovi. Mi svi pod poludelim suncem I sa sucem u krvi rođeni! Neobično mi se sviđa, to “sa suncem u krvi”. Eto kako treba živeti – kao Sirano. A ne – kao ujka Vanja, i svi ostali što žive s njim.

Pozdravlja Vas Maksim Gorki

* * *

Kraj decembra 1901. Moskva


Srećna Vam Nova godina, dragi Antoae Pavloviču!

Hteo bih da se nekome pomolim za Vaše zdravlje, dobro zdravlje, bodrost, veselje... Onima koji obožavaju vaše stvaralaštvo potrebna je takva molitva, neophodna... Ponovo vas čitam, Antone Pavloviču! Opet Duel, Paviljom broj šest, Crni monah, Po službenom poslu... Za ove priče su vezane uspomene iz mladosti, tužne ali svetle. I ponovo prigušene suze, ponovo nežnost poezije i treptavo očekivanje bolje budućnosti... Sa Vama se lakše živi zato što ulivate veru u bolju budućnost i primoravate na ustrajnost. Neka drugi menjaju svoja oduševljenja za umetnike kao kapute, hiljade ovakvih kao što sam ja ostaće verni Vama, Antone Pavloviču, zauvek. Ja nikad nikoga nisam osećao tako kao što osećam Vas. Vi ste navikli na pohvale i dodijala su Vam ovakva pisma. Ne mari. Ja danas živim kroz Vas i hoću da Vam zahvalim za podršku. Čvrsto stežem Vašu ruku i, ako dozvoljavate, ljubim je.

Voli Vas Vs. Mejerholjd

P.S.
Pozdrav Mariji Pavlovnoj i Vašoj Majci.

* * *

Muharem Pervić

“GALEB U FARMERKAMA”

Ako može Hamlet u gaćama, Dezdemona u bikiniju, zašto ne bi mogao i Čehovljev “Galeb” u farmerkama, u odelima za svaki dan! Živi smo ljudi, želimo živo pozorište, a nemamo ni para u izobilju za stilske detalje i drangulije, ne bavimo se, pri tom davninom, onim što beše, dalekim i nedovoljno dosežnim i odgonetnutim ljudima, ili mutnom čehovštinom, već sobom, svojom savremenošću, načinom na koji danas živimo i volimo, mislimo i raspravljamo o životu i umetnosti, starim i novim pozorišnim formama. U pozorištu “Krug kredom” iz Budimpešte, ne misli se, ne glumi, u aoristu, već u prezentu. Ono što ova trupa, i reditelj Arpad Šiling istražuju, nisu daljine i distance, vremenske i druge, već kako ih ukloniti, savladati, prevazići. Ne reprodukuje se, i ne istražuje duh i stil vremena, ni tradicija i istorija igranja. tumačenja Čehova, već se osvajaju bliskost, prisnost, srodnost. U
ovoj predstavi vreme je ono što glumci i reditelj savlađuju, i u tome je izazovna suprotstavljenost rediteljeve i piščeve vizije, čehovštine i šilingovštine! Može i tako, kaže moja prijateljica, teatrolog iz Moskve, Agapova. Čehov funkcioniše, ostvaruje i doseže zavidan pozorišni efekat i kao naš savremenik. “Galeb” je moćan, razuđen. Da ne kažem neuništiv, i kao komad odgonetanja, dešifrovanja, logičke analize, što Čehovljeva komedija prevashodno i jeste u tumačenju teatra “Krug kredom”. Savremenost na kojoj Arpad Šiling, ukupnim pozorišnim izrazom insistira, bistri mutnu vodu života Čehovljevih junaka, ali je, razgoneći ono nedovoljno jasno, i lako izrazivo – čini plićom! I prohodnijom, doduše! Izvoditi sve na ravan, u duh, jezik i stil savremenosti, to znači i pretpostavlja, izvoditi na čistinu, činiti jasnijim, razgovetnijim ono što prošlost, i njene verbalne i druge zavese i mreže prikrivaju, ali i izlagati se riziku da čehovštinu pojednostavimo lišavajući je onog kolebljivog, nepostojanog, dvostrukog, paradoksalnog, zatamnjenog, svega čemu objašnjenje nije dovoljno. Šilingov Čehov je jasan, logičan, nepobitan,
ali ne i zauman, neiscrpan, nerazloživ.

(U redakciji Milosava Mirkovića)
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 7 gostiju