Blaž Lukan - Nova kritika i pozorište

Odgovori
Korisnikov avatar
branko
Globalni moderator
Postovi: 11417
Pridružio se: 08 Dec 2010, 16:14

Blaž Lukan - Nova kritika i pozorište

Post od branko »

BLAŽ LUKAN

NOVA KRITIKA I POZORIŠTE: TRANSFIGURACIJE KRITICKOG MIŠLJENJA


Svaka dublja rasprava o pozorišnoj kritici je dobrodošla. Prvi razlog je što autorefleksije nikad nije dosta, i pozitivno je što se pozorišni kriticari, poput psihoanaliticara ili psihoterapeuta, svaku deceniju jednom (a rasprave su uistinu cešce) podvrgavaju superviziji, samoterapiji odnosno terapiji od strane strukovnih kolega i na taj nacin promišljaju vlastiti kriticki aparat, koji tokom godina bavljenja drugim (pozorištem i njegovim predstavama) možda zaboravlja da se bavi sam sobom, i u odnosu prema predmetu svoje obrade ili se redukuje ili nabuja do te mere da postaje samodovoljan i neosetljiv za autenticne nadražaje. Drugi razlog je nedostatak teorije kritike, teoretskog promišljanja o kritici samoj, o njenoj poziciji i funkciji, dakle metakritici, koja bi došla od strane pozorišne teorije (kritika, naime, nije apriori i teorija), ili – što je manje verovatno – kao argumentovana analiza od strane adresata, „žrtava”, stvaralaca kojima je kritika namenjena, pa cak i citalaca koji je u masovnim medijima konzumiraju. Dobrodošla je i rasprava o novoj ulozi kritike, o kritici koja odgovara promenama i na tržištu scenskih umetnosti ali i masovnih medija. Sâmo pozorište se razvija, menja, usavršava, baš kao i medijsko okruženje, na šta valjda ne treba trošiti reci. Kritika pokušava da prati promene. Na raspolaganju ima više puteva: prvi je insistiranje na dosegnutom, na „univerzalnom” kritike, na njenoj ostvarenoj poziciji, što se najcešce manifestuje kao apsolutna, uzvišena kritika, koja verno sledi svoje kriterijume, s mukom i kroz stoleca stecenu aksiomatiku. Drugi put je prilagodavanje novim zahtevima po svaku cenu, adaptiranje na nove okolnosti i trenutno reagovanje na provokacije, koje dolaze i od strane pozorišta i od medija (i njihovih konzumenata – najzad, tako je i kad se radi o pozorišnoj publici kao i o korisnicima medija za istu populaciju u dvema komplementarnim ulogama). Treci put je otpor promenama, ne dostojanstveno insistiranje na dosegnutom, na reprodukciji kritickih autoriteta, ne potpuno prihvatanje novih zadataka, vec svesno i programsko suprotstavljanje novom, ne održavanje staroga po svaku cenu, vec kreiranje individualnog, originalnog odnosa i pristupa, koji je zbog nacelnog otpora i prema novom i prema tradiciji pristrasan, „neobjektivan” i samim tim neupotrebljiv. Put koji nas zanima, jeste – kako je uobicajeno – kombinacija sva tri pomenuta: ocuvati dobru staru, univerzalnu kritiku, nadovezati se na inspirativnu novu i pri tome ostati originalan, autorski i kreativan. A taj „srednji” put ne podrazumeva se sam po sebi, zapravo je tek ideal, utopija. „Dobro staro” ili univerzalno cesto je talog koga se kritika drži kao suvišnog uda ili organa, kao poremecaja u aparatu, i zbog njega ne može adekvatno da sagleda umetnicku produkciju u njenoj originalnosti i novinama. Originalnost po svaku cenu cesto se izrodi u samozadovoljstvo, u aplauz samome sebi i vlastitoj domišljatosti i duhovitosti, i na taj nacin gubi se dodir s predmetom. I nadovezivanje na inspirativno novo cesto znaci gubljenje obojega, tradicije i individualnosti, slepo podredivanje novim trendovima i proizvodima na pozorišnom tržištu te izmenjenim zakonitostima, što
oboje donosi. Kriticar „srednjeg puta”, koji ne promišlja ni o svojim polaznim tackama ni o promenama na tržištu na kojem deluje, cesto ostaje rob svog individualnog modela, slepo insistira na vlastitoj kriticarskoj poziciji („autoritet”), iz koje crpi i svoj argumentacijski aparat, sve dok ga – što je cesta pojava – potpuno ne isprazni, redukuje do te mere da od njegove (nekadašnje) kriticarske velicine ostane samo još retorika. Jedina odlika takvog kriticara možda je njegova upornost odnosno trajnost (no, to se možda i mora), istrajnost je nesumnjivo pojam koji je za kritiku važan. Promena pozorišta kao pojave u vremenu, u kontinuitetu, u njegovom trajanju i ne iskljucivo u onom trenutku kad se predstava dogada, znaci opažanje, prepoznavanje, evidentiranje i vrednovanje nekog suštinskog momenta pozorišta, na koji u raspravi o prolaznosti pozorišta cesto zaboravljamo. Pozorište uprkos svemu traje, u ponavljanju se stalno obnavlja, pri cemu koristi empirijska iskustva svega prošlog, ne samo vlastita vec i tuda, opšta, recimo ljudsko iskustvo, i na taj nacin prelazi iz predstave u spektakl sveta, u koji je integrisana vrednost šira od iskljucivo pozorišne i unutarpozorišne. Kriticar s „trajnim mandatom” može to trajanje da opaža, beleži i u svakoj novoj predstavi evidentira talog iz prošlih, tudih, opštih izvora, i time pozorište uplice u kontekst ili mrežu, cemu na kraju krajeva i ono samo teži. Razume se, uvek postoji opasnost da se od drveta ne vidi šuma, ali o tome necemo sada, vec skrecemo pažnju na trajanje. Nisu retke, skoro da su pravilo, jednokratne kriticarske pojave, kriticarske jednodnevne mušice, kad novo kriticarsko pero zablista pronicljivošcu i senzibilnošcu za novu pojavu u pozorištu, a onda – zajedno sa samom pojavom – nestane, potone, prekida se kriticko traganje. Takav kriticar svom predmetu – i sebi, ukoliko se uopšte shvati ozbiljno – cini medvedu uslugu, jer je jedna od (bilo nenamernih ili proklamovanih) funkcija kritike traganje i pomoc pri vrednovanju pozorišta, njegove estetike i autora, koji su kriticaru na takav ili drugaciji nacin bliski, njihova odbrana i promovisanje. Kriticar namerno ili nehotice postaje saputnik i zagovornik odredenog tipa pozorišta, pravaca, pojava, trenda, autorskog imena s kojim se identifikuje, što ne znaci da gubi svoj kriticarski legitimitet; svoje individualne nazore nikad ne podreduje trendu, vec je s njim u sprezi, u istom vozu. Razume se da kriticar može da izabere i suprotan put i trend podredi svojoj viziji; dok ga promoviše, zapravo promoviše samog sebe, cesto ne samo svoje kriticarske stavove („ukus”) vec sasvim konkretne interesne veze s kontekstom, bilo da su one kreativne, ekonomske ili politicke, i u tom slucaju vec govorimo o otklonima (od) kritike, koji stvarnoj prirodi kritike u osnovi izmicu. Razgovor o traženju kriticarskog puta i trajnosti približio nas je temi o kojoj bismo hteli da govorimo. Tice se nekog kritickog temelja odnosno glavnih instrumenata kriticke metodologije. Zašto je kritika uopšte kritika? Moguce je više odgovora, posebno ako se pozivamo na izvorno, etimološko znacenje pojma. Starogrcki kritikós oznacava coveka, razboritog i sposobnog da razlikuje, razlikovanje odnosno raspoznavanje je starogrcki análysis, dakle prvobitno razrešenje, odrešenje, oslobodenje. Kritika je tako moc razlucivanja i prosudivanja (možemo da upotrebimo i kantovski spoj „moc sudenja”, koji snažnije upucuje na sudenje kao na um/nost/, razum/nost/, promišljenost) odnosno aktivnost u polju refleksije (o) umetnosti, to je analiticki proces koji pojmove, stvorene na osnovu predstava, odgoneta i razlaže, rastavlja i rasporeduje, grupiše i izoluje, pa ako je odnos medu njima najzad razgovetan, jasan je i odnos ocenjivaca s jedne ili druge strane: dakle, njegova ocena. Temeljna kriticka strategija je remapiranje kritickih objekata, njihova redistribucija, pri cemu se takozvana prvobitna distribucija kritickog objekta dogada vec samim aktom recepcije, transfiguracije scenskog dogadaja kao „objektivnog” akta u procesu percepcije, i njegovog smeštanja u recepcijskom aparatu. Ona možda jedina nije arbitrarna, ona je „fiziološka” (mada je moguce problematizovati i samo posmatranje, njegovu prirodu, funkciju, saznajnu moc, posmatranje je u postmoderni inficirano i iskonstruisano, na njegovu „objektivnost” najzad utice savremena tehnologija, koja ga transponuje u polje posredovanog, medijatizovanog), i kao takva – iako ukorenjena duboko u subjektivno – ona je „objektivna”; sve što prati, prati subjektivne kriticarske intencije koje izviru iz imanentnih analitickih ili kritickih kodova. Kriticar razlucuje zrno od pleve, levo od desnog, visoko od niskog, dobro od lošeg, i to cini na osnovu imanentnih kriterijuma, vlastitog prosudivanja. Prosudivanje znaci vrednovanje, ocenjivacku snagu kritike. Kriticar cini oboje istovremeno: ocenjuje i razlucuje, razlucuje i ocenjuje. To je nacelna, teoretski „cista” pozicija: kritika u suštini cini oboje i zbog toga uopšte govorimo o kritici. A u praksi znamo za brojna odstupanja. Delanje (pisanje, publikovanje), koje
ne razdvaja, vec skuplja na gomilu, sintetiše (što inace kritika i cini, ali tek nakon faze analize), i time stvara zbirke (kolekcije) i zaloge (depozite), u kojima je cesto skrivena moc, ali ne moc same umetnosti, vec prvenstveno moc kriticara i njegove kritike. I delanje koje ne ocenjuje, zapravo promoviše, hvali i uzdiže, etablira nešto za šta se unapred odluci, a ne da se prepozna na osnovu analize. Tu smo kod pojma arbitrarnosti, samovolje, proracunate odluke, programa, narudžbina i nužne aproksimacije koju sledi kriticar, umesto analitickog uvida, zakljucivanja i moci prosudivanja koje iz njih izviru, moci rasudivanja. Kriticar prosuduje odnosno vrednuje ili ocenjuje (rec je o trojnom kvalifikatoru, vidi dalje) na osnovu prepoznavanja
vrednosti ili cene predmeta, objekta kriticke obrade, u našem slucaju predstave. U umetnicko delo vrednost nije injektirana, ni na nju prilepljena ili okacena, vec joj je – tako se cini – inherentna, kritika je raspoznaje (kad bismo prejudicirali, mogli bismo reci konstruiše) pomocu svoje implicitne kriticke metode.
Kad govorimo o vrednosti, znamo da je rec o škakljivom, veoma osetljivom polju, o kojem je teško raspravljati. Kako, prvo, vrednost uopšte prepoznajemo, „vidimo” i, drugo, kako je odredujemo, izvodimo? I šta je uopšte vrednost? Vrednost je u estetskom okviru lepo kao takvo, imanentna kategorija, kvalitet lepog kao lepog koji korespondira s našim estetskim aparatom, „ukusom”. Vrednost odredujemo vrednovanjem, postupkom spoznaje i prepoznavanja, definicije vrednosti. Slicno je s drugim, delimicno sinonimnim pojmom, povezanim s kritickim delanjem, ocenjivanjem, što je takode kriticarski postupak odredivanja ili prepoznavanja cene umetnickog dela (i kritika je u slovenackom jeziku i o-cena, dakle tesno povezana sa „cenom”). A vrednost i cena nisu iskljucivo estetska (mada kažemo „estetska vrednost” ili „visoko cenimo” neko umetnicko delo), vec, budimo realni, i ekonomska kategorija. Cim u promišljanje ukljucimo ekonomsku kategoriju, iznenada smo na nekom drugom terenu, na polju politicke ekonomije. Vrednost i cena nisu više inherentne umetnickom delu, u njemu takoreci ukorenjene kao njegova suština (umetnost kao proizvodnja lepog, lepo pak ima estetsku vrednost i cenu), vec u njega projicirane, umetnickom delu arbitrarno (dogovorno) dodate, pripisane. Ekonomija proizvodima pripisuje cenu, nema prirodne ili organske cene artikla, cena je uvek dogovor izmedu razlicitih cinilaca, ekonomskih kategorija, i još pride promenljiva, prilagodljiva, u skladu s odnosima na tržištu. Cena je pojava tržišta (na tržištu), na kojem se isto tako kotiraju umetnicka dela, ali primarno tržište umetnosti je saznajno i estetsko, a ne utilitarno ekonomsko tržište ponude i tražnje. Ne zatvaramo oci pred umetnickom ekonomijom, ali radi se o necem drugom: kritika koja u svom radu zaboravi, ispusti, prilagodi ili prevrednuje odnosno „transfiguriše” estetski pojam vrednosti, cene i suda u ekonomski, postaje arbitrarna moc na ekonomskom tržištu umetnosti. To je u istoriji kritike dosta poznata cinjenica, razlicite pojave tržišne uloge kriticara možemo da pratimo u odredenim sredinama i danas. Na pojavu upozoravamo, pre svega, zato jer predstavlja zamku u koju može da upadne kritika, koju na ovom skupu nazivamo interkritika. Pri skretanju pažnje na tu zamku ne radi se o ocuvanju kritike po suštini, o esencijalistickom (modernistickom) konceptu zatvaranja kritike u kulu od slonovace nedodirljivosti i velicanstvene izolacije, odakle može da prosuduje o lepom i uzvišenom, neokaljana svakidašnjim i profanim, životom kao takvim. Svesni smo da je prošlo vreme za takvu kritiku, da je stvarnost mnogo više prepletena i premrežena, da težnja za cistotom nije njena odlika i da u svojoj brzini vreme smanjenih ocekivanja skrece pogled od jasnih prepoznavanja. Ni o lamentaciji nad stvarnošcu nije rec. U pitanju je pokušaj definicije neke minimalne suštine kritike, nekog praga preko kojeg kritika ne može; ako ga izgubi ili prekoraci, to onda nije više kritika, vec nešto drugo, cesto aktivnost koju i danas (i u slovenackom i u engleskom) nazivamo sa dva uzastopna slova abecede, PR, što je zapravo suprotnost kritici: apologija, mehanizam velicanja, promocija kao važnog – davanje važnosti, vrednosti, ocene – necem arbitrarno odredenom. Rec je o jednostavnom i vec postavljenom pitanju: kada je kritika uopšte kritika.
Svesni smo osetljivosti rasprave. Kritika nije jednoznacno polje, žanrovski nesumnjivo i cisto, vec raspršena i mnogostrana, multioperativna aktivnost. Kritika doduše sudi, vrednuje i ocenjuje, bavi se vrednošcu, ocenom i sudom, ona je snaga razlucivanja i rasudivanja, ali pokazuje se razlicito u odredenim istorijskim razdobljima i konstelacijama odnosno vrednosnim i estetskim sistemima. Kritika nikad nije samo zbir cinilaca nekog istorijskog perioda, vrednosnog ili estetskog sistema, kritika nije statistika i nearitmeticka kalkulacija. Kritika, recimo bez preteranog okolišenja, svoju kriticku poziciju iznova konstruiše i zato moramo govoriti o konstrukciji kritickepozicije ili odnosa. Šta to znaci? To znaci da nema imanentne vrednosti ili ocene i suda koje bismo mogli da prepišemo, ekstrahujemo iz umetnickog dela ili pojava, nema istorijski nezavisne, „vecne”, univerzalne vrednosti koju bi kritika bila sposobna da izdvoji iz umetnickog dela; ona bi se na taj nacin izmenila u monstruoznu aktivnost, skoro „božju”, stvoriteljsku ili uništavajucu (mada, priznajmo, kritika s vremena na vreme ima takve ambicije), nema apriorne kriticke moci, odnosno, ako ona to jeste, nazivamo je apriorizam. Kritika je svesna svoje vlastite konstruisanosti, ogranicenja i privremenosti svog kritickog delanja i života, koji je rezultat veza mnogih nužnosti i slucaja, medu kojima cemo naci i kriticarski stav, „ukus”, moc razlucivanja i prosudivanja. Isto tako, nema nekog zajednickog imenioca koji bi bilo moguce podvesti pod svaku novu kriticku (i umetnicku) pojavu i vrednosti svesti na neki elementarni prabroj, univerzalne umetnicke vrednosti. Istovremeno – i tu ponavljamo opasku o osetljivosti – kritike kao takve nema bez te osnovne vrednosti, tog elementarnog delica oko koga se potom vrtloži celokupan kriticki postupak. Ili to znaci da smo u nerešivoj dilemi? Ne. Pojmovi vrednosti, cene i suda, koje smo odredili kao jedan pojam ili postupak, i sami su (sadržani u kritickoj svesti) uvek svesni svoje predestiniranosti, „prolaznosti”, iskonstruisanosti. I upravo ta svest o konstrukciji, samoizgradnji, samoustrojstvu kritickih kriterijuma i njihovom ostvarenju, o njihovom stalnom samopromišljanju, temelj je „estetskog prava”, koje nikad nije cisti relativizam, kao što nije ni apsolutan, svoje stavove iznova gradi, ne postavlja ih unapred i jednom za sva vremena, vec ih gradi razlucivanjem i prosudivanjem. Svesna je da ocena nije logican nastavak analize, to je kriticka doktrina modernizma (možda, u pozorišnom kontekstu, njen izvor možemo naci još kod Lesinga), ona je samo konstrukt koji proistice iz analize kao dekonstruktivnog postupka. Razlika odnosno nijansa je suštinska, i u njoj se najpre moramo osloboditi zamerke arbitrarnosti. Konstrukcija ne znaci arbitrarni postupak, dogovoren, proracunat, u samu gradu nakalemljen stav, vec najviše moguce približivanje nekoj definitivnoj spoznaji, nekoj vednosti koja to (definitivna) nikad nece postati. Kritika izrice sud, razgovetno i jasno, sa suverenom kritickom moci, a ipak uvek priznaje mogucnost izuzetka, kako u odnosu prema objektu, umetnickom delu, tako i prema samoj sebi, vlastitom prosudivanju. To nije sumnjiva, dubiozna kritika, vec kritika koja o samoj sebi stalno promišlja i za nju/za sebe stvara uslove delanja na svim mogucim tržištima, od estetskog do politickog, u svojim trenutnim, „privremenim” odlukama ona je jaka, cvrsta i postojana. Takva kritika još uvek ostaje kritika, to je (bezmalo tautološka) kritika kao kritika, iako u procesu svoje ekspanzije može da ima razlicite manifestacije ili otelovljenja, što sve pripisujemo i interkritici. Ako takva kritika deluje unutar pozorišta odnosno scenskih umetnosti, ako više nije na drugoj obali, vec plovi istom rekom kao i umetnost sama, to cini sa svešcu o vlastitoj predodredenosti, nikad ne prekida kriticko (analiticko i ocenjivacko) mišljenje, iako na kraju ne izrice sud, koji u tom slucaju nije ni potreban. Kako je receno, sud nije nužna posledica analiticke misli, moc prosudivanja ne izrice obavezno sud, dakle estetske ili eticke kazne (što je ocena u nekom etimološkom nizu), ocenjivati znaci i izneti mišljenje, drugacije od preovladujuceg, vlastito, originalno, individualno mišljenje koje može da doprinese unapredenju neceg postojeceg, opšteg, ili ostvarenju (tako deluje, na primer, kriticar u ulozi dramaturga, što je, barem u našem pozorišnom okruženju, prilicno cesto) neceg nepostojeceg, novog. Dvojna kriticka moc, na primer, u selekciji festivala, ucešca u komisijama ili žirijima može da se ispolji kao kreacija novog konteksta, i samog podložnog kritici, kritickoj oceni, gde je ona vec ukalkulisana u njegov tok (u njegovu sadržinu, dramaturgiju). Pozitivno i cak kreativno delanje kriticara unutar polja umetnosti (kreativno je vec samo kriticko delanje kriticara na „drugoj obali” iste reke) nikad nije sasvim iskljuceno, kriticar konstruiše svoju kreativnu poziciju sa svešcu o vlastitoj kritickoj prirodi, koju ne treba potisnuti, zgaziti, zaboraviti, poreci, vec naprotiv: treba raditi upravo u vezi i u skladu s njom; o tome svedoce i primeri kriticara koje su stvaraoci ili institucije, baš zbog njihove (nemilosrdne) kriticke prakse, angažovali u svom umetnickom radu (K. Kenet Tajnen / Tynan, J. Vidmar). Odstupanja su moguca i cesta. Ekonomsko tumacenje kritike, vrednosti, ocene i suda (s ciljem pripisivanja više vrednosti, postizanja bolje, povoljne ocene) cesta je pojava i kritika tome rado pribegava. A
tu nam mora biti jasno: kriticar u službi ekonomije (i posledicno, politike) više nije kriticar (razume se, nije ni kriticar u „službi” produkcije umetnosti, kriticar kao kreativni autor ili barem dramaturg, koga inace cesto nazivamo „unutrašnji kriticar”), u pozadini nema nikakvih moralistickih poriva. Kritika se u takvom slucaju preobrazi, transfiguriše u nešto drugo ili – u najboljem slucaju – u umetnicku produkciju kao takvu, njenu analiticku potporu ili – u goroj varijanti – njenu ponudu ili prodaju, na svaki nacin snažnije se vezuje sa samim kontekstom.
U vreme koje možemo nazvati i postkriticizam, kritika se cesto odrice svoje prvobitne moci rasudivanja i prosudivanja i stavlja se u službu razlicitih arbitara, zapravo ona se transfiguriše – uz stalnu temeljnu svest o vlastitoj nepouzdanosti, što je njena izvorna, „genetska” osobina. I kriticki sud u tom vremenu doživljava najrazlicitije transfiguracije, objektivizuje se u razlicitim, cesto „negativnim” teoretskim i prakticnim poljima: u „pehovima” trenutne kriticke misli (Rancière), u upravnim i kuratorskim praksama kao elementarnim manifestacijama volje za moci, selekcijama i žiriranjima, što, po pravilu, kontroliše strani kapital ili politika, produkcijama festivalskih senzacija i manipulacijama medijske pažnje i sl. A novovremene kriticke prakse nesumnjivo proizvode i neocekivan „pozitivan” kriticki profit: scensku produkciju snažnije približavaju kontekstu, kontekstualizuju je i otvaraju, iscrtavaju mogucnosti njene integracije u kontekst i oblike njegovog proboja ili revolucionisanja, i tako su garant novog ucinka scenske produkcije. Stvarima i pojavama treba dati adekvatna imena a uvodenje pojma interkritika cini se kao uspela proba.
Autor je šef Odeljenja dramaturgije na Katedri za dramaturgiju i istoriju drame ljubljanske AGRFT

Sa slovenackog prevela Aleksandra KOLARIC
Sve naše nevolje dolaze otuda što nismo spremni da umremo od gladi.
Odgovori

Ko je OnLine

Korisnika u ovom forumu: Nema registrovanih korisnika i 6 gostiju